Digitalni identiteti

srijeda , 25.01.2017.

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota.



Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“
Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.



Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.



„Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.



Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Dr. sc. Tomislav Sunić

Oznake: multikulturalizam, europa, Hrvatska

Sukob civilizacija - Budućnost Europe (2)

subota , 14.11.2015.

Povodom terorističkih napada u Parizu gdje se broj poginulih iz sata u sat povećava i među kojima je 47-godišnji Milko Jozić, hrvat koji živi u Belgiji, spriječenog terorističkog čina na aerodromu Gattwick (London, Velika Britanija) gdje je uhvaćen državljanin s francuskom putovnicom sa eksplozivom vezanim oko pojasa i za sada samo nagađanja kako bi i izljetanje vlaka u Francuskoj (poginulo 10 osoba) moglo imati veze sa gornjim događajima ponavljam post od neki dan. Inače, jedan od terorista ušao je u Europu 3. listopada ove godine što znači da je prošao kroz Hrvatsku.

Na kraju posta nalazi se @Mekonov komentar iz prethodno objavljenog posta.

Originalni esej koji će se analizirati u sljedećim nastavcima serijala o sukobu civilizacija i budućnosti Europe napisan je još sredinom 2006. On je prijevod Fjorodmanovog originala. U vrijeme kada je taj gotovo proročanski esej napisan mnogi su mu se smijali ali se već danas jasno vidi kako je mnogo od toga što je tad najavljeno i rečeno u međuvremenu postalo ili ovih dana postaje dio stvarnosti.

U nastavku serijala, paralelno s izvornikom daje se i kritički osvrt na esej s refleksijom sadašnjeg stanja i perspektivama za budućnost, pa je tako izvornik izmijenjen i prilagođen potrebi i temi koju raspravlja serijal.



Drugi pad Rima (1. dio)

Povremeno nailazimo na usporedbe Europske Unije i Rimskog Carstva. Većina ih nije posebno umješna, ali jedna je intrigantna. Julije Cezar je ubijen što se želio okruniti za kralja. Time je otvoreno ugrozio uspostavljeni poredak u Rimskoj Republici. Moćna senatorska elita nije to odobravala, pa je Cezara podsjetila na to kako je Rim postao Republika baš zato što se pobunio protiv tiranskih kraljeva prošlosti.

Njegov nasljednik Oktavijan, poznatiji kao Cezar August, vidio je što se Juliju Cezaru dogodilo. Ni on nije bio manje ambiciozan ali … bio je pametniji. Shvatio je kako otvoreni pokušaj zbacivanja starog poretka kod već uspostavljene elite izaziva preveliki otpor. Zato je namjerno umanjio svoj položaj i uzeo tradicionalni oligarhski naslov Principa tj. "prvog građanina". On je također očuvao i vanjsku formu Rimske Republike čime je umirio staru elitu, zamaskirao promjene i tako ih javnosti predstavio manje prijetećima i uznemirujućima. Pa je tako, iako se tako nije nazivao, po svemu bio car.

Neki bi ovdje možda mogli povući paralelu s današnjom Europskom Unijom. U njoj 80% nacionalnih zakona dolazi iz Brusselsa, a mnogi se, baš kao u diktaturama Sjeverne Koreje i Kube, donose u tajnosti.
Kakvu onda svrhu imaju nacionalni izboru EU zemljama i je li Europa još uvijek demokratska?
Jer kao i u Oktavijanovom Rimu, prava moć premještena je drugdje, s nacionalnih parlamenata i vlada na Europske komisije i parlament, ali je, poput smokvinog lista demokracije, stari poredak zadržan kako se javnost ne bi previše uznemirila.

