Novi Svjetski Poredak - Poučna priča o švicarcu

petak , 16.10.2015.

U Hrvatskoj je danas švicarski franak (CHF) top tema korisnika kredita, njihovih udruga i svekolikog političkog nadmudrivanja. Iako je to u početku izgledalo drugačije, zanimljivo je kako danas svi polaze od pretpostavke da je priča oko CHF nije slučajna jer … ni jedna aktivnost u društvu koju kontrolira čovjek to ne može ni biti. Kao i u slučajevima velikih svjetskih kriza (1929, 2008) tako ni CHF problem nije slučajan jer iza svih događaja stoji interes pojedinca ili grupe koji planiraju i kreiraju scenarij kako nekažnjeno opljačkati široke mase i pri tome se obogatiti.

Možemo pričati o masonskim ložama, iluminatima, tajnim organizacijama i još o koječem drugom, no sve je to samo slika društvene mreže u kojoj najmoćniji drže vrh i svojim postupcima postaju još moćniji. U biti, iza svega stoje nezasitni pojedinci koji se organiziraju u grupe radi postizanja svog cilja – stjecanja materijalnih dobara jer ona jačaju njihovu društvenu moć. A grupe što organiziraju zavjeru neće nikada biti otkrivene jer su nadnacionalne i vrlo često jače od pojedinih država.

Osnovni postulat kako kreirati zavjera je tako kod nikoga ne izaziva sumnju. A ako i izazove, obično iz raznoraznih razloga nema ni dovoljno snage niti političke volje rasvijetliti ili riješiti slučaj. Toj kategoriji pripada i teorija zavjere oko CHR a temelji se na pitanjima koja dobivaju zadovoljavajući odgovor samo u teoriji zavjere.

Scenarij zavjere oko švicarca

Cilj zavjere bio je jednostavan - opljačkati građane “novonastalih država” od Poljske, preko Mađarske do Hrvatske i šire. Termin “novonastale države” vezan je uz njihovo “porozirno” zakonodavstvo u kojem politika štititi kapital u mjeri da čak ide i na štetu vlastitih građana. Sve to kako bi se pokazala demokratskom pri čemu izjednačava dva međusobno nezavisna pojma: kapital i demokraciju, iako ti pojmovi međusobno nemaju nikakve veze. Sjetimo se samo velike pljačke građana u Hrvatskoj kroz štedionice, pljačke za koju nitko nije odgovarao.

Kao i u prethodnom slučaju, scenarij je bio ponuditi dugoročne kredite sa valutnom klauzulom u CHF pa, kada se plasira dovoljno novca, dignuti tečaj franka i ubrati plodove. Švicarski franak odabran je iz više razloga. Švicarski franak građanima je bio poznat kao pouzdana i stabilna valuta koju se najlakše plasira. Švicarska ekonomija nije toliko velika da je čopor jakih srednjoeuropskih banaka ne bi mogao ugroziti i u konačnici je natjerati na promjenu tečaja, čak i protiv interesa same Švicarske. Sjetimo se samo dogovora između Švicarske i EU da se u cilju očuvanja odnosa € i CHF njihov tečaj "zamrzne" oko odnosa koji je vrijedio kod uvođenja € kao zajedničke valute unutar EU.



Švicarska štampa gomile papirnatih novčanica i deponira ih u svojim trezorima, sve kako bi se očuvao odnos koji ne ugrožava njihove međusobne ekonomske interese. Plasiranje kredita banaka išlo je kroz zagovaranje kredita u CHF i kroz povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na ostale valute. Osnovno pitanje u čitavoj priči je:
“Zašto su uvjeti kreditiranja u švicarskim francima bili povoljniji nego u eurima?”

Odgovor je u zavjeri. Nisam bankar ali sam siguran da je s CHF bilo povezane štednje u €. Oročenje € (kao kune) s kunskom klauzulom imalo je veću kamatu nego oročenje samih €. To je zapravo suprotno interesu banke međutim, banke su to zagovarale, pa ja za pretpostaviti kako su time prikrivale vlastite malverzacije koje su radili s CHF što se naziva “peglanjem” bilance.

Što je za čitavo to vrijeme radila HNB? Ništa. HNB nije reagirala ni na štedionice koje su bile puno očitija pljačka nego ovo. Štedionice su nudile znatno veće kamate nego banke iako je novaca na tržištu bilo dovoljno, pa je svakom jasno kako će onaj tko se polakomi za velikom kamatom, na kraju ostati kratkih rukava. Za stradalog jadnika ništa čudno ali … Postoji država odnosno HNB koja ga treba od toga zaštititi. A to nije činila ni HNB niti država, barem ne Hrvatska.

U završnici ovog plana, banke bi počele kupovati sada prave a ne virtualne CHF (svi krediti su virtualni novac a mehanizam kako on funkcionira objašnjen je u prvom postu bloga Novog Svjetskog Poretka u serijal o novcu) i to od Narodne Banke Švicarske. Švicarska se jedno vrijeme odupirala ali na kraju je ipak slomljena. Tečaj CHF skočio je gotovio dvostruko čime je završna faza zavjere uspješno provedena. I sada treba samo ubirati plodove.



Nepredviđena okolnost u scenariju bila je svjetska ekonomska kriza koju su 2008 kreirali amerikanci na tržištu nekretnina koje su poput balona “napuhivali” sve dok sve oko njih nije “puklo”. Pa kako je US$ temeljna svjetska valuta i predstavlja novčanu rezervu svijeta, propast tržišta u SAD odjeknuo je u čitavom svijetu čime se svjetska ekonomija strmoglavila.

Ukratko, jedna grupa pohlepnika u SAD oko investicijskog konzorcija BlackRock poremetila je planove drugoj grupi pohlepnika oko banaka u srednjoj Europi. Svjetska kriza rezultirala je ekonomskom recesijom, gubitkom zaposlenja i padom plaća čime je broj nenaplativih i rizičnih kredita počeo rasti. Banke koje su sudjelovale u zavjeri s CHF nisu željele odustati od planiranog scenarija pa su nenaplative kredite počele pokrivati povećanom kamatom. Sve je to izazvalo građanski bijes, prvo u Poljskoj, zatim u Mađarskoj a sada i u Hrvatskoj.



Sljedeći nepovoljni moment za korisnike kredita nastupio je početkom 2015 kombinacijom nekoliko faktora.

Kao prvo, Ruska vojna “intervencija” u Ukrajini čime se je ona otvoreno sukobila s interesima SAD. U nemogućnosti zaustavljanja Rusije vojnim putem (što bi izazvalo Treći Svjetski Rat, SAD su krenule posredno, “zaustavljanjem” ruske ekonomije. Nije tajna kako se Ruska ekonomija temelji na izvozu energenata (nafta, plin) koji čine preko 70% izvoza za što rusi dobivaju čiste devize. Rušenjem cijene energenata, koje već odavno ne zavise o odnosu ponude i potražnje već o burzovnim špekulacijama, izazvana je velika šteta i gubitak u Ruskoj ekonomiji što je srušilo fiksni tečaj rublje u odnosu na US$ i €. Ruske tvrtke i oligarsi su zato pohrlili s prebacivanjem deviza na sigurno, u švicarskim banke. Time su oni počeli dodatno puniti Švicarske banke svojim deviznim depozitima, pa je tako odjednom Švicarska Narodna Banka bila prisiljena, kako bi održala odnos dogovorenog tečaja prema €, štampati sve više i više svog papirnatog novca koga drži u svojim trezorima i ne pušta u opticaj na tržište jer bi time stvorila debalans u vlastitoj ekonomiji. I tako su, u jednom trenutku, švicarci rekli dosta – nećemo više štampati papir koji stoji u trezorima i ne ide u opticaj što je,zbog rasta deviznih depozita u Švicarskim bankama, dovelo do daljnjeg uzleta CHF u odnosu na US$ i € koji je zbog deviznih rezervi odjednom počeo jačati, čime je cijena kredita u CHF odletjela “u nebo”.

Nekako u isto vrijeme, javno je obznanjeno kako se u sljedećem srednjoročnom razdoblju planira uspostava zajedničkog slobodnog tržišta EU i SAD. Kako bi tržište funkcioniralo na zadovoljstvo obje ekonomije, tečaj US$ u odnosu na € treba biti konstantan za što je dogovoren omjer 1:1 čime bi obje ekonomije međusobno postale konkurentne na temelju razmjene roba i usluga koje slobodno cirkuliraju unutar zajedničkog tržišta. Razlog tome su cijene u SAD koje su niže nego u EU jer, postoji li razlika u tečaju, tada roba s tržišta sa “jeftinijom” valutom postaje nadmoćna onoj s tržišta “skupljom” valutom. Pa je tako ta “nagodba” EU i SAD dodatno utjecala na tečaj CHF jer su rusi u švicarske banke unosili depozite u obje valute.



