Marketing
Sukob civilizacija - Budućnost Europe (2)
Povodom terorističkih napada u Parizu gdje se broj poginulih iz sata u sat povećava i među kojima je 47-godišnji Milko Jozić, hrvat koji živi u Belgiji, spriječenog terorističkog čina na aerodromu Gattwick (London, Velika Britanija) gdje je uhvaćen državljanin s francuskom putovnicom sa eksplozivom vezanim oko pojasa i za sada samo nagađanja kako bi i izljetanje vlaka u Francuskoj (poginulo 10 osoba) moglo imati veze sa gornjim događajima ponavljam post od neki dan. Inače, jedan od terorista ušao je u Europu 3. listopada ove godine što znači da je prošao kroz Hrvatsku.
Na kraju posta nalazi se @Mekonov komentar iz prethodno objavljenog posta.
Originalni esej koji će se analizirati u sljedećim nastavcima serijala o sukobu civilizacija i budućnosti Europe napisan je još sredinom 2006. On je prijevod Fjorodmanovog originala. U vrijeme kada je taj gotovo proročanski esej napisan mnogi su mu se smijali ali se već danas jasno vidi kako je mnogo od toga što je tad najavljeno i rečeno u međuvremenu postalo ili ovih dana postaje dio stvarnosti.
U nastavku serijala, paralelno s izvornikom daje se i kritički osvrt na esej s refleksijom sadašnjeg stanja i perspektivama za budućnost, pa je tako izvornik izmijenjen i prilagođen potrebi i temi koju raspravlja serijal.
Drugi pad Rima (1. dio)
Povremeno nailazimo na usporedbe Europske Unije i Rimskog Carstva. Većina ih nije posebno umješna, ali jedna je intrigantna. Julije Cezar je ubijen što se želio okruniti za kralja. Time je otvoreno ugrozio uspostavljeni poredak u Rimskoj Republici. Moćna senatorska elita nije to odobravala, pa je Cezara podsjetila na to kako je Rim postao Republika baš zato što se pobunio protiv tiranskih kraljeva prošlosti.
Njegov nasljednik Oktavijan, poznatiji kao Cezar August, vidio je što se Juliju Cezaru dogodilo. Ni on nije bio manje ambiciozan ali … bio je pametniji. Shvatio je kako otvoreni pokušaj zbacivanja starog poretka kod već uspostavljene elite izaziva preveliki otpor. Zato je namjerno umanjio svoj položaj i uzeo tradicionalni oligarhski naslov Principa tj. "prvog građanina". On je također očuvao i vanjsku formu Rimske Republike čime je umirio staru elitu, zamaskirao promjene i tako ih javnosti predstavio manje prijetećima i uznemirujućima. Pa je tako, iako se tako nije nazivao, po svemu bio car.
Neki bi ovdje možda mogli povući paralelu s današnjom Europskom Unijom. U njoj 80% nacionalnih zakona dolazi iz Brusselsa, a mnogi se, baš kao u diktaturama Sjeverne Koreje i Kube, donose u tajnosti.
Kakvu onda svrhu imaju nacionalni izboru EU zemljama i je li Europa još uvijek demokratska?
Jer kao i u Oktavijanovom Rimu, prava moć premještena je drugdje, s nacionalnih parlamenata i vlada na Europske komisije i parlament, ali je, poput smokvinog lista demokracije, stari poredak zadržan kako se javnost ne bi previše uznemirila.
Tu prestaju sve sličnosti. Oktavijanova vladavina označila je početak jednog od najmoćnijih i najdinamičnijih razdoblja u Rimskoj povijesti što teško da će se dogoditi današnjoj Europskoj Uniji. Otvorene džihadističke pobune u Francuskoj više nalikuju na pad Rimskog Carstva nekoliko stoljeća kasnije, vrijeme kada se masovno doseljavaju barbari i uzrokuju da se u velikim dijelovima zapadne Europe oslabljena civilizacija urušava. Migracije kojima svjedočimo najveće su i najbrže u čitavoj ljudskoj povijesti. U Europi to može usporediti jedino s razdobljem koje se obično naziva Velikim Seobama, razdobljem što je rezultiralo raspadom Rimskog Carstva. Međutim, tijekom 4. i 5. stoljeća, ukupno stanovništvo svijeta brojalo je tek 200-njak milijuna ljudi, dok je danas taj broj 35 puta veći i još uvijek nezaustavljivo raste. Također, prometna sredstva i komunikacije danas su takve da se unutar nekoliko sati ljudi mogu prebaciti na bilo koje mjesto na Zemlji, a mediji što prodiru gotovo u najzabitiji kutak planete, običnim ljudima prikazuju život u nekim drugim državama koji je bolji od onog kakvog živi gledatelj. Jednako, Rimljani nisu imali odvjetnike ljudskih prava koji zagovaraju ulazak milijuna Barbara u njihove zemlje kao što to danas maju migranti u zagovornicima koje nazivamo aktivistima, što su financirani posredno preko institucija kojima upravljaju moćnici i bankari (a protiv kojih se ovi kao bune), kojima aktivisti zapravo služe da bi pripremili teren za njihov Novi Svjetski Poredak.
Je li sve to samo slučajna podudarnost? Nikada nismo imali ovakve masovne i dobro organizirane migracije stanovništva dok istovremeno veliki dijelovi Europskog kontinenta dolaskom migranata trpe potpuni civilizacijski slom. Preko 80% migranata potpuno je nesposobno i zapravo ne želi bilo kakav posao. Oni umjesto posla očekuju život na socijalnoj skrbi sredina i država koje su odabrali, namećući se i ne pitajući žele li ih stanovnici tih država za sugrađane. Time zapravo kreiraju savršen obrazac budućeg ponašanja i života. U državama ili područjima iz kojih dolaze morali su krasti i nasilno otimati, a ovdje uz pokoju krađu i otimačinu (ulične bande) mogu legalno pljačkati. To im omogućuje socijalna država dajući im krov nad glavom, plaćajući im stanarine i prijevoz, osiguravajući socijalnu i zdravstvenu skrb i povrh toga dajući im pozamašni mjesečni džeparac za osobne potrebe. Istovremeno za sve to ostali građani te države, koji nisu migranti, moraju raditi. Povrh toga, Njemačka i Švedska su, zamislite, čak uvele zakonske odredbe kojima za prihvat migranata mogu eksproprirati privatnu imovinu vlastitih građana bez njihove volje.
Ne podsjeća li to zapravo možda na već viđene obrasce "legaliteta" koji su se u ovim krajevima uveli i događali u razdoblju nakon WW2?
Prema anketama ciljevi migranata su socijalne države Europske Unije: Njemačka, Švedska i možda još poneka. Ipak, bez obzira gdje na kraju završili, s potpuno drugačijim životnim i civilizacijskim navikama, migranti su uglavnom nespremni uklopiti se u bilo kakvu novu sredinu, a o pravoj integraciji niti ne sanjaju. Potvrdu tome imamo u svim Europskim državama iz prethodnih migracija koje su, kao i ova, dolazile s istih područja. Međutim, čim im se ukaže prilika, a što potvrđuju događaji u izbjegličkim centrima i kasnije, kad migranti odsele izvan njih u državne (socijalne) stanove, oni su itekako spremni nametnuti sve svoje isključivosti, predrasude i netoleranciju (šerijat) kao jedini zakon sredine u koju su došli. Čak i kad su manjina. To govore mnogobrojni primjeri iz svih Europskih država kojih je previše da bi bili iznimke, a ne pravilo.
Zanimljivo je kako sve to zapravo podsjeća na nešto što je Rimska povijest već svojedobno doživjela s Barbarima. Zato se postavlja pitanje, je li ono čemu svjedočimo, početak Drugog Pada Rima?
Situacija u Europi postaje tim gora uzme li se u obzir religijski čimbenik. Islamski svijet je posvuda u ratu sa svima. I Tajland i Filipini, države čija populacija muslimana nije puno veća od populacije nekih zapadnih država, ratuju s dobro organiziranim islamističkim teroristima organiziranim u vojne formacije. Slično se događa i u Africi južno od Saharskog pojasa. U Europi, države poput Francuske, Nizozemske, Švedske, uskoro možda Danske, Njemačke i Italije, u skoroj bi budućnosti mogle doći do točke u kojoj će muslimanska populacija pokrenuti nešto što nalikuje građanskom ratu, kao što se to prethodno ponegdje već ponegdje događa (u malom) odnosno, već se je dogodilo početkom 2013 u Francuskoj (masovna pobuna muslimana u bilalima - predgrađima velikih francuskih gradova). Međutim, čak i kad bi sukob otpočeo kao mali građanski rat, u nekolicini bi se država on vrlo lako mogao oteti kontroli čime bi se ubrzo proširio na većinu kontinenta, uvodeći pri tom u sukob strane borce, spavače, iz arapskog svijeta, uvezene kroz masovne migracije. Islamski svijet danas ratuje i sa svim svjetskim nuklearnim velesilama: SAD, Indija, Rusija, Kina i Europska Unija (EU je ekonomska ali ne i vojna velesila, ipak Velika Britanija i Francuska posjeduju nuklearni arsenal). Zato postoji (mala) mogućnost da ćemo zbog svih ovih događaja možda čak dobiti veliki opći svjetski rat (zapravo on se već vodi kroz niz manjih vojnih sukoba koji su svi vezani za muslimanski svijet). Ipak, bude li i to slučaj, on bi najranije mogao otpočeti tek u sljedećoj generaciji kada i ako Iran ili neka druga arapska država uspije savladati tehnologiju proizvodnje nuklearnog oružja (je li vam promakla činjenica kako je nakon što je pokrenuo program stvaranja nuklearnog oružja u Libiji završio Muammar al-Gaddafi?).
