O gluposti
petak , 27.01.2017.
PRVI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Svi podcjenjuju broj glupana.
Na prvi pogled gornja tvrdnja je trivijalna i neuvjerljiva, ali detaljnija ispitivanja otkrivaju njenu nemilosrdnu istinu. Bez obzira kolike su i kakve procjene ljudske gluposti, činjenice uvijek isponova iznenađuju. Za neke osobe koje procjenjujemo racionalnim i inteligentnim naknadno se ispostavi kako su prilično glupe. Nadalje, glupani koji svakodnevno maltretiraju pojedinca pojavljuju iznenada i neočekivano, na najnezgodnijim mjestima i u nevjerojatnim trenucima.
Iako Prvi osnovni zakon ne govori o broju glupana, udjel glupana u ukupnoj populaciji obično se podcjenjuje, a nije ni do kraja istražen. Zato ga se u daljnjem razmatranju označava matematičkim simbolom “Ă“.
Kulturni trendovi zapada favoriziraju egalitarni pristup životu. Svi volimo misliti o ljudskim bićima kao o savršeno projektiranim strojevima. Pa tako uz impresivnu argumentaciju i formulacije, genetičari i sociolozi prednjače dokazujući kako su svi ljudi jednaki. U slučaju kada su neki jednakiji od drugih, oni to pripisuju odgoju, a ne prirodi. Međutim, svatko od nas ipak svjestan je svojih razlika, a što je još važnije, želi li nešto postići te razlike mora prihvatiti.
O razlikama možemo razmišljati iz raznih perspektiva. Od najintimnijih koje se tiču svakog od nas kao pojedinca, pa do onih koje nas se tiču kao pripadnika neke šire populacije, uključujući i onu najširu (govorim o čovječanstvu bez želje za megalomanijom). Ali, jesmo li uistinu svi različiti ili smo zapravo svi jednaki? I nadalje, želimo li uistinu biti različiti ili zapravo samo želimo biti jednaki?
Tema je složena te odgovori teško mogu biti objektivni. Zato je odgovor koga nudim subjektivan i mnogima se neće svidjeti - svi smo mi različiti. A sad, da vas do kraja šokiram. Nitko me ne može uvjeriti kako su kršćani i muslimani isti, niti da su crnci i bijelci isti. Razlike između njih su i fizičke i psihičke i duhovne i svakakve. Znam, u današnje vrijeme je nepoželjno, čak i opasno, sve to tvrditi. Ali smatram kako je te razlike još opasnije negirati. Ne zato što sam rasist, nacist ili strašni, zadrti desničar, nego zato što smatram kako su razlike najveće bogatstvo, pa i više od toga. I upravo zbog svih tih razlika mi postojimo kao pojedinci. Zato, ako biologija i evolucija ne lažu, razlike ne treba relativizirati govoreći kako su svi ljudi jednaki zato što su ljudi. Iako je to na neki način točno, u osnovi to je čista i nepatvorena laž koje su svjesni i oni koji te ideje promiču. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, naša se potraga za jednakošću ne odnosi na želju da budemo jednaki. Ona se odnosi na želju da nam se da jednaka prilika. Ona se odnosi se na našu želju da se okolina prema nama ponaša kao prema svima ostalima. Zapravo, mi se nadamo da je tako, jer ono prvo (da budemo svi jednaki) je uistinu zastrašujuće, dok je ono drugo (da nam se da jednaka prilika) nešto sasvim normalno. Uostalom, to je naše pravo.
Međutim, čini se kako je ta naša potraga zapravo zapakirana u pogrešan celofan. I tu se vraćamo na gore napisao, jer se po tome nitko od nas ne razlikuje od drugih povlaštenih manjina ili od drugih potlačenih većina. Mi tražimo jednakost, i to krivu jednakost, a zapravo želimo biti različiti. Svatko od nas mora biti svjestan svojih razlika i što je još važnije, mora ih prihvatiti. Da, različit sam. Pa što? Različit sam od svakoga u svom kvartu, ali je isto tako svatko različit od svakoga drugog. Prihvaćanjem svojih razlika pomažemo okolini da i ona za nas bude jednaka. Vrlo važno od tih razlika ne raditi senzaciju. Time se stvara animozitet, pa umjesto razumijevanja, dolazi do osuđivanja. Nekad treba biti glasan, nekad to nije potrebno, ali uvijek treba biti oprezan i direktan. Zapravo, u svemu tome treba naći pravu mjeru. Svi smo različiti, i baš zato nitko ne bi trebao biti važniji od bilo kog drugog. Nitko ne voli ljude koji su posebniji od njih, ljude koji su “jednakiji“ od drugih. Pa tako na kraju dolazimo do krajnje, kontradiktorne, istine. Moramo si dopustiti različitost kako bi svi na kraju mogli postati jednaki. Jednaki zato što smo ljudi, a različiti zato što je to najveće bogatstvo.
Međutim, unatoč svemu gornjem, ja svoje mišljenje izdvajam iz općeg motrišta. Zašto? Moje čvrsto uvjerenje je da ljudi, koliko god to željeli, nisu i ne mogu biti jednaki. Recimo, neki su glupi, dok drugi to nisu. A ta je razlika određena prirodom, a ne kulturnim i civilizacijskim čimbenicima. Neka osoba je, na primjer, glupa na isti način na koji je druga osoba crvenokosa. Neki pojedinac pripada grupi glupana jednako kao što neki drugi pojedinac pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovjek se rađa kao glup čovjek što pripada u neku vrstu općeg akta proviđenja.
Tvrdeći kako je Ă udjel glupana, što je refleksija genetičkih osobina, nisam reakcionaran i nemam namjeru propagirati klasnu, rasnu, spolnu niti bilo kakvu drugu diskriminaciju. Samo čvrsto i opravdano vjerujem kako je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i kako se ona ravnomjerno i u konstantnoj proporciji distribuira unutar svih grupa oformljenih po bilo kom drugom principu. Tu činjenicu izražava Drugi osnovni zakon.
DRUGI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Vjerojatnost da određena osoba bude glupa nezavisna je od bilo koje druge karakteristike te osobe.
U tom smislu Priroda je nadmašila samu sebe, odnosno Bog je nadmašio sam sebe (kako vam drago). Radi se o tome kako Priroda/Bog na nevjerojatno zagonetan način uspijeva održavati konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Na primjer, bez obzira razmnožavaju li se ljudi na Sjevernom polu ili na Ekvatoru, jesu li bračni parovi imućni ili ne, radi li se o crncima, crvenokošcima, bijelcima ili kosookima, odnos novorođene ženske i muške djece je uvijek konstantan. Mi zapravo i ne znamo kako Priroda/Bog postiže ovaj izuzetan rezultat, ali znamo kako da Priroda/Bog radi s velikim brojevima. Najznačajnija činjenica o frekvenciji gluposti je da se udjel Ă (udjel glupana) održava sasvim neovisno o veličini grupe ili principu po kome je grupa stvorena. Jednak postotak glupana dobiva se bez obzira razmatraju li brojčano velike grupe (recimo stanovnika neke države) ili se radi o sasvim malim grupama ljudi (recimo blogerima s ovog bloga). Uz to je činjenica i kako niti jedan drugi set vidljivih pojava, kao glupost, ne nudi tako upečatljiv dokaz moći Prirode odnosno Boga.
Postoji dokaz kako obrazovanje nema nikakve veze sa Ă udjelom glupana. To potvrđuju pokusi provedeni na velikom broju sveučilišta u pet glavnih grupa: radnika, činovnika, studenata, rukovodilaca i profesora. Nadalje, nije teško ni razumjeti, a kamoli dokazati kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Analizirajući, na primjer, radnike dolazi se do zaključka kako je Ă udjel glupana. Međutim, vrijednost Ă u toj je grupi veća nego što se zapravo očekuje (Prvi Zakon). Zapadni trendovi smatraju kako je za ovu činjenicu kriva segregacija, siromaštvo i nedostatak obrazovanja. No, uspinjući se dalje po društvenoj ljestvici, na isti se odnos nalazi i među činovnicima kao i među studentima. Još impresivniji rezultati zabilježeni su među profesorima i to bez obzira radi li se o sveučilišnim ili srednjoškolskim profesorima odnosno osnovnoškolskim učiteljima i odgajateljima/cama u dječjim vrtićima. Nasuprot pet grupa napravljenih na principu uobičajenih podjela, formirana je i šesta, takozvana kontrolna grupa. Nju je predstavljala elita koju obično nazovemo “nobelovci“. Rezultat je bio iznenađujući i pomalo očekivan čime je samo potvrdio vrhovnu moć Prirode/Boga: udjel dobitnika Nobelove nagrade koji su glupi također je Ă.
