Preambula treće Jugoslavije

subota , 15.04.2017.

Davor Velnić je nepažnjom yugofilskih cenzora 2. travnja u Novom listu (dogodilo se čudo) objavio jedan, za tu novinu netipičan tekst, odmah je reagiralo redakcijsko vijeće koje je “ispad“ oštro osudilo. Osudio je i HND koji je posljednjih godina postao jedan od stupova što u Hrvatskoj, po napucima iz Srbije, zastupa i provodi Memorandum SANU II. Odmah su se uzgibale i uzudile Hobocti koje tekst ovog, po njihovim riječima, “napaljenog hrvata“, proglašavaju “medijskom kanalizacijom“. Očejuke se i reakcija svih “progresivnih“ yugofila i antifašista, sve kako bi osudili uprizorenje nečastivih činjenica o Jugoslaviji u malom, kako sami sebi vole tepati "opačari bratstva i jedinstva" širom Regi(j)ona.

I dok se prethodni, kao i drugi znani i neznani listom prepoznaju i sukladno tome reagiraju, a vi čitate i ne komentirate uredništvo Blokiranog bloga želi vam blagoslovljen i sretan Uskrs.



Južnoslavenska ideja potekla je od obrazovanih i nacionalno osvještenih Hrvata koji su opterećeni germanizacijom i mađarizacijom spas vidjeli u sveslavenstvu i u bratskom suživotu s ostalim slavenskim narodima. Prije svega s Česima i Slovacima, narodima pod istom austro-ugarskom carskom krunom s kojima su Hrvati imali tradicionalno dobru kulturnu suradnju i pohađali njihova sveučilišta. Iz sličnih je razloga Crkva u Hrvata kadila ideji sveslavenstva; ona se pak nadala unijaćenju pravoslavnog istoka i plodnom ekumenskom dijalogu. Nije li se u Hrvatskoj upravo osnovana Akademija znanosti i umjetnosti nazvala Južnoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti(?), da bi se tek nakon proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske proglasila »Hrvatskom«? Međutim vrag ima tanke uši i tadašnji turski vazali primijetili su te hrvatske sveslavenske tlapnje. Znali su Srbi procijeniti kad je došlo pravo vrijeme i još bolja prigoda, tim više jer ambicija da obnove srednjovjekovno srpsko carstvo(?), čak i u svom prignutom položaju turskih vazala, nije nikad napustila »nebeski narod«.

I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.



Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima »regijona«, olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da se Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički »izliti« na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih »naših« kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i »carevine« Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom »regijona«.

Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.



U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.

Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara »bratstva i jedinstva« i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje »corpus separatum«, ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora »naroda i narodnosti«.

To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna »Jugoslavija u malom« pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.

Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.



Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.

Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.

No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka »hrv« pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 »Registration Authority« u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. »srpska dubrovačka književnost«?

Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao »krucijalni dokaz« jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.



Nego dokle ide ta »razumljivost« i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.

Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska »reprezentacija« književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Oznake: Treća Jugoslavija, grad Rijeka, peta kolona

Kolone

subota , 17.12.2016.

Svatko ima svoj osobni odnos prema tragičnom padu Vukovara 18. studenog 1991. Pa tako ratni zločinac Vojislav Šešelj Srbima čestita oslobađanje Vukovara od Ustaša. Domaća peta kolona se pak besramno priključuje braniteljskoj, dok ćirilica na Hrvatskim institucijama u Vukovaru, baš kao u vrijeme okupacije, djeluje sablazno. Uz sve to, na našu žalost, rodoslovna i ženidbena raslojavanja zahvatila su i branitelje Vukovara. U Jugoslaviji su krvna zrnca igrala značajnu ulogu, pa nije nikakvo čudo kako je rodoslovlje presudno i u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj. Pa se tako Vesna Teršelić usuđuje tražiti promjenu naziva za Domovinski rat, jer je on neprihvatljiv Srbima. I to u Republici Hrvatskoj koja je, barem formalno, nacionalna država Hrvata i u kojoj je službeni jezik Hrvatski.



U ozračju partijskog demokratskog centralizma i organizacijskog jedinstva, zahtjev jedinstvene kolone u Vukovaru nametnut je dekretom. I tako, mediji pod kontrolom bivše antifašističke Vlade besramno su nas uvjeravali kako smo imali jedinstvenu Kolonu sjećanja. Jedinstvenu kolonu prepoznale su i vladajuće stranke, a potvrdila ju je i oporba. Međutim, tog nesretnog 18. studenog 1991. smo na Hrvatskoj strani imali dvije kolone. Jedna je bila braniteljska i ona je direktno odvedena na stratišta i u logore. Druga kolona, kolona “civilnih žrtava rata” Hrvatske nacionalnosti vozana je tih dana tmo amo po Vukovaru, gdje je dio odmah smaknut u logoru Velepromet, a dio malo kasnije u nekim drugim logorima u Srbiji, a dio je jednