Pljuni istini u oči buldožeru jedan ...
subota , 26.03.2016.
Raheem Kassam rođen u muslimanskoj obitelji u Londonu, urednik britanskog izdanja američkog Breitbarta poručuje kako je vrijeme da prestanemo bojati avatare na društvenim mrežama i paliti svijeće. Poručuje kako trebamo shvatiti da među nama doslovno žive milijuni ljudi koji nas mrze, koji mrze sve što mi predstavljamo, sve u što mi vjerujemo: toleranciju, slobodu, čovječnost.
Rahseem poručuje kako bi trebali prestati proganjati ono što smo u svojoj nepromišljenosti nazvali "govorom mržnje" naivno vjerujući kako možemo proniknuti u razloge neopisive mržnje i pakosti koju radikalni (i ne samo) islamisti imaju prema civilizaciji, prema čovjeku kao takvom. Poručuje kako se tome treba suprotstaviti svim sredstvima. Raseem nije licemjer, njegovi preci su imigranti, a ljudi poput njega najviše trpe zbog našeg kukavičluka i pasivnosti. Dođe li do otvorenog sukoba u Europi,sukoba kakvog islamisti priželjkuju (ovdje budimo iskreni i recimo kako je otvoreni sukob je već počeo) u koga su nas svojom politikom gurnuli lijevi liberali (20. stoljeće kao stoljeće sukoba koga je uzrokovala fašističko-komunistička ideologija crno-crvene alijanse protiv čovjeka kao takvog; 21. stoljeće kao stoljeće novog ciklusa novih sukoba koje iniciraju njihovi ideološki nasljednici/sljednici).
Za to vrijeme šutljiva većina pasivnošću približava stvarnost ne shvaćajući kako će Raseem biti prvi na udaru kako rasista tako i islamista. Upravo onih koji se na svaku kritiku politike masovne imigracije deru “rasizam” zapravo najviše rade protiv interesa nebijelih stanovnika EUrope koji nisu ovdje radi terorizma i kriminala, a kakvih ima na milijune. I guraju ih ravno u ruke radikalnih islamskih militanata, ne ostavljajući im izbora. Upravo zbog Rahseemovog podrijetla, poruka mu je još snažnija.
Nakon što smo ponovo svjedočili desetcima mrtvih i stotinama ranjenih u prijestolnici Europe, vidjeli smo još jedan izljev onog što se obično zove “solidarnost”. Ta riječ, koja se obično povezuje s krajnje ljevičarskom politikom, aktivizmom, sindikatima, socijalizmom, i pozerskim indie-rock bandovima, u stvarnosti znači vrlo malo. “Solidarizirati se” s nekim danas znači da ste pročitali vijest, promijenili sličicu na Facebook profilu, i potapšali sami sebe po leđima u znak solidarnosti. Boje na sličicama se mijenjaju u skladu za zastavama napadnutih zemalja, ali krv na ulicama ostaje crvena.
Zato su danas plišani medvjedići nova “odlučnost”. Oni simboliziraju sve što smo postali kao odgovor na prijetnje našem načinu života, na klanja naših na ulicama: beživotni, podatni, i punjeni slamom. Naše sigurnosne službe i naša policija, osakaćeni političkom korektnošću, jednako su ili više zainteresirani za progon “govora mržnje” na Twitteru nego za progon kriminalaca, silovatelja, ili terorista. Naše granice su porozne, kao naš mozak. Mi odbijamo shvatiti da postoje doslovno milijuni ljudi među nama koji nas mrze. Koji mrze naš način života i koji će, jednog dana, dominirati našim javnim životom.
Naravno, takva se upozorenja zanemaruju, jer ona “pobuđuju strah”, ili su “izvan dodira sa stvarnošću”. Kao da podaci ne postoje, ili kao da se demografija ne mijenja dovoljno brzo da bismo primijetili pomak. Kao da veliki dijelovi naših gradova nisu postali geta, ili “no-go” zone, centri za indokrinaciju djece ili centri terorizma. Kao da se džamije, škole, zatvori, i sveučilišta ne koriste za regrutiranje radikala. Kao da krv naših sunarodnjaka uopće nije prolivena.
Umjesto toga, mi ćemo sad “duboko razmisliti” koliko možemo posegnuti prema toj populaciji, doprijeti do njih, koliko možemo “koegzistirati” i biti “tolerantni” prema njima. Kao da tolerancija – koja je po definciji nesprječavanje nečega što nije poželjno niti odobreno – zdrava društvena aspiracija! To je kao da smo oblikovali naše zemlje na praksi da se sagnemo i “dobijemo jednu za ekipu”, kažnjavajući one koji ne žele “tolerirati” najbarbarskije običaje stranih kultura.
“Ali daj, Raheem, nisu svi imigranti, ili svi muslimani, kriminalci i silovatelji… evo, gledaj sebe, ti nisi!” Je – pogledaj me. Na dnevnoj bazi napadan na Twitteru od islamista koji mi prijete. Zašto? Jer sam se uklopio, integrirao, jer volim svoju zemlju u kojoj sam rođen. Jer odbijam vjerovati da je islamski kalifat najbolje rješenje za budućnost Britanije, ili, iskreno govoreći, bilo čega drugog. Gdje je moj vitez na bijelom (ili smeđem?) konju? Gdje su glasovi umjerenih muslimana da me obrane od islamista?