Sviđao se nekom ili ne, Drugi osnovni zakon, a pogotovo njegove implikacije su jezive. Zakon implicira kako bez obzira krećete li se u uglednim krugovima ili vam je utočište pleme Polinežanskih lovaca na glave, jeste li u samostanu ili život provodite u društvu lijepih, jebežljivih i raskalašnih žena, uvijek se suočavate s istim postotkom glupana koji će uvijek (u skladu a Prvim zakonom) premašivati vaša najsmjelija očekivanja.
Iako eksplicite ne tvrdi, Treći osnovni zakon pretpostavlja kako se ljudska bića mogu kategorizirati u četiri osnovne grupe: I, H, S i B (prema donjoj slici).
Radi li Tomislav neki posao i gubi dok proizvodi dobit za Luku, Tomislav pripada grupi H.
Tomislav je zapravo beznadežan slučaj. Osigurava li, prema grupi I, Tomislav sebi dobitak, najmanje će isti dobitak, a vjerojatno čak i još veći Tomislav osigurati Luki i to bez obzira na to što Tomislav postupa vrlo inteligentno.
Osigurava li Tomislav svojom akcijom sebi dobitak, a Luki uzrokuje gubitak, Tomislav se ponaša kao razbojnik i pripada grupi S.Pa tako dolazimo do Trećeg osnovnog zakona.
TREĆI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupa osoba je osoba koja izaziva gubitke drugoj osobi ili grupi ne pribavljajući sebi nikakvu korist pri čemu i sama trpi gubitke.
Suoče li se s Trećim osnovnim zakonom, racionalni ljudi reagiraju sa skepsom i nevjericom. A to samo govori kako razumni ljudi obično imaju problema s koncipiranjem i razumijevanjem nerazumnog ponašanja. Svi se možemo prisjetiti prilike u kojoj je neki pojedinac uzeo udjel u poslu koji mu je donio gubitak koji je kao dobitak otišao nekom drugom. Ovo je tipičan primjer beznadežnog slučaja. Nadalje, svi znamo barem po jedan slučaj u kojem pojedinac djeluje na dobrobit svih sudionika. Takvog pojedinca obično nazivamo inteligentnom osobom. Ipak, iako se takvi slučajevi uistinu i događaju, treba priznati kako su oni vrlo rijetki. Naš svakodnevni život uglavnom se svodi na slučajeve u kojima gubimo novac, vrijeme, energiju, apetit, raspoloženje i zdravlje zbog djelovanja nekog besmislenog stvorenja koje nema što dobiti i uistinu ništa ne dobiva proizvodeći nam sramotu, teškoće ili štetu. A pri tome nitko ne zna, ne razumije niti može objasniti zašto to besmisleno stvorenje radi to što radi? Pa tako kao jedino racionalno objašnjenje preostaje tumačenje kako je u pitanju glupa osoba odnosno, glupan.
Nije teško razumjeti kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Ali, što zapravo čini glupu osobu opasnom po druge ljude, odnosno što je to što tvori moć gluposti?
U suštini, glupani su opasni i štetni zato što razumni teško zamišljaju i shvaćaju njihovo nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može razumjeti logiku razbojnika. Te akcije slijede obrazac odvratne racionalnosti i još uvijek pripadaju racionalnom ponašanju. Razbojnik jednostavno želi plus na svom bankovnom kontu, a kako nije dovoljno inteligentan smisliti model za ostvariti plus, odnosno doprinijeti tvom plusu, on će svoj plus proizvesti izazivanjem minusa na tvom računu. To je, naravno, loše, ali je racionalno, pa ako je čovjek racionalan to može predvidjeti čime se protiv njegovih manevara i ružnih težnji može izgraditi vlastita obrana.
No za razliku od razbojnika, kod glupana sve prethodno uopće nije moguće, a što objašnjava Treći osnovni zakon. Glupan će maltretirati bez razloga, bez koristi, bez ikakvog plana i bez programa, pojavljivat će se na najnevjerojatnijim mjestima i u najnezgodnije vrijeme. Ne postoji racionalan način prikaza koji govori o tome kada, kako i zašto glupani napadaju. Konfrontirani s glupanima, bili genijalci ili prosječno pametni, ljudi su u potpunosti u milosti i nemilosti glupana. Zato, s obzirom na to kako akcije glupana nisu u skladu s pravilima racionalnosti, slijedi kako je pojedinac najčešće zatečen napadom glupana. Nadalje, slijedi kako je čak i kad je pojedinac svjestan napada, on ne može organizirati racionalnu obranu, jer napad glupana nema nikakvu racionalnu strukturu.
Činjenica je kako su djelovanje i motrišta glupana apsolutno nestalna i potpuno su iracionalna što ne samo da obranu čini problematičnom, već svaki kontranapad čini izuzetno teškim. Otprilike to je kao pokušaj pucanja u metu koja je u stanju izvesti nevjerojatne i nezamislive pokrete. To je ono što su i Charles Dickens i Friedrich Schiller imali na umu kada je prvi izjavio da "uz glupost i zvuk probave čovjek može mnogo napredovati", a drugi napisao kako "protiv gluposti se i sami bogovi uzalud bore".
Beznadežni slučajevi vrlo često ne prepoznaju koliko su glupani po njih opasni što ne iznenađuje, jer njihov neuspjeh je samo još jedan izraz njihove nemoći. No ono što više iznenađuje jest kako inteligentni ljudi i razbojnici (razbojnici su često inteligentni ljudi) često ne uspijevaju prepoznati štetnost nerazdvojivu od gluposti. Zašto se to dešava, to je teško objasniti, te se samo može primijetiti da često, kada se suoče s glupanima, inteligentni ljudi i razbojnici, prave grešku prepuštajući se osjećajima samozadovoljstva i prezira umjesto da odmah luče dovoljnu količinu adrenalina i izgrade obranu.
Ljudi su pogrešno skloni vjerovati kako će glupan nauditi samo sebi. Postoje i slučajevi u kojima pojedinac dolazi u iskušenje povezati se s glupanom misleći kako ga može iskoristiti. Tako nešto ne bi trebao imati, ali činjenica jest kako uvijek ima katastrofalne posljedice zato što se temelji na potpunom nerazumijevanju suštine gluposti i glupanu daje prostor za dokazivanje vlastitih mogućnosti. Manipuliranje glupanom je do neke mjere zaista i moguće ali, zbog nestalnog ponašanja glupana se ne mogu predvidjeti sve njegove glupe akcije i reakcije. Pa će tako, prije ili kasnije, svaka osoba koja je u odnosu s glupanom nastradati od nepredvidivog poteza glupog partnera, a što sažima Četvrti osnovni zakon.
ČETVRTI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Ljudi koji nisu glupi uvijek podcjenjuju štetnost glupana. Naročito, ne-glupi ljudi konstantno zaboravljaju kako se suradnja s glupanima u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu i pod bilo kojim okolnostima, uvijek ispostavi kao vrlo skupa pogreška.
Vjekovima i tisućljećima, kako u javnosti tako i u privatnom životu, nebrojeno pojedinaca nije uzelo u obzir Četvrti osnovni zakon što je rezultiralo neprocjenjivim štetočinstvima za čovječanstvo. Jer, ljudi su pogrešno skloni vjerovanju kako će glupan naškoditi samo sebi. On će prvenstveno naškoditi drugima.
Zato umjesto da uzimamo u obzir dobrobit pojedinca razmotrimo dobrobit društva na koje možemo gledati u kontekstu sume svih pojedinačnih uvjeta. Potpuno razumijevanje Petog osnovnog zakona je zato od suštinskog značenja za analizu. Uzgred, od svih osnovnih zakona, Peti osnovni zakon je svakako najpoznatiji i njegove posljedice se često citiraju.
PETI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupan je najopasniji tip osobe.
