O gluposti

petak , 27.01.2017.

PRVI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Svi podcjenjuju broj glupana.

Na prvi pogled gornja tvrdnja je trivijalna i neuvjerljiva, ali detaljnija ispitivanja otkrivaju njenu nemilosrdnu istinu. Bez obzira kolike su i kakve procjene ljudske gluposti, činjenice uvijek isponova iznenađuju. Za neke osobe koje procjenjujemo racionalnim i inteligentnim naknadno se ispostavi kako su prilično glupe. Nadalje, glupani koji svakodnevno maltretiraju pojedinca pojavljuju iznenada i neočekivano, na najnezgodnijim mjestima i u nevjerojatnim trenucima.

Iako Prvi osnovni zakon ne govori o broju glupana, udjel glupana u ukupnoj populaciji obično se podcjenjuje, a nije ni do kraja istražen. Zato ga se u daljnjem razmatranju označava matematičkim simbolom “Ă“.

Kulturni trendovi zapada favoriziraju egalitarni pristup životu. Svi volimo misliti o ljudskim bićima kao o savršeno projektiranim strojevima. Pa tako uz impresivnu argumentaciju i formulacije, genetičari i sociolozi prednjače dokazujući kako su svi ljudi jednaki. U slučaju kada su neki jednakiji od drugih, oni to pripisuju odgoju, a ne prirodi. Međutim, svatko od nas ipak svjestan je svojih razlika, a što je još važnije, želi li nešto postići te razlike mora prihvatiti.

O razlikama možemo razmišljati iz raznih perspektiva. Od najintimnijih koje se tiču svakog od nas kao pojedinca, pa do onih koje nas se tiču kao pripadnika neke šire populacije, uključujući i onu najširu (govorim o čovječanstvu bez želje za megalomanijom). Ali, jesmo li uistinu svi različiti ili smo zapravo svi jednaki? I nadalje, želimo li uistinu biti različiti ili zapravo samo želimo biti jednaki?

Tema je složena te odgovori teško mogu biti objektivni. Zato je odgovor koga nudim subjektivan i mnogima se neće svidjeti - svi smo mi različiti. A sad, da vas do kraja šokiram. Nitko me ne može uvjeriti kako su kršćani i muslimani isti, niti da su crnci i bijelci isti. Razlike između njih su i fizičke i psihičke i duhovne i svakakve. Znam, u današnje vrijeme je nepoželjno, čak i opasno, sve to tvrditi. Ali smatram kako je te razlike još opasnije negirati. Ne zato što sam rasist, nacist ili strašni, zadrti desničar, nego zato što smatram kako su razlike najveće bogatstvo, pa i više od toga. I upravo zbog svih tih razlika mi postojimo kao pojedinci. Zato, ako biologija i evolucija ne lažu, razlike ne treba relativizirati govoreći kako su svi ljudi jednaki zato što su ljudi. Iako je to na neki način točno, u osnovi to je čista i nepatvorena laž koje su svjesni i oni koji te ideje promiču. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, naša se potraga za jednakošću ne odnosi na želju da budemo jednaki. Ona se odnosi na želju da nam se da jednaka prilika. Ona se odnosi se na našu želju da se okolina prema nama ponaša kao prema svima ostalima. Zapravo, mi se nadamo da je tako, jer ono prvo (da budemo svi jednaki) je uistinu zastrašujuće, dok je ono drugo (da nam se da jednaka prilika) nešto sasvim normalno. Uostalom, to je naše pravo.

