Sukob civilizacija - Budućnost Europe (1)

četvrtak , 05.11.2015.

Članak koji će se u sljedećim nastavcima, uz komentare i pojašnjenja ubačene direktno na referentna mjesta u tekstu, detaljno analizirati napisan je i objavljen prije desetak godina. Bilo je to vrijeme kad je već otpočela, iz početka tiha, a kasnije sve očitija i jasnija islamizacija Europe. Svojevremeno je članak mnogima izgledao poput nekog Sci-Fi horora međutim, dio toga što se u tekstu spominje tek kao mogućnost, u međuvremenu je postao ili postaje dio Europske stvarnosti. Ljudi uvijek vole pobjeći od loših i neugodnih vijesti odnosno perspektiva. Ipak, povijest čovječanstva, a posebno Europskih civilizacija, već je doživjela slične katastrofe. Razvoj ljudske civilizacije periodički izmjenično prolazi kroz razdoblja “reformacija” i “protureformacija”. Svako razdoblje nastaje kao reakcija na prethodno i uvijek neminovno završava krizom koja je rezultat narušavanja postulata prirodne ravnoteže:
“Moja sloboda prestaje kada počinje ugrožavati tvoju slobodu.”

U određenim okolnostima, u pravilu kao rezultat vanjske agresije, na prvi pogled inferiorne civilizacije (barbari), napadaju superiorne civilizacije (Rimljani). Tako kriza potiče stvaranje novog civilizacijskog modela odnosno, “Novi Svjetski Poredak”, kako danas nazivamo ono što nas čeka u budućnosti. Ne ulazeći u hegelijanske rasprave, činjenica je kako se iz sukoba stvaraju i dalje razvijaju novi, potpuno drugačiji, civilizacijski modeli.

Civilizacijski modeli ne mogu se unaprijed u potpunosti sagledati, ali se mogu analizirati. Pa ako su se neka zbivanja najavljena u nekom prethodnom "scenariju budućnosti" kna neki način kasnije uistinu dogodila, to govori o relevantnosti scenarija. Ipak, bez obzira kako pažljivo kreiran mogući društveni scenarij budućnosti, niti jedan analitičar nikada nije u potpunosti u pravu. Pogotovo ne na dulje vrijeme. Ljudsko društvo rezultanta je mnogih predvidivih i nepredvidivih, sagledivih i nesagledivih zbivanja odnosno, ono je tipičan model na kome funkcionira teorije kaosa. Kada naruši postulat prirodne ravnoteže čime civilizacijski model kreće ka autodestrukciji, uvijek biva “napadnut” izvana. I u pravilu ga napada potpuno njemu suprotan civilizacijski model. Zanimljivo je kako je napadač obično po svemu inferioran. Po svemu izuzev po sposobnosti populacijske reprodukcije i agresivnosti koja potječe iz retrogradnosti i isključivosti. Napadnuti civilizacijski model, obično uljuljkan u svoju superiornost, u početku nije ni svjestan napada. Pa se tako može dogoditi kako je, kad postane svjestan napada, on već preslab (nagrizen iznutra) ili je već sve otišlo predaleko pa je naprosto prekasno promijeniti tijek zbivanja. Bilo kako bilo, u tom sukobu oba modela gube pri čemu uvijek nastaje nešto novo, obično nepredvidivo. Promjene se ne događaju preko noći, već teku postupno, naizgled se događaju prirodno i logično, stvarajući tako tijek ljudske povijesti.

Bez obzira kakvo (visoko) mišljenje o sebi imali, ljudi uvijek ponavljaju iste, (obično) pogrešne obrasce ponašanja. I to bez obzira na to što su u međuvremenu, paralelno s napretkom civilizacije razvili nova tehnička i tehnološka znanja, došli do novih spoznaja i alata koji čovječanstvu pružaju nove mogućnosti i nove nade. Ukratko, u namjeri da sačuva društveno i civilizacijsko okruženje, čovjek ograničen vlastitom prirodom, uvijek iznova ponavlja iste greške i sam sebe izlaže uvijek istoj vrsti destrukcije koja ubija civilizaciju.

Za početak evo uvodnog članka koji brilijantno opisuje opći mehanizam kako civilizacija pada u ruke Barbara.

Poricanje i pad suvremene civilizacije: 8 jednostavnih koraka svekolikog raspada

Sve velike civilizacije nisu izgrađene u jednom danu niti su odjednom propale. Pogoršanje ide postupno, dakle uočljivo. U zemlji Izraela, Prvi hram uništen je zbog idolopoklonstva. Drugi hram uništen je zbog neutemeljene mržnje. U 21. stoljeću, suptilna kombinacija iracionalnosti i malodušnosti rađa fatalnu spletku. Naš odnos prema očitom identifikator je koji bilježi simptome pada. Svi bi se trebali zabrinuti općim uzrocima jer evo kako sofisticirano gubimo modernu civilizaciju:

1. Kognitivna disonanca – Cerebralna disfunkcija rezultira psihološkim sljepilom. Vidimo savršeno jasno ali svejedno griješimo u prepoznavanju očitog. Mentalna blokada sprječava nas priznati očito.