Direktna posljedica ovog zakona jest da je glupan je opasniji od razbojnika. Rezultat djelovanja savršenog razbojnika je čist i jednostavan transfer bogatstva i/ili blagostanja. Nakon akcije savršenog razbojnika, on ima plus na svom računu koji je upravo jednak minusu koga je napravio drugoj osobi. Za društvo u cjelini to ne znači ništa, jer ono time nije ni bolje, a ni gore. Čak i ako bi svi članovi društva bili savršeni razbojnici, društvo bi stagniralo, ali ukupno ne bi bilo velike štete. Biznis bi se sveo na masivni transfer bogatstva i blagostanja u korist onih koji kreću u akciju. Ukoliko bi svi članovi društva u redovnim ciklusima kretali u akcije, društvo u cjelini i pojedinci u njemu bi se našli u potpuno stabilnom stanju bez promjena.
Kada se u akciju uključe glupani priča postaje potpuno drugačija. Glupani uzrokuju gubitke drugim ljudima bez odgovarajućih dobitaka na vlastitom računu. Pa tako društvo u cjelini osiromašuje.
Sve gornje navedeno ima određene refleksije na društvo. Prema Drugom osnovnom zakonu, udjel glupana je konstanta Ă koja nije pod utjecajem vremena, prostora, rase, klase ili bilo koje druge društvenog, kulturnog ili povijesnog faktora. Nadalje, greška je vjerovati kako je broj glupana u društvu koje je u krizi veći nego kod društva u razvoju, jer oba društva imaju isti postotak glupana. Razlika je samo u tome što u kom društvu funkcionira. U društvu koje osiromašuje glupanima je dozvoljeno da budu aktivni i da više rade. U tom se društvu mijenja struktura ljudi koji ne pripadaju u kategoriju glupana, te se smanjuje njihov udjel u područjima inteligentnih ljudi, razbojnika i bespomoćnih slučajeva s naznakama inteligencije, srazmjerno povećanjem broja razbojnika i bespomoćnih koji naginju ka gluposti.
U društvu koje se kreće nizbrdo udjel glupana još je uvijek jednak Ă međutim, u preostalom stanovništvu se među onima na vlasti alarmantno povećava broj razbojnika s elementima gluposti uz zabrinjavajući porast bespomoćnih osoba među onima koji nisu na vlasti. Takva promjena u sastavu stanovništva koje nije glupo neminovno jača destruktivnu moć Ă udjela glupana i povećava neizvjesnost, a država klizi u propast.
Prema: Carlo M. Cipolla, UC Berkeley, The Basic Laws of Human Stupidity, 1987.
I na kraju, pitanje za raspravu glasi, gdje je u svemu tome Hrvatska i Hrvatsko društvo jučer, danas i sutra?
Oznake: glupost, društvo, stagnacija
komentiraj (3) * ispiši * #
Digitalni identiteti
srijeda , 25.01.2017.
Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota.
Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?
Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“
Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.
Politika i genetika
Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.
Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.
„Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“
Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.
Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.
Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje
Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.
Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“
U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.
Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.
Dr. sc. Tomislav Sunić
Oznake: multikulturalizam, europa, Hrvatska
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (3) * ispiši * #
Patokracija
subota , 14.01.2017.
Psiholozi i sociolozi su suglasni. Teško je prepoznati i dijagnosticirati osobe sa psihopatskim poremećajima. To nije zato što su oni povučeni illi što je okolina prema njima empatična. Naprotiv, psihopati se znaju dobro prikriti, a uz to su prilagodljivi. Pa sliče kameleonima koji oponašaju normalna ljudska bića.
psihopat će govnima gađati fasadu zato što mu to čini zadovoljstvo
kad izađeš iz kuće i počneš na njega urlati gledat’ će te u oči:
- nisam ja, majke mi! i bacati govna dalje
polomiš li mu noge sutra će se vratiti na štakama i opet raditi istu stvar
ukjučujući samog sebe psihpat nikad zbog ničeg neće žaliti, jer ga ništa ne pogađa
zato mu možeš do besvjesti lomiti noge, ali to neće imati nikakvog utjecaja na čistoću tvoje fasade
Psihopati su majstori manipulacije i kamuflaže, ali pitanje je kako oni nastaju? Konzervativna teorija govori kako se psihopati stvaraju kroz negativno kondicioniranje. Ljudi pod psihičkim i/ili fizičkim pritiskom mogu postati toliko devijantni, pa im je konačno moguće dijagnosticirati poremećaj karaktera odnosno osobnosti. Novija istraživanja pokazuju kako je sve ipak puno složenije. Činjenica je kako će se između stotinu uvijek naći barem jedno dijete koje ima izražene psihopatske osobenosti. I to bez obzira na to što mu roditelji pružaju vrhunsku uvijete osiguravajući bezbrižno i mirno djetinjstvo. Takva djeca od malena pokazuju sklonost manipulacijama, laganju, okrutnosti prema ljudima i okrutnosti prema životinjama. Pokazuju i potpun nedostatak suosjećanja i bešćutnost, čak i prema vlastitim roditeljima i njihovom bolu. Psihopati su vrlo često društveno opasni zbog utjecaja kog mogu imati na druge. Opasni su i zbog načina na koji dolaze do ciljeva. Psihopat ne pripada grupi mentalnih bolesnika, jer ne ”boluje“ od niti jednog poznatog i klasificiranog mentalnog poremećaja, ali utječe na pojedince u tolikoj mjeri da se to općenito smatra pandemijom.
dva zrna pijeska. idu pustinjom. jedno kaže drugom:
- jao kolika je gužva danas
Ljudi obično zaboravljaju opasnosti kojih nisu svjesni, uključujući tu i količine psihopata i njihov utjecaj na ljude i društvo. Psihopatija se danas smatra jednom od najvećih opasnosti. U populaciji ih je od 1% do 14%, više ih je u gradovima, pogotovo središtima, te područjima ratnih i drugih sukoba. Ima ih u organizacijama i tvrtkama koje su ekspanzivne, kao i u onima koje su kaotične. Najkonzervativnije pretpostavke govore kako 4% političara ima tipične psihopatske i sociopatske poremećaje iako sve govori o puno većem broju. No to su samo takozvani esencijalni psihopati, psihopati koji odskaču od uobičajene psihopatske populacije, pogotovo dočepaju li se položaja, novca i moći.
Psihopati nisu samo ubojice, silovatelji, kriminalci, prevaranti i lažljivci s nedostatkom pozitivnih moralnih osobina. Uz to što su majstori kamuflaže, oni se, od osobe do osobe, međusobno razlikuju. Zato je teško napraviti neku generalizaciju. Ipak, s vremenom, zahvaljujući radovima koji su se bavili izučavanjem patokracije (oblik vladavine u kome psihopati zauzimaju sve najvažnije pozicije u društvu) sistematizirana su tri najčešća oblika psihopatskih poremećaja, takozvani psihopatski trokut odnosno, Tamna trijada. To su esencijalni psihopati (sociopati), makijavelisti (utilitaristi) i narcisoidi (kućni psihopati).
šeta govno po šumi i susretne drugo govno.
- jel' govnaru, gdje ćeš? pita drugo govno
- idem u šumu skupiti drva za zimu, veli prvo
- mogu li i ja s tobom? pita drugo
- možeš
šetaju dva govna šumom i susretnu treće.
- jel’ govnari, gdje ćete? pita treće
- idemo u šumu skupiti drva za zimu, odgovaraju prva dva
- mogu li s vama? pita treće
- naravno
šetaju tri govna šumom i sretnu proljev.