Međutim, čini se kako je ta naša potraga zapravo zapakirana u pogrešan celofan. I tu se vraćamo na gore napisao, jer se po tome nitko od nas ne razlikuje od drugih povlaštenih manjina ili od drugih potlačenih većina. Mi tražimo jednakost, i to krivu jednakost, a zapravo želimo biti različiti. Svatko od nas mora biti svjestan svojih razlika i što je još važnije, mora ih prihvatiti. Da, različit sam. Pa što? Različit sam od svakoga u svom kvartu, ali je isto tako svatko različit od svakoga drugog. Prihvaćanjem svojih razlika pomažemo okolini da i ona za nas bude jednaka. Vrlo važno od tih razlika ne raditi senzaciju. Time se stvara animozitet, pa umjesto razumijevanja, dolazi do osuđivanja. Nekad treba biti glasan, nekad to nije potrebno, ali uvijek treba biti oprezan i direktan. Zapravo, u svemu tome treba naći pravu mjeru. Svi smo različiti, i baš zato nitko ne bi trebao biti važniji od bilo kog drugog. Nitko ne voli ljude koji su posebniji od njih, ljude koji su “jednakiji“ od drugih. Pa tako na kraju dolazimo do krajnje, kontradiktorne, istine. Moramo si dopustiti različitost kako bi svi na kraju mogli postati jednaki. Jednaki zato što smo ljudi, a različiti zato što je to najveće bogatstvo.

Međutim, unatoč svemu gornjem, ja svoje mišljenje izdvajam iz općeg motrišta. Zašto? Moje čvrsto uvjerenje je da ljudi, koliko god to željeli, nisu i ne mogu biti jednaki. Recimo, neki su glupi, dok drugi to nisu. A ta je razlika određena prirodom, a ne kulturnim i civilizacijskim čimbenicima. Neka osoba je, na primjer, glupa na isti način na koji je druga osoba crvenokosa. Neki pojedinac pripada grupi glupana jednako kao što neki drugi pojedinac pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovjek se rađa kao glup čovjek što pripada u neku vrstu općeg akta proviđenja.

Tvrdeći kako je Ă udjel glupana, što je refleksija genetičkih osobina, nisam reakcionaran i nemam namjeru propagirati klasnu, rasnu, spolnu niti bilo kakvu drugu diskriminaciju. Samo čvrsto i opravdano vjerujem kako je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i kako se ona ravnomjerno i u konstantnoj proporciji distribuira unutar svih grupa oformljenih po bilo kom drugom principu. Tu činjenicu izražava Drugi osnovni zakon.



DRUGI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Vjerojatnost da određena osoba bude glupa nezavisna je od bilo koje druge karakteristike te osobe.

U tom smislu Priroda je nadmašila samu sebe, odnosno Bog je nadmašio sam sebe (kako vam drago). Radi se o tome kako Priroda/Bog na nevjerojatno zagonetan način uspijeva održavati konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Na primjer, bez obzira razmnožavaju li se ljudi na Sjevernom polu ili na Ekvatoru, jesu li bračni parovi imućni ili ne, radi li se o crncima, crvenokošcima, bijelcima ili kosookima, odnos novorođene ženske i muške djece je uvijek konstantan. Mi zapravo i ne znamo kako Priroda/Bog postiže ovaj izuzetan rezultat, ali znamo kako da Priroda/Bog radi s velikim brojevima. Najznačajnija činjenica o frekvenciji gluposti je da se udjel Ă (udjel glupana) održava sasvim neovisno o veličini grupe ili principu po kome je grupa stvorena. Jednak postotak glupana dobiva se bez obzira razmatraju li brojčano velike grupe (recimo stanovnika neke države) ili se radi o sasvim malim grupama ljudi (recimo blogerima s ovog bloga). Uz to je činjenica i kako niti jedan drugi set vidljivih pojava, kao glupost, ne nudi tako upečatljiv dokaz moći Prirode odnosno Boga.

