Marketing
Novi Svjetski Poredak - Novac (4)
Cilj bankara je svjetska vlada
Mogu li vlade država, koje su građani na demokratskim izborima izabrali, spriječiti bankare da gospodare našim životima? To se, uostalom, od vlade i očekuje, zar ne? Odgovor je, mogle bi kad bi pojedinci koji imaju moć o nečemu odlučivati bili izvan kontrole bankara. Vidjeli smo kako su završili oni koji nisu bili pod kontrolom, a kako su radili oni koji su bili pod kontrolom. Kako bi spriječili svaki takav čin nacionalnih vlada, bankari su shvatili da je važno uništiti sve nacionalne centralne banke i osloboditi države granica, sve kako bi cirkulirao fiktivni kapital, kako bi obesmisliti i ukinuti nacionalne vlade, te umjesto država stvorili međunarodne organizacije, multinacionalne korporacije i bankarske institucije. I naravno, međunarodne monete, poput eura. Ključne odluke bi tako donosili političari u međunarodnim organizacijama kao što su EU, UN, NATO, MMF... A to bankari puno lakše kontroliraju.
Cilj tako stvorenog Novog Svjetskog Poretka (NWO) je, dakle, globalizacija, odnosno smanjivanje broja mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke. Stožer oko koga se NWO okuplja nije SAD kao takozvana "najmoćnija sila svijeta", već je to zapravo međunarodna bankarska elita.
Vještina umnožavanja novca
Odakle tolika moć bankarima? Jesu li sve to uspjeli postići samo štampanjem novca? Naravno, da nisu. Specifičan smisao za kreiranje novca iz ničega dopunjen je i specifičnim shvaćanjem biznisa. Taj specifičan smisao za posao ogledao se u shvaćanju da se određeni događaji koji mogu utjecati na tržišna kretanja spriječe ili još bolje umjetno i pod kontrolom izazovu. A najbolji posao za bankare je rat kao i svaka druga krizna situacija, gdje se preko noći mijenjaju ekonomske vrijednosti. Pa su se tako bankari izvještili u četiri najunosnija posla:
- financiranju ratova,
- igri na burzi,
- kontroli informacija (medija), i
- trgovini strateškim sirovinama.
Sve ove vještine i poslove bankari su njegovali i razvijali stoljećima. Ipak, tako je bilo u nekad, u početku. A danas se je i to promijenilo. Kako to izgleda možete detaljnije pročitati na spojci.
Rotschildi su napravili prvu obavještajnu mrežu
Saznanje o tome koja bi dinastija u Europskim državicama i grofovijama mogla imati najjači utjecaj, tko bi koga mogao svrgnuti s vlasti i doći na prijestolje, gdje se priprema rat, kome eventualno pomoći novčanom pozajmicom, gdje investirati, sve je to bilo od neprocjenjive vrijednosti i bankarska porodica Rotschild marljivo je skupljala takve podatke. Pa su tako Rotschildi prije dvjesto godina napravili svoje trgovačke agenture u svim glavnim europskim prijestolnicama i centrima trgovine. Bila je to prava obavještajna mreža koja je prikupljala podatke o mogućima previranjima na dvorovima.
Amschel Rotschild, utemeljitelj te bankarske dinastije, organizirao je tako kurirsku mrežu i poštansku službu, preko koje je dobivao informacije gdje se što događa. Njihove poštanske kočije putovale su cestama, a preko La Manchea poštu su prevozili brodovi. Njihovi su agenti u liku sitnih trgovaca i poštara bili na ulicama, na tržnicama i na burzama. Prenosili su gotovinu, obveznice, pisma i vijesti. Obratite pažnju na posljednje - vijesti. Vijesti koje su njihovi glasnici prenosili pokretale su burzu. Od tih informacija zavisila je cijena mnogih dionica.
U vrijeme bitke kod Waterlooa nije bilo dragocjenije vijesti nego kakav će biti ishod bitke. Od toga je zavisila budućnost čitavog europskog kontinenta. Pobijedi li, Napoleon bi postao neosporiv gospodar čitavog europskog kontinenta. Izgubi li, Engleska bi održavala balans utjecaja u Europi i s vremenom bi ga mogla proširiti. Rotschildi su kredit u zlatu dali i jednoj i drugoj strani - i Napoleonu, koga su financirali i doveli na prijestolje i Wellingtonu, da opremi vojsku i sukobi se sa Napoleonovim carstvom. Od ishoda bitke zavisilo je tko će što dobiti, a tko što izgubiti. U igri je bilo čitavo bogatstvo.
