Sretna Nova Godina

ponedjeljak , 26.12.2016.

“Odluka o privatizaciji INE bila je politička odluka. Politika je odlučila privatizirati INU i donijela je zakon o njenoj privatizaciji, a zakon se mora provoditi.“ riječi su Ljube Jurčića, nekadašnjeg SDPovca, inače ministra u vladi Koalicije Narodnog Sporazuma na čelu s Ivicom Račanom u razdoblju 2000 do 2003.

“U prvoj fazi privatizacije INE sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj Hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju INE. Završni čin prve faze privatizacije bilo je podnošenje financijskih ponuda za 25% + jedna dionica INE, tj. koliko je tko od tri potencijalna strateška partnera bio spreman u dolarima platiti Hrvatskoj za taj broj dionica, za partnerski odnos definiran u ugovorima, u točno propisanom obrascu, s točno propisanim sadržajem, do točno određenog dana i sata, na točno određenoj adresi, točno određenoj osobi … kako je to uobičajeno u međunarodnoj poslovnoj praksi, a što većina međunarodnih institucija tako i propisuje za svoje poslove.“ otkriva dalje Jurčić.

“Najbolju ponudu dao je mađarski MOL u iznosu od 505 milijuna dolara. Austrijski OMV ponudio je 420 milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija GAZPROMNJEFT se zahvalila i odustala od podnošenja ponude s obrazloženjem kako u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa kojim izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod sljedeće faze privatizacije." piše dalje bivši ministar.



"Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila kako je za 25% + “jednu dionicu“ strateškom partneru dano više prava nego što mu pripada. U političkoj retorici to dobro zvuči, tim više što je tadašnja vladajuća koalicija u Saboru imala dovoljno ruku da sama, bez opozicije, većinom izglasa i provede bilo koji zakon, što je i činila. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi INE imala je," kako kaže Jurčić, "Hrvatska strana, tako da tvrdnja kako je MOLU prepušteno upravljanje INOM prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, niti jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s Hrvatskim glasovima."

O ovoj tvrdnji bivšeg ministra i bivšeg SDPovca Ljube Jurčića moglo bi se ozbiljno polemizirati. Činjenica je kako je INA bila prisutna na burzi, pa se tako u trgovinu ININIM dionicama mogao uključiti bilo tko, a bilo tko, tko na burzi stekne većinski paket dionica, automatski postaje vlasnik kompanije bez obzira na prethodno potpisane ugovore. Pa on tada slobodno postavlja i kontrolira, kako Nadzorni, tako i Upravni odbor kompanije. S druge strane, ako vlasnik nekog paketa dionica posjeduje takozvanu “zlatnu dionicu“, kao što je u slučaju INE “plus dionica“ bila u posjedu MOLA, bez njegove privole ne može se donijeti niti jedna jedina odluka, bilo da se radi o nadzoru ili o upravi nad kompanijom. Uostalom, ulaskom u INU s 25+% dionica, MOL je tada od ukupno pet članova u Nadzornom odboru dobio dva, odnosno 40%. Bilo kako bilo, vlasnik “zlatne dionice“ bez obzira na učešće iz sjene može upravljati, odnosno upravlja kompanijom sukladno svojim partikularnim ciljevima i interesima. Recimo, baš kao što to MOST sa svojim zastupnicima već godinu dana kroji sudbinu i politiku HDZovih vlada nakon obaju parlamentarnih izbora, onih 2015 i onih 2016. A to je ono što se od 2003 godine događa u INI, traje do dana današnjega i razlog je svemu što se događa u INU i s INOM.

Gornje činjenice govore i potvrđuje tezu o nesposobnosti i amaterizmu koalicijske vlade Ivice Račana da se snađe i funkcionira u svijetu biznisa štiteći i nacionalne i državne interese. No te činjenice, na žalost, nisu ograničene samo na INU. One se, na primjer, odnose i na kompletnu privatizaciju Hrvatskih banaka, posebice one najveće, Zagrebačke banke. I to nakon što su u razdoblju do 2000te te banke sanirane novcima svih poreskih obveznika odnosno, svih građana Republike Hrvatske. Pa tako ta , za neke“ uspješna vlada“, nakon onih “neuspješnih“ u 1990im godinama, Hrvatsku uvodi u “bananu“, stanje u kome se za svaku iole relevantnu ekonomsku i političku odluku, po potvrdu mora odlaziti negdje u inozemstvo, k vlasniku banke, vlasniku kompanije ili MMFu koji u ime interesno-političkih skupina što stoje iza njega, direktno kreiraju politiku “banana“ država. Naravno, sve u interesu nekog drugog što predstavlja trajno stanje u kom se Hrvatska i danas nalazi. Ali, vratimo se od ove digresije natrag k temi, to je privatizacija INE.