Postoji dokaz kako obrazovanje nema nikakve veze sa Ă udjelom glupana. To potvrđuju pokusi provedeni na velikom broju sveučilišta u pet glavnih grupa: radnika, činovnika, studenata, rukovodilaca i profesora. Nadalje, nije teško ni razumjeti, a kamoli dokazati kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Analizirajući, na primjer, radnike dolazi se do zaključka kako je Ă udjel glupana. Međutim, vrijednost Ă u toj je grupi veća nego što se zapravo očekuje (Prvi Zakon). Zapadni trendovi smatraju kako je za ovu činjenicu kriva segregacija, siromaštvo i nedostatak obrazovanja. No, uspinjući se dalje po društvenoj ljestvici, na isti se odnos nalazi i među činovnicima kao i među studentima. Još impresivniji rezultati zabilježeni su među profesorima i to bez obzira radi li se o sveučilišnim ili srednjoškolskim profesorima odnosno osnovnoškolskim učiteljima i odgajateljima/cama u dječjim vrtićima. Nasuprot pet grupa napravljenih na principu uobičajenih podjela, formirana je i šesta, takozvana kontrolna grupa. Nju je predstavljala elita koju obično nazovemo “nobelovci“. Rezultat je bio iznenađujući i pomalo očekivan čime je samo potvrdio vrhovnu moć Prirode/Boga: udjel dobitnika Nobelove nagrade koji su glupi također je Ă.

Sviđao se nekom ili ne, Drugi osnovni zakon, a pogotovo njegove implikacije su jezive. Zakon implicira kako bez obzira krećete li se u uglednim krugovima ili vam je utočište pleme Polinežanskih lovaca na glave, jeste li u samostanu ili život provodite u društvu lijepih, jebežljivih i raskalašnih žena, uvijek se suočavate s istim postotkom glupana koji će uvijek (u skladu a Prvim zakonom) premašivati vaša najsmjelija očekivanja.

Iako eksplicite ne tvrdi, Treći osnovni zakon pretpostavlja kako se ljudska bića mogu kategorizirati u četiri osnovne grupe: I, H, S i B (prema donjoj slici).

Radi li Tomislav neki posao i gubi dok proizvodi dobit za Luku, Tomislav pripada grupi H.
Tomislav je zapravo beznadežan slučaj. Osigurava li, prema grupi I, Tomislav sebi dobitak, najmanje će isti dobitak, a vjerojatno čak i još veći Tomislav osigurati Luki i to bez obzira na to što Tomislav postupa vrlo inteligentno.
Osigurava li Tomislav svojom akcijom sebi dobitak, a Luki uzrokuje gubitak, Tomislav se ponaša kao razbojnik i pripada grupi S.Pa tako dolazimo do Trećeg osnovnog zakona.



TREĆI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupa osoba je osoba koja izaziva gubitke drugoj osobi ili grupi ne pribavljajući sebi nikakvu korist pri čemu i sama trpi gubitke.

Suoče li se s Trećim osnovnim zakonom, racionalni ljudi reagiraju sa skepsom i nevjericom. A to samo govori kako razumni ljudi obično imaju problema s koncipiranjem i razumijevanjem nerazumnog ponašanja. Svi se možemo prisjetiti prilike u kojoj je neki pojedinac uzeo udjel u poslu koji mu je donio gubitak koji je kao dobitak otišao nekom drugom. Ovo je tipičan primjer beznadežnog slučaja. Nadalje, svi znamo barem po jedan slučaj u kojem pojedinac djeluje na dobrobit svih sudionika. Takvog pojedinca obično nazivamo inteligentnom osobom. Ipak, iako se takvi slučajevi uistinu i događaju, treba priznati kako su oni vrlo rijetki. Naš svakodnevni život uglavnom se svodi na slučajeve u kojima gubimo novac, vrijeme, energiju, apetit, raspoloženje i zdravlje zbog djelovanja nekog besmislenog stvorenja koje nema što dobiti i uistinu ništa ne dobiva proizvodeći nam sramotu, teškoće ili štetu. A pri tome nitko ne zna, ne razumije niti može objasniti zašto to besmisleno stvorenje radi to što radi? Pa tako kao jedino racionalno objašnjenje preostaje tumačenje kako je u pitanju glupa osoba odnosno, glupan.

Nije teško razumjeti kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Ali, što zapravo čini glupu osobu opasnom po druge ljude, odnosno što je to što tvori moć gluposti?

U suštini, glupani su opasni i štetni zato što razumni teško zamišljaju i shvaćaju njihovo nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može razumjeti logiku razbojnika. Te akcije slijede obrazac odvratne racionalnosti i još uvijek pripadaju racionalnom ponašanju. Razbojnik jednostavno želi plus na svom bankovnom kontu, a kako nije dovoljno inteligentan smisliti model za ostvariti plus, odnosno doprinijeti tvom plusu, on će svoj plus proizvesti izazivanjem minusa na tvom računu. To je, naravno, loše, ali je racionalno, pa ako je čovjek racionalan to može predvidjeti čime se protiv njegovih manevara i ružnih težnji može izgraditi vlastita obrana.

No za razliku od razbojnika, kod glupana sve prethodno uopće nije moguće, a što objašnjava Treći osnovni zakon. Glupan će maltretirati bez razloga, bez koristi, bez ikakvog plana i bez programa, pojavljivat će se na najnevjerojatnijim mjestima i u najnezgodnije vrijeme. Ne postoji racionalan način prikaza koji govori o tome kada, kako i zašto glupani napadaju. Konfrontirani s glupanima, bili genijalci ili prosječno pametni, ljudi su u potpunosti u milosti i nemilosti glupana. Zato, s obzirom na to kako akcije glupana nisu u skladu s pravilima racionalnosti, slijedi kako je pojedinac najčešće zatečen napadom glupana. Nadalje, slijedi kako je čak i kad je pojedinac svjestan napada, on ne može organizirati racionalnu obranu, jer napad glupana nema nikakvu racionalnu strukturu.

Činjenica je kako su djelovanje i motrišta glupana apsolutno nestalna i potpuno su iracionalna što ne samo da obranu čini problematičnom, već svaki kontranapad čini izuzetno teškim. Otprilike to je kao pokušaj pucanja u metu koja je u stanju izvesti nevjerojatne i nezamislive pokrete. To je ono što su i Charles Dickens i Friedrich Schiller imali na umu kada je prvi izjavio da "uz glupost i zvuk probave čovjek može mnogo napredovati", a drugi napisao kako "protiv gluposti se i sami bogovi uzalud bore".

Beznadežni slučajevi vrlo često ne prepoznaju koliko su glupani po njih opasni što ne iznenađuje, jer njihov neuspjeh je samo još jedan izraz njihove nemoći. No ono što više iznenađuje jest kako inteligentni ljudi i razbojnici (razbojnici su često inteligentni ljudi) često ne uspijevaju prepoznati štetnost nerazdvojivu od gluposti. Zašto se to dešava, to je teško objasniti, te se samo može primijetiti da često, kada se suoče s glupanima, inteligentni ljudi i razbojnici, prave grešku prepuštajući se osjećajima samozadovoljstva i prezira umjesto da odmah luče dovoljnu količinu adrenalina i izgrade obranu.

Ljudi su pogrešno skloni vjerovati kako će glupan nauditi samo sebi. Postoje i slučajevi u kojima pojedinac dolazi u iskušenje povezati se s glupanom misleći kako ga može iskoristiti. Tako nešto ne bi trebao imati, ali činjenica jest kako uvijek ima katastrofalne posljedice zato što se temelji na potpunom nerazumijevanju suštine gluposti i glupanu daje prostor za dokazivanje vlastitih mogućnosti. Manipuliranje glupanom je do neke mjere zaista i moguće ali, zbog nestalnog ponašanja glupana se ne mogu predvidjeti sve njegove glupe akcije i reakcije. Pa će tako, prije ili kasnije, svaka osoba koja je u odnosu s glupanom nastradati od nepredvidivog poteza glupog partnera, a što sažima Četvrti osnovni zakon.