Tu prestaju sve sličnosti. Oktavijanova vladavina označila je početak jednog od najmoćnijih i najdinamičnijih razdoblja u Rimskoj povijesti što teško da će se dogoditi današnjoj Europskoj Uniji. Otvorene džihadističke pobune u Francuskoj više nalikuju na pad Rimskog Carstva nekoliko stoljeća kasnije, vrijeme kada se masovno doseljavaju barbari i uzrokuju da se u velikim dijelovima zapadne Europe oslabljena civilizacija urušava. Migracije kojima svjedočimo najveće su i najbrže u čitavoj ljudskoj povijesti. U Europi to može usporediti jedino s razdobljem koje se obično naziva Velikim Seobama, razdobljem što je rezultiralo raspadom Rimskog Carstva. Međutim, tijekom 4. i 5. stoljeća, ukupno stanovništvo svijeta brojalo je tek 200-njak milijuna ljudi, dok je danas taj broj 35 puta veći i još uvijek nezaustavljivo raste. Također, prometna sredstva i komunikacije danas su takve da se unutar nekoliko sati ljudi mogu prebaciti na bilo koje mjesto na Zemlji, a mediji što prodiru gotovo u najzabitiji kutak planete, običnim ljudima prikazuju život u nekim drugim državama koji je bolji od onog kakvog živi gledatelj. Jednako, Rimljani nisu imali odvjetnike ljudskih prava koji zagovaraju ulazak milijuna Barbara u njihove zemlje kao što to danas maju migranti u zagovornicima koje nazivamo aktivistima, što su financirani posredno preko institucija kojima upravljaju moćnici i bankari (a protiv kojih se ovi kao bune), kojima aktivisti zapravo služe da bi pripremili teren za njihov Novi Svjetski Poredak.

Je li sve to samo slučajna podudarnost? Nikada nismo imali ovakve masovne i dobro organizirane migracije stanovništva dok istovremeno veliki dijelovi Europskog kontinenta dolaskom migranata trpe potpuni civilizacijski slom. Preko 80% migranata potpuno je nesposobno i zapravo ne želi bilo kakav posao. Oni umjesto posla očekuju život na socijalnoj skrbi sredina i država koje su odabrali, namećući se i ne pitajući žele li ih stanovnici tih država za sugrađane. Time zapravo kreiraju savršen obrazac budućeg ponašanja i života. U državama ili područjima iz kojih dolaze morali su krasti i nasilno otimati, a ovdje uz pokoju krađu i otimačinu (ulične bande) mogu legalno pljačkati. To im omogućuje socijalna država dajući im krov nad glavom, plaćajući im stanarine i prijevoz, osiguravajući socijalnu i zdravstvenu skrb i povrh toga dajući im pozamašni mjesečni džeparac za osobne potrebe. Istovremeno za sve to ostali građani te države, koji nisu migranti, moraju raditi. Povrh toga, Njemačka i Švedska su, zamislite, čak uvele zakonske odredbe kojima za prihvat migranata mogu eksproprirati privatnu imovinu vlastitih građana bez njihove volje.
Ne podsjeća li to zapravo možda na već viđene obrasce "legaliteta" koji su se u ovim krajevima uveli i događali u razdoblju nakon WW2?

Prema anketama ciljevi migranata su socijalne države Europske Unije: Njemačka, Švedska i možda još poneka. Ipak, bez obzira gdje na kraju završili, s potpuno drugačijim životnim i civilizacijskim navikama, migranti su uglavnom nespremni uklopiti se u bilo kakvu novu sredinu, a o pravoj integraciji niti ne sanjaju. Potvrdu tome imamo u svim Europskim državama iz prethodnih migracija koje su, kao i ova, dolazile s istih područja. Međutim, čim im se ukaže prilika, a što potvrđuju događaji u izbjegličkim centrima i kasnije, kad migranti odsele izvan njih u državne (socijalne) stanove, oni su itekako spremni nametnuti sve svoje isključivosti, predrasude i netoleranciju (šerijat) kao jedini zakon sredine u koju su došli. Čak i kad su manjina. To govore mnogobrojni primjeri iz svih Europskih država kojih je previše da bi bili iznimke, a ne pravilo.



Zanimljivo je kako sve to zapravo podsjeća na nešto što je Rimska povijest već svojedobno doživjela s Barbarima. Zato se postavlja pitanje, je li ono čemu svjedočimo, početak Drugog Pada Rima?

Situacija u Europi postaje tim gora uzme li se u obzir religijski čimbenik. Islamski svijet je posvuda u ratu sa svima. I Tajland i Filipini, države čija populacija muslimana nije puno veća od populacije nekih zapadnih država, ratuju s dobro organiziranim islamističkim teroristima organiziranim u vojne formacije. Slično se događa i u Africi južno od Saharskog pojasa. U Europi, države poput Francuske, Nizozemske, Švedske, uskoro možda Danske, Njemačke i Italije, u skoroj bi budućnosti mogle doći do točke u kojoj će muslimanska populacija pokrenuti nešto što nalikuje građanskom ratu, kao što se to prethodno ponegdje već ponegdje događa (u malom) odnosno, već se je dogodilo početkom 2013 u Francuskoj (masovna pobuna muslimana u bilalima - predgrađima velikih francuskih gradova). Međutim, čak i kad bi sukob otpočeo kao mali građanski rat, u nekolicini bi se država on vrlo lako mogao oteti kontroli čime bi se ubrzo proširio na većinu kontinenta, uvodeći pri tom u sukob strane borce, spavače, iz arapskog svijeta, uvezene kroz masovne migracije. Islamski svijet danas ratuje i sa svim svjetskim nuklearnim velesilama: SAD, Indija, Rusija, Kina i Europska Unija (EU je ekonomska ali ne i vojna velesila, ipak Velika Britanija i Francuska posjeduju nuklearni arsenal). Zato postoji (mala) mogućnost da ćemo zbog svih ovih događaja možda čak dobiti veliki opći svjetski rat (zapravo on se već vodi kroz niz manjih vojnih sukoba koji su svi vezani za muslimanski svijet). Ipak, bude li i to slučaj, on bi najranije mogao otpočeti tek u sljedećoj generaciji kada i ako Iran ili neka druga arapska država uspije savladati tehnologiju proizvodnje nuklearnog oružja (je li vam promakla činjenica kako je nakon što je pokrenuo program stvaranja nuklearnog oružja u Libiji završio Muammar al-Gaddafi?).



Mark Steyn ističe kako otvoreni jihad na ulicama Francuske (originalni tekst objavljen je 2006 pa se njegova analiza odnosi na razdoblje do tad) sve više nalikuje ranim sukobima nadolazećeg Eurabijskog građanskog rata, uzrokovanog ogromnim useljavanjem muslimana i multikulturalnom glupošću domaćina. Ipak, to nije ograničeno samo na Francusku. Zakon i red polako se slamaju u svakom većem, pa čak i manjem gradu Europskog kontinenta. Ulicama (tih gradova) vladaju agresivne bande muslimanske mladeži dok istovremeno europljani plaćaju najveće poreze u čitavom svijetu.

"Bi li zato trebali podsjetiti svoje vlade kako je najvažniji zadatak svake države održati vladavinu zakona, a to bi trebao biti i njen jedini zadatak, budući da postaje prilično očito kako to više nije slučaj. Također, moramo se zapitati jesu li ti porezi još uvijek legitimni ili su zapravo samo prerušena muslimanska jizya, plaćena u obliku socijalne pomoći muslimanima da ne rade, i našoj novoj EUrokratskoj aristokraciji. Iako to ne bi bila Bostonska čajanka, možda je došlo vrijeme za paneuropsku pobunu protiv poreza:
Nećemo plaćati poreze sve dok vlasti ponovo ne uspostave zakon i red i zatvore granice muslimanskoj imigraciji." zaključuje Steyn.



Povjesničarka Bat Ye’or, koja je skovala pojam “Eurabija”, smatra kako su veze Europe s arapsko-islamskim svijetom već čvrsto uspostavljene, pa je Eurabija nepovratna činjenica. Europa će tako, s vremenom, prestati biti zapadni, kršćanski, demokratski, napredni i slobodoumno-liberalni kontinent koji je čitavom svijetu usprkos mnogih negativnosti donio sveopći civilizacijski napredak. Pa će tako civilizacijski, ali i općenito, postati privjesak retrogradnog arapskog svijeta odnosno, dio islamske civilizacije podložnosti (dhimmitude) u službi daljnjeg širenja jihada i nastavljanja islamskih ciljeva na globalnoj razini.

Tako će prvobitna europska kršćanska populacija u strahu od nasilja, u svojim vlastitim državama postati talac vlastitih iluzija. Građani, kršćani ili ateisti, svejedno jer i jedni i drugi imaju isti civilizacijski kod, postati zapravo Građani Drugog Reda koji će raditi i (porezima) uzdržavati Muslimane (Arape), pri čemu će biti prisiljeni potiskivati, negirati i odricati se čak i vlastitih kulturno-civilizacijskih karakteristika odnosno, nasljeđa.