U vrijeme kada je “uspješna“ vlada “uspješno“ započela privatizaciju, INA godišnje u Hrvatskoj i u susjednim državama okreće 2 do 2,5 milijarde €. Uz to, INA je vlasnik bogatih naftnih polja u Siriji i Rusiji. Pa tako tržišna vrijednost INE nije samo ukupan godišnji prihod, već i procijenjena vrijednost rezervi nafte koju ona eksploatira na naftnim poljima Sirije i “Bijelih noći“ na dalekom sjeveru Rusije gdje je INA također prisutna. Netko može primijetiti kako te vrijednosti i nisu vrijednosti odnosno kako one vrijede samo djelomično, jer koncesija je dodijeljena za neko razdoblje, a može se i oduzeti, ali ... Sve to demantira činjenica kako se sve to u svjetskom biznisu tako nešto uvijek uzima u obzir i pridodaje tržišnoj vrijednosti kompanije. Međutim, tu činjenicu, činjenicu “posjedovanja“ rezervi koje imaju svoju tržišnu vrijednost, oni koji prodaju INU, a potekli iz dogovorne socijalističko-komunističke ekonomije, ekonomije što je svoje rezultate dokazala propadanjem ekonomija i društva u kojima je ona svojim “revolucionarnim“ doktrinama vladala, dakle avanturisti koji su krenuli u privatizaciju INE nisu, bilo u svom neznanju ili zlonamjeri, svejedno, uopće uzimali u obzir. Njih to nije ni zanimalo, jer to jednostavno nisu shvaćali. Pa se tako dogodilo, da MOL, koji je tada u odnosu na divovsku INU bio patuljak, kupi odnosno uđe kao vlasnik u INU. Sve to pokazuje i pokazuje neveliku pamet ekonomista koji su 2003 godine savjetovali vladu, kao i diskutabilnu pamet koju je vlada, i ne samo u ekonomiji imala, i kojom je ta vlada upravljala državom koju zapravo nisu željeli, a što je neka druga priča ispričana 25. lipnja 1991. kada ti isti izlaze iz Hrvatskog Sabora ne želeći glasovati o odcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije.

Bilo kako bilo, da se išta od gornjeg uzelo u obzir, a trebalo se je, tada 25% ne bi bilo 505 milijuna US$, već bi to iznosilo najmanje dvostruko, trostruko ili tko zna koliko puta više. Pa tako ispada, kako je tadašnja Koalicijska vlada predvođena SDPom, na čelu koje je bio Ivica Račan, zbog kratkoročnog “krpanja“ budžetskih deficita, budzašto prodala najveću i najznačajniju Hrvatsku kompaniju dajući pri tom kupcu, tada manjinskom vlasniku apsolutnu kontrolu nad upravljanjem i vođenjem tvrtke.

U razdoblju relativnog ekonomskog napretka i uspona, INA 2006 s novim suvlasnicima, MOLom, izlazi na Londonsku burzu. Izlazak formalno ima za cilj povećati vrijednost INE i proširiti biznis. No u stvarnosti posrijedi je nešto potpuno suprotno. Radilo se je o preuzimanju INE, planiranom još od MOLovog ulaska u INU. Cilj je bio, preko burzovnih mešetarenja, steći što više ININIH dionica i u konačnici je ugasiti kao samostalnu kompaniju, te u potpunosti preuzeti biznis u područjima u kojima je INA bila dominantna. I to ne samo u eksploataciji i preradi nafte, već i u eksploataciji plina i vode, jer ... Pitka voda u 21 stoljeću je najveći i najznačajniji biznis daleko veći od nafte i plina zajedno. INA ima koncesije za eksploataciju rezervi pitke vode u Hrvatskoj, a Hrvatska posjeduje najveće rezerve iskoristive pitke vode u Europi.