ČETVRTI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Ljudi koji nisu glupi uvijek podcjenjuju štetnost glupana. Naročito, ne-glupi ljudi konstantno zaboravljaju kako se suradnja s glupanima u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu i pod bilo kojim okolnostima, uvijek ispostavi kao vrlo skupa pogreška.

Vjekovima i tisućljećima, kako u javnosti tako i u privatnom životu, nebrojeno pojedinaca nije uzelo u obzir Četvrti osnovni zakon što je rezultiralo neprocjenjivim štetočinstvima za čovječanstvo. Jer, ljudi su pogrešno skloni vjerovanju kako će glupan naškoditi samo sebi. On će prvenstveno naškoditi drugima.

Zato umjesto da uzimamo u obzir dobrobit pojedinca razmotrimo dobrobit društva na koje možemo gledati u kontekstu sume svih pojedinačnih uvjeta. Potpuno razumijevanje Petog osnovnog zakona je zato od suštinskog značenja za analizu. Uzgred, od svih osnovnih zakona, Peti osnovni zakon je svakako najpoznatiji i njegove posljedice se često citiraju.



PETI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupan je najopasniji tip osobe.

Direktna posljedica ovog zakona jest da je glupan je opasniji od razbojnika. Rezultat djelovanja savršenog razbojnika je čist i jednostavan transfer bogatstva i/ili blagostanja. Nakon akcije savršenog razbojnika, on ima plus na svom računu koji je upravo jednak minusu koga je napravio drugoj osobi. Za društvo u cjelini to ne znači ništa, jer ono time nije ni bolje, a ni gore. Čak i ako bi svi članovi društva bili savršeni razbojnici, društvo bi stagniralo, ali ukupno ne bi bilo velike štete. Biznis bi se sveo na masivni transfer bogatstva i blagostanja u korist onih koji kreću u akciju. Ukoliko bi svi članovi društva u redovnim ciklusima kretali u akcije, društvo u cjelini i pojedinci u njemu bi se našli u potpuno stabilnom stanju bez promjena.

Kada se u akciju uključe glupani priča postaje potpuno drugačija. Glupani uzrokuju gubitke drugim ljudima bez odgovarajućih dobitaka na vlastitom računu. Pa tako društvo u cjelini osiromašuje.

Sve gornje navedeno ima određene refleksije na društvo. Prema Drugom osnovnom zakonu, udjel glupana je konstanta Ă koja nije pod utjecajem vremena, prostora, rase, klase ili bilo koje druge društvenog, kulturnog ili povijesnog faktora. Nadalje, greška je vjerovati kako je broj glupana u društvu koje je u krizi veći nego kod društva u razvoju, jer oba društva imaju isti postotak glupana. Razlika je samo u tome što u kom društvu funkcionira. U društvu koje osiromašuje glupanima je dozvoljeno da budu aktivni i da više rade. U tom se društvu mijenja struktura ljudi koji ne pripadaju u kategoriju glupana, te se smanjuje njihov udjel u područjima inteligentnih ljudi, razbojnika i bespomoćnih slučajeva s naznakama inteligencije, srazmjerno povećanjem broja razbojnika i bespomoćnih koji naginju ka gluposti.

U društvu koje se kreće nizbrdo udjel glupana još je uvijek jednak Ă međutim, u preostalom stanovništvu se među onima na vlasti alarmantno povećava broj razbojnika s elementima gluposti uz zabrinjavajući porast bespomoćnih osoba među onima koji nisu na vlasti. Takva promjena u sastavu stanovništva koje nije glupo neminovno jača destruktivnu moć Ă udjela glupana i povećava neizvjesnost, a država klizi u propast.

Prema: Carlo M. Cipolla, UC Berkeley, The Basic Laws of Human Stupidity, 1987.