Naznake toga već vide. Trenutno najočitije u Njemačkoj, državi u koju migranti zapravo tek počinju pristizati, a gdje se u ime "tolerancije" i "političke korektnosti" nijemci ponegdje već počinju sustezati od iskazivanja vlastitih kulturno-identitetskih tradicija. S nekih protestantskih crkava se skidaju križevi kako bi one postale utočište ili samo ne bi frustrirale muslimane. Tradicionalni općenjemački festival "Svetog Martina" proglašava se "Festivalom" kako se ne bi "uznemiravalo" tek pridošle migrante. Učenici u školama dužni su čistiti smeće koje ostavljaju, zapravo bacaju, njihovi vršnjaci, migranti koji su krenuli zajedno s njima u školu i tako dalje i tako dalje.

Prava je istina je kako se već pojedini dijelovi Europe u tom pogledu čine potpuno beznadnim ili su blizu toga. Na primjer, svi najveći nizozemski gradovi (Amsterdam, Roterdam, Den Haag i Utrecht) imaju projiciranu muslimansku većinu unutar jedne generacije. Isto vrijedi i nekolicinu britanskih, francuskih, belgijskih, skandinavskih i španjolskih gradova.

Danas, dok gledamo kako se srednjoeuropske države, a naročito Njemačka, (ne) nose sa invazijom migranata zanimljivo je podsjetiti se kako je to, na primjer, početkom 2013, u vrijeme kada je francuska policija na ulicama gradova otvoreno ratovala s jihad-istima, riješila Velika Britanija. Pozivajući se na tradiciju očuvanja britanskog načina življenja Velika Britanija je donijela zakon po kome se, taksativno, članovima porodica useljenika iz Indije, Srednjeg i Bliskog Istoka i Afrike koji dolaze na rad u Ujedinjeno Kraljevstvo ne dopušta mogućnost doseljenja u Ujedinjeno Kraljevstvo. Nadalje, svi migranti koji iz tih područja dolaze ili žele doći raditi moraju prethodno dobiti odnosno, osigurati posao a što je preduvjet za dobivanje radne dozvole, a što osiguravaju kompanije gdje se oni zapošljavaju. Sve to strogo nadzire imigrantski ured koji zadržava diskrecijsko pravo da čak i u slučajevima osiguranog posla, migrantu ne dozvoli dolazak. Pa se tako Velika Britanija, s jedne strane formalno štiti zakonom, a s druge kontrolom Eurotunela i danas se zapravo podsmijeva naivnosti srednjoeuropskih država koje se batrgaju s navalom migranata preko granica što podsjeća na već viđeno tijekom razdoblja pada Rimskog Carstva. Slično se ovih dana počinje ponašati Švedska koja imigraciji također zatvara vrata, nakon što je to već učinila Danska.

I dok se u zapadnom, sjevernom i srednjem dijelu Europe migrantima postupno zatvaraju vrata, dok je usprkos milijunu imigranata Španjolska nekako još uvijek po strani, jug Europe stradava. Za razliku od grka (malo je poznato da je u Grčkoj i prije ove krize bilo preko milijun pretežno muslimanskih migranata) koji imaju povijesno iskustvo s Otomanskim carstvom, Talijani takvog iskustva nemaju. Ipak, za sada oni većinu imigranata uspijevaju nekako zadržati na krajnjem jugu Apeninskog poluotoka, Siciliji i Sardiniji, čime “žrtvuju” svoja područja. Zanimljivo je kako su se i Italija i Grčka i za sada, u manjoj mjeri Španjolska počele suočavati s masovnim dolascima migranata tek nakon što je Velika Britanija zakonski ograničila useljavanje migranata što otvara svakakve i ne samo sumnje.