Tehnologija kako odigrati igru bila je klasična. Većinski vlasnik, Hrvatska država, opet dobronamjerno ili zlonamjerno (svejedno, rezultati su isti) biva blentava do boli. Pa tako u studenom 2006, nakon izlaska na Londonsku burzu, u javnoj ponudi ININIH dionica 44.000 građana Hrvatske kupuje dionice po 50% višoj cijeni u odnosu na one iz 2003, a što je omogućio je izlazak na međunarodnu burzu. Za to Hrvatska država ubire dodatnih 380 milijuna €. Novac opet, kao u priči iz 2003, državi služi za krpanje proračunskog manjka što državu čini sretnom. Zadovoljan je i MOL, jer su se njegovi planovi počeli ostvarivati - Hrvatska država iz svog portfelja gubi dionice. Godinu dana kasnije, u studenom 2007, odigrana je nova igra s 28.000 zaposlenika INE koji su po “povlaštenoj“ cijeni kupuju dodatne dionice. U državnu se blagajnu za krpanje budžetskih manjkova slijeva dodatnih 120 milijuna €, sve to na račun vlasničkog udjela u INI. Kupci dionica su zadovoljni - dionice su kupili po nižoj cijeni, a prodat će ih odnosno prodaju ih po višoj, burzovnoj cijeni. Zadovoljan je i MOL koji tako stječe nove mogućnosti da polako, prema procjeni prilika i potreba, pojedinačno otkupljuje dionice stvarajući tim “neprijateljskim preuzimanjem“ temelj za konačno preuzimanje INE. Pa je tako, u javnoj ponudi u listopadu 2008., MOL nudi 2.800 kuna po dionici i kupuje dodatnih 22,15% dionica, čime s ranijih 25 posto plus jednom dionicom, ukupno stječe 47,15% dionica, zadržava takozvanu “zlatnu dionicu“ i tako postaje najveći ININ dioničar. Vlada RH ima tada 44,83%, dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Zadovoljno je i onih 44 plus 28 tisuća malih dioničara koji su dobro zaradili prodajući MOLu dionice i po 100% većoj cijeni od nabavne, a u međuvremenu su na svoje dionice godišnje dobivali značajne dividende, čime su sveukupno zaista lijepo zaradili.

Iako je do tada krio prvobitne namjere, nakon preuzimanja većinskog paketa dionica, MOL otvoreno pokazuje svoj prvobitni cilj - likvidacija INE i preuzimanje ININOG biznisa u cjelini. Pa u tom smislu počinju razne političke igre. Dio je planiran, a dio se razrađuje na licu mjesta stjecajem stjecanjem okolnosti. Pa se tako, odjednom, iz svih tih igara kao glavni krivac u javnosti prokazuje i prikazuje bivši Hrvatski premijer, Ivo Sanader. Sanadera u tu poziciju dovodi splet političkih igara, okolnosti unutar Hrvatske, stjecaj okolnosti izvan Hrvatske i okolnosti unutar tada vladajućeg HDZa. Pa on odjednom, iako “luk ne jeo niti mirisao“, postaje glavni krivac za sve i svašta. Postaje kriv zato što je kriv, ali ... Kriv je i za ono za što nije kriv, a za što su krivi neki drugi. Baš svašta! Jer, da je taj čovjek bio i jest i zaista je toliko sposoban za sve to učiniti, odnosno da je učinio sve što mu se pripisuje za svoju osobnu korist i korist stranke kojoj je na čelu, takvog bi čovjeka “pod mus“ trebalo pridobiti i postaviti ga na položaj da svojima vještinama svima donese korist i blagostanje. A da se izvuče iz blata u koje je upao, takav čovjek bi na to sigurno i pristao. To bi učinio svatko normalan, pametan i dobronamjeran, ali ... To se nije dogodilo, odnosno to se ne događa jer ... Iza čitave priče ne stoje ni normalni, ni pametni, a još manje dobronamjerni. Iza priče krije se nešto posve drugo, zapravo sasvim oprečno.

U igri “neka visi Pedro“ sudjeluju redom svi, i vlast i oporba, svaki sa svojim partikularnim ciljevima i interesima, a nitko s javnim i nacionalnim interesima države kojom upravljaju ili kojom žele upravljati. Jadranka Kosor prepuna neutemeljene ambicije, nesposobna da svojim autoritetom zadobije bilo kakav izborni legitimitet, koristi priliku zabiti svom dojučerašnjom šefu nož u leđa. Oporba na čelu sa Zoranom Milanovićem koristi situaciju u kojoj zbog svjetske ekonomske krize s kraja 2009 uzrokovane slomom burzi u SAD, u 2010 i 2011 Hrvatska strmoglavo gubi značajan postotak svog BDPa što direktno utječe na životni standard i situaciju u državi. U igri je i DORH i DInko Cvitan i Mladen Bajiić, jer kao politički kontrolirana institucija, DORH se okreće i dodvorava onima koji će doći na vlast, sve kako bi čelni ljudi u DORHU zadržali i/ili stekli i učvrstili svoje pozicije. Pa tako, bilo kako bilo, bio kriv ili ne bio, bivši premijer Ivo Sanader postaje žrtva igara, a oni koji su INU doveli i oni koji je vode u situaciju u kojoj ona danas jest, oni ostaju i zaštićeni i pokriveni.

Naime, zaboravlja se ili se namjerno ne želi znati činjenica kako INA od ulaska MOLA 2003, pa do danas, konstantno bilježi pad prerade domaće nafte i prodaje naftnih derivata. Uz to, u INI se događa i “rekonstituiranje“ kako se to inače naziva otpuštanje zaposlenika. Sve to kontrolira i time upravlja odnosno, u tome sudjeluje, novi suvlasnik, MOL. Istovremeno INA bilježi i pad biznisa ( prihoda i dobiti) u svakom od segmenata svog poslovanja. Zanimljivo je kako se danas sve te činjenice olako zaboravljaju odnosno, ispuštaju iz vida, a još je zanimljivije kako sve te nevjerojatne činjenice ne prate niti jednu jedinu glavnu svjetsku ili državnu naftnu kompaniju na Kugli Zemaljskoj, već prate samo i jedino INU. Novi suvlasnik odnosno kasnije vlasnik, MOL, zbog najave GAZPROMNJEFTA o južnom koridoru preko Crnog mora i Madžarske, odjednom bez obzira na potpisani ugovor, gubi interes za plinski biznis, eksploataciju naftnih polja i preradu nafte u Hrvatskoj, jer ... Ta eksploatacija ionako zadovoljava samo 40% lokalnih, Hrvatskih sveukupnih potreba, a rezerve nafte su takve kakve jesu, u većim razmjerima beznačajne. Pa se dodatne investicije koje bi kratkoročno povećale proizvodnju i podigle potrebnu razinu kvalitete prerade kako bi se dostigli zadani ekološki i drugi tehnički standardi kvalitete goriva, se ne isplate. Njima se ionako samo smanjuje planirani vijek trajanja eksploatacije koja je ograničena, pa se umjesto povećanja kratkoročne i dugoročne dobiti, povećavaju kratkoročni i dugoročni troškovi.


Zanimljivo je kako se gotovo identična situacija ovih godina odigrava i u rafineriji Bosanski Brod u susjednoj BIH gdje se GAZPROMNJEFTU ne isplati ulagati u tehnologiju, pa tako davno zastarjela tehnologija truje i Slavonski Brod u Hrvatskoj, a u Sarajevu, BIH, uvodi se par-nepar vožnja, jer benzin koji dolazi iz Bosanskog Broda truje Sarajevo i okolinu.

Uglavnom, zbog ekonomskih i prvobitnih razloga “neprijateljskog preuzimanja“ s kojim je ušao u biznis oko INE, MOL svoj udjel, pogotovo plinski biznis, benevolentno prepušta suvlasniku, Hrvatskoj državi, jer na njemu ionako samo gubi. S druge strane, u očekivanju južnog koridora, MOL planirano ulaže u rafineriju Százhalombatta kod Budimpešte (Madžarska) i rafineriju kod Bratislave (Slovačka). MOL naime, usprkos raznim političkim igrama između EU i Rusije, između NATOA i Rusije, ipak očekuje južni koridor, pa namjerno zanemaruje ulaganja u Urinj i Sisak (Hrvatska), te Mantovu (Italija). On ih je, kao i dijelove tržišta koje one pokrivaju, ionako kupio kako bi ostvario neke druge ciljeve. Pa na kraju sve to rezultira da umjesto da ulaskom “strateškog partnera“ počinje dobivati, INA počinje gubiti. Zanimljivo je kako se u međuvremenu ta ista INA odriče naftnog biznisa s “Bijelim Noćima“, a što se frapantno poklapa s ulaskom GAZPROMNJEFTA 2007 godine u rafineriju u Pančevu (Srbija) i kompletnu Naftnu Industriju Srbije (NIS). Time se ulaskom Rusija, kao otvoreni ekonomski i politički faktor u Jugoistočnu Europu, na velika vrata vraća u istu zonu, suprotstavljajući se tako EU, SAD i NATO paktu u cjelini promicanjem vlastitih interesa.