Ljudi su na kredit prisiljeni iz raznih motiva: poslovanje ili rješavanje nekog životnog problema. Kredit je od početka bio i ostao jedino u interesu banke i uvijek, bez obzira tko ga uzima, polučuje “dužničko ropstvo” pojedinca, tvrtke ili države. Zato svi oni ili svaki od njih (pojedinac, tvrtka ili država) treba napraviti prvi korak, akumulirati inicijalni kapital, bez kredita za što postoji bezbroj drugih (poštenih) načina. Samo se tako može ostvariti zdravi rast i razvoj odnosno, kako se to danas naziva, “održivi razvoj”. U svijetu u kome je novac Bog i u kome vas uče kako nema alternative, to je moguće samo … Za to treba vremena i strpljivosti. Moderni čovjek je to zaboravio i ponovo treba naučiti kako se “pokrivati pokrivačem koliko je dug i širok” koristeći vlastitu invenciju, sposobnosti i vlastite prednosti mudro i razborito. Vjerovali ili ne ali čak ni Novi Svjetski Poredak koji je neizbježan vas u tome ne može spriječiti.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, teorija zavjere

Novi Svjetski Poredak - Novac (5)

četvrtak , 15.10.2015.

Platne kartice kao oružje ropstva

Cilj današnjih privatnih internacionalnih bankara je potpuno eliminirati gotovinu. Građani trebaju koristiti plastični novac - platne kartice. I ne samo to. Sve države članice EU uvele su nove biometrijske osobne iskaznice koje će pored svih podataka smještenih u čipu registrirati i podatke o svim računima vlasnika. Pa će tako bez osobne iskaznice i bez platne kartice biti nemoguća bilo koja financijska transakcija. Na taj način zaduženi ljudi neće moći ništa plaćati, dok ne izmire dug banci. Tako, stanovnik EU, izgubi li slučajno osobnu iskaznicu ili platnu karticu, neće moći kupovati ni hranu. Time će bukvalno život svakog čovjeka zavisiti od kartica. A karticama će raspolagati bankari. Pogledajte što piše na vašoj platnoj kartici - ona je vlasništvo banke. Bankari će tako raspolagati vašom ekonomskom moći po vlastitoj volji. Najteže će biti političkim protivnicima bankara. Kad jednog dana odu u samoposluživanje i otkriju kako im je banka stornirala račun. Ovo moćno oružje međunarodnih bankara, već je odavno postalo sastavni dio naših života. Mnogi građani misle kako je posjedovanje kreditne kartice stvar visokog standard ali nesumljivo, ono nas samo približava zapadnom "ropstvu".

Kome služi “međunarodna zajednica”

Kako bi se sve ovo o čemu se u ovoj seriji članaka govori sprovodilo u praksi u nacionalnim državama je potrebna politička kontrola nacionalnih elita. Puno je država, pa je zato neophodno njihovo ujedinjavanje u sustav koji će imati manje činovnika. Taman onoliko koliko bankari mogu kontrolirati. Zato su izmišljene takozvane "međunarodne institucije".

Pogledajmo kako je pronicljivo i vješto Rotschild preko svojih ljudi planirao kontrolu nad financijama SAD, koje su skoro 100 godina bile britanska kolonija, a možda su to ostale i danas. U jednom svom izvješću pukovnik (samo po nadimku) Edward House, Rotschildov osoba (lobist) za utjecaj na predsjednika SAD-a. Izvješće je datirano 10. srpnja 1919 i tek je nedavno otkriveno (je li se danas nešto promjenilo, zaključite sami). Izvješće je podnijeto tadašnjem britanskom premijeru Davidu Loydu, koji je prije stupanja na funkciju premijera bio odvjetnik Svjetske Cionističke Organizacije.



U izvješću se iznose podaci o tome kako napreduju pripreme za mirno vraćanje Amerike kao kolonije u dominion tajne organizacije koja se zove "Kruna". Sjedište "Krune" je u Londonu, a zamisao "zavjerenika" je da preko formiranja Lige Naroda, nakon Prvog svjetskog rata, ostvare britansku hegemoniju u čitavom svijetu. House tako piše britanskom premijeru:
"Ovaj smo plan upakirali u mirovni ugovor pa ga tako svijet mora prihvatiti radije nego nastavak rata. Liga je u biti Imperija sa Amerikom kao kolonijom prihvaćenom na isti način kao i ostale naše kolonije."
Nadalje House analizira mentalitet Amerikanaca, za koje kaže da su:
"neizlječivo naklonjeni herojstvu i velikim podvizima, te se njima vrlo lako može manipulirati."
Glavni igrač bankarima je nitko drugi doli predsjednik SAD Woodrow Wilson koga savjetuju, vjerovali ili ne, ljudi "Krune".
U izvješću se otkriva i kako je "Kruna" preuzela kontrolu nad SAD još za vrijeme mandata Teodora Roosevelta (1901-1909) kada je bankarska ekipa Rotschild - Morgan već kontrolirala 25% američke ekonomije.
"Mi sada držimo sve američke novine i izoliramo Amerikance, kao da su na drugoj planeti, od svakog neameričkog utjecaja. Ovo realiziramo uz pomoć "Associated pressa" i naših drugi informativnih agencija."
Jednostavno rečeno: kontrola javnog mnijenja u SAD su u potpunosti još tada preuzeli bankari. Današnji globalni mediji su pak svi u njihovom vlasništvu.
House dalje navodi kako SAD "igraju izvana kao nezavisna država, ali potvrda kako rade za nas i da su samo kolonija jest što je predsjednik Wilson otkazao realizaciju velikog plana o izgradnji američke mornarice, i vodstvo na oceanu prepustio Britaniji."
"Nije li tako naša anglo-američka alijansa postala dominantna u financijskom svijetu?" hvalisavo primjećuje svoj uspjeh House.
House dalje navodi kako su bankari "Krune" financirali i izgradnju japanske ratne flote, iste one koja će kasnije ratovati sa SAD. U izgradnji flote korišten je čelik iz Engleske.
"Ne pokazuje li to koliko su SAD i dalje zavisne od nas? Novcem koga smo posuđivali američkoj vladi za ratne ciljeve, iskoristili smo da kupimo naftna polja u Kaliforniji, Meksiku i Južnoj Americi. Tako nas je rat učinio gospodarima najvećeg dijela svjetskih sirovina".
Dakle, osnivanje Lige naroda bio je plan da se suverenost ove moćne države - kolonije transferira pod okrilje "Krune".
Zahvaljujući jakoj oporbi koju su tada u Kongresu činili republikanci, SAD je ovaj "mirovni plan" odbila i osnivanje Lige naroda je propalo. Ipak, zavjera bankara bila je samo privremeno prekinuta.



Judeo-bankari su, sada se to pouzdano zna, kasnije financirali i Hitlera (svaki rat je brat) i izazvali veliku ekonomsku depresiju u SAD. O ljudskim žrtvama i holokaustu nad židovima ne treba ni govoriti jer .. to je za judeo-bankare samo kolateralna šteta. Zanimljivo je kako su prestrašeni europski židovi nakon Drugog Svjetskog Rata prihvatili preseliti u novu državu, državu Izrael, koju su kupovinom palestinskog zemljišta stvorili upravo Rotschildi iako su sve do tada židovi to zapravo odbijali. Isti bankari uveli su svojim lobiranjem SAD u Drugi Svjetski Rat iako SAD kao država nisu zapravo imale nikakav ekonomski interes ratovati u Europi sve dok ih Japan, koji je tada bio u koaliciji sa Njemačkom, nije napao. Prvobitno zamišljena Liga naroda ipak je 1945 saživjela ali ovaj puta kao organzacija Ujedinjenih Nacija.



Bilderberška grupa

Bilderberška konferencija naziv je za neslužbeni godišnji skup zatvorenog tipa sa oko dvjestotinjak gostiju a održava od 1954 na raznim lokacijama radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Većinu sudionika predstavljaju međunarodno utjecajne osobe na području poduzetništva, medija i politike. Prema teorijama urote ali i realističnijim procjenama objavljenima u uglednim medijima, Belderberger je najmoćnija politička, medijska i ekonomska poslovna grupa, a sastaje se jednom godišnje. Neki grupu optužuju da potajno vlada i upravlja svijetom preko EU, G8, WTO, Svjetskog ekonomskog foruma ... Članovi grupe su predsjednici država, ministri, vlasnici korporacija, bankari, industrijalci, predstavnici medijskog kartela ...

U grupi središnju ulogu ima David Rockefeller, bankar koji preko svojih banaka kontrolira US FED koji preko kreditiranja USA kontrolira kompletnu politiku štampanja US$ bilo da se radi o papirnatom i elektronskom novcu. Rockfeller je osnivač i do danas notorno jedini član tzv. "Member Advisory Group", tj. osoba koja ima neprikosnovenu zadnju riječ u odlučivanju koga će se pozvati na Bilderberšku konferenciju.