Mark Steyn ističe kako otvoreni jihad na ulicama Francuske (originalni tekst objavljen je 2006 pa se njegova analiza odnosi na razdoblje do tad) sve više nalikuje ranim sukobima nadolazećeg Eurabijskog građanskog rata, uzrokovanog ogromnim useljavanjem muslimana i multikulturalnom glupošću domaćina. Ipak, to nije ograničeno samo na Francusku. Zakon i red polako se slamaju u svakom većem, pa čak i manjem gradu Europskog kontinenta. Ulicama (tih gradova) vladaju agresivne bande muslimanske mladeži dok istovremeno europljani plaćaju najveće poreze u čitavom svijetu.
"Bi li zato trebali podsjetiti svoje vlade kako je najvažniji zadatak svake države održati vladavinu zakona, a to bi trebao biti i njen jedini zadatak, budući da postaje prilično očito kako to više nije slučaj. Također, moramo se zapitati jesu li ti porezi još uvijek legitimni ili su zapravo samo prerušena muslimanska jizya, plaćena u obliku socijalne pomoći muslimanima da ne rade, i našoj novoj EUrokratskoj aristokraciji. Iako to ne bi bila Bostonska čajanka, možda je došlo vrijeme za paneuropsku pobunu protiv poreza:
Nećemo plaćati poreze sve dok vlasti ponovo ne uspostave zakon i red i zatvore granice muslimanskoj imigraciji." zaključuje Steyn.
Povjesničarka Bat Ye’or, koja je skovala pojam “Eurabija”, smatra kako su veze Europe s arapsko-islamskim svijetom već čvrsto uspostavljene, pa je Eurabija nepovratna činjenica. Europa će tako, s vremenom, prestati biti zapadni, kršćanski, demokratski, napredni i slobodoumno-liberalni kontinent koji je čitavom svijetu usprkos mnogih negativnosti donio sveopći civilizacijski napredak. Pa će tako civilizacijski, ali i općenito, postati privjesak retrogradnog arapskog svijeta odnosno, dio islamske civilizacije podložnosti (dhimmitude) u službi daljnjeg širenja jihada i nastavljanja islamskih ciljeva na globalnoj razini.
Tako će prvobitna europska kršćanska populacija u strahu od nasilja, u svojim vlastitim državama postati talac vlastitih iluzija. Građani, kršćani ili ateisti, svejedno jer i jedni i drugi imaju isti civilizacijski kod, postati zapravo Građani Drugog Reda koji će raditi i (porezima) uzdržavati Muslimane (Arape), pri čemu će biti prisiljeni potiskivati, negirati i odricati se čak i vlastitih kulturno-civilizacijskih karakteristika odnosno, nasljeđa.
Naznake toga već vide. Trenutno najočitije u Njemačkoj, državi u koju migranti zapravo tek počinju pristizati, a gdje se u ime "tolerancije" i "političke korektnosti" nijemci ponegdje već počinju sustezati od iskazivanja vlastitih kulturno-identitetskih tradicija. S nekih protestantskih crkava se skidaju križevi kako bi one postale utočište ili samo ne bi frustrirale muslimane. Tradicionalni općenjemački festival "Svetog Martina" proglašava se "Festivalom" kako se ne bi "uznemiravalo" tek pridošle migrante. Učenici u školama dužni su čistiti smeće koje ostavljaju, zapravo bacaju, njihovi vršnjaci, migranti koji su krenuli zajedno s njima u školu i tako dalje i tako dalje.