Sve u svemu, od 2007 pa do danas, se oko INE vode mnogobrojne igre, a sve su one redom povezane s politikom, domaćom ili međunarodnom. A za čitavo to vrijeme u INI se, još iz vremena bivše države nalazi čelni i nezamjenjivi čovjek, Tomislav Dragičević. Ulaskom MOLA taj čovjek, inače bliski prijatelj bivšeg predsjednika, Stjepana Mesića, postaje MOLOV glavni savjetnik i do svog odlaska iz INE promiče MOLOVE interese. On je zadužen stvoriti preduvjete za premještanje naftnog biznisa iz Hrvatske, prvo Sisak, a zatim Urinj, sve to u Madžarsku. S druge strane, Stjepan Mesić se kao bivši predsjednik i “stručnjak“, odjednom angažira oko promicanja GAZPROMNJEFTOVIH interesa u vezi južnog koridora, iako je evidentno da Hrvatska, koja se u to vrijeme nalazi u pristupnim pregovorima oko ulaska u EU, ima sasvim drugačije interese, kao i da baš i nisu interesu Europske Unije. Ito su samo i jedino interesi Rusije i njenih tvrtki.

Zanimljivo je i to kako te dvije osobe, Stjepana Mesića i Tomislava Dragičevića, osim bliskog prijateljstva, povezuje i jedna druga poveznica. Obojica su svojedobno bili, a za to postoje dokumenti, bliski suradnici Službe Državne Bezbednosti bivše države i to u vrijeme bivše države. Dakle u vrijeme kad su Josip Perković i Zdravko Mustač sudjelovali u ubojstvu Hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, što se sve događalo baš oko INE, tadašnje najznačajnije Jugoslavenske kompanije. Pod tim okriljem, obojica, Mesić i Dragičević, u samostalnoj Hrvatskoj imaju “putra“ na glavi. Dragičević kao eksponent MOLA, a Mesić kao eksponent Ruskih interesa i osoba koja je u vrijeme agresije na Hrvatsku pokušala zajedno s Josipom Manolićem izvesti državni udar, te kao osoba koja je krivokletnički 1998 godine na sudu u Haagu lažno svjedočila protiv države koju je kasnije, kao za nagradu strane nalogodavca, stala na čelo odnosno, nalogodavac ju je na to mjesto za nagradu postavio. Baš kao što A.G. Matoš u pjesmi kaže:
“Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko juda.“

Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije 2012 godine, umjesto da promijeni sada već vrlo evidentnu i otvorenu politiku MOLA koji kao većinski vlasnik INE otvoreno donosi odluke protiv interesa i bez pristanka Hrvatske strane, ta vlada nastavlja politiku vlade svog prethodnika, vlade Ivice Račana. No dok bi se još možda za vladu Ivice Račana možda moglo reći kako se radi o neznanju i nesnalaženju (iako to baš i “ne drži vodu“), sada se o tome više uopće ne može govoriti. Jer, radi se o otvorenom prijeziru te vlade prema državi kojoj je na čelu i koju ona svojom cjelokupnom, ali i svim pojedinačnim politikama, namjerno vodi u propast. Naime, ništa ne može racionalno objasniti niti opravdati nemušte odluke oko INE odnosno njihovo odgađanje i odugovlačenje. Istovremeno, ministar gospodarstva te iste vlade, Hrvatski ministar koji je zadužen za INU, Ivan Vrdoljak, inače član HNSa koji kao stranka u toj vladi sa svojim uhljebima ulazi i pljačka sve tvrtke u državnom vlasništvu, preko tvrtke svoje supruge godišnje od INE benevolentno dobiva 150 milijuna kuna istovremeno navodno kontrolirajući i pregovarajući s tim istim MOLOM oko rješavanja otvorenih pitanja s Hrvatskom stranom. Financijska je to korist o kojoj je, tada nepravomoćno osuđeni bivši Hrvatski premijer Ivo Sanader mogao i može samo sanjati.