I na kraju, pitanje za raspravu glasi, gdje je u svemu tome Hrvatska i Hrvatsko društvo jučer, danas i sutra?

Oznake: glupost, društvo, stagnacija

Novi Svjetski Poredak - Novac (3)

utorak , 13.10.2015.

Kontrola ljudi je preduvjet ropstva

Sve životinje, kao i ljudska bića, žele dominirati i eksploatirati resurse svog okruženja. S početka, ljudi su lovili i pecali, zatim su počeli obrađivali zemlju i time stvorili temelj civilizacije. S “nastankom” civilizacije se s njihovim umovima dogodilo nešto istovremeno i čarobno i užasno. Rođena je religija i ljudi su se počeli plašiti smrti, ozljeđivanja, zarobljeništva, gubitaka, … Pa su tako postali skloni kontroliranju jer … Kontrola pruža neku vrst sigurnosti, a što s vremenom postaje važnije od bilo kog resursa jer ... Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba, te na razini društva zahtijeva organizaciju koja će je provoditi kontrolirajući resurse.

Bez obzira na važnost i značenje koje imaju prirodni (materijalni) resursi, s vremenom su ljudi shvatili kako je za njihovu kontrolu zapravo potrebna druga vrsta kontrole, kontrola nad ljudima jer … Bit je u nečem vrlo praktičnom, bit je u organizaciji. Čovjeka možete plašiti bolom ali ga, ukoliko ustrojite organizaciju koja u kaosu radi neku vrstu reda, ne možete ga uplašiti uskraćivanjem slobode naravno ukoliko je ona preduvjet za dobro organizirani život odnosno, blagostanje. A kako se blagostanje temelji na posjedovanju i barem kontroli resursa, kontroliranjem resursa ne samo da kontrolirate blagostanje već i čovjeka kao takvog. Na primjer, kravi ne možete prijetiti mučenjem ili čak da ćete je ubiti ako ne daje više mlijeka, drvetu možete prijetiti mačem i od njega zahtijevati više plodova ali od njih tim načinom nećete dobiti ono što želite. Jednako, ni od kokoši ne možete dobiti više jaja prijetnjom ali … Možda ćete u svom naumu uspjeti zaprijetite li čovjeku koji ih uzgaja ili posjeduje? Pa je tako “uzgoj”, pardon “odgoj”, ljudi postao jedno od najprofitabilnijih i najdestruktivnijih zanimanja. Dobro ako ne baš zanimanja a ono značajan čimbenik niza zanimanja. I sve to kako bi se vladalo uređenim svijetom odnosno, civilizacijom.

Gotovo svi ste čuli za “Životinjska farma“, knjigu Georga Orwella. Pa ste tako, barem u kratkim crtama, upoznati s njenim sadržajem i mislite kako znate njenu poruku. Neki od vas su je pročitali, a samo vrlo mali dio je (možda) shvatio kako je na ljudsku organizaciju (društvo) vrlo racionalno gledati kao na organizaciju niza farmi. Na tim farmama žive ljudi (životinje) dok se izvan njih nalaze oni (ljudi) koji se brinu se da sve to skupa zajedno, u njihovom vlastitom interesu, funkcionira. A da bi se to moglo ostvariti, organizacijski preduvjet, baš kao na Orwellovoj farmi, jest razdvojiti one koji su jednakiji od onih koji su jednaki. Na taj se način homogena grupa razdvaja na podgrupe između kojih se onda vode borbe, a što oni izvan tog kruga koriste za svoje ciljeve dozirano financirajući obje strane. I pri tome ih, u njihovoj zavjeri (teorija zavjere) zapravo ni ne zanimaju životinje (ljudi) na farmi već isključivo njihov osobni profit.