- jel’ govnari, gdje ćete? pita proljev
- idemo u šumu skupiti drva za zimu, odgovore govna
- mogu li i ja s vama govnari? pita proljev
- ne možeš, mi trebamo čvrste momke
Esencijalni psihopat je osoba koja je u stanju napraviti bilo što kako bi u mozgu ostvarila dopaminsku reakciju. Esencijalni psihopat osjeća zadovoljstvo nakon mučenja, ”vampirenja“, iscrpljivanja, često čak i ubijanja drugih ljudi odnosno životinja. Vrlo često ih se naziva i sociopatima. Oni mogu nagovarati, čak i prisiliti naizgled normalnu i zdravu osobu da čini grozote koje se mogu usporediti s najgorim zločinima protiv čovječnosti. Uvriježeno mišljenje je kako u zatvorima čame isključivo psihopati iz nižih dijelova hijerarhije zato što se esencijalni psihopati češće nalaze na društvenim pozicijama što zatvor, svakako, nije. Ipak, činjenica je kako esencijalni psihopat s najniže pozicije socijalne ljestvice uglavnom radi puno manje zla i štete nego li esencijalni psihopat pri vrhu društvene piramide.
došle dvije muhe u restoran. konobar pita:
- ja ću govno s lukom. kaže prva
- i ja ću govno, ali bez luka. veli druga
- a što ti bez luka? prva pita drugu
- pa nisam luda da mi kasnije smrdi iz usta
Psihopat ne bira sredstvo kako doći do cilja. Makjavelist (utilitarist), kao drugi vrh Tamne trijade, to planira desetljećima, pa čak i stoljećima unaprijed Cilj je sebi, a ako ne sebi, ono svojim potomcima ili društvima, priskrbiti najbolje. Sve na najbrži način uz najmanji utrošak energije i novca, uz tipično negiranje, i kršenje etičnih i moralnih postulata iznimno agresivnim metodama, metodama koje se obično kose s ljudskim i građanskim pravima. Kako bi osigurao blagostanje ili egzistenciju, utilitarist, kao ekstrem unutar grupe makijavelista, ne libi se ubojstva. Tipičan utilitarist ubijanje opisuje kao ”eutanaziju iz milosrđa“ ili ”žrtvovanje manjine kako bi se spasila većina“. Ipak, on samo prati vlastite planove i oportunizam kako bi što više uspio u svom naumu.
čovjek amputirali nogu. probudi se, uz njega stoji doktor:
- dobro jutro, imam jednu dobru i jednu lošu vijest. veli doktor
- ajd, prvo lošu. čovjek se trzne
- amputirali smo vam obje noge.
- u jebemu ... a dobra? pita čovjek
- pacijent do vas se zanima za vaše papuče
Danas se sve više obraća pažnju na narcisoidnost koju se počinje priznavati kao dio psihopatije. O narcisoidima (kućnim psihopatima) zna se najviše zato što je taj poremećaj osobnosti lako uočljiv. Narcisa pokreće konstantna želja da bude u centru pažnje. Krajnji oblik narcisoidnosti je takozvani histrionski poremećaj u kome pacijent stalno želi biti u centru pažnje pri čemu vrlo često pokazuje agresivnost s izraženim zavođenjem, navođenjem, iziskivanjem, sve uz potpun nedostatak moralnosti.
Ljudi su društvena bića. Zato se narcisoidnost često zamjenjuje s potrebom biti priznat ili biti poznat. Pa se tako jedna psihopatska osobina zamjenjuje drugom, tipično psihopatskom devijacijom. Ona se zove bolesna ambicija. Iako se često smatra kako narcisoidi ”ne hodaju preko leševa“ poput sociopata, u stvarnosti se i to često događa.
najzanimljiviji su likovi koji osjećaju potrebu ostavljati balegu po tuđim blogovima i uz to svima okolo mejlirat što sve zajedno predstavlja opsesivno-kompulzivni poremećaj
u psihijatrijsko-psihološkoj forenzici to nazivamo "supstitucijom"
proživljavanje i življenje tuđih života obično je povezano s narcisoidnošću koje se rađa iz samosažaljenja i obrnuto
čista psihopatologija
Čudnovat je odnos i još čudnovatija anatomija ljudskog mozga. Na stotinu muških statistički dolazi jedan ženski esencijalni psihopat. U Tamnoj trijadi žene gube u omjeru jedan prema deset. Općenito se smatra kako su takvi odnosi odraz tradicionalizma i seksizma, ali to nije istina. Proučavanja ljudskog mozga pokazala su kako svi psihopati u području hipokampusa imaju zanimljive anomalije.
Asimetrični hipokampus uzrok je devijacije u načinu kako psihopat procesuira agresiju, bijes i strah. Svi psihopati imaju problema sa suzbijanjem bijesa i agresije, te za razliku od normalnih osoba ne osjećaju strah. Poremećaje u hipokampusu prate i anomalije prefrontalnog korteksa, tako da sve vrste psihopata i karakteropata imaju izraženu impulzivnost, nedostatak kontrole i siromašni su s emocijama, naročito onima koje su povezane uz suradnju s drugim ljudima, a uz to što su altruistični, pokazuju i potpun nedostatak empatije odnosno žaljenja.
Ipak, najvažnija specifična anomalija u anatomiji mozga psihopate je nepravilno razvijen corpus callosum, dijelom koji povezuje desnu i lijevu hemisferu mozga. Zbog te anomalije psihopati nisu u stanju povezati logičke centre s emocionalnim i intuitivnim centrima. No to je samo jedna strana medalje. Druga, zapravo šokantna strane medalje je istina kako se većina psihopata ljudima čini karizmatičnima i privlačnima. Pogotovo ako oni propovijedaju mir, ljubav i blagostanje. Pa se tako događa kako se tek nakon desetljeća ili čak nakon njihove smrti o njima otkriva prava istina odnosno, rasvjetljava se njihova prava priroda.
- djeco, kad biste na cesti našli mozak i novac, što biste uzeli?
- ja bi novac. veli Ivica
- a ja mozak. učiteljica odgovara ivici
- pa dobro, svatko bira što mu fali
Kognostika psihopatije i psihopata još je uvijek u začetku. No internetska revolucija omogućuje da svako otkrivanje prave istine o brojnim popularnim ili moćnim prikrivenim psihopatima do javnosti dolazi bez naknadnog uljepšavanja. Simptomi koji odaju psihopatu su:
1. Izraženi egoizam
2. Uživanje u (psihičkom i/ili psihičkom) mučenju (naročito) djece i žena
3. Izraženo licemjerje
4. Lažljivost
5. Manipulacija svima
6. Nevjerojatna prilagodljivost
7. Ponašanje nalik na ultimativnog predatora
8. Spletkarenje i sklonost zakulisnim igrama
9. Snobizam i omalovažavanje svih
10. Nemogućnost ostvarivanja iskrenih i dubokih obiteljskih i inih veza
11. Besramno i nemoralno ponašanje
12. Hladno i proračunato razmišljanje
13. Vrhunska verbalizacija i elokventnost
14. Savršena gluma
15. Prebacivanje krivice na druge i nepriznavanje vlastitih grešaka
16. Ispričavanje po potrebi
17. Uživanje u stvaranju kaosa i pomutnje
18. Nemogućnost osjećaja ljubavi
19. Seks zamjenjuje s ljubavlju
20. Nedostatak empatije
21. Nedostatak osjećaja žaljenja i kajanja
22. Fiksacija na ispunjenje vlastitih želja
23. Nestrpljivost
24. Netrpeljivost
25. Fetišizam
26. Brzo stvaranje i razvrgavanje partnerstva s drugim psihopatima
27. Prikazivanje sebe duhovnjakom i religioznom osobom, uporaba religioznosti za vlastite ciljeve - lažna religioznost
28. Korištenje politike za vlastite ciljeve
29. Uglavnom prikriveni fanatizam
30. Isključivost
31. Sistematsko i plansko uništavanje svega što mu stoji na putu ostvarivanja cilja ili želja
32. Elitizam
33. Bolesna ambicija
34. Okrutnost
35. Prepotencija
36. Sklonost seksualnim devijacijama
37. Energetski vampirizam
38. Moderni psihopat - zmija u odijelu
dogovarali se organi tko će biti šef.
- ja mislim za sve! mozak
- ja stalno radim! srce
- ja vas sve prenosim! noge
- ja udišem zrak potreban za život! pluća
- ja vas hranim! želudac
- ne ti nego ja! crijeva
na to se javi šupak:
- ja ću biti šef!
- ma daj, budalo, gdje ćeš ti biti šef! Hahaha … svi organi u glas
šupak naljuti i odluči se začepiti. Potom se zaštopaju crijeva, blokira želudac, srce počene preskakati, noge klecati, mozak otupio od boli, … kad je postalo neizdrživo organi se obrate rekli šupku:
- daj molimo te prestani, ajde dobro, možeš biti šef.
i šupak tako postade šef - ne moraš biti mozak da bi bio šef
Uočljivo je kako ja na visokim položajima sve više psihopata. Zanimljivo je kako tvrtke koje na čelu imaju psihopate počinju tražiti radnike i menadžere s izraženim psihopatskim osobinama. Slično je i s državnom administracijom. Internetski portali puni su psihopata (vidi post). Pa se tako može zaključiti kako psihopatske institucije postaju inkubator za nove psihopate što ih čini ozbiljnom prijetnjom čitavom društvu.