Mekon, 11.11.2015. 17:11

Nekadašnji osvajački ratovi , prilikom kojih se na osvojenim područjima naseljavala upravo ta osvajačka vojska u cijelosti su ravni današnjoj migraciji islamista na prostor EU. migranti dolaze masovno, to čine i vojske, migranti prodiru granice silom, to rade i vojske, migranti zauzimaju prostor domicilnog naroda, to rade i vojske, migranti postavljaju svoje "zakone", to rade i vojske i još nebrojeno primjera kojima se može izjednačiti ova imigrantska agresija s osvajačkim namjerama. Netko će reći, pa nema žrtava. Ima, svakako ima, to je domicilni narod koji mora mijenjati svoja vjekovna pravila i običaje. Reći će netko, nema mrtvih. E, bit će ih i više nego se može zamisliti, ako se osvrnemo na ono čemu Islam danas stremi i jedino uvažava. Da situacija postaje kritična vidljivo je iz izjava slovenskih političara koji ipak streme raditi fizičke prepreke i zaštitu granice. Tvrdi netko da imigrantima nikakve prepreke ne mogu zaustaviti napredovanje. Mogu, svakako mogu. To je oružje. Pa koji će narod ili nacionalna država, pa konačno i sama EU dopustiti da budu pokorene bez obrane. Dakle, zagovornici rata su u pravu . Rat je na našem pragu ! Današnji imigranti su tek predhodnica ratnih hordi čijih se postupaka užasavamo. Želimo li to u svojem dvorištu ?!.

Oznake: novi svjetski poredak, europa, islam, terorizam

Sukob civilizacija - Budućnost Europe (1)

četvrtak , 05.11.2015.

Članak koji će se u sljedećim nastavcima, uz komentare i pojašnjenja ubačene direktno na referentna mjesta u tekstu, detaljno analizirati napisan je i objavljen prije desetak godina. Bilo je to vrijeme kad je već otpočela, iz početka tiha, a kasnije sve očitija i jasnija islamizacija Europe. Svojevremeno je članak mnogima izgledao poput nekog Sci-Fi horora međutim, dio toga što se u tekstu spominje tek kao mogućnost, u međuvremenu je postao ili postaje dio Europske stvarnosti. Ljudi uvijek vole pobjeći od loših i neugodnih vijesti odnosno perspektiva. Ipak, povijest čovječanstva, a posebno Europskih civilizacija, već je doživjela slične katastrofe. Razvoj ljudske civilizacije periodički izmjenično prolazi kroz razdoblja “reformacija” i “protureformacija”. Svako razdoblje nastaje kao reakcija na prethodno i uvijek neminovno završava krizom koja je rezultat narušavanja postulata prirodne ravnoteže:
“Moja sloboda prestaje kada počinje ugrožavati tvoju slobodu.”

U određenim okolnostima, u pravilu kao rezultat vanjske agresije, na prvi pogled inferiorne civilizacije (barbari), napadaju superiorne civilizacije (Rimljani). Tako kriza potiče stvaranje novog civilizacijskog modela odnosno, “Novi Svjetski Poredak”, kako danas nazivamo ono što nas čeka u budućnosti. Ne ulazeći u hegelijanske rasprave, činjenica je kako se iz sukoba stvaraju i dalje razvijaju novi, potpuno drugačiji, civilizacijski modeli.

Civilizacijski modeli ne mogu se unaprijed u potpunosti sagledati, ali se mogu analizirati. Pa ako su se neka zbivanja najavljena u nekom prethodnom "scenariju budućnosti" kna neki način kasnije uistinu dogodila, to govori o relevantnosti scenarija. Ipak, bez obzira kako pažljivo kreiran mogući društveni scenarij budućnosti, niti jedan analitičar nikada nije u potpunosti u pravu. Pogotovo ne na dulje vrijeme. Ljudsko društvo rezultanta je mnogih predvidivih i nepredvidivih, sagledivih i nesagledivih zbivanja odnosno, ono je tipičan model na kome funkcionira teorije kaosa. Kada naruši postulat prirodne ravnoteže čime civilizacijski model kreće ka autodestrukciji, uvijek biva “napadnut” izvana. I u pravilu ga napada potpuno njemu suprotan civilizacijski model. Zanimljivo je kako je napadač obično po svemu inferioran. Po svemu izuzev po sposobnosti populacijske reprodukcije i agresivnosti koja potječe iz retrogradnosti i isključivosti. Napadnuti civilizacijski model, obično uljuljkan u svoju superiornost, u početku nije ni svjestan napada. Pa se tako može dogoditi kako je, kad postane svjestan napada, on već preslab (nagrizen iznutra) ili je već sve otišlo predaleko pa je naprosto prekasno promijeniti tijek zbivanja. Bilo kako bilo, u tom sukobu oba modela gube pri čemu uvijek nastaje nešto novo, obično nepredvidivo. Promjene se ne događaju preko noći, već teku postupno, naizgled se događaju prirodno i logično, stvarajući tako tijek ljudske povijesti.