Prava je istina je kako se već pojedini dijelovi Europe u tom pogledu čine potpuno beznadnim ili su blizu toga. Na primjer, svi najveći nizozemski gradovi (Amsterdam, Roterdam, Den Haag i Utrecht) imaju projiciranu muslimansku većinu unutar jedne generacije. Isto vrijedi i nekolicinu britanskih, francuskih, belgijskih, skandinavskih i španjolskih gradova.
Danas, dok gledamo kako se srednjoeuropske države, a naročito Njemačka, (ne) nose sa invazijom migranata zanimljivo je podsjetiti se kako je to, na primjer, početkom 2013, u vrijeme kada je francuska policija na ulicama gradova otvoreno ratovala s jihad-istima, riješila Velika Britanija. Pozivajući se na tradiciju očuvanja britanskog načina življenja Velika Britanija je donijela zakon po kome se, taksativno, članovima porodica useljenika iz Indije, Srednjeg i Bliskog Istoka i Afrike koji dolaze na rad u Ujedinjeno Kraljevstvo ne dopušta mogućnost doseljenja u Ujedinjeno Kraljevstvo. Nadalje, svi migranti koji iz tih područja dolaze ili žele doći raditi moraju prethodno dobiti odnosno, osigurati posao a što je preduvjet za dobivanje radne dozvole, a što osiguravaju kompanije gdje se oni zapošljavaju. Sve to strogo nadzire imigrantski ured koji zadržava diskrecijsko pravo da čak i u slučajevima osiguranog posla, migrantu ne dozvoli dolazak. Pa se tako Velika Britanija, s jedne strane formalno štiti zakonom, a s druge kontrolom Eurotunela i danas se zapravo podsmijeva naivnosti srednjoeuropskih država koje se batrgaju s navalom migranata preko granica što podsjeća na već viđeno tijekom razdoblja pada Rimskog Carstva. Slično se ovih dana počinje ponašati Švedska koja imigraciji također zatvara vrata, nakon što je to već učinila Danska.
I dok se u zapadnom, sjevernom i srednjem dijelu Europe migrantima postupno zatvaraju vrata, dok je usprkos milijunu imigranata Španjolska nekako još uvijek po strani, jug Europe stradava. Za razliku od grka (malo je poznato da je u Grčkoj i prije ove krize bilo preko milijun pretežno muslimanskih migranata) koji imaju povijesno iskustvo s Otomanskim carstvom, Talijani takvog iskustva nemaju. Ipak, za sada oni većinu imigranata uspijevaju nekako zadržati na krajnjem jugu Apeninskog poluotoka, Siciliji i Sardiniji, čime “žrtvuju” svoja područja. Zanimljivo je kako su se i Italija i Grčka i za sada, u manjoj mjeri Španjolska počele suočavati s masovnim dolascima migranata tek nakon što je Velika Britanija zakonski ograničila useljavanje migranata što otvara svakakve i ne samo sumnje.
Mekon, 11.11.2015. 17:11
Nekadašnji osvajački ratovi , prilikom kojih se na osvojenim područjima naseljavala upravo ta osvajačka vojska u cijelosti su ravni današnjoj migraciji islamista na prostor EU. migranti dolaze masovno, to čine i vojske, migranti prodiru granice silom, to rade i vojske, migranti zauzimaju prostor domicilnog naroda, to rade i vojske, migranti postavljaju svoje "zakone", to rade i vojske i još nebrojeno primjera kojima se može izjednačiti ova imigrantska agresija s osvajačkim namjerama. Netko će reći, pa nema žrtava. Ima, svakako ima, to je domicilni narod koji mora mijenjati svoja vjekovna pravila i običaje. Reći će netko, nema mrtvih. E, bit će ih i više nego se može zamisliti, ako se osvrnemo na ono čemu Islam danas stremi i jedino uvažava. Da situacija postaje kritična vidljivo je iz izjava slovenskih političara koji ipak streme raditi fizičke prepreke i zaštitu granice. Tvrdi netko da imigrantima nikakve prepreke ne mogu zaustaviti napredovanje. Mogu, svakako mogu. To je oružje. Pa koji će narod ili nacionalna država, pa konačno i sama EU dopustiti da budu pokorene bez obrane. Dakle, zagovornici rata su u pravu . Rat je na našem pragu ! Današnji imigranti su tek predhodnica ratnih hordi čijih se postupaka užasavamo. Želimo li to u svojem dvorištu ?!.
Post je objavljen 14.11.2015. u 20:56 sati.