Ljudi ne rade ništa kako bi psihopate maknuli s vlasti i iz politike, već ih na izborima konstantno biraju. Ljudi ne bojkotiraju tvrtke čiji psihopatski menadžeri stvaraju proizvode i usluge koji direktno ugrožavaju zdravlje i egzistenciju ljudi, bez obzira je li riječ o radnicima kompanije ili korisnicima njihovih proizvoda. Internetskim portalima vršljaju psihopati koji, obično u sprezi s uredništvom portala, manipuliraju drugima. Sve to pomalo počinje sličiti Stockholmskom sindromu, s razlikom kako u ovom slučaju ne postoje stvarni taoci, ali slično tom sindromu žrtva se počinje identificirati sa svojim mučiteljem, u ovom slučaju psihopatom.
nasilnik silovao djevojku. kad je završio pita:
- što ćeš reći policiji?
- da si me silovao tri puta! djevojka
- ali ja sam to učino samo jednom! silovatelj
- a tko kaže da se meni žuri? odgovori mu djevojka
Ponerologiju zovu još i znanošću o nastanku zla među ljudima. Ponerologija drži kako su psihopatima trebala tisućljeća da bi se oni razvili i ojačali stvarajući tako društvo koje je sve više odgovara njihovom načinu života Negirati kako danas ne živimo u globalnoj patokraciji (vladavini psihopata) potpuno je suludo. Vlade vođene psihopatima okreću se protiv vlastitog naroda, istog onog od kog žive oni i njihova država. Pronaći povijesne primjere vladavine psihopata od apsolutizma, fundamentalizma, pa do fašizma i komunizma vrlo je lako. Najnoviji primjeri patokracije mogu se naći posvuda, recimo u obliku kako vladajući smisleno i planski, financijski i energetski, isisavaju vlastite građane i državu. I zanimljivo je i kako je to karakteristično za sve oblike društva, od totalitarizama, pa do demokracija.
Slično je is a društvenim organizacijama i mrežama. Ne želeći spominjati slučajeve kojih je, recimo, ovaj portal pun samo bi citirao:
“uredništva ovog portala koji je imao sreću da je bio prvi te vrste i onda posljedično najpopularniji, su od početka katastrofalna, nedavno sam kratko vrijeme bio šokiran kad su na naslovnici bile normalne preporuke, no nisam u igri pa ne znam što se to događalo, nije dugo trajalo, al je brzo nestalo, ionako je bilo atipično za image naslovnice”
Oznake: psihopati
komentiraj (3) * ispiši * #
Love sucks
petak , 06.01.2017.
Zaljubimo li se svijet gledamo kroz prizmu duginih boja, ali ravnoteža je posljednja riječ koja nam pada na um. Zašto balansirati kad nas trese ljubavna groznica? Osjećamo kako možemo istrčati maraton, oboriti rekord Blanke Vlašić ili bez letjelice odletjeti u svemir. Pa ako ne nešto od toga, a ono barem popeti se na vrh obližnjeg drveta.
Ipak, zaboravljamo kako samo par koraka dijeli dobru vilu Ljubav od njene zle sestre Mržnje. Paradoksalno je i to kako Ljubav može početi kao netrpeljivost, pa čak i kao mržnja. Jednako tako Ljubav može i završiti kao mržnja čime se zatvara puni krug. Ljubavnu kemiju možemo osjetiti i prema nekome tko nam je donedavno išao na živce, a prema nekoj dragoj osobi možemo odjednom ostati hladni. I dok se kod prijelaza iz netrpeljivosti ka romansi nazire sretan kraj, kad nestane ljubav završeci nisu bajkoviti. Nevolja je u tome što rijetko kada veze umiru obostrano - najčešće se prvo ohladi jedna strana, pa druga ostane kratkih rukava, kao da joj je netko zabio nož u srce. Nakon pokojeg paketića papirnatih maramica i ponešto razbijenog suđa, uravnotežene osobe će progutati knedlu i krenuti dalje, ali kad su u pitanju emocionalno nestabilne osobe, situacija nije tako jednostavna.
Internet je mjesto gdje opsesija nailazi na plodno tlo. Pa je tako tehnologija omogućila svim psihopatima da nađu mjesto za okupljanje, najčešće pod profilom koji se krije iza nekog nicka. A najgore u svemu je što nikad ne znamo tko se krije iza kakvog profila i koliko tko profila odnosno nickova ima, pa tako zapravo ne možemo biti sigurni u osobu s druge strane virtuale. Jer sigurnost je ono što, htjeli to priznati ili ne, traži svaka osoba, pa i psihopat. Te to tako u virtualnom svijetu izaziva prvo, znatiželju, kasnije želju, a na kraju opsesiju, opsjednutost, sve u želji da se sazna tko zapravo stoji iza kog nicka. I ako ga već ne možemo identificirati imenom i prezimenom, slikom, adresom i podacima o toj osobi, pokušavamo ga spojiti s nekim drugim nickom. Ponekad sa sličnim, a ponekad s oprečnim, ali uvijek s nekim tko nas već od prije opsjeda.
Opsesija je bolest emocionalnih i labilnih osoba. U realnom životu će na njih okolina možda i gledati blagonaklono, jer su, recimo, one žrtve nesretne ili neuzvraćene ljubavi. No to vrlo često i nije tako. Jer osobe s opresivnim poremećajem (anaksioznost) zbog nemogućnosti rješavanja vlastitih emocionalnih problema iz realnog svijeta traže supstituciju. A virtualni svijet je više no idealna supstitucija. Pa u tom svijetu oni vrlo često preuzimaju ulogu lovca, ulogu potpuno suprotnu od one koje imaju u realnom svijetu. I tako kao lovci traže žrtvu, metu na kojoj će se iživljavati. No, istovremeno uz metu žrtva je za njih redovito i subjekt opsesije. Pa tako, u nemogućnosti ubojstva u realnom svijetu, koje je zakonski kažnjivo, opsesivne osobe sebi kao cilj daju zadatak: napraviti virtualno ubojstvo. Jer ono, osim što ostaje nekažnjeno (barem u većini situacija), u glavi opsjednute osobe predstavlja jedini logični kraj (neuzvraćene) ljubavi ili komunikacije.
No osim te vrste opsjednutosti, postoji i druga vrsta opsjednutosti. A to je nekog ili neke uvjeriti u svoje vlastite ideje odnosno, općenito u svoje stavove i nazore, koji su eto, jedini ispravni. Predložak u ovom slučaju isti je kao i kod neuzvraćenih ljubavi. U realnom svijetu kod takvog pokušaja uvjeravanja ljudi takvoj osobi istog trenutka okrenu leđa ili zalupe vratima. Pa tako te osobe ostaju same i neuslišane. No što je s opsjednutošću u virtualnim svijetom? U njemu takva osoba nalaze razne profile od kojih su joj neki slični, pa tako ta osoba vrlo lako, neusporedivo lakše nego u realnom svijetu nalazi istomišljenike ili barem bliskomišljenike. Nakon toga slijedi klasika, pojedinci se povezuju, razmjenjuju misi i informacije, analiziraju, dekodiraju, stvaraju grupu. I kad se ta grupa stvori, oni kreću u napad kakav u realnom svijetu mogu samo sanjati, jer ako bi ga pokušali vrlo brzo bi završili s one strane brave. Ponekad sami, a ponekad u grupama, organizirano i nekažnjeno, vrlo često brutalno i sadistički (i šala može biti brutalnost, odnosno sadizam) iživljavaju se nad onim ili onima koje su, iz nekog razloga, ponekad ideološkog – svjetonazorskog, a ponekad emocionalnog odabrali kao žrtvu. Stara je to igra lovca i lovine koja postaje tim izraženija i okrutnija, čim su njeni sudionici, lovci, u realnom svijetu više marginalizirani i osamljeni što znači da su obično puni emocionalnih krahova zbog nemogućnosti ostvarivanja ljubavi, priznanja, pažnje i autoriteta. Zato lovina takvim osobama u virtualnom svijetu postaje osoba ili osobe koje imaju sve što ove nemaju, i to u stvarnom, ali i u virtualnom svijetu.