Nije da meni treba zaštita, ali neki ljudi nisu tako odlučni i tvrdoglavi kao ja. Zato, iako su manjina među britanskim muslimanima, oni napreduju jer dobri muslimani ne rade ništa. Na nekoj točki, moramo se upitati zašto. Nisam siguran da je većina ljudi spremna čuti odgovor.
Pa nastavite sjediti glave pognute među rukama. Oplakujte žrtve kako biste se osjećali bolje. Jer vam nedostaju ljudi koje ionako niste poznavali. Uzvikujući, kako je to svojstveno samo najnezrelijim umovima, “Zašto se ne možemo svi jednostavno slagati?”
Izražavati solidarnost nije loša stvar. Ali da biste se stvarno solidarizirali s nekim tko je napadnut, morate biti plemeniti, i bez straha. Gledati kako nekog siluju, i twitati u znak solidarnosti, nije dovoljno. Ljudska priroda i dobrota nas moraju natjerati da interveniramo. Da pomognemo. Da spasimo nekog od njegovih mučitelja, i od smrti. Nije dovoljno samo zalijepiti post-it papirić na kom piše “bez straha” na buket cvijeća od tri eura. Moramo izabrati vlast za koju procijenimo da će na najbolji način sačuvati našu sigurnost. Mi vama plaćamo poreze, vi nas štitite kako bismo se osjećali sigurnima.
Ako to ne radite, onda se moramo naoružati. Ako naše vlade odbijaju zaštiti nas, ili čak koriste represivni aparat protiv nas – nadgledanje, anti-teroristički zakoni, uhićenja – onda moramo uzeti zakon natrag u svoje ruke od onih kojima smo povjerili njegovu provedbu. Ne smijemo se bojati to reći. Naša društva se temelje na tome. Na pravu na obranu nas kao pojedinaca. Obranu naših obitelji, našeg vlasništva, naših sredstava za proizvodnju, naših zajednica i naših susjeda. Zato je prodaja oružja eksplodirala od početka migrantske krize u Europi. Mnogi Nijemci su izgubili vjeru da će ih njihova izabrana vlada zaštititi. Isto je u Švedskoj i Austriji. Neki ljudi ne žele pasivno čekati da ih netko jednostavno izbriše. Kako čudno.
Vrijeme je da počnemo postavljati ozbiljne zahtjeve političarima u vezi imigracije i islama. Kad je američki predsjednički kandidat Donald Trump rekao da će privremeno zabraniti imigraciju muslimanima, “tolerantni lobi” mu je odmah skočio za vrat: osude su pljuštale odasvud, kroz čitavu medijsku sferu, i od svih političara – uključujući predsjednike i premijere. A sad se i politički najkorektniji ljubimci Hollywooda pitaju: nije li on možda ipak bar donekle u pravu? Jer gospodin Trump razmišlja malo dalje od onih osam godina koliko bi trajalo njegovo eventualno predsjedavanje SAD: on se pita kako će Zapad izgledati za 20, 30, 50 godina? Kakvo društvo ostavljamo svojoj djeci? Patrole vojske na ulici, sa znakovima “peace” iscrtanim na zgradama porušenim eksplozivom? Ili ćemo im ostaviti sigurna mjesta, sa stvarnim izgledima za budućnost. Poput onih kakva su naši roditelji, ili bar naši djedovi, ostavili nama.
Da bismo se suočili s tim pitanjem, moramo doći do korijena problema. Previše je imigracije, ili, u najboljem slučaju, previše je nedovoljno selektivne imigracije, u zapadnom svijetu danas. Moja generacija nije imala izbora kad su naši poslijeratni vođe, osjećajući tešku ruku post-kolonijalne krivnje na svojim ramenima, odlučili otvoriti naše zemlje, i preplaviti ih “različitošću”. Ali sad imamo izbora i ne smijemo ponoviti istu pogrešku. I imamo dužnost ispraviti greške koje su već napravljene.
I da, to znači upravo ono što vi mislite da znači. To znači zaustavljanje masovne imigracije. To znači uništiti geta i “no-go” zone. To znači povlačenje zakona koji dozvoljavaju šerijatska vijeća. To znači izjasniti se što znači biti Amerikanac, ili Britanac, ili Europljanin, bez straha od bijesa političke ljevice ili “medijske klase”, u kojoj je lice poput mog, kamoli još tamnije, rijetkost.
Pustite ih neka se bune. Neka plaču.
Sto puta bih radije bio podvrgnut neprestanom “izravnom djelovanju” od pošasti iz svog vlastitog društva, nego uvoznih pošasti. Pa ako ukažem na to da su moji sunarodnjaci bijedni, bar neću biti zbog toga nazvan rasistom. Zato pustite plišane medvjediće, i postavite zahtjev da naše zemlje ponovo postanu civilizirane i sigurne. A ako ne možemo pronaći ljudi koji će nam to osigurati, ostaje nam samo građanski otpor – to onda moramo uraditi sami.
Jesu li plišani medvjedići, suze, svijeće, murali, cvijeće, zastave, hashtagovi, baloni, vijenci, svjetla, šalovi, i još koješta najbolje što je zapadni svijet uspio smisliti kao odgovor kad ga svakih par mjeseci potrese teroristički napad?
Jesmo li mi zapravo naša vlastita bolest?
Davor Domazet Lošo: "Stankoviću, i vi ste sami dio vučjeg čopora."
Oznake: novi svjetski poredak
komentiraj (3) * ispiši * #
