Novi Svjetski Poredak - Novac (1)

nedjelja , 11.10.2015.

Kako je nastao novac

Svi smo učili kako je direktna robna razmjena bila prvi vid trgovine. Ljudi su direktno razmjenjivali: ovcu za kravu, kravu za kukuruz, kukuruz za rajčicu, ugljen za drvo, drvo za cigle itd. Kada je roba u razmjeni postala veća, bilo je nezgodno sa sobom nositi veliku količinu robe pa su se umjesto toga ljudi složili da nađu neku sporazumnu vrijednost koja bi u razmjeni posredovala. Moglo se prihvatiti bilo što - komad kože ili kosti ili metala. Sve je bila stvar dogovora i opće suglasnosti unutar društva.

U početku su kao najčešće jamstvo u trgovini korištene kovanice od postojanog metala - zlata, srebra, nikla, bakra … Vrijednost određene kovanice bila je opće prihvaćena konvencija. Nju je jamčio vladar države ili posjeda. Uvjet za ovakvu trgovinu podrazumijeva povjerenje svih u vladara i njihovu spremnost prihvaćanja konvencije. Tako je nastao sistem robne razmjene gdje se vrijednost svake robe predstavljala određenom količinom kovanica, a kovanice su predstavljale zamjenu za vrijednost robe koja bi se mogla razmijeniti. Dakle, same po sebi kovanice nisu imale vrijednost osim one koju im je davala roba za koju su se mogle zamijeniti. Nisu se mogle jesti, obući, koristiti za gradnju, grijanje ili prijevoz. Korištenje kovanica stvorilo je i potražnju za metalom od kojih su se one kovale, pa je tako određeni metal imao veću ili manju vrijednost na tržištu, što je zavisilo od njegove potražnje.

Kako se s vremenom količina roba u razmjeni povećavala, trebalo je sve više kovanica, pa je njihovo nošenje s vremenom postalo nepraktično. Trgovac na veliko morao bi nositi čitav sanduk ili teške kese zlatnika i srebrnjaka, što je bilo i opasno zbog pljačkaša.(Tada su na scenu stupili zlatari nudeći svoje usluge. Oni su imali dobro osiguranje i iskovane sanduke u kojima su čuvali zlato. Pa su ljudi svoje zlatne kovanice sve češće ostavljali na čuvanje kod njih u sanducima. Ovi su im tu uslugu naplaćivali pokojim zlatnim ili srebrnim novčićem, a za količinu deponiranog zlata ili drugih kovanica izdavali su papirnatu potvrdu – priznanicu - na kojoj je pisalo koliko i kojih kovanica vlasnik ima na raspolaganju.

S vremenom je u opticaju, kao sredstvo u razmjeni robe, ovakvih priznanica bilo sve više pa su se one sve češće koristile kao sredstvo za razmjenu robe. Umjesto da svaki čas dolazi i podiže svoje zlato, vlasnik deponiranog zlata davao bi trećem licu u zamjenu za robu priznanicu. Pa je ovaj sa tom priznanicom opet mogao u svakom trenutku podići kovanice kod istog zlatara.(Priznanica se tako pokazala puno praktičnijom i postala je vrlo popularna, pa su kovanice sve više bile na čuvanju kod zlatara, a sve manje u kesama i sanducima samog vlasnika.

A kako je to izgledalo kod zlatara? Na primjer, izvjesni Petar bi deponirao 20 funti zlata i za to uzeo priznanicu na 20 funti. Ali prošlo bi i godinu dana kako se Petar ne bi pojavio da podigne svoje zlato. Jednostavno, Petar je trgovao samo priznanicama. Za to vrijeme njegovo zlato je stajalo. Kod zlatara se u međuvremenu pojavio Toma i pitao može da posuditi 20 funti zlata na šest mjeseci i tu pozajmicu platiti sa kamatom. Kao jamstvo da će platiti, Toma je ponudio svoju kuću.(Zlatar je tada procijenio da bi Tomi mogao posuditi Petrovo zlato jer se Petar već godinu dana ne pojavljuje i ne podiže svoje zlato, pa se možda se neće pojaviti ni sljedećih šest mjeseci. I tako se zlatar odlučio na rizik i posuđuje Petrovo zlato Tomi uz dogovorene kamate.(Međutim zlatar mu ga nije dao fizički, već mu je samo izdao potvrdu da Toma kod njega ima založeno 20 funti zlata. Pa je sada realno stanje postalo da su u opticaju bile dvije potvrde koje jamče postojanje 40 funti zlata, iako je u stvarnosti zlata bilo samo 20 funti.

Naravno, bila je to prijevara, jer je zlatar znao kako jednu priznanicu izdaje za nepostojeće zlato. I ne samo to, Toma je vjerovao kako od tog trenutka zaista kod zlatara ima 20 funti zlata, a ne samo obični komad papira - priznanicu. Međutim, glavni dio prijevare tek slijedi. Izdavanjem druge priznanice Tomi na 20 funti kreirana je nova zamjena za vrijednost, zapravo stavljena je u opticaj potvrda o postojanju vrijednosti koja realno ne postoji. Ta se vrijednost vodila kao dug stavljen na teret Tomi, a koji će postati stvarna vrijednost onda kad on taj dug otplati stvarnim radom i stvarnom robom koju će morati prodati.

Kada je Toma zlataru vratio dug i donio pravo zlato u iznosu od 20 funti plus 10% kamate, on je zlataru dao pravu vrijednost od 22 funte stvarnog zlata koje je kupio prodajom svog stvarnog rada i stvarne robe.(Zlatar je, međutim, došao u posjed 22 funte zlata bez ikakvog stvarnog rada i bez prodane robe. Jer, napisati nekom priznanicu, i nije nikakav rad već samo rizik da se prijevara ne otkrije. Nakon što se zlatar uvjerio kako uspješno i lako zaradio 22 funte zlata, odlučio je istu sumu, od deponiranih Petrovih 20 funti, izdati na zajam još za još tri priznanice. Tako su se u opticaju za istih 20 funti zlata našle četiri papirnate priznanice koje donosiocu jamče po 20 funti zlata, što je ukupno 80 funti zlata. Tako je zlatar in ničega kreirao još 60 funti zlata plus kamata po 10% što znači 66 funti. Tako će zlatar kada se taj dug izmiri imati 88 funti zlata stvorenih bez rada – iz ničega. Ukoliko mu dužnici ne vrate dug sa kamatom, zlatar će preuzeti njihovu založenu imovinu - zemlju ili kuću. a to je stvarna vrijednost.

Tako je komad papira, obična priznanica, donosila zlataru stvarne materijalne vrijednosti bez ikakvog rada. Bio je to početak bankarstva, a sustav kreditiranja kojeg danas poznajemo počiva upravo na tome - na kreiranju novca iz ničega. A taj se novac se naziva dug.(Što se događa kada vu banci uzimate kredit na 100.000 € na 25 godina? Banka vam na račun upiše 100.000 € plus 15% kamata - pa još klizne – i na kraju možda ispadne ukupno 200.000 €. I sve se to proglasi vašim dugom banci. Dug otplaćujete svojim radom koji zaista stvara neku vrijednost. Ali, ako nakon 25 godina ne uspijete vratiti kredit, vaš rad i vaša kuća koju ste kupili pripada bankarima.

Oznake: novi svjetski poredak, novac, kontrola