Marketing
Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (2. dio)
Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.
Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.
Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.
Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.
Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.
Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.
Pobornici anacionalne, velikosrpsko-četničko-komunističke ideologije su svoj rušilački program nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. godine. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Danas je u samostalnoj Hrvatskoj zabrinjavajuće političko i gospodarsko stanje, a uz to izlaz iz krize se ne vidi. Suprotno nadi i pričama o oporavku, Hrvatsko se gospodarstvo i dalje urušava, te se stvara sve veći međuljudski jaz. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod upita, zašto nam je tako? Uspjeh civiliziranih razvijenih zemalja Europe temelji se na zajedničkim nacionalnim interesima. Zajednički nacionalni interesi svakog civiliziranog naroda, preduvjet je napretka.
Rušilački programi
1. Suprotstavljene ideologije
U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s time da državnu politiku vode i dalje vode ideolozi koji su bili i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju:
Prva je nacionalna prohrvatska ideologija stvorena u Domovinskom ratu suprotstavivši se Velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i Hrvatski narod sistematski pljačkala.
Druga ideologija je anacionalna, Jugo-naci-fašistička, koja je vladala od 1945. do 1990. godine, s početkom Domovinskog rata neko vrijeme je bila u iligali, no danas je sve glasnija. To samo govori kako je ta ideologija bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ona danas ruši sve što simbolizira Hrvatski nacionalni identitet i Hrvatsku samostalnost. Ako nema Hrvatske samostalnosti tada nema ni Hrvatskih nacionalnih interesa, a na nacionalnim interesima se temelje sve države demokratske Europe. Pobornici te ideologije taj su rušilački program još davno sami nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. Godine do danas. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti Hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
2. Ideološka poveznica Velikosrpsko-četničkih i Jugo-naci-fašističkih ideologa
Velikosrpska ekspanzionistička politika u raznim oblicima i intenzitetom traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844. godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi Velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija temelji se na nekom od oblika intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskoga naroda, sve do fizičkih tortura i likvidacija Hrvatskih domoljuba.
U razdoblju za Hrvatski narod, posebno od 1945. do 1990. godine, Jugo-naci-fašistički ideolozi su u ime i za račun programa Velikosrpske zločinačke ideologije provodili politiku koja se je temeljila na obespravljenosti Hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu Hrvatskih domoljuba, te pojedinačnim i masovnim likvidacijama svih onih koji nisu prihvaćali taj zločinački režim.
U skladu sa stoljetnom težnjom Srpskog ekspanzionizma, godine 1991. srbočetnički je agresor izvršio vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu, Hrvatski branitelji su u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku.
Rušenjem Jugoslavije, Hrvatski jugo-komunistički ideolozi osjetili su se ugroženima, pa su pasivno ili aktivno stali na stranu Srbočetničke politike.
U svim ratovima pobjednici su likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja ili su ih barem onemogućili da sudjeluju u političkim aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka suprotnih ideologiji i interesu pobjednika. Međutim, Hrvatska pobjednička elita, u dobroj namjeri pomirbe, nije to učinila, što je rezultiralo ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u Republici Hrvatskoj. Apsurd je u tome što se Hrvatski branitelji konstantno nalaze u statusu progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama vlasti.
Praksa je pokazala kako s ideološkim zločincima nema pomirbe, pa su oni samo čekali povoljan trenutak da nastave tamo gdje je agresor zaustavljen. Taj su trenutak u potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u priliku rušiti nacionalne temelje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu što su nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske. Tako je ta antihrvatska Velikosrpsko-četničko i Jugo-naci-fašistička udružena mašinerija upropastila Hrvatsku i Hrvatsko gospodarstvo, a Hrvatsku vanjsku politiku usmjerila približavanju aboliranim Srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje sadrži zaštitu i prikrivanje zločina i zločinaca iz vremena Srbočetničke agresije 1991-1995 i onih iz razdoblja 1945. - 1990. godine.
Ta zajednička ideologija s Velikosrpskim ideolozima vidi se i u zahtjevu za povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad Hrvatskim narodom. Ta zajednička ideologija vidi se u umnožavanju broja žrtava u Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpnja, datum koji je po povijesnim činjenicama poznat kao Četnički ustanak protiv Hrvatskog naroda. Ta se zajednička ideologija još bolje vidi u odnosu na žrtve Bleiburga odnosno organiziranog pokolja poznatog pod zajedničkim nazivom Križni put. Ti su se zločini skrivali i punih 45 godina bili su državna tajna, ka i u činjenici da kad su u razdoblju 2012’2015 zakratko došli na vlast, Jugo-naci-fašisti su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.
Osnovna pravila kod svakih izbora, bilo onih parlamentarnih, bilo onih predsjedničkih je da birači moraju znati kome daju glasove, tko su protivnici samostalne Republike Hrvatske, tko su sluge Velikosrpsko-komunističkog režima, tko su progonitelji Hrvatskog naroda, a posebno progonitelji Hrvatskih branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički režim učinio zla Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, onda samo luđak ili protivnik Hrvatske i Hrvatskog naroda može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ideološki i genski slijednik Jugo-naci-fašističkog režima od kojeg se nije odvojio. I da je svim svojim bićem zastupao i provodio antihrvatsku Jugo-naci-fašističku ideologiju koju je provodio i njegov prethodnik, predsjednik Stipe Mesić.
Ocjena Etičkog sudišta o Ivi Josipoviću
U skladu s poznatim činjenicama, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj prvoj sjednici 20. listopada 2014. u Vukovaru jednoglasno zaključilo da podigne Etičku optužbu za veleizdaju protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, te ostalih sudionika "detuđmanizacije" samostalne Hrvatske.
Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo kako je tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu Hrvatskim nacionalnim interesima:
- Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom:
- U posjetu Vukovaru, zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina;
- U Dubrovniku je u pozivu za koncert beogradske filharmonije izdajnički pretvorio agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih politika, amnestirajući agresore;
- U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za svo zlo u Bosni i Hercegovini;
- Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u regiji, tako da se više brinuo za regiju nego za svoju Hrvatsku;
- U izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija;
- Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;
- Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu s Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja, čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu;
- Autoritetom Predsjednika Hrvatske zatražio je od Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se da Srbija aktivira te optužnice.";
- Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode. Čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti, a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike;
- Ivo Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović, Budimir Lončar i Darija Šilović Karić.
Slijedno tome od tog istog Etičkog vijeća, bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, osuđen je za veleizdaju kao dokazani petokolonaš.
Post je objavljen 16.12.2016. u 22:44 sati.