Neki od poznatijih članova su Henry Kissinger, David Cameron, Carl Bildt, Gari Kasparov, John Kerry, Romano Prodi, Mario Monti, Viviane Reding. U prošlosti, navodni su članovi bili Margaret Thatcher, Cyrus Vance, George Shultz, Helmut Kohl, François Mitterrand. Najnoviji članovi su Bill Clinton, Hillary Rodham Clinton, Tony Blair, Gordon Brown, Paddy Ashdown, …

Bilderberška grupa usko je povezana s Trilateralnom komisijom, čije je članstvo nešto manje od 400 iznimno utjecajnih pojedinaca iz političkog i poslovnog svijeta stalno, za razliku od sastanaka Bilderberške grupe, na koju se ugledne sudionike poziva ad hoc.

Ulazak u bilo koju od tih grupa predstavlja ulaz u jednu te istu internacionalnu elitu, međutim se - prema dostupnim podacima - od članova Trilatelarne komisije traži stalniji angažman preko različitih svjetskih institucija uključujući i Ujedinjene Nacije.



Trilateralna komisija

Trilateralna komisija je privatno udruženje osnovano 1973 godine sa svrhom promoviranja bliskih odnosa između SAD, Europe i Japana. Inicijator osnivanja bio je David Rockfeller, jedan od vodećih članova i obitelji Rockfeller. Danas komisija ima nešto manje od četiristo članova koji dolaze iz reda najviđenijih osoba iz poslovnog i političkog života. Komisija izdaje razne izvještaje kojima se želi utjecati na globalna kretanja. Na samom početku djelovanja Trilateralne komisije nalazimo izvještaj "The Crisis of Democracy: On the Governability of Democracies čiji autor je Samuel P. Huntington u kojem se autor zalaže za demokraciju s manje sudionika i procedura, ali više autoriteta vlasti.

Među najutjecajnijim pripadnicima Trilateralne komisije su nalazimo primjere Henry Kissinger (bivši državni tajnik SAD), Mario Monti bivši clan Europske komisije i bivši premijer Italije, Madeleine Albright (bivša američka državna tajnica tj. Ministrica inozemnih poslova) za vrijeme predsjedništva Billa Clintona; Carla Bildta, bivšeg premijera i potom ministra vanjskih poslova Švedske, svojedobno Visokog predstavnika za BiH; Alana Greenspana, dugogodišnjeg (1987-2006) šefa Sustava federalnih rezervi (FED); Paula Volckera, šefa FED-a (2009-2011) i rukovodioca u tvrtkama iz konglomerata Rockefellerovih, poput Chase Manhattan Bank i Rockefeller Group, Inc.); Jeana-Claudea Trichettea, bivšeg šefa Europske središnje banke (2003-2011).

Iz Hrvatske su u članstvo Trilateralne komisije primljeni Kolinda Grabar-Kitarović, bivša ministrica inozemnih poslova i europskih integracija RH, potom pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, a od 2015 četvrta predsjednica RH (ove godine je brisana jer je članstvo u Trilaterali nespojivo sa funkcijama obnašanja izvršne vlasti), Franjo Luković, predsjednik uprave Zagrebačke banke i odvjetnik Marijan Hanžeković.

Trilateralna komisija zalaže se za globalnu dominaciju načina organizacija gospodarstva i društva kakva postoje u vodećim zemljama Zapada (kapitalizam i demokracija). Brojni kritičari smatraju Trilateralnu komisiju opasnom koncentracijom moći te smatraju kako doseg njihovih dogovora mora nadilaziti ono što su voljni podijeliti sa javnošću. Na razini teorije urote, pokušava se dokumentirati kako njihovi potencijali utječu na svjetska kretanja mimo demokratskih izbora i drugih načina formiranja legitimne vlasti, te veze sa tajnim društvima.


Zanimljiv video isječak u kome David Knight raščlanjuje ulogu Pape Franje I i njegovo zalaganje za stvaranje jedinstvene svjetske religije koja bi trebala biti u funkciji promocije kreiranja svjetske vlade. Video isječak snimljen je u memorijalnom parku izgrađenom na mjestu gdje se do 11. rujna 2001 nalazio Word Trade Center. Obratite pažnju na fontanu sa spomenikom koji tako neodoljivo podsjeća na logotip Trilaterale. Je li to slučajnost, zaključite sami jer Trilaterala je utemeljena 1973.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, Bilderberger, Trilaterala

Novi Svjetski Poredak - Novac (4)

srijeda , 14.10.2015.

Cilj bankara je svjetska vlada

Mogu li vlade država, koje su građani na demokratskim izborima izabrali, spriječiti bankare da gospodare našim životima? To se, uostalom, od vlade i očekuje, zar ne? Odgovor je, mogle bi kad bi pojedinci koji imaju moć o nečemu odlučivati bili izvan kontrole bankara. Vidjeli smo kako su završili oni koji nisu bili pod kontrolom, a kako su radili oni koji su bili pod kontrolom. Kako bi spriječili svaki takav čin nacionalnih vlada, bankari su shvatili da je važno uništiti sve nacionalne centralne banke i osloboditi države granica, sve kako bi cirkulirao fiktivni kapital, kako bi obesmisliti i ukinuti nacionalne vlade, te umjesto država stvorili međunarodne organizacije, multinacionalne korporacije i bankarske institucije. I naravno, međunarodne monete, poput eura. Ključne odluke bi tako donosili političari u međunarodnim organizacijama kao što su EU, UN, NATO, MMF... A to bankari puno lakše kontroliraju.

Cilj tako stvorenog Novog Svjetskog Poretka (NWO) je, dakle, globalizacija, odnosno smanjivanje broja mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke. Stožer oko koga se NWO okuplja nije SAD kao takozvana "najmoćnija sila svijeta", već je to zapravo međunarodna bankarska elita.

Vještina umnožavanja novca

Odakle tolika moć bankarima? Jesu li sve to uspjeli postići samo štampanjem novca? Naravno, da nisu. Specifičan smisao za kreiranje novca iz ničega dopunjen je i specifičnim shvaćanjem biznisa. Taj specifičan smisao za posao ogledao se u shvaćanju da se određeni događaji koji mogu utjecati na tržišna kretanja spriječe ili još bolje umjetno i pod kontrolom izazovu. A najbolji posao za bankare je rat kao i svaka druga krizna situacija, gdje se preko noći mijenjaju ekonomske vrijednosti. Pa su se tako bankari izvještili u četiri najunosnija posla:
- financiranju ratova,
- igri na burzi,
- kontroli informacija (medija), i
- trgovini strateškim sirovinama.
Sve ove vještine i poslove bankari su njegovali i razvijali stoljećima. Ipak, tako je bilo u nekad, u početku. A danas se je i to promijenilo. Kako to izgleda možete detaljnije pročitati na spojci.



Rotschildi su napravili prvu obavještajnu mrežu

Saznanje o tome koja bi dinastija u Europskim državicama i grofovijama mogla imati najjači utjecaj, tko bi koga mogao svrgnuti s vlasti i doći na prijestolje, gdje se priprema rat, kome eventualno pomoći novčanom pozajmicom, gdje investirati, sve je to bilo od neprocjenjive vrijednosti i bankarska porodica Rotschild marljivo je skupljala takve podatke. Pa su tako Rotschildi prije dvjesto godina napravili svoje trgovačke agenture u svim glavnim europskim prijestolnicama i centrima trgovine. Bila je to prava obavještajna mreža koja je prikupljala podatke o mogućima previranjima na dvorovima.

Amschel Rotschild, utemeljitelj te bankarske dinastije, organizirao je tako kurirsku mrežu i poštansku službu, preko koje je dobivao informacije gdje se što događa. Njihove poštanske kočije putovale su cestama, a preko La Manchea poštu su prevozili brodovi. Njihovi su agenti u liku sitnih trgovaca i poštara bili na ulicama, na tržnicama i na burzama. Prenosili su gotovinu, obveznice, pisma i vijesti. Obratite pažnju na posljednje - vijesti. Vijesti koje su njihovi glasnici prenosili pokretale su burzu. Od tih informacija zavisila je cijena mnogih dionica.

U vrijeme bitke kod Waterlooa nije bilo dragocjenije vijesti nego kakav će biti ishod bitke. Od toga je zavisila budućnost čitavog europskog kontinenta. Pobijedi li, Napoleon bi postao neosporiv gospodar čitavog europskog kontinenta. Izgubi li, Engleska bi održavala balans utjecaja u Europi i s vremenom bi ga mogla proširiti. Rotschildi su kredit u zlatu dali i jednoj i drugoj strani - i Napoleonu, koga su financirali i doveli na prijestolje i Wellingtonu, da opremi vojsku i sukobi se sa Napoleonovim carstvom. Od ishoda bitke zavisilo je tko će što dobiti, a tko što izgubiti. U igri je bilo čitavo bogatstvo.