Opsesija nekom osobom nije ljubav baš kao ni što opsesija nekom idejom ili svjetonazorom nije znak stvarnog prihvaćanja te ideje. U svakoj opsesiji do izražaja dolazi prvenstveno sebičnost. Opsesivna osoba u realnom svijetu, ako ima partnera, ne mari za potrebe i želje svog partnera, ponajmanje za njegovu slobodu. Jedina želja takve osobe je smjestiti tu drugu osobu u kavez gdje ga nitko neće moći dotaknuti. Primjer toga je film Helenina kutija, bizarno djelo Jennifer Lynch koji govori o čovjeku koji je svojoj zaručnici amputirao obje noge kako bi ona mogla biti samo njegova. A takvih slučajeva u realnom svijetu zaista i ima. Sličan predložak je i u slučaju opsesije idejom, odnosno svjetonazorom. Situacija zatvaranja one druge osobe u kavez gdje će je prva osoba moći ideološki preodgajati u današnjem je svijetu, koji je pretežno demokratičan, neostvariva. To je bilo moguće u nekim prošlim vremenima gdje je upravo totalitarizam uspijevao ili barem pokušavao ostvarivati takve, blago rečeno, nakaradnosti. Za razliku od realnog svijeta, u virtualnom svijetu, takve su mogućnosti preodgoja još manje moguće. Jer svi mi u njega dolazimo kako bi promovirali svoje ideje, kako bi promovirali sebe, a ne da potpadnemo pod tuđi utjecaj. No, za razliku od stvarnog svijeta gdje je to nemoguće, u virtualnom se svijetu mogu izgraditi kutci za pokušaje ideološkog preodgajanja. Jedan od tih kutaka je upravo blog, jer ... Blog ima svoje urednike i administratore, ima svoje top liste, ima svoje naslovnice. Blog može osigurati popularnost i time ispuniti ispraznost stvarnosti realnog života. Pa je tako blog zapravo idealno sredstvo za provođenje torture, obično organizirane grupe koja drži kontrolu nad svim nabrojanim alatima i iživljava se nad svim ostalima koji nisu dio te grupe. Ovo naročito vrijedi u slučajevima iživljavanja nad “ideološkim“ protivnicima, posebno nad onima koji su spram njih u svakom pogledu superiorni. Ipak, koliko će ta tortura na kraju uspjeti ostaje upitno, jer ... Netko će se možda sakriti i okrenuti “bezopasnim“ temama, no uvijek postoje oni koji neće ustuknuti. Pa tako u posljednjem slučaju dolazimo do nečeg što smo već spomenuli, dolazimo do organizirane hajke.
No sve te igre, pogotovo one u virtualnom svijetu, na kraju obično urode svojim kontraefektom. Jer ono o čemu opsesivna osoba ili osobe ne razmišlja odnosno, ne razmišljaju, jest činjenica kako ni ljubav ni povjerenje, a još manje uvjerenje ne ide na silu i kako bez obzira na svu moguću agresiju nikog ne možete natjerati da nas voli ili da vas sluša odnosno, da vam se divi. Jedino što možete je natjerati drugu stranu da vas zamrziti ili još gore, jer mržnja ide uvijek u paru s ljubavlju, da vas ignorira. A ignoriranje ne ide u paru s ničim ostalim. Pa tako ignoriranje postaje najjače oružje “samoobrane“ i to bez obzira kome sve na društvenoj mreži, na nekom portalu, oni drugi slali mejlove koga treba ignorirati i izbjegavati, a koga treba komentirati ili se s njim virtualno “družiti“.
Oznake: love sucks
komentiraj (7) * ispiši * #
Djeca Komunizma
srijeda , 04.01.2017.
Tko se usredotoči samo na ekonomiju ne može vidjeti krupnu sliku, jednako kao i onaj tko se usredotoči na politiku (ili reducira na ideologiju). A tko ne vidi krupnu sliku, ne vidi dobro ništa, ni ekonomiju, niti politiku (još manje ideologiju), pa se od njega ne može ništa dobro očekivati.
U Hrvatskoj vlada privid kako Ljevica u raznim oblicima čini većinu političke ponude. Tako, na primjer, imamo ljevičare-progresivce koji Hrvatsku žele vidjeti u lijevoj multikulturalno-internacionalnoj utopiji, ali i ljevičare-konzervativce koji se zalažu za socijalizam u jednoj državi zvanoj Regija. Imamo i ljevičare-populiste koji bi vješali bogataše (tajkune) i tehnokrate (menadžere), a navodno ideološki neutralni, oni robuju idejama odavno mrtvog ekonomista, Marxa (provjerite ih pitanjima o državnom vlasništvu nad “dominirajućim vrhovima” ekonomije).
Imamo Desnicu, ali … Što zapravo definira Desnicu? Ima li ona podvrsta? Nemajući namjeru razrađivati detaljnu analizu domaće političke scene zadržimo se na apstrakciji i pođimo redom. Prvo, koje su zapravo razlike između Ljevice i Desnice? U tome mogu poslužiti kratke definicije i dvodimenzionalni prikazi, ali sami po sebi oni nisu dovoljni, jer je dimenzija nebrojeno više. Kao i Ljevica, tako je i Desnica prije svega priča o povijesti, baš kako to definira Erik von Kuehnelt-Leddihn u knjizi “Leftism revisited: From de Sade and Marx to Hitler and Pol Pot”. Ljevica je:
1. Materijalizam (uz odsustvo bilo kakvih duhovnih vrijednosti): ekonomski, biološki i sociološki.
2. Mesijanizam pripisan jednoj grupi: jednoj naciji, jednoj rasi, jednoj klasi.
3. Centralizacija: eliminiranje lokalnih tradicija, karakteristika i slično.
4. Totalitarizam: prožetost svih sfera života jednom jedinom doktrinom, sve ostalo je nepoželjno.
5. Brutalna sila i terror - čista endogena sila nadoknađuje odsustvo autoriteta.
6. Ideološka jednopartijska (totalitarna) država.
7. Potpuna državna kontrola nad obrazovanjem.
8. Socijalizam kao suprotnost Personalizma.
9. Skrbnička Država koka od kolijevke pa do grobasve diktira i određuje.
10. Militarizam: novačenje i narodne armije u službi širenja ideologije.
11. Potpuna rigidna ideološka opsesija koju provodi Država nad “neprijateljem“ koga treba poraziti, uništiti i zatrti (recimo genocid na Hrvatskim narodom krajem WW2, odnosno po “oslobođenju“).
12. Odbacivanje monarhičnog sustava uz istovremeno preuzimanje predloška koji je ispred svih postavlja vođu: Führer, Duce, Vozhd, Josip Broz, Che Guevara (nošenje i predaja štafete mrtvom Josipu Brozu).
13. Antiliberalizam: mržnja prema bilo kakvoj stvarnoj slobodi.
14. Antitradicionalizam: protiv povijesti, protiv “reakcije”, protiv tradicije i protiv razlika svih vrsta.
15. Tendencija k teritorijalnom ekspanzionizmu kao oblik samorealizacije (SSSR/Rusija, Kina-Tibet, Velika Srbija i slično).
16. Ekskluzivnost Boga: Bog ne postoji niti se on tolerira, postoji samo komunistički Antibog.
17. Eliminacija posredničkih tijela; na primjer eliminacija poštenog i nezavisnog pravosuđa.
18. Konformnost masovnih medija: tisak, radio, televizija i Internet portal su u službi partije, njenih interesa i ciljeva.
19. Eliminacija ili relativizacija privatnog vlasništva: gdje ono preživi u imenu potpuno je pod državnom kontrolom; poduzetnik je samo skrbnik svog “vlasništva”.
20. Persekucija, podčinjavanje ili kontrola svih vjerskih tijela (neprijatelja se želi kontrolirati iznutra).
21. “Ispravno je što koristi Narodu” (Hitler); “Ispravno je što koristi Partiji” (Partiynost, Lenjin).
22. Mržnja prema manjinama svih vrsta (jeste li ikada čuli da su “manjine“ u komunizmu imale ili imaju ikakva prava?).
23. Glorifikacija većine i “prosječnog čovjeka” (sve se uprosječuje kako bi se sve držalo pod kontrolom, “elita“ - izuzev Partijske ‘ je nepoželjna).