Bez obzira kakvo (visoko) mišljenje o sebi imali, ljudi uvijek ponavljaju iste, (obično) pogrešne obrasce ponašanja. I to bez obzira na to što su u međuvremenu, paralelno s napretkom civilizacije razvili nova tehnička i tehnološka znanja, došli do novih spoznaja i alata koji čovječanstvu pružaju nove mogućnosti i nove nade. Ukratko, u namjeri da sačuva društveno i civilizacijsko okruženje, čovjek ograničen vlastitom prirodom, uvijek iznova ponavlja iste greške i sam sebe izlaže uvijek istoj vrsti destrukcije koja ubija civilizaciju.

Za početak evo uvodnog članka koji brilijantno opisuje opći mehanizam kako civilizacija pada u ruke Barbara.

Poricanje i pad suvremene civilizacije: 8 jednostavnih koraka svekolikog raspada

Sve velike civilizacije nisu izgrađene u jednom danu niti su odjednom propale. Pogoršanje ide postupno, dakle uočljivo. U zemlji Izraela, Prvi hram uništen je zbog idolopoklonstva. Drugi hram uništen je zbog neutemeljene mržnje. U 21. stoljeću, suptilna kombinacija iracionalnosti i malodušnosti rađa fatalnu spletku. Naš odnos prema očitom identifikator je koji bilježi simptome pada. Svi bi se trebali zabrinuti općim uzrocima jer evo kako sofisticirano gubimo modernu civilizaciju:

1. Kognitivna disonanca – Cerebralna disfunkcija rezultira psihološkim sljepilom. Vidimo savršeno jasno ali svejedno griješimo u prepoznavanju očitog. Mentalna blokada sprječava nas priznati očito.

2. Poricanje - Stvari postaju jasnije jer veo što pokriva stvarnost pada. Ipak, mi i dalje tvrdoglavo odbijamo priznati stvarnost, mjesto koje prihvaćamo sugestiju kako je dokaz samo djelomičan, a pretpostavke ili činjenice su krivotvorene. Zaključci dobiveni u ovom stanju negiraju činjenice. Užas očitog odbacuje se kao nešto nevjerojatno.

3. Ispraznost ideologije – Ideologije su predrasude, a njihova pristranost zamjenjuje činjenice. Prizma predrasuda sprječava devijantne stavove koje stvara ideologizirani um. Ako je nešto vrlo očigledno i ne može se uskladiti s ideološkim svjetonazorima, tada se to sažeto odbacuje i izostavlja.

4. Averzija prema prosudbi - Odlučivanje postaje tabu. Hrane nas na kapaljku, a mi to nekritički gutamo pri čemu odbacujemo odgovornost razmišljanja. Prosudba znači kaznu i smatramo je preoštrom akcijom. Cerebralno razlučivanje tada zamjenjuje neutralnost i nepristranost. Ideje i koncepcije naprasno umiru i rođeno je intelektualno mrtvorođenče. Izdaja postaje odabir. Bježimo od očitog zbog straha da ne bi bili uočeni i stigmatizirani kao neshvatljivi, čime se unaprijed oslobađamo od svake optužbe.

5. Politička korektnost – Zadržana je sposobnost prosudbe, ali kako ne bi nekoga ili nešto uvrijedili, stvari se odbijaju jasno nazvati pravim imenom. Taj se oblik autocenzure krivo povezuje s dobrim ukusom. Smatramo kako smo uglađeni i velikodušni, ali uzdržavamo se od iskrenosti otvoreno odbacujući iskrene kao neotesance i primitivce, a zvijeri koje nas promatraju obično promiču anonimno i neukroćeno. Pretvaramo se kako problemi ne postoje i guramo ih pod tepih. Očigledno se podvodi i preoblikuje u društveno prihvatljivu političku terminologiju.