Pa sve to pojedinačno, ali i zajedno, samo argumentira činjenicu o tome kako nakon smrti prvog predsjednika, Dr. Franje Tuđmana, Hrvatskom vladaju UDBAŠI (bivši YU SDBovci i ostala KOSovska agentura) i domaći petokolonaši. Pustimo na stranu evidentnu političku nesposobnost, ako ne i zlonamjeru, kojom vlada odnosno, njen tadašnji premijer, Ivica Račan parafira Slovenski prijedlog o podjeli Piranskog zaljeva / Savudrijske vale što Sloveniji jamči kontakt s međunarodnim vodama unutar Jadranskog mora i benevolentno poklanjanje dijela Hrvatskog teritorija. Vratimo se na nastavak priče o INI. Nakon gubitka parlamentarnih izbora u jesen 2015, još uvijek imajući pod kontrolom medije bivša vladajuća Kukuriku koalicija, sada u oporbi, kreće u kontranapad. Treba srušiti novu vlast, koaliciju HDZ/MOST, pa se tako, tadašnjem prvom potpredsjedniku vlade, Tomislavu Karamarku koji se nalazi čelu vladajućeg HDZa, u suradnji s vrlo ambicioznim “strateškim partnerom“ u vlasti, MOSTOM, (sličnost sa strategijom koju uspješno primjenjuje MOL ulazeći u INU s ciljem “neprijateljskog preuzimanja“) podmeće afera.

Temelj afere postaje Karamarkova izjava na sjednici vlade kojom se on protivi međunarodnoj arbitraži u Ženevi, jer ima infomacije od pravnika i stručnjaka kako će Hrvatska tu arbitražu izgubiti. Pa mu se, u suradnji s ambicioznim MOSTOM podmeće afera Konzultantica. Jer je eto, prije no što je upoznala svog sadašnjeg supruga, njegova sadašnja supruga, radila je preko svoje tvrtke statističke izvještaje za tvrtku madžarskog lobista MOLA, Josipa Petrovića, a koga je inače u INU odnosno u MOL dovela bivša Kukuriku vlast, a za što je ova primila 60 tisuća €. Uglavnom, digla se buka, prašina i galama, pa je na kraju to sve skupa srušilo koalicijsku vlast HDZa i MOSTA. Iako je od tada prošao tek pokoji mjesec, najglasniji pobornici tadašnjeg rušenja Vlade i Tomislava Karamarka, a zapravo HDZa, bili su MOSTOVCI Božo Petrov i Miro Bulj, jer ... Po njima, Hrvatska “ima šanse i svakako će dobiti arbitražu u Ženevi“. Sve u svemu, priča je to o još jednoj u nizu galama koje su se digle oko INE, galama bez ikakvog realnog pokrića, galame iz čiste i zlonamjere i jeftinog populizma, galama kojom se maskira ostvarivanje vlastitih nerealnih političkih i drugih ambicija, ciljeva i interesa. Jer, taj isti dvojac danas govori sasvim drugačije. Drvljem i kamenjem se obrušava na bivšu vladu u kojoj je i sam sudjelovao, a koja eto nije spriječila tu arbitražu. Time kompletan MOST u bivšoj, ali i sadašnjoj vladajućoj Domoljubnoj koaliciji, zapravo djeluje i radi sve kako bi tu koaliciju uništio, a što je više no evidentno. Baš kao što je MOL radio i radi sve da uništi INU u kojoj je dioničar odnosno, političkim rječnikom partner u vlasti.