24. Glorifikacija revolucije, revolta i pobune.
25. Plebejstvo: borba protiv bivših elita (uz istovremeno stvaranje nove Partijske elite).
26. Lov na “izdajice”; resentment prema emigrantima (SDB/UDBA u Jugoslaviji).
27. Populizam i “uniformatizam” (narodni sudovi, narodni automobili, narodni proizvodi i slično).
28. Ideološki korijeni u Francuskoj Revoluciji.
29. Konstantno referenciranje na demokratske principe koji u stvarnosti zapravo ne postoje.
30. Dinamički monolitizam: država, društvo, narod postaju jedno.
31. Koordinacija kroz slogane, pjesme, simbole i fraze (od Vardara do Triglava, sletovi, radne akcije).
32. Sekularni rituali zamjenjuju vjerske rituale (slavi se rođendan Josipa Broza, nosi mu se štafeta, priređuju masovni sletovi i dočeci koji postaju lokalni praznici-neradni dani, ...).
33. Konformizam kao vitalni princip (pokori se ili nestani).
34. Poticanje masovne histerije (programirano “tugovanje“ po smrti velikog vođe).
35. Tehnologija u službi moći umjesto u službi napretka.
36. Sloboda — ispod pojasa.
37. Sve za, sve kroz, ništa protiv države (Mussolini).
38. Potpuno ispolitizirani svi segmenti života: turizam, sport, rekreacija, zabava, kultura, ...
39. Nacionalizam i Internacionalizam nasuprot Patriotizmu.
40. Borba protiv izvanserijskih ljudi i svih onih koji "nadvisuju" sredinu.
41. Potpuna mobilizacija zavisti u interesu partije i države.
Nasuprot gornjoj, multidimenzionalnoj definiciji Ljevice definicija Desnice vrlo jednostavna. Desnica je suprotnost svega gore navedenog ili odsutnost istoga.
Gledajući redom gornju listu karakteristika Ljevice, postaju očite paralele između ponašanja predmodernih i modernih lijevih pokreta, ali i kontinuitet u svijetu lijevih ideja i ideologije. Marx nije ponikao iz ničega niti se stvorio ni od kuda, crpio je inspiraciju iz drugih. Teško je odvagati veličinu utjecaja jednog “mislioca“ na drugog, a još je teže procijeniti utjecaj ideja na povijesne događaje. Zato je pravo pitanje što bi bilo da se Marx nikada nije rodio, bi li na ovom svijetu uopće bilo komunističkih država? Pa se tako postavlja pitanje je li Marx stvorio ideje koje su kasnije pogonile događaje ili su događaji prigrlili i iskoristili njegove ideje? Odnos između ideologa, ideja, vođa masa i masa nikada i nigdje nije ni jednosmjerna niti jednostavna.
Kuehnelt-Leddihn dokumentira paralele između događaja i utjecaje među “misliocima“, od Jana Husa do Oktobarske revolucije i dalje. A te analogije su zapanjujuće, a uzorak s vremenom postaje dovoljno velik kako bi omogućio ispravne zaključke. Rezultat toga je portret Ljevice koji joj nije kompliment niti joj služi na čast. Međutim, ono što nedostaje jest okvir za ne-Ljevičarstvo, okvir koji bi postavio plan za zaustavljanje Ljevice. Plan koji bi popravio svu štetu koju je Ljevica povijesno učinila sredini u kojoj je djelovala: državi i narodu. Plan koji bi na boljim temeljima izgradio zdravije, sretnije i bogatije društvo budućnosti. Svojevremeno ponuđena kao okvir za budućnost, Portlandska deklaracija bila je potpuni fijasko, jer … “teorijski“ napadi s motrišta etike i ekonomije na Ljevicu privlače više ljudi nego li napadi iz “povijesne” perspective, kako to čini deklaracija. A po odabiru oružja i zaključcima povijesni napadi dio su jednog ne posve definiranog načina djelovanja koji se naziva Reakcijom.
Svatko tko si da malo truda pročitati i promisliti gornje kratke definicije Ljevice vrlo lako će samog sebe identificirati kao ne-Ljevičara odnosno, kako se to danas skraćeno naziva Desničarom. No što je s Reakcionarima? Njih definira odbojnost prema masi, prosjeku, demokraciji i slično. Ipak, ako je nekada takvih i bilo, danas ih sigurno više nema. Ostala je samo moderna Desnica koja, za razliku od moderne Ljevice, ne bježi od demokracije i čovjeka, naprotiv! Moderna Desnica smatra kako okvir demokracije može spriječiti većinu ekscesa. Reakcionar će se na sve to namrgoditi, jer on je elitist iako ... Ni on nije potpuno protiv napretka, dapače i on je za napredak, ali smatra kako se pogriješilo kada se počelo rasturati staro zlato samo zato što je staro, a ne zato da bi iz njega napravilo novo, bolje, zlato. Pa je tako Murray Rothbard svojedobno uskliknuo:
“Opozvat ćemo dvadeseto stoljeće”
A to je ono što opisuje sve što jedan Reakcionar želi, jer ... 20 stoljeće je iznjedrivši lijeve ideologije kao što su komunizam, fašizam i nacizam čitavom čovječanstvu donijelo zlo. Pa tako Reakcija postaje stav koji se svodi na opisivanje štete pojedine lijeve politike (recimo, u Hrvatskoj je Ljevica prodala INU, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Banke, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Plivu, u Hrvatskoj je Ljevica prodavala teritorije, ... ) i stav zašto je i kako je ono što joj je prethodilo bilo bolje (što nam ovih dana, kojeg li paradoksa, tumači MOST). No Reakcija tu staje, jer dalje ne vidi, osim deklarativno ne bavi se budućnošću, dok moderna Desnica nudi rješenja za budućnost i sanaciju štete koju je učinila Ljevica.
Reakcija se kao temeljni pristup problematici može, recimo, primijetiti čitajući blogove ovog portala. Blogovi ovog portal su gotovo listom, uz poneki izuzetak, Ljevičarski. No čak i u ne-Ljevičarskim, baš kao i u Ljevičarskim, u oboje i ekonomija i etika su sporedne teme. A ti blogovi se bave politikom, poviješću, kulturom ili takozvanom “kulturom“ (“kulturnjaci”), religijom ... I svi redom, baš kao Reakcija, samo konstatiraju stanje ne nudeći ni rješenja niti ideje, nudeći samo ispraznost. Zapanjujuća je činjenica kako se na ovom portalu Religijom bave odnosno, njome se jako vole baviti, Ljevičari, jer … Religija zapravo i nije nužno odmak od Ljevice. Koliko god to Ljevica niječe, činjenica jest kako je ona potekla iz Religije, pa tako Ljevičarska ideologija samu sebe počinje smatrati nekom vrstom supstituta Religiji, nekom novom Religijom. A Desnici to, naprotiv ne pada na pamet.
Imate li živaca guglati po Internetu i filtrirati članke/postove Ljevičara s ovog portala nećete postati puno pametniji. Jedino što ćete u svima njima naćii je isprazna prepotencija i neznanje koja postaje mjerilo za “napredno ljevičarenje” nasuprot “kaljuži“ koju oko sebe šire “nazadni desničari“, a što je zapravo i više no tragično. Jer kako tumačiti primitivne ispade Ljevičara u kojima, kad ostanu bez argumenata ili kad im se “ruši utopija” oni listom počinju direktno vrijeđati i omalovažavati. Analiziraju li se blogovi i blogeri, sve to postaje jasno već na osnovu njihove temeljne tvrdnje kako su Ljevičari po prirodi pametni, a Desničari po prirodi glupi, kako su Ljevičari intelektualci, a Desničari primitivci, i tako dalje, da ne nabrajam. A na takve tvrdnje i argumentaciju ne nailazimo samo u Ljevičarskim škrabotinama na ovom blog portal (kako drugačije nazvati njihovo pisanje?). Nalazimo ih i na fejsbuku istaknutih “intelektualaca” koji sebe smatraju ljevičarima. No što je tu je, jer odraz je to kompletne poruke koje kroz medije šalje politika što kroz paternalistički odnos spram građanstva pokazuje svoju intelektualnu, ali i svaku drugu nemoć.