Tog se dana Londonska burzae grozničavo punila. Trgovci i bankari čekali su vijesti o ishodu bitke. Izgubi li, Engleske državne obveznice izgubile bi vrijednost. Pobijedi li, vrijednost bi im vrtoglavo narasla. Nathan Rotschild je imao povjerenike koji su radili na obje strane linije fronta. Drugi njegovi agenti imali su zadatak biti na raspolaganju i prenijeti kratak izvještaj specijalnoj komandi koja je bila smještena u blizini. Kasno popodne, 15. lipnja 1815 Rotschldov je pismonoša požurio preko kanala u Englesku sa vrhunskom tajnom. Sutradan, u zoru, susreo se osobno sa samim Rotschildom. Nathan je kratko analizirao dobivene informacije i odmah se uputio na Londonsku burzu.

Atmosfera na burzi bila je fanatična. Svi su čekali vesti. Rotschild, koga suvremenici opisuju kao hladnokrvnog, pronicljivog i izopačenog čovjeka, čovjeka bez trunke emocija, ledenog pogleda i bez duše, došao je na burzu i stao pokraj svog stuba. Bez ikakve čitljive emocije na licu, dao je svojim brokerima vrlo diskretni znak. Istog trenutka oni su počeli da prodavati engleske konzule. Stotine tisuća dolara vrijedni konsuli našli su se na burzi i njihova vrijednost je počela vrtoglavo padati. Nathan se lagano naginjao na stup gledajući reakcije prisutnih jer … Prodavao je, prodavao i prodavao engleske državne obveznice. Vrijednost konsula potpuno je pala, a prisutni su se uskomešali. Na usnama im se sve češće se čitalo: "Rotschild zna", Englezi su izgubili kod Waterloos, Rotschild to sigurno zna.". I u trenutku je nastala panika i ljudi su jurnuli osloboditi se sada skoro potpuno bezvrijednih konsula i da taj papirnati novac zamijene za zlato ili srebro, sve kako bi povratili makar dio njihove vrijednosti.

Nakon nekoliko sati grozničave trgovine jedan konzul se prodavao po cijeni od pet centi za dolar. Rotschild je i dalje hladnokrvno stajao pored svog stupa. Sasvim diskretno ponovo je dao znak svojim brokerima, ovaj put drugačiji. Istog časa desetine njegovih brokera krenule su ka pultu za kupovinu i kupile svaki obezvrijeđeni konsul. Samo nekoliko trenutaka poslije stigle su poštanske kočije i donijele službene vijesti sa bojišta. Engleska je bila pobjednik i postala je novi gospodar Europe. U sekundi je engleski konsul ponovno dobio cijenu, ovaj puta daleko veću no što jeikada ranije imao. Rotschildovo je bogatstvo tako preko noći uvećano dvadeset puta i on je tad postao glavni kontrolor britanske ekonomije i ostao, vjeruje se, do danas.



Iako je 1946 Bank of England formalno nacionalizirana, to nije značajno promijenilo utjecaj privatnih bankara na britansku ekonomiju jer se guverner i vlada pitaju samo o tome koliko će novčanica i kovanog novca biti pušteno u opticaj svake godine. Međutim, u ukupnim financijskim transakcijama gotovina se odavno samo neznatno koristi, pa je tako nacionalizacija centralne banke u Britaniji građanima dala samo utisak kako je državna ekonomija u rukama države. Većina financijskih transakcija danas se obavlja samo preko računalnih ekrana, sa apstraktnim računima i brojkama i, naravno, sa spekulativnim kapitalom. A to nema veze sa stvarnom ekonomskom moći društva i pojedinaca. Štoviše, to ne smanjuje ni kamatu koju vlada treba platiti u ime starih dugova Banci. Prije samo nekoliko godina objavljeno je kako je tek sada splaćen dug iz vremena Napoleonovih ratova. Eto, gdje ide novac od poreznih obveznika u Britaniji i zašto se vjeruje kako je moć Rotschildovih nesmanjena.



Iz sljedećeg nastavka:

Kako bi se sve ovo o čemu se u ovoj seriji članaka govori sprovodilo, u nacionalnim državama je potrebna politička kontrola nacionalnih elita. Puno je država, pa je zato neophodno njihovo ujedinjavanje u sustav koji će imati manje činovnika. Taman onoliko koliko bankari mogu kontrolirati. Zato su izmišljene takozvane "međunarodne institucije".

Oznake: novi svjetski poredak, novac, svjetska vlada, tajne službe

Novi Svjetski Poredak - Novac (3)

utorak , 13.10.2015.

Kontrola ljudi je preduvjet ropstva

Sve životinje, kao i ljudska bića, žele dominirati i eksploatirati resurse svog okruženja. S početka, ljudi su lovili i pecali, zatim su počeli obrađivali zemlju i time stvorili temelj civilizacije. S “nastankom” civilizacije se s njihovim umovima dogodilo nešto istovremeno i čarobno i užasno. Rođena je religija i ljudi su se počeli plašiti smrti, ozljeđivanja, zarobljeništva, gubitaka, … Pa su tako postali skloni kontroliranju jer … Kontrola pruža neku vrst sigurnosti, a što s vremenom postaje važnije od bilo kog resursa jer ... Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba, te na razini društva zahtijeva organizaciju koja će je provoditi kontrolirajući resurse.

Bez obzira na važnost i značenje koje imaju prirodni (materijalni) resursi, s vremenom su ljudi shvatili kako je za njihovu kontrolu zapravo potrebna druga vrsta kontrole, kontrola nad ljudima jer … Bit je u nečem vrlo praktičnom, bit je u organizaciji. Čovjeka možete plašiti bolom ali ga, ukoliko ustrojite organizaciju koja u kaosu radi neku vrstu reda, ne možete ga uplašiti uskraćivanjem slobode naravno ukoliko je ona preduvjet za dobro organizirani život odnosno, blagostanje. A kako se blagostanje temelji na posjedovanju i barem kontroli resursa, kontroliranjem resursa ne samo da kontrolirate blagostanje već i čovjeka kao takvog. Na primjer, kravi ne možete prijetiti mučenjem ili čak da ćete je ubiti ako ne daje više mlijeka, drvetu možete prijetiti mačem i od njega zahtijevati više plodova ali od njih tim načinom nećete dobiti ono što želite. Jednako, ni od kokoši ne možete dobiti više jaja prijetnjom ali … Možda ćete u svom naumu uspjeti zaprijetite li čovjeku koji ih uzgaja ili posjeduje? Pa je tako “uzgoj”, pardon “odgoj”, ljudi postao jedno od najprofitabilnijih i najdestruktivnijih zanimanja. Dobro ako ne baš zanimanja a ono značajan čimbenik niza zanimanja. I sve to kako bi se vladalo uređenim svijetom odnosno, civilizacijom.

Gotovo svi ste čuli za “Životinjska farma“, knjigu Georga Orwella. Pa ste tako, barem u kratkim crtama, upoznati s njenim sadržajem i mislite kako znate njenu poruku. Neki od vas su je pročitali, a samo vrlo mali dio je (možda) shvatio kako je na ljudsku organizaciju (društvo) vrlo racionalno gledati kao na organizaciju niza farmi. Na tim farmama žive ljudi (životinje) dok se izvan njih nalaze oni (ljudi) koji se brinu se da sve to skupa zajedno, u njihovom vlastitom interesu, funkcionira. A da bi se to moglo ostvariti, organizacijski preduvjet, baš kao na Orwellovoj farmi, jest razdvojiti one koji su jednakiji od onih koji su jednaki. Na taj se način homogena grupa razdvaja na podgrupe između kojih se onda vode borbe, a što oni izvan tog kruga koriste za svoje ciljeve dozirano financirajući obje strane. I pri tome ih, u njihovoj zavjeri (teorija zavjere) zapravo ni ne zanimaju životinje (ljudi) na farmi već isključivo njihov osobni profit.

Znam kako gornje izgleda gotovo nevjerojatno i kao da se uklapa u neku širu teoriju zavjere ali … Sve je to, bez obzira radili li se o zavjeri ili samo o vještom korištenju prirodnih zakonitosti, u suštini upravo tako. Uostalom, za to nam je svjedok povijest čovječanstva na kojoj se doslovce, nije li to ironično, mogu sagledati faze uzgoja “stoke” pardon, “odgoja” ljudi.