Znam kako gornje izgleda gotovo nevjerojatno i kao da se uklapa u neku širu teoriju zavjere ali … Sve je to, bez obzira radili li se o zavjeri ili samo o vještom korištenju prirodnih zakonitosti, u suštini upravo tako. Uostalom, za to nam je svjedok povijest čovječanstva na kojoj se doslovce, nije li to ironično, mogu sagledati faze uzgoja “stoke” pardon, “odgoja” ljudi.



Prva fazu uzgoja simbolizira izravno i brutalno ropstvo (Mezopotamija, Egipat, …) pri čemu se upravlja s pomoću izravne brutalne prinude. Na taj način se kontrolira ljudsko tijelo ali kreativna produktivnost uma ostaje izvan dometa ljudskog bića i okova u kojih ste ga stavili. Zato su robovi nevjerojatno neproduktivni i za održavanje zahtijevaju previše resursa.

Druga faza uzgoja je robovlasnički system Rimskog Carstva gdje robovi mogu pokazati izvjesnu dozu genijalnosti. Model još uvijek funkcionira u okvirima formalno robovlasničkog društva ali se čovjeku dopušta oslobađanje izvjesnog kapaciteta i njegovo usmjeravanje na kreativnost te podizanje produktivnosti sustava. Na taj se način, povećanjem produktivnosti, povećava cjelokupno bogatstvo ali kako se organizacija širi tako rastu i zahtjevi za povećanim poreza koji trebaju osigurati ne samo širenje već i održavanje sustava (organizacije). Pa se tako polako nagriza moć društva što na kraju dovodi do propasti tog civilizacijskog modela uzgoja “stoke” na životinjskoj farmi.

Padom Rima stvara se treći model odnosno treća faza ustroja sustava uzgoja “stoke” na životinjskoj farmi. Umjesto pod izravnim vlasništvom, kmetovi (neka vrst zakupnika) obrađuju zemlju sve dok mogu isplatiti svoje gospodare, vlasteline. Model koji iz početka donosi rezultate, propada zbog kontinuirane podjele produktivnih farmi (ograđivanje unutar sve manjih i manjih posjeda) pri čemu se mnoštvo kmetova izbacuje sa zemlje njihovih predaka jer razvoj novih tehnika omogućuje i veće i produktivnije farme s manje ljudi. Povećana produktivnost srednjeg vijeka stvara višak hrane koja je potrebna za širenje gradova čime nastaje demokratski model vlasništva nad ljudima. Raseljeni seljaci i kmetovi odlaze u gradove gdje industrijalcima u nastajanju postaju jeftin ljudski kapital pa vladajuća klasa tih “farmera” shvaća kako mogu zaraditi još više dopuste li svojoj “stoci” slobodan odabir vlastitog zanimanja.

Pa tako dolazimo do današnje četvrte faze uzgoja “stoke” na životinjskim farmama. Znam, ovo su i ironične i cinične riječi ali nemojte ih shvatiti pejorativno već samo u funkciji argumentacije teorije zavjere. U njemu je model izravnog vlasništva robova zamjenjuje model mafije. Mafija rijetko posjeduje vlastiti biznis već periodično od vlasnika biznisa ubire “reket” odnosno otplatu kredita koga je vlasnik uzeo za pokretanje posla i kontinuirano uzima za njegov nastavak. Naravno, ovdje se ne radi o pravoj mafiji već o bankarima iza kojih stoje ugovori i zakonske odredbe ali … Koja je zapravo razlika između onoga što nazivamo mafijom i bankara? I je li ona uistinu s ove ili one strane zakona s obzirom na to da bankari ionako, vidjeli ste to iz prvog dijela serijala, stvaraju kapital iz ničega jer … Netko im je to pravo dao i uz to ga proglasio zakonom.