Tog se dana Londonska burzae grozničavo punila. Trgovci i bankari čekali su vijesti o ishodu bitke. Izgubi li, Engleske državne obveznice izgubile bi vrijednost. Pobijedi li, vrijednost bi im vrtoglavo narasla. Nathan Rotschild je imao povjerenike koji su radili na obje strane linije fronta. Drugi njegovi agenti imali su zadatak biti na raspolaganju i prenijeti kratak izvještaj specijalnoj komandi koja je bila smještena u blizini. Kasno popodne, 15. lipnja 1815 Rotschldov je pismonoša požurio preko kanala u Englesku sa vrhunskom tajnom. Sutradan, u zoru, susreo se osobno sa samim Rotschildom. Nathan je kratko analizirao dobivene informacije i odmah se uputio na Londonsku burzu.
Atmosfera na burzi bila je fanatična. Svi su čekali vesti. Rotschild, koga suvremenici opisuju kao hladnokrvnog, pronicljivog i izopačenog čovjeka, čovjeka bez trunke emocija, ledenog pogleda i bez duše, došao je na burzu i stao pokraj svog stuba. Bez ikakve čitljive emocije na licu, dao je svojim brokerima vrlo diskretni znak. Istog trenutka oni su počeli da prodavati engleske konzule. Stotine tisuća dolara vrijedni konsuli našli su se na burzi i njihova vrijednost je počela vrtoglavo padati. Nathan se lagano naginjao na stup gledajući reakcije prisutnih jer … Prodavao je, prodavao i prodavao engleske državne obveznice. Vrijednost konsula potpuno je pala, a prisutni su se uskomešali. Na usnama im se sve češće se čitalo: "Rotschild zna", Englezi su izgubili kod Waterloos, Rotschild to sigurno zna.". I u trenutku je nastala panika i ljudi su jurnuli osloboditi se sada skoro potpuno bezvrijednih konsula i da taj papirnati novac zamijene za zlato ili srebro, sve kako bi povratili makar dio njihove vrijednosti.
Nakon nekoliko sati grozničave trgovine jedan konzul se prodavao po cijeni od pet centi za dolar. Rotschild je i dalje hladnokrvno stajao pored svog stupa. Sasvim diskretno ponovo je dao znak svojim brokerima, ovaj put drugačiji. Istog časa desetine njegovih brokera krenule su ka pultu za kupovinu i kupile svaki obezvrijeđeni konsul. Samo nekoliko trenutaka poslije stigle su poštanske kočije i donijele službene vijesti sa bojišta. Engleska je bila pobjednik i postala je novi gospodar Europe. U sekundi je engleski konsul ponovno dobio cijenu, ovaj puta daleko veću no što jeikada ranije imao. Rotschildovo je bogatstvo tako preko noći uvećano dvadeset puta i on je tad postao glavni kontrolor britanske ekonomije i ostao, vjeruje se, do danas.
Iako je 1946 Bank of England formalno nacionalizirana, to nije značajno promijenilo utjecaj privatnih bankara na britansku ekonomiju jer se guverner i vlada pitaju samo o tome koliko će novčanica i kovanog novca biti pušteno u opticaj svake godine. Međutim, u ukupnim financijskim transakcijama gotovina se odavno samo neznatno koristi, pa je tako nacionalizacija centralne banke u Britaniji građanima dala samo utisak kako je državna ekonomija u rukama države. Većina financijskih transakcija danas se obavlja samo preko računalnih ekrana, sa apstraktnim računima i brojkama i, naravno, sa spekulativnim kapitalom. A to nema veze sa stvarnom ekonomskom moći društva i pojedinaca. Štoviše, to ne smanjuje ni kamatu koju vlada treba platiti u ime starih dugova Banci. Prije samo nekoliko godina objavljeno je kako je tek sada splaćen dug iz vremena Napoleonovih ratova. Eto, gdje ide novac od poreznih obveznika u Britaniji i zašto se vjeruje kako je moć Rotschildovih nesmanjena.
Iz sljedećeg nastavka:
Kako bi se sve ovo o čemu se u ovoj seriji članaka govori sprovodilo, u nacionalnim državama je potrebna politička kontrola nacionalnih elita. Puno je država, pa je zato neophodno njihovo ujedinjavanje u sustav koji će imati manje činovnika. Taman onoliko koliko bankari mogu kontrolirati. Zato su izmišljene takozvane "međunarodne institucije".
Post je objavljen 14.10.2015. u 00:24 sati.