Jednako, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica, kako gotovo niti jedan jedini blog, bio on Ljevičarski, ali i ne-Ljevičarski (pravih desničarskih, intelektualnih, blogova ovdje gotovo da i nema) na ovom portalu ne dotiče ni ekonomske niti etičke analize. Za obje suprotstavljene strane na ovom blog portalu, i Ljevičare i ne-Ljevičare, etika i ekonomija su dosadni i beživotni. Pa je zbog koncentracije na ekonomiju i etiku, uz zanemarivanje ideologije, možda i to razlog zašto Liberalizam, i ne samo na ovom blogu, već i u čitavom Hrvatskom društvu, životari na margini društva. I sve to usprkos činjenici kako u posljednje vrijeme za sve grijehe koje su počinili Ljevičari: političari, ekonomisti, ali i obični građani, svi oni počinju tražiti krvce u Liberalizmu odnosno neo-Liberalizmu koji u Hrvatskoj nikada nije ni postojao, umjesto da ih traže u vlastitoj pameti, neznanju, prepotenciji i precjenjivanju (ne)sposobnosti što je pogrešnim odlukama, postupcima i kratkoročnoj slijepoj pohlepi napravilo to što je napravilo. Naime, “Za efikasnost!” nije motivirajuća parola dok su na primjer parole “Za slobodu!” ili “Za domovinu!“ ili “Za nacionalne interese!” itekako motivirajuće. Vezano za gornje parole, “Za slobodu!” zvuči jako dobro čak i bez obzira na to što većina ljudi smatra kako ona u stvari i nije neslobodna. Jer koje su to zapravo neslobode prisutne u suvremenom Hrvatskom društvu? Koliko god se te neslobode u Hrvatskom društvu traži, ne može je se pronaći. Slično je i kako Ljevičari ponekad vole koristiti parolu “Za domovinu!”. A nju koriste prventveno oni koji su toj Domovini okrenuli leđa, Jednako je i s parolom “Za nacionalne interese!”. Sve u svemu, pucanj je to u prazno nalik pucnju sitnom sačmom: pogađa i možda se može prodati u medijima, ali zapravo taj pucanj ne ruši “protivnika“. Ipak, on daje privid “progresivnosti“, iako je on zapravo Reakcija i potpuna suprotnost “progresivnosti”.
Svojedobno je Friedrich A. Von Hayek napisao kako je čovječanstvu potrebna ideja Liberalne utopije. Ipak, praktično konstruiranje takve ideje pokazalo se kao vrlo veliki problem, jer dovodi do društvenog disbalansa. Budućnost u kojoj svatko ima koliko radi i zaradi, odnosno koliko njegov rad vrijedi, zapravo većinu ljudi plaši. Pogotovo usporedi li se s budućnošću u kojoj svatko radi prema mogućnostima i želji da uopće nešto radi, a uzima prema potrebama i želji da nešto uzme (jer to želi). Pa tako, paradoksalno, nakon rušenja Komunizma u Hrvatskoj, što se poklapa s rušenjem države koja uistinu jest bila tamnica Hrvatskog naroda, umjesto da se krene ka sretnijem i pravednijem društvu za što su postojale sve ekonomske pretpostavke, suvremena Hrvatska se okreće neo-Ljevičarenju. Osim što je to bilo vidljivo kroz rasprodaju nacionalne ekonomije (privatizaciju) u kojoj su najbolje prošli dojučerašnji Komunisti, to je vidljivo i kroz državno pokroviteljstvo (financiranje) raznih ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija, gdje se listom okupljaju svi koji sami sebe nazivaju Ljevičarima (iako to i nisu već su obični vagabundi/vucibatine navikli živjeti na tuđi račun, a ne od svog rada i njegovih rezultata). Zanimljivo je kako apolitična većina drugih sve prati i bez pogovora financirajući prvo sanaciju banaka, a potom pristajanjem na njihovu prodaju, uvjeravajući samu sebe kako je sve to doprinos nacionalnom interesu, a ne obična pljačka što je prava istina. Još je zanimljivije i kako se u tom predlošku uzimanja prema potrebi (ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija), osim Ljevičara, u međuvremenu prilagodio i dio tihe većine. Pa su se tako, s vremenom, u natjecanje “džeparenja” vlastite Države uključili gotovo svi, svatko na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima i prilikama da nešto negdje uzme. I na kraju u pljački, a što je jedina i prava istina, jednako sudjeluju i Ljevičari, ali i ne-Ljevičari. Uz rasprodaje javnog dobra (INA, Pliva, Banke, …), sve je to bilo dio predloška koji je uzrokovao sve kasnije katastrofe u ekonomiji i društvu nakon 2000te godine. I sve je to dio kontinuirane politike koju u Hrvatskoj od 2000te do danas provode takozvana Djeca komunizma, odnosno jugo-naci-fašisti (detalji o onom serijalu koji još nije završen) bez obzira u kojoj se ideološkoj grupaciji ili političkoj stranci oni skrivali.
Ipak i bez obzira na sve, koliko god to paradoksalno izgleda, situacija zapravo i nije tako crna. Ona je bolja no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Jer svaki problem u ekonomiji rješava se sam od sebe kroz “samorestrukturiranje” društva unutar jedne generacije (20 godina). A u međuvremenu, puno je mogućnosti kako pretakati iz šupljega u prazno i ploviti na valu populizma. Da je to tako, kao primjer mogu poslužiti države poput svojedobno Norveške, Švedske, Nizozemske, Belgije, Danske, Finske, Austrije, Irske, … koje iako redom danas ekonomski nadvisuju Hrvatsku, zapravo imaju otprilike jednak ekonomski potencijal (resurse) kao i Lijepa Naša. Pa to samo potencira osnovno pitanje, a to je kako se taj potencijal i s kojom količinom pameti koristi? No, dok se u društvu, s vremenom, ne stvori zdrava ekonomija i kao posljedica “samorestrukturiranja” koje će smao po sebi donjeti “zdravo okruženje”, Ljevičari i mnogi ne-Ljevičari sebi će pronalaziti “duhovnu hranu” u Hayekovoj utopiji zvanoj Prošlost. A ta prošlost uistinu nije bila lijepa i idilična kako su nas to Ljevičari opsjenarili odnosno, kako nas to i danas pokušavaju opsjenariti. Jer, čim više kostura izlazi iz jama u kojima su Ljevičari daleko od očiju javnosti dehumanizirali čovjeka, tim glasnija postaje ona relativno mala, ali medijski eksponirana grupa spodoba čiji su se roditelji, ili oni sami, tako uspješno bavili preodgojem “narodnih” neprijatelja. Pa tako oni osnivaju Nove Ljevice, organiziraju derneke u Kumrovcu za 25. Maj, veličaju i slave 29. Novembre, natječu u prostačenju po medijima, … Zanimljivo je kako istu situaciju, isto prostačenje i isti tip eksponiranosti Ljevice postoji i na ovom blog portalu, a što samo pokazuje i razotkriva intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku bijedu svih Ljevičara i svekolike Ljevice uopće.
Činjenica jest kako je suvremeno Hrvatsko društvo utemeljeno na koruptivnim vezama u svim slojevima društva, i horizontalno i vertikalno, kao i u grupno-interesnim sferama što sve potječe iz načina kako je to društvo funkcioniralo za vrijeme svih Jugoslavija. Činjenica je i kako su se Djeca Komunizma početkom 1990ih vrlo lako i bez problema preobratila u Očeve Tajkunizma što je u suštini jedno te isto. Radi se o jednim te istim ljudima koji su u oba sistema primjenjivali jednu te istu poslovnu etiku. U Jugoslavenskom (pa tako i u Hrvatskom) se je komunizmu poslovna etika temeljila ne prevari baš kao što je ista etika temelj Hrvatskog kapitalizma. Rezultate toga poznajemo. Komunizam je svojedobno propao, jer je bio ekonomski neizdrživ. Pojeo je samog sebe. A kapitalizam, hoće li i on propasti? Neće. Jer pravi kapitalizam u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio, a Liberalizam još manje. I to iako i jedan i drugi svi prozivaju za sve nedaće Hrvatske ekonomije. Paradoks je to naoko teško objašnjiv, ali shvatljiv u kontekstu laži koje Djeca komunizma što danas vladaju Hrvatskom šire kako bi sakrili svoj zločin.
komentiraj (15) * ispiši * #