6. Moralna jednakost – Prepoznajemo i propitkujemo prava pitanja, ali usprkos preciznim i jasnim razlikama, mi ipak izjednačavamo vrijednosti. Relativizam postaje dio svakodnevice. Dobro i zlo, ispravno i pogrešno, nevinost i krivnja - sve ove binarne datoteke namjerno su poremećene kao antipodni ekstremi što na posljetku dovodi do umjetne podudarnosti. Pobrkana je moralna jasnoća, a logika i uvjerljivost su razrijeđeni. U pogrešnom pokušaju postizanja ravnoteže tamo gdje se ona ne može postići, suspendira se svaka urođena sklonost. Očiglednost prerasta u neodlučnost, a vrijednosne skale nisu iskreno uravnotežene.

7. Gubitak identiteta - Kad se oslabe temeljne vrijednosti društva, dovodi se u pitanje njegova ontologija i razlog postojanja. Rezultirajući deficit identiteta smanjenje identitetske cjelovitosti i sve to neminovno uzrokuje raspad civilizacije. Civilizaciju čini hram nadsvođenih mramornih stupova međusobno povezanim lukovima: moral, etika, vrijednosti, vrline i načela. Sve se to pred našim očima rastače i propada. Kad zaboravimo sve one stvari na kojima stojimo, gubimo svaku motivaciju i sposobnost da ih dalje očuvamo. Očigledno postaje neodrživo kad se izgubi iz vida tko smo, što smo i što njegujemo.

8. Predaja - Zbunjeni do razine egzistencijalne dosade i u suštini slabi, padamo kao plijen samodopadnog prihvaćanja statusa quo. Odsustvo volje da se odupremo napadu barbarstva širi se čitavim društvom. Pa se tako barbari samo dodatno hrane našim slabostima i kukavičlukom, što im daje novi zamah čime sami sebe potiču da dolaze iz divljine, preko svih granica hrle prema našoj civilizaciji, gdje ih susreće popustljivost i servilnost prema njihovoj sve većoj brojnosti, izdubljena školjka previše je nagorjela i nema kičmu zadržati ih. Od davnine to znači kako se naša sudbina gasi i predaje u njihove ruke čime postajemo servilni i pobijeđeni.



Povijest pokazuje kako su sve velike civilizacije propale zbog erozije unutarnjih odnosa, a ne radi vanjske invazije. Urođenost korupcije i korozija civilizacije poziva barbare da dolaze iz vana, da pljačkaju, siluju i hvataju svoj plijen. Osvajanje je tako samo kap koja prelijeva čašu, što završava moždanim udarom civilizacije kroz razdoblje produžene agonije, sve do njenog potpunog raspada. Osvajači koji dolaze u većini slučajeva impresioniraju neusporedivo više no što to zapravo zaslužuju. Oni su, premda nesvjesno, osvojili sve samo zato što su im sustavno postavljeni temelji za njihova osvajanja. Magonot linija može odbiti mnoge vrste predatora, ali ne može većinu.



Bacite još jedan pogled na prethodnu listu. Učini li vam se nešto poznatim, a vezano je za današnju zapadnu civilizaciju, slobodno komentirajte. Zanima me vaše mišljenje:
Do kojeg je stupnja i u kolikoj mjeri zapadna (kršćanska) civilizacija u rastakanju, te može li se to i kako spriječiti?

Oznake: novi svjetski poredak, sukob civilizacija, europa

Novi Svjetski Poredak i EUropa (1. dio)

nedjelja , 20.09.2015.

"Znači li sloboda išta, to je prije svega pravo reći drugim ljudima ono što oni ne žele čuti."
George Orwell

"Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.”
Iz službenog dokumenta sa prvog zasjedanja AVNOJ-a u studenome 1942. Autor: Moša Pijade.

“Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira."
Iz dokumenta u arhivi Vojnoistorijskog iIstituta u Beogradu, oznaka K-12, 30/12.

Tako su to nekad radili komunisti. Danas je to sistem koji funkcionira na Srednjem i Bliskom Istoku: Sirija, Irak, Afganistan, …
Zamijenite riječ “komunist” sa “terorist“ i razmislite, postoji li uopće razlika?