U čitavu tu priču uključuje se i Saborski odbor za sprječavanje sukoba interesa. Odbor kog su u cijelosti izabrali i postavili oni koji su krenuli u rušenje vlasti i nove izbore, bivša Kukuriku vlast na čelu sa SDPom i Zoranom Milanovićem koristeći prljavu tehnologiju podmetanja i orkestriranja medija kojima vlada (a vlada ako ne gotovo svim, a ono svim glavnim medijima). Pa tako Dalija Orešković, snaha Hrvatske političke “veličine“ i “moralne vertikale“, Slavena Letice, čovjeka za sva vremena i sve režime, od Komunizma i Jugoslavije do Demokracije i Hrvatske, donosi “presudu“ kojom se na temelju izjave na sjednici vlade Tomislav Karamarko proglašava krivim za izjavu odnosno vlastito mišljenje, mišljenje koje je eto strašan delikt, mišljenje o INI i arbitraži, jer ta izjava odnosno, mišljenje, evidentno znači sukob interesa. Zanimljiva u tom smislu je i izjava njenog tasta, koji ovih dana u medijima po svim vladama od 2000 pa na dalje sipa drvlje i kamenje, dok mu te iste vlade nisu smetale kad su uhljebljivale njega i njegovu familiju, recimo njegovu snahu, odnosno, u vremenima u kojima je on narcisoidno u vlastitoj samodopadnosti i samodanoj “veličini“ glumatao i još uvijek glumata “stručnjaka“ i “analitičara“ za sve i svašta, koga su eto pažljivo slušaju i uvažavaju odnosno, koga su slušali i uvažavali i Komunisti u bivšoj državi i Tuđman i svi koji su došli poslije njega. Da ovo nije šaljivo bilo bi tragično, ali to je i šaljivo i tragično.

A jednako je pak i s politikom i političarima koji su doveli do čitave situacije, redom sve neiskrenim licemjerima, lažljivcima, zlonamjernicima, neprijateljima Hrvatske (o čemu sam pisao u postu Komentiranje zabranjeno). Andrej Plenković je na Badnjak 2016 najavio kako će Hrvatska vlada poduzeti korake da vrati INU u 100%tno vlasništvo Hrvatske države. Odjednom, kao u transu ta izjava postaje moto svih političara i klimavaca, a pogotovo onih koji su INU doveli u situaciju u kojoj se ona nalazi. Baš kao što bi to dr. House cinično rekao:
“You are dying, suddenly everybody loves you.“

U neku ruku, to možda zvuči i dobro i pozitivno, ali samo u smislu okupljanja stoke sitnog i krupnog zuba, kako bi to rekao pokojni Prvi Hrvatski Predsjednik, jer ... Postavljaju se i otvara mnoga pitanja:
“Kako? S kojim novcem? Je li to uopće, odnosno kako je to ekonomski izvedivo i dugoročno isplativo?“

Činjenica je kako se naftni biznis, da bi preživio, baš kao i svaki drugi biznis nužno okrupnjuje. A u tom svijetu, sama za sebe, INA je i premala i preslaba za razvoj i rast. Tržište joj je ograničeno, a u međuvremenu je izgubila i naftna polja u Rusiji i Siriji. Šanse da stekne neka nova naftna polja u područjima s rezervama nafte ravna su nuli. Rezerve nafte u Hrvatskoj su beznačajne, a eventualno istraživanje i kasnija eksploatacija nekih možebitnih značajnijih rezervi nafte i plina u Jadranu još nije dobilo svoje ekonomsko opravdanje. I ono je direktno u suprotnosti s ciljevima razvoja turizma, koji strateški gledano, donosi mnogostruko veće prihode od nafte. Činjenica je i kako “zločesti“ Madžarski MOL, da bi preživio i opstao u 2030im godinama, mora okrupniti biznis. Pa se tako već razmatra moguće udruživanje s Austrijskim OMVom koji ima razgranat biznis u Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj i Bugarskoj. Između njih je Srpski odnosno Ruski NIS koji također neće moći preživjeti usprkos Srpskom savezništvu s Rusijom. Činjenice i iskustva govore kako su “strateška savezništva“ Pandorine kutije, a što zorno pokazuje Hrvatsko iskustvo INE s MOLOM. Je li u tom smislu izlaz za INU fuzioniranje s HEPOM, velikom kompanijom još uvijek u državnom vlasništvu i možda eventualno otvaranje istraživanja na Jadranu (za koga svi tvrde kako ispod morskog dna krije i u svjetskim razmjerima značajne količine nafte i plina) ostaje za vidjeti, jer ... To otvara pitanje rizika gubitka kompletnog turizma na Jadranu, barem onakvog turizma kakvog ga mi znamo i zamišljamo.

Ukratko, Vrag je Mefistu došao po svoje.

Oznake: Hrvatski Mefisto