Prva fazu uzgoja simbolizira izravno i brutalno ropstvo (Mezopotamija, Egipat, …) pri čemu se upravlja s pomoću izravne brutalne prinude. Na taj način se kontrolira ljudsko tijelo ali kreativna produktivnost uma ostaje izvan dometa ljudskog bića i okova u kojih ste ga stavili. Zato su robovi nevjerojatno neproduktivni i za održavanje zahtijevaju previše resursa.

Druga faza uzgoja je robovlasnički system Rimskog Carstva gdje robovi mogu pokazati izvjesnu dozu genijalnosti. Model još uvijek funkcionira u okvirima formalno robovlasničkog društva ali se čovjeku dopušta oslobađanje izvjesnog kapaciteta i njegovo usmjeravanje na kreativnost te podizanje produktivnosti sustava. Na taj se način, povećanjem produktivnosti, povećava cjelokupno bogatstvo ali kako se organizacija širi tako rastu i zahtjevi za povećanim poreza koji trebaju osigurati ne samo širenje već i održavanje sustava (organizacije). Pa se tako polako nagriza moć društva što na kraju dovodi do propasti tog civilizacijskog modela uzgoja “stoke” na životinjskoj farmi.

Padom Rima stvara se treći model odnosno treća faza ustroja sustava uzgoja “stoke” na životinjskoj farmi. Umjesto pod izravnim vlasništvom, kmetovi (neka vrst zakupnika) obrađuju zemlju sve dok mogu isplatiti svoje gospodare, vlasteline. Model koji iz početka donosi rezultate, propada zbog kontinuirane podjele produktivnih farmi (ograđivanje unutar sve manjih i manjih posjeda) pri čemu se mnoštvo kmetova izbacuje sa zemlje njihovih predaka jer razvoj novih tehnika omogućuje i veće i produktivnije farme s manje ljudi. Povećana produktivnost srednjeg vijeka stvara višak hrane koja je potrebna za širenje gradova čime nastaje demokratski model vlasništva nad ljudima. Raseljeni seljaci i kmetovi odlaze u gradove gdje industrijalcima u nastajanju postaju jeftin ljudski kapital pa vladajuća klasa tih “farmera” shvaća kako mogu zaraditi još više dopuste li svojoj “stoci” slobodan odabir vlastitog zanimanja.

Pa tako dolazimo do današnje četvrte faze uzgoja “stoke” na životinjskim farmama. Znam, ovo su i ironične i cinične riječi ali nemojte ih shvatiti pejorativno već samo u funkciji argumentacije teorije zavjere. U njemu je model izravnog vlasništva robova zamjenjuje model mafije. Mafija rijetko posjeduje vlastiti biznis već periodično od vlasnika biznisa ubire “reket” odnosno otplatu kredita koga je vlasnik uzeo za pokretanje posla i kontinuirano uzima za njegov nastavak. Naravno, ovdje se ne radi o pravoj mafiji već o bankarima iza kojih stoje ugovori i zakonske odredbe ali … Koja je zapravo razlika između onoga što nazivamo mafijom i bankara? I je li ona uistinu s ove ili one strane zakona s obzirom na to da bankari ionako, vidjeli ste to iz prvog dijela serijala, stvaraju kapital iz ničega jer … Netko im je to pravo dao i uz to ga proglasio zakonom.



Moderno robovlasničko društvo

Zaduživanje i stvaranje vrijednosti koje nema je jedna beskonačna igra brojki. Pretvaranje novca u robu koja se tržišno vrednuje i prodaje ne samo da je bankare učinila bogatim ljudima, već je najveći dio čovječanstva pretvorio u robove. Jer, sa spekulativnim tj. zamišljenim novcem bankari su stotinama godina kupovali realna bogatstva: zemlju, naftu, rudnike, ljudski rad. Pa su tako, dok su širili svoju bankarsku imperiju investirali i u gradnju infrastrukture u brojnim državama svijeta. Posljedica takvih investicija je da zamišljeni novac širom svijeta isisava prave vrijednosti - tuđu robu, rad i sirovine. Naravno, primijetili ste, svugdje se otvaraju isključivo strane banke a cijeli je svijet danas podijeljen na one koji rade i stvaraju istinske vrijednosti i one koji te stvorene vrijednosti bez rada prisvajaju. I ma koliko pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, one i oni uvijek ostaju u dugovima. A bez ekonomske nezavisnosti, nema ni stvarne nezavisnosti društva, a niti ljudskih sloboda.

Ne sliči li nekome sve ovo gornje na davno ukinut robovlasnički sustav? Ne, ne samo da sliči, već današnje društvo upravo to i jest. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu, sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih izvršnih upravitelja, koje modernim rječnikom zovemo menadžeri. Jeste li primijetili koliko škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte danas bankari otvaraju?

Očito, ako je svaki građanin na planeti zadužen, ako je svaka tvrtka zadužena, ako je svaka država zadužena, gdje su onda ti bankari našli taj novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili:
"Dajte mi kontrolu novčanih tijekova u nekoj državi i nije me briga tko pravi zakone."

Gornje je shvatio Amschel Mayer von Rothschild (1773–1885, Frankfurt, Njemačka), osnivač dinastije koja već tri vijeka drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i svih njenih (bivših) kolonija, od kojih je SAD najveća. Još 1913 američki kongresmen Charles Lindberg proročanski je upozorio predsjednika Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da kreira novac:
"Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirati će nevidljivu vladu koju čine monetarni moćnici."



Uzalud. Nisu ga poslušali. Charles Lindberg i Thomas Jefferson shvatili su kakva se opasnost sprema Americi:
"Vjerujem kako su privatne banke opasnije za našu slobodu nego najjače armije. One su već podigle novčanu aristokraciju koja poništava moć vlade. Ova moć bankarima mora biti oduzeta i mora biti vraćena narodu." uzalud je govorio.

"Tko god kontrolira količinu novca u bilo kojoj zemlji, apsolutni je gospodar gospodarstva. Kada shvatimo da je tako čitav sustav vrlo jednostavno, na ovaj ili onaj način, kontroliran od nekolicine moćnih ljudi na vrhu, nećete biti upozoreni kako nastaju razdoblja inflacije i depresije." riječi su Jamesa Garfielda, američkog predsjednika.

Samo nekoliko tjedana nakon ove izjave na njega je izvršen atentat. Bilo je to 12. srpnja 1818.

Predsjednici Abraham Lincoln i John F. Kennedy pokušali su izvesti monetarne reforme kojima bi povratili izdavanje novca u okvire državnih institucija. Obojica su u ovome spriječeni na isti način - atentatom. A njihovi nasljednici odmah su najavljene reforme obustavili.

I genijalni izumitelj Thomas Edison primijetio je zavisnost države od bankara i to izrazio čistom logikom:
"Ako naša država može izdati dolarsku obveznicu, može izdati i dolarsku mjenicu. Elementi koji obveznicu čine dobrom, čine dobrom i mjenicu …Apsurdno je kako naša zemlja može izdati 30 milijuna u obveznicama, a ne može 30 milijuna u novcu. I jedno i drugo obavezuju na plaćanje, ali jedna bogati zelenaša, a druga pomaže ljudima."
Uzalud.



O tome što proizlazi iz gornjih priča i kako se to sve uklapa u Novi Svjetski Poredak u sljedećem nastavku serijala o novcu.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, društvo, Životinjska farma

Novi Svjetski Poredak - Novac (2)

ponedjeljak , 12.10.2015.

Jednog poslijepodneva, glavni direktor banke vraćao se kući svojom luksuznom limuzinom. Opazi dva čovjeka kako jedu travu uz rub ceste. Naredi svom vozaču da zaustavi automobil te izlazeći iz auta, upita jednog od njih:
- Zašto vas dvojica jedete tu prljavu i uvenulu travu?
- Nemamo novaca za hranu - odgovori jadni čovjek.
- Eto, zato moramo jesti travu.
- Dobro, onda idemo mojoj kući i ja ću vam dati jesti - reče bankar.
- Hvala, ali ja imam ženu i dvoje djece sa mnom. Eno ih dolje, ispod onog drveta.
- Nema problema, povedi i njih - reče ponovo bankar pa okrenuvši se drugom čovjeku, reče mu:
- Ti također možeš s nama.
Čovjek tihim glasom progovori:
- Ali, gospodine, i ja isto imam suprugu i šestoro djece.
- Dakle, neka dođu i oni, naravno - odgovori bankar.
I svi oni uđu u ogromnu bankarevu limuzinu.
Vozeći se tako, jedan od dvojice pogleda stidljivo u bankara i reče:
- Gospodin je vrlo ljubazan... Hvala vam što ste nas sve povezli sa sobom!
Bankar mu odgovori:
- Dragi moj, ne morate se sramiti, vrlo sam sretan što ovo činim! Vjerujte mi, vi ćete zaista biti oduševljeni mojom kućom... Trava je tamo lijepa, zelena, zdrava i viša od 20 centimetara pa će tako biti dovoljno za vaše obitelji.