Prije desetak godina Al Quaida, danas ISIL.
Naoko slično a opet tako različito jer …
ISIL ima “regularnu vojsku”, ISIS, što Al Quaida nikad nije imala niti je o tome uopće mogla sanjati.
Al Quaida nije nikada teror kao oružje koristila protiv vlastitog, arapskog, naroda (na stranu umjetna podjela na države ju kojima svi govore istim jezikom, pišu istim pismom i imaju istu kulturu i tradicije). ISIL, naprotiv, to sustavno koristi.
Al Quaida se financirala na razne načine, uglavnom preko ilegalnih “kanala”. ISIL se uglavnom financira kroz regularne “kanale”.
Vijeće Sigurnosti UN je 11.02.2015. usvojilo rezoluciju o blokiranju financiranja džihadističkih grupa, kao što je organizacija ISIL ili Front al-Nusra. Međutim novci i dalje vrlo organizirano pristižu, uglavnom preko oceana
Dokazi?
Provjerite ovu spojku.



U kakvoj je to vezi s NWO – Novim Svjetskim Poretkom?

Programirana slika svih migranata je Njemačka, Švedska, Nizozemska, Danska, … redom sve bogate i uspješne EU države.
Migranti u Europu pristižu iz nekad bogatih arapskih država. Financiraju ih druge bogate arapske države. Migranitima na pamet ne pada mir i sreću potražiti u bogatim državama arapskog svijeta koje ih financiraju jer … Te ih države zapravo ne žele ali ih trebaju. Zašto?
Budite bez brige, arapski prinčevi i šeici, kakve god namjere i računice imali, ne bi se sve to usudili raditi da ih netko na to ne potiče s one strane Atlantika jer … u suprotnom bi im se moglo dogoditi da US aktivira i na svjetsko tržište počne isporučivati naftu iz svojih bogatih prirodnih rezervi koje su proračunato 70ih godina prestali eksploatirati rušeći time cijenu nafte koja je temeljni i jedini izvor njihovog blagostanja.
No ne bojte se, nije samo nafta u pitanju. U pitanju je izgrađen i uspješan wellness turizam koji je tamo postao veliki biznis čak i u svjetskim razmjerima a nitko se ne želi ići trošiti novce na zabavu u područja gdje je sve prepuno izbjeglica.



Sjećate li se prošlogodišnjih velikih demonstracija, incidenata i divljaštva na otvaranju novog poslovnog tornja Europske Banke u Frankfurtu?
Radi se o istoj banci koja je u međuvremenu krenula s planom dodatnog štampanja eura kako bi gospodarstvu omogućila svježi novac za financiranje novih poslovnih projekata i tako potakla EUropsku ekonomiju na rast nezavisan od štampanja kreditnog novca kojim činom razbija monopol što dolazi s druge strane Atlantika iz banaka u prethodnom postu koje posluju na Wall Streetu i Westminsteru u Londonu.
Podsjetimo se, FED banci po ugovoru s Kongresom US uskoro istječe ekskluzivni monopol štampanja US$ koji je od kraja WWI pokretač svjetske ekonomije. Istog US$ za koga oni ku svoju prihodovnu stranu računaju kamate koje im za odštampani papirnati i elektronski novac plaćaju sve ostale banke ovog svijeta.
Treba li u tom kontekstu promatrati ovogodišnju migrantsku krizu u EUropi?
Zanimljiva “koincidencija” u čitavoj priči je što je prije dvije godine, u proljeće 2013. Velika Britanija promijenila zakon o imigrantskoj politici i više ne prima imigrante koji dolaze iz područja iz kojih danas u EUropu (samo)organizirano nadiru migranti koje mediji programirano opisuju kao izbjeglice.
Kako se to poklapa sa migrantskom krizom koja se od tada u Europi intenzivira?
Je li to slučajno ili programirano zaključite sami. Pri tome uzmite u obzir činjenicu kako ti novi migranti Britaniju nemaju u niti jednom planu svojih zapravo naivnih predodžbi i planova o sredini gdje bi našli svoj novi život. Njihova programirana uvjerenja znaju da tamo za njih mjesta jednostavno nema.



Toliko za ovaj put povodom situacije koja eskalira u Hrvatskoj.

Novi nastavci u skladu s najavama iz prvog posta (od 16. rujna) slijede …

Oznake: novi svjetski poredak, europa, Izbjeglice, Migranti, srednji i bliski Istok, amerika, svjetska banka