2. Poricanje - Stvari postaju jasnije jer veo što pokriva stvarnost pada. Ipak, mi i dalje tvrdoglavo odbijamo priznati stvarnost, mjesto koje prihvaćamo sugestiju kako je dokaz samo djelomičan, a pretpostavke ili činjenice su krivotvorene. Zaključci dobiveni u ovom stanju negiraju činjenice. Užas očitog odbacuje se kao nešto nevjerojatno.

3. Ispraznost ideologije – Ideologije su predrasude, a njihova pristranost zamjenjuje činjenice. Prizma predrasuda sprječava devijantne stavove koje stvara ideologizirani um. Ako je nešto vrlo očigledno i ne može se uskladiti s ideološkim svjetonazorima, tada se to sažeto odbacuje i izostavlja.

4. Averzija prema prosudbi - Odlučivanje postaje tabu. Hrane nas na kapaljku, a mi to nekritički gutamo pri čemu odbacujemo odgovornost razmišljanja. Prosudba znači kaznu i smatramo je preoštrom akcijom. Cerebralno razlučivanje tada zamjenjuje neutralnost i nepristranost. Ideje i koncepcije naprasno umiru i rođeno je intelektualno mrtvorođenče. Izdaja postaje odabir. Bježimo od očitog zbog straha da ne bi bili uočeni i stigmatizirani kao neshvatljivi, čime se unaprijed oslobađamo od svake optužbe.

5. Politička korektnost – Zadržana je sposobnost prosudbe, ali kako ne bi nekoga ili nešto uvrijedili, stvari se odbijaju jasno nazvati pravim imenom. Taj se oblik autocenzure krivo povezuje s dobrim ukusom. Smatramo kako smo uglađeni i velikodušni, ali uzdržavamo se od iskrenosti otvoreno odbacujući iskrene kao neotesance i primitivce, a zvijeri koje nas promatraju obično promiču anonimno i neukroćeno. Pretvaramo se kako problemi ne postoje i guramo ih pod tepih. Očigledno se podvodi i preoblikuje u društveno prihvatljivu političku terminologiju.

6. Moralna jednakost – Prepoznajemo i propitkujemo prava pitanja, ali usprkos preciznim i jasnim razlikama, mi ipak izjednačavamo vrijednosti. Relativizam postaje dio svakodnevice. Dobro i zlo, ispravno i pogrešno, nevinost i krivnja - sve ove binarne datoteke namjerno su poremećene kao antipodni ekstremi što na posljetku dovodi do umjetne podudarnosti. Pobrkana je moralna jasnoća, a logika i uvjerljivost su razrijeđeni. U pogrešnom pokušaju postizanja ravnoteže tamo gdje se ona ne može postići, suspendira se svaka urođena sklonost. Očiglednost prerasta u neodlučnost, a vrijednosne skale nisu iskreno uravnotežene.

7. Gubitak identiteta - Kad se oslabe temeljne vrijednosti društva, dovodi se u pitanje njegova ontologija i razlog postojanja. Rezultirajući deficit identiteta smanjenje identitetske cjelovitosti i sve to neminovno uzrokuje raspad civilizacije. Civilizaciju čini hram nadsvođenih mramornih stupova međusobno povezanim lukovima: moral, etika, vrijednosti, vrline i načela. Sve se to pred našim očima rastače i propada. Kad zaboravimo sve one stvari na kojima stojimo, gubimo svaku motivaciju i sposobnost da ih dalje očuvamo. Očigledno postaje neodrživo kad se izgubi iz vida tko smo, što smo i što njegujemo.

8. Predaja - Zbunjeni do razine egzistencijalne dosade i u suštini slabi, padamo kao plijen samodopadnog prihvaćanja statusa quo. Odsustvo volje da se odupremo napadu barbarstva širi se čitavim društvom. Pa se tako barbari samo dodatno hrane našim slabostima i kukavičlukom, što im daje novi zamah čime sami sebe potiču da dolaze iz divljine, preko svih granica hrle prema našoj civilizaciji, gdje ih susreće popustljivost i servilnost prema njihovoj sve većoj brojnosti, izdubljena školjka previše je nagorjela i nema kičmu zadržati ih. Od davnine to znači kako se naša sudbina gasi i predaje u njihove ruke čime postajemo servilni i pobijeđeni.



Povijest pokazuje kako su sve velike civilizacije propale zbog erozije unutarnjih odnosa, a ne radi vanjske invazije. Urođenost korupcije i korozija civilizacije poziva barbare da dolaze iz vana, da pljačkaju, siluju i hvataju svoj plijen. Osvajanje je tako samo kap koja prelijeva čašu, što završava moždanim udarom civilizacije kroz razdoblje produžene agonije, sve do njenog potpunog raspada. Osvajači koji dolaze u većini slučajeva impresioniraju neusporedivo više no što to zapravo zaslužuju. Oni su, premda nesvjesno, osvojili sve samo zato što su im sustavno postavljeni temelji za njihova osvajanja. Magonot linija može odbiti mnoge vrste predatora, ali ne može većinu.



Bacite još jedan pogled na prethodnu listu. Učini li vam se nešto poznatim, a vezano je za današnju zapadnu civilizaciju, slobodno komentirajte. Zanima me vaše mišljenje:
Do kojeg je stupnja i u kolikoj mjeri zapadna (kršćanska) civilizacija u rastakanju, te može li se to i kako spriječiti?

Oznake: novi svjetski poredak, sukob civilizacija, europa