Moderno robovlasničko društvo

Zaduživanje i stvaranje vrijednosti koje nema je jedna beskonačna igra brojki. Pretvaranje novca u robu koja se tržišno vrednuje i prodaje ne samo da je bankare učinila bogatim ljudima, već je najveći dio čovječanstva pretvorio u robove. Jer, sa spekulativnim tj. zamišljenim novcem bankari su stotinama godina kupovali realna bogatstva: zemlju, naftu, rudnike, ljudski rad. Pa su tako, dok su širili svoju bankarsku imperiju investirali i u gradnju infrastrukture u brojnim državama svijeta. Posljedica takvih investicija je da zamišljeni novac širom svijeta isisava prave vrijednosti - tuđu robu, rad i sirovine. Naravno, primijetili ste, svugdje se otvaraju isključivo strane banke a cijeli je svijet danas podijeljen na one koji rade i stvaraju istinske vrijednosti i one koji te stvorene vrijednosti bez rada prisvajaju. I ma koliko pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, one i oni uvijek ostaju u dugovima. A bez ekonomske nezavisnosti, nema ni stvarne nezavisnosti društva, a niti ljudskih sloboda.

Ne sliči li nekome sve ovo gornje na davno ukinut robovlasnički sustav? Ne, ne samo da sliči, već današnje društvo upravo to i jest. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu, sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih izvršnih upravitelja, koje modernim rječnikom zovemo menadžeri. Jeste li primijetili koliko škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte danas bankari otvaraju?

Očito, ako je svaki građanin na planeti zadužen, ako je svaka tvrtka zadužena, ako je svaka država zadužena, gdje su onda ti bankari našli taj novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili:
"Dajte mi kontrolu novčanih tijekova u nekoj državi i nije me briga tko pravi zakone."

Gornje je shvatio Amschel Mayer von Rothschild (1773–1885, Frankfurt, Njemačka), osnivač dinastije koja već tri vijeka drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i svih njenih (bivših) kolonija, od kojih je SAD najveća. Još 1913 američki kongresmen Charles Lindberg proročanski je upozorio predsjednika Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da kreira novac:
"Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirati će nevidljivu vladu koju čine monetarni moćnici."



Uzalud. Nisu ga poslušali. Charles Lindberg i Thomas Jefferson shvatili su kakva se opasnost sprema Americi:
"Vjerujem kako su privatne banke opasnije za našu slobodu nego najjače armije. One su već podigle novčanu aristokraciju koja poništava moć vlade. Ova moć bankarima mora biti oduzeta i mora biti vraćena narodu." uzalud je govorio.

"Tko god kontrolira količinu novca u bilo kojoj zemlji, apsolutni je gospodar gospodarstva. Kada shvatimo da je tako čitav sustav vrlo jednostavno, na ovaj ili onaj način, kontroliran od nekolicine moćnih ljudi na vrhu, nećete biti upozoreni kako nastaju razdoblja inflacije i depresije." riječi su Jamesa Garfielda, američkog predsjednika.

Samo nekoliko tjedana nakon ove izjave na njega je izvršen atentat. Bilo je to 12. srpnja 1818.

Predsjednici Abraham Lincoln i John F. Kennedy pokušali su izvesti monetarne reforme kojima bi povratili izdavanje novca u okvire državnih institucija. Obojica su u ovome spriječeni na isti način - atentatom. A njihovi nasljednici odmah su najavljene reforme obustavili.

I genijalni izumitelj Thomas Edison primijetio je zavisnost države od bankara i to izrazio čistom logikom:
"Ako naša država može izdati dolarsku obveznicu, može izdati i dolarsku mjenicu. Elementi koji obveznicu čine dobrom, čine dobrom i mjenicu …Apsurdno je kako naša zemlja može izdati 30 milijuna u obveznicama, a ne može 30 milijuna u novcu. I jedno i drugo obavezuju na plaćanje, ali jedna bogati zelenaša, a druga pomaže ljudima."
Uzalud.



O tome što proizlazi iz gornjih priča i kako se to sve uklapa u Novi Svjetski Poredak u sljedećem nastavku serijala o novcu.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, društvo, Životinjska farma