Međunarodni bankari postaju gospodari država

Mi vjerujemo kako papir na kome piše 500 $ ili € što ga držimo u ruci ima vrijednost kojom možemo kupiti robu ili uslugu koja se toliko na tržištu vrednuje. Sve dok ga možemo zamijeniti za robu to nije problem. Problem postaje kada zaboravimo da novac sam po sebi nema vrijednost. On je samo oznaka, mjerilo, neke stvarne vrijednosti. To je isto kao kad biste rekli kako ne možete završiti radove na autoputu jer vam nedostaju kilometri. Međutim, novac stvoren iz ničega ima upravo takvu vrijednost i naziva se spekulativnim kapitalom. Vrijednost mu daju bankari. Taj novac, zapravo papir ili u vrijeme kartičnog poslovanja elektronski zapis, oni prodaju kao robu koju sami "prave" i procjenjuju.

Ovakav način stvaranja vrijednosti iz lažno izdanih priznanica učinio je prve bankare još u srednjem vijeku, vrlo bogatim ljudima. Pa se tako se oni više nisu zadovoljavali zaradom na sitnim depozitima građana, već su tražili više. U 17 stoljeću došlo je do sukoba holandskih bankara sa engleskom dinastijom Stewart. Bogati bankari Europe su se udružili i financirali Williama od Orangea koji je svrgnu Stewarte invazijom na Englesku i postao Kralj William III. Pred kraj 16 stoljeća Engleska je bila financijska ruina. Zalihe zlata i srebra su potrošene, a građanski rat je u sljedećih 50 godina zamijenjen ratom sa Francuskom i Holandijom. Zemlja je bila u bijednom stanju, a William nije mogao platiti vojsku. Hitno mu je bio potreban novac ali, umjesto da ga kreira sam i njime zaduži građane u iznosu od 20 milijuna funti što je komotno kao kralj mogao jer je novac samo usvojena konvencija za trgovinu.



William je prihvatio "pomoć" prijatelja bankara ali je u njenoj pozadini bila "mala" protuusluga. Bankari su tražili da otvore svoju malu privatnu banku koja je dobila status centralne banke. Za uzvrat oni bi u nju položili svoj zlatni depozit i na temelju toga izdavali papirnate vrijednosti, štampali novac i posuđivali ga državi. Tako je 1694 nastala Bank of England, prva privatna banka u svijetu koja je dobila legalno pravo izdavanja novca. U osnivačkoj povelji Bank of England stoji i besmrtna odrednica:
"Ovoj banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona kreira iz ničega (out of nothing)".

I tako umjesto da vrijednost koju predstavlja novac bude temeljena na radu, proizvodnji i razvijanju u skladu s time vlastite ekonomije. Engleska je tako počela uzimati kredite i zaduživati se s ogromnim kamatama. U Bank of England to je registrirano kao nacionalni dug.



Nacionalni dug

Kamate i dugove registrirane u Bank of England zapravo su otplaćivali građani porezima, a kada bi otplata državnog kredita kasnila slijedile su zatezne kamate, pa je država morala povećavati poreze i još više kažnjavati narod. Naziv "Bank of England" uzet je zapravo kako bi se građanima ulilo povjerenje asocirajući ih na nešto nacionalno, iako je to bila privatna banka. (Imena njenih najvećih dioničara nikada nisu otkrivena, ali se zna kako su preuzeli obvezu uplatiti 1,4 milijuna funti u zlatu i tako kupili svoj udjel. Međutim, uplatili su samo tri četvrtine ili jedan milijun. Bez obzira na tu "malu tehničku manjkavost" banka je 1704 počela prodavati akcije kako bi uvećala početni kapital i naravno, odmah počela davati novčane pozajmice.



I američki predsjednik Woodrow Wilson dobio je "pomoć" od bankara. Prvo su mu pomogli postati predsjednik financiranjem izborne kampanje. Potom onda su mu pokrili jedan veliki financijski dug, odnosno, ucjenu iz mladosti. Da se oduži, Woodrow Wilson 1913 u Kongresu "protura" zakon po kome udruženje najvećih privatnih banaka, Federal Reserve (FED), može štampati novac bez zlatne podloge odnosno, novac kreirati iz ničega. Od tada pa do danas, američka vlada posuđuje dolare od ove moćne grupe financijskih mahera i stvara ogroman nacionalni dug.

Tako privatna centralna banka (FED) kreira milijardu dolara koje sa kamatom od tri posto daje vladi SAD i stvara nacionalni dug. Taj novac vlada distribuira komercijalnim bankama sa kamatom od 5% koje prodaju građanima i tvrtkama sa kamatom 7% ili više. Dakle, svatko je u lancu napravio dug na temelju iste sume novca kreiranog iz ničega. To je kao neispravan kalkulator koji ima ugrađenu grešku, na primjer stalno upisuje broj sedam pa bilo koji broj da se upiše, on se množi sa sedam. Tako kalkulator uvijek daje pogrešan rezultat. Dva puta dva postaje 28, tri plus četiri postaje 49 i tako dalje. Koristi li operator ovakav kalkulator za izradu svojih proračuna ili za računanje kamate ubrzo će se naći na vrtuljku tražeći neki smisao. A na ovom financijskom vrtuljku danas okreće čitav svijet. Prije 50ak godina u svjetskim financijskim tijekovima bilo je samo oko 5% spekulativnog novca dok je danas spekulativno cirkulira 97% kapitala. Nacionalni dug u Velikoj Britaniji 1996 iznosio je 380 mlrd. funti, od čega su kamate 30 mlrd. Zajedno sa dugovima komercijalnih banaka danas on iznosi preko jedan trilijun funti (18 nula).



SAD, najmoćnija i "najbogatija" država svijeta, danas ima ukupni dug od preko 40 trilijuna dolara, a nacionalni iznosi blizu 9 trilijuna (američki trilijun ima 12 nula). Japan, druga svjetska najbogatija ekonomija i ima nacionalni dug 3 trilijuna dolara. Dugove imaju i sve ostale države u svijetu. I to je najveća legalna prijevara u povijesti čovječanstva. Pa tako jedna grupa lihvara u razdoblju od 300 godina postaje ugledna svjetska bankarska elita, a danas su praktično gospodari svijeta.

Doslovce, nema države, nema čovjeka na planeti, nema tvrtke koja njima ne duguje novac. I taj je dug toliki da nikada ne može biti otplaćen! Jer ako bi neka država i htjela da ga otplati, morala bi iz novčanih tokova povući sav novac i sve vrijednosnice odnosno obveznice što bi je dovelo do potpunog sloma.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, nacionalni dug

Novi Svjetski Poredak - Novac (1)

nedjelja , 11.10.2015.

Kako je nastao novac

Svi smo učili kako je direktna robna razmjena bila prvi vid trgovine. Ljudi su direktno razmjenjivali: ovcu za kravu, kravu za kukuruz, kukuruz za rajčicu, ugljen za drvo, drvo za cigle itd. Kada je roba u razmjeni postala veća, bilo je nezgodno sa sobom nositi veliku količinu robe pa su se umjesto toga ljudi složili da nađu neku sporazumnu vrijednost koja bi u razmjeni posredovala. Moglo se prihvatiti bilo što - komad kože ili kosti ili metala. Sve je bila stvar dogovora i opće suglasnosti unutar društva.

U početku su kao najčešće jamstvo u trgovini korištene kovanice od postojanog metala - zlata, srebra, nikla, bakra … Vrijednost određene kovanice bila je opće prihvaćena konvencija. Nju je jamčio vladar države ili posjeda. Uvjet za ovakvu trgovinu podrazumijeva povjerenje svih u vladara i njihovu spremnost prihvaćanja konvencije. Tako je nastao sistem robne razmjene gdje se vrijednost svake robe predstavljala određenom količinom kovanica, a kovanice su predstavljale zamjenu za vrijednost robe koja bi se mogla razmijeniti. Dakle, same po sebi kovanice nisu imale vrijednost osim one koju im je davala roba za koju su se mogle zamijeniti. Nisu se mogle jesti, obući, koristiti za gradnju, grijanje ili prijevoz. Korištenje kovanica stvorilo je i potražnju za metalom od kojih su se one kovale, pa je tako određeni metal imao veću ili manju vrijednost na tržištu, što je zavisilo od njegove potražnje.

Kako se s vremenom količina roba u razmjeni povećavala, trebalo je sve više kovanica, pa je njihovo nošenje s vremenom postalo nepraktično. Trgovac na veliko morao bi nositi čitav sanduk ili teške kese zlatnika i srebrnjaka, što je bilo i opasno zbog pljačkaša.(Tada su na scenu stupili zlatari nudeći svoje usluge. Oni su imali dobro osiguranje i iskovane sanduke u kojima su čuvali zlato. Pa su ljudi svoje zlatne kovanice sve češće ostavljali na čuvanje kod njih u sanducima. Ovi su im tu uslugu naplaćivali pokojim zlatnim ili srebrnim novčićem, a za količinu deponiranog zlata ili drugih kovanica izdavali su papirnatu potvrdu – priznanicu - na kojoj je pisalo koliko i kojih kovanica vlasnik ima na raspolaganju.

S vremenom je u opticaju, kao sredstvo u razmjeni robe, ovakvih priznanica bilo sve više pa su se one sve češće koristile kao sredstvo za razmjenu robe. Umjesto da svaki čas dolazi i podiže svoje zlato, vlasnik deponiranog zlata davao bi trećem licu u zamjenu za robu priznanicu. Pa je ovaj sa tom priznanicom opet mogao u svakom trenutku podići kovanice kod istog zlatara.(Priznanica se tako pokazala puno praktičnijom i postala je vrlo popularna, pa su kovanice sve više bile na čuvanju kod zlatara, a sve manje u kesama i sanducima samog vlasnika.

A kako je to izgledalo kod zlatara? Na primjer, izvjesni Petar bi deponirao 20 funti zlata i za to uzeo priznanicu na 20 funti. Ali prošlo bi i godinu dana kako se Petar ne bi pojavio da podigne svoje zlato. Jednostavno, Petar je trgovao samo priznanicama. Za to vrijeme njegovo zlato je stajalo. Kod zlatara se u međuvremenu pojavio Toma i pitao može da posuditi 20 funti zlata na šest mjeseci i tu pozajmicu platiti sa kamatom. Kao jamstvo da će platiti, Toma je ponudio svoju kuću.(Zlatar je tada procijenio da bi Tomi mogao posuditi Petrovo zlato jer se Petar već godinu dana ne pojavljuje i ne podiže svoje zlato, pa se možda se neće pojaviti ni sljedećih šest mjeseci. I tako se zlatar odlučio na rizik i posuđuje Petrovo zlato Tomi uz dogovorene kamate.(Međutim zlatar mu ga nije dao fizički, već mu je samo izdao potvrdu da Toma kod njega ima založeno 20 funti zlata. Pa je sada realno stanje postalo da su u opticaju bile dvije potvrde koje jamče postojanje 40 funti zlata, iako je u stvarnosti zlata bilo samo 20 funti.

Naravno, bila je to prijevara, jer je zlatar znao kako jednu priznanicu izdaje za nepostojeće zlato. I ne samo to, Toma je vjerovao kako od tog trenutka zaista kod zlatara ima 20 funti zlata, a ne samo obični komad papira - priznanicu. Međutim, glavni dio prijevare tek slijedi. Izdavanjem druge priznanice Tomi na 20 funti kreirana je nova zamjena za vrijednost, zapravo stavljena je u opticaj potvrda o postojanju vrijednosti koja realno ne postoji. Ta se vrijednost vodila kao dug stavljen na teret Tomi, a koji će postati stvarna vrijednost onda kad on taj dug otplati stvarnim radom i stvarnom robom koju će morati prodati.

Kada je Toma zlataru vratio dug i donio pravo zlato u iznosu od 20 funti plus 10% kamate, on je zlataru dao pravu vrijednost od 22 funte stvarnog zlata koje je kupio prodajom svog stvarnog rada i stvarne robe.(Zlatar je, međutim, došao u posjed 22 funte zlata bez ikakvog stvarnog rada i bez prodane robe. Jer, napisati nekom priznanicu, i nije nikakav rad već samo rizik da se prijevara ne otkrije. Nakon što se zlatar uvjerio kako uspješno i lako zaradio 22 funte zlata, odlučio je istu sumu, od deponiranih Petrovih 20 funti, izdati na zajam još za još tri priznanice. Tako su se u opticaju za istih 20 funti zlata našle četiri papirnate priznanice koje donosiocu jamče po 20 funti zlata, što je ukupno 80 funti zlata. Tako je zlatar in ničega kreirao još 60 funti zlata plus kamata po 10% što znači 66 funti. Tako će zlatar kada se taj dug izmiri imati 88 funti zlata stvorenih bez rada – iz ničega. Ukoliko mu dužnici ne vrate dug sa kamatom, zlatar će preuzeti njihovu založenu imovinu - zemlju ili kuću. a to je stvarna vrijednost.

Tako je komad papira, obična priznanica, donosila zlataru stvarne materijalne vrijednosti bez ikakvog rada. Bio je to početak bankarstva, a sustav kreditiranja kojeg danas poznajemo počiva upravo na tome - na kreiranju novca iz ničega. A taj se novac se naziva dug.(Što se događa kada vu banci uzimate kredit na 100.000 € na 25 godina? Banka vam na račun upiše 100.000 € plus 15% kamata - pa još klizne – i na kraju možda ispadne ukupno 200.000 €. I sve se to proglasi vašim dugom banci. Dug otplaćujete svojim radom koji zaista stvara neku vrijednost. Ali, ako nakon 25 godina ne uspijete vratiti kredit, vaš rad i vaša kuća koju ste kupili pripada bankarima.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, kontrola

Novi Svjetski Poredak - Teorija zavjere u teoriji i praksi

subota , 10.10.2015.

Teorija zavjere je pokušaj objašnjavanja krajnjeg razloga nekog (političkog, socijalnog ili povijesnog) događaja kao tajni, obično zavaravajući, plan tajnog udruženja moćnih osoba (moćna elita) negirajući činjenicu kako je događaj izravni rezultat određene aktivnosti ili pak prirodni događaj. Iako u povijesti nerijetko postoje kriminalna djela koja su uistinu počinile skupine ljudi (urotnici) izraz se obično koristi u akademskim krugovima ali i u popularnoj kulturi.

Teorija zavjere ima uvijek određene standardne uzorke, obično nastale kroz metodološke pogreške. Termin se obično koristi u negativnim konotacijama kada se želi objasniti i odbaciti neispravan, paranoičan i nevjerojatan trač. Većina ljudi koji nazivaju svoje teorije konspirativnim odbijaju kako se njihova teorija može svrstati u takvu vrstu negativnih konotacija.

Međutim, u mnogim slučajevima, sigurnosno-obavještajne službe usko povezane sa politikom koju zastupaju određene države odnosno financijsko-političko-interesne skupine unutar ili između njih, baš kao i terorističke skupine, namjerno šire razne zavjere sve kako bi u okviru određene koncepcije lansirali gomilu nepovezanih informacija kojima će pozornost “protivnika” usmjeriti na krivu stranu omogućivši time vlastito djelovanje u postizavanju (pri)(s)krivenog cilja odnosno, probitka.

Slično ponašanje nalazimo i kod nekih duševnih bolesnika koji svoje paranoje uistinu argumentiraju vrlo logičnim (ali odabranim) činjenicama na temelju kojih izvode vrlo racionalne i nadasve više no logične (ponekad čak i genijalne) zaključke.



Bilo kako bilo, bez obzira na područje na koje se pojedina teorija fokusira, sve se to prepoznaje po tome što se u činjenicama ne razaznaje jasna interesna logika međusobno nepovezanih objekata odnosno, a ako se i razaznaje ona je uvijek podložna određenoj interpretaciji sa logički vrlo definiranim ciljem. Povijest čovječanstva prepuna je događaja u kojima su ljudi nastojali kontrolirati okolinu kako bi mogli zadovoljiti sve svoje potrebe. Niz uspjeha naveli su čovjeka na deterministički način razmišljanja. Međutim, kada bi svijet uistinu bio deterministički tada bi se mogao predvidjeti i mogao bi se razviti sustav učinkovite kontrole. No to nikome nije uspjelo. Kaos, koji postoji i oduvijek je postojao u svakodnevnom životu obično se ne primjećuje pa su tako ljudi kaotično ponašanje (teorija kaosa) pokušavaju objasniti na deterministički način odnosno, pripisivali utjecaju smetnji na sustav ali … Slom takvog načina razmišljanja nastupa kada se za nemjerljivo male razlike u početnim uvjetima dobije različit ishod (recimo udio muslimanske populacije u katoličkoj sredini). U teoriji kaosa ova se ekstremna osjetljivost na početne uvjete naziva se leptirov učinak:
"Zamahne li leptir krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi".
Međutim, to ne znači da vjetar koji nastaje mahanjem leptirovih krila uzrokuje uragan, već mahanje leptirovih krila može promijeniti slijed događaja koji bi se zbio da leptir nije mahao krilima jer … Svi smo mi bitni. Također bi se moglo reći i kako će zamah leptirovih krila spriječiti pojavu uragana na Floridi. Međutim, kada bi u početne uvijete uspjelo uvrstiti sve moguće utjecaje, i dalje bi se pokazalo kako se buduća zbivanja ne mogu u potpunosti predvidjeti. Zanimljivo kako bez obzira na to jesu li stvarne ili fiktivne, sve teorije zavjere imaju svoje prirodno objašnjenje koje suvremena fizika naziva “čudnim atraktorima” koji definiraju mehanizme zakonitosti Svemira i sveukupnost međusobnih odnosa materije i energije. Naravno, područje fizike nije čovjek i njegovo društveno okruženje ali se, u principu, kada su u pitanju (među)zavisni društveno-ekonomski procesi, radi o identičnom mehanizmu.



Mnogi teoretičari zavjere suvremeno društvo dovode u vezu sa skupinama ljudi koji na tajni način upravljaju događajima nastojeći ostvariti raznorazne ciljeve. Govori li se o teoriji zavjere kroz prizmu tzv. Novog Svjetskog Poretka, mora se priznati kako uistinu postoje i stremljenja i činjenice koje mogu navesti na takvo (pro)(raz)mišljanje. Na primjer:
- stvaranje “globalne države” pod kontrolom “svjetske vlade”,
- kreiranje ratnih sukoba i svjetski terorizam,
- kontrola prirasta stanovništva,
- širenje novih smrtonosnih zaraznih bolesti,
- utjecaj i kontrola nad medijima koji definiraju (ne)prihvatljivu sliku svijeta kroz kanaliziranje činjenica,
- kontrola kretanja i utjecaj na raspoloženje ljudi (čipiranje ljudi),
- “novo roditeljstvo” kroz odbacivanje tradicionalnih vrijednosti u obitelji karakteristično za ljudske zajednice koje se tradicionalno definiraju pojmom civilizacije, kroz izjednačavanje ili čak negiranje uloge roditelja iz čega slijedi oduzimanje – prenošenje - roditeljskih prava na druge entitete.
I još puno toga.



Sve navedeno, kao i puno toga ostalog sa čime se (ne)posredno susrećemo u vlastitom (svakodnevnom) životu u izravnoj je vezi sa u biti sa kaotičnim, zapravo antidemokratskim, općim ustrojem svijeta. U tom smislu zagovornici postojanja tzv. “iluminata” ističu kako “iluminati” mogu izravno ili neizravno utjecati na povijesne događaje, bilo kroz posjedovanje ili čuvanje tajnih znanja odnosno kroz drugačije vidove kontrole, na primjer kroz kontrolu putem stvaranja novca.

Mnogi bankarski i ekonomski eksperti, a posebno političari barataju danas pojmovima kao što su: kupovna moć, potrošačka košarica, inflacija, hiper inflacija, devalvacija, kamatna stopa, zatezna kamata, prezaduženost, dužničko ropstvo, anuiteti, reprogramiranje duga, MMF, Pariški i Londonski Klub, Svjetska banka, IDA programi, donacije, investicije, klizni tečaj, devizne rezerve …

Znate li što sve to uistinu znači? Ne, nemojte se trudite razmišljati. Svi ti pojmovi služe jedino kako biste manje znali i manje shvaćali da ste okrutno i perfidno prevareni. Opljačkani ste za čitav život i uz to pretvoreni u roba.(Ne shvaćate? Naravno, to vam nitko nije rekao. O tome nije bilo rasprave u parlamentu, na televiziji, u novinama …

Logično, jer da je bilo, tada pljačka ne bi bila uspješna. Ali kako je pljačka izvedena savršeno i sada ne možete ništa promijeniti, konačno možete saznati što je najveća prijevara na svijetu. Zato slobodno i bez straha pročitajte kako su vas prevarili. Ako ništa ostaje vam utjeha kako je ono što ćete pročitati uistinu zanimljivo i edukativno, a zvuči poput napetog trilera.



U sljedećem nastavku - kako je nastao novac i kako ste postali robovi.

Oznake: novi svjetski poredak, teorija kaosa, novac

NWO - Novi Svjetski Poredak

srijeda , 16.09.2015.

FED ili Sustav Federalnih Rezervi je privatna institucija ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u US. FED je privatna banka osnovana 1913. od strane Kongresa i u vlasništvu je:
- Rothschild Banks of London and Berlin (Rothschild),
- Lazard Brothers Bank of Paris, France,
- Israel Moses Sieff Banks of Italy,
- Warburg Bank of Hamburg, Germany and Amsterdam, Netherland,
- Kuhn Loeb Bank of New York, US,
- Lehman Brothers Bank of New York, US,
- Goldman Sachs Bank of New York, US,
- Chase Manhattan Bank of New York (Rockefeller), US.

J.F. Kennedy potpisao je Izvršnu Naredbu # 11110 na temelju koje je odštampao 4.292.893.815 dolara sa natpisom "UNITED STATES NOTE" umjesto "FEDERAL RESERVE NOTE". Na taj način želio je praktički izbrisati javni dug koji je nastao zbog novca koga Privatna Centralna Banka - Federal Reserve izdaje iz ničega a posuđuje državi uz kamate.
Ubrzo nakon potpisane naredbe JFK je ubijen a novčanice su povučene iz opticaja. Ubojstvom JFK lihvari su spriječili stvaranje nekreditnog novca.
Važno je napomenuti kako Akt o Federalnim rezervama ima rok trajanja od sto godina te istječe za kratko vrijeme.
Treba li u toj činjenici treba tražiti povode narasloj nervozi New Word Ordera?

Poljska je jedina država EU koja nije ušla u recesiju već je u razdoblju najveće krize čitavog Europskog okruženja bilježila gospodarski rast. U čemu je bila poljska tajna?
Otpisali su 18% nenaplativih kredita i tako istu količinu novca zapravo poklonili svojim poduzećima i građanima. Umjesto da ulete u recesiju poput ostatka EU, sve kako bi pokazali da su nacionalne države nesposobne same odolijevati tržištu, Poljaci su se usudili pokloniti novac vlastitim građanima i tako izbjeći recesiju.
Nakon toga je srušen zrakoplov u Katinskoj šumi u kome se nalazilo gotovo čitavo poljsko rukovodstvo koje je putovalo na komemoraciju pokolja gotovo svih poljskih viđenijih intelektualaca i vojnika kog je napravila Sovjetska Crvena Armija što je u savezu sa nacističkom Njemačkom 1939. okupirala Poljsku.
Kina takvih kredita ima 50%.
Argentina ih također oko 50%. Zamislite, Argentina je poput Poljske ispratila MMF stručnjake nogom u guzicu iz svoje države.

Većina obiteljskih kuća u Hrvatskoj, u socijalizmu za bivše države, izgrađena je kreditnim novcem. Međutim, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćeno je tek manje od 20% posuđenog novca. Ostatak je bio poklon.
"Društveni stanovi" su početkom 90-ih "privatizirani" otkupom za manje od 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon građanima koji su u njima živjeli dobivši ih od poduzeća.
Zahvaljujući posljedicama još tad poklonjenog novca, hrvatski građani još uvijek odolijevaju krizi bez obzira što vlast u predizborne svrhe tvrdi kako je kriza prošla i tek što nije započelo blagostanje.
Dakle, mi i te kako dobro znamo što je to novac na poklon. Znaju to i pretvorbeni tajkuni koje nitko ne smije pitati otkud im prvi milijun jer baš taj prvi milijun je nekreditni novac. Novac koji je poslužio kao odskočna daska ne samo navedenim poduzetnicima već i mnogim nenavedenima bilo za njihove potrebe bilo za posao.
Hrvatska država i danas poklanja novac. To su poticaji u poljoprivredi i druge subvencije u raznim gospodarskim granama. Ali, iako poklonjen, taj novac nije nekreditni jer je stvoren kao kredit i ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac.

Jedini način stvaranja novca u svijetu danas je dug. U cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju plaćaju svi u lancu:
- Seljak u Ekvadoru digao je kredit kako bi pobrao banane,
- Otkupljivač je digao kredit kako bi ih otkupio,
- Brodar je digao kredit kako bi izgradio brod,
- Uvoznik je digao kredit kako bi platio banane,
- Trgovac je digao kredit kako bi ih kupio od uvoznika a prije toga i kredit kako bi izgradio trgovački centar.
I tako dalje …
Zato je zapravo gotovo nemoguće utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda.

Kada se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba koje bi bile višestruko niže ali bi onda onih osam banaka s početka price ostalo bez zarade. A to je u međuvremenu postao i glavni i najveći problem ćitave planete koju zovemo Zemlja.

O tome kakvu vezu ima NWO sa 11.09.2001, slomom američkih burza, svjetskom ekonomskom krizom 2008/2009, međunarodnim terorizmom i izbjegličkom krizom muslimanskih zemalja Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike, Crkvom (vjerom i religijom), nevladinim ljevičarskim aktivizmom i još o mnogo čemu u sljedećim nastavacima serijala Novi Svjetski Poredak.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, krediti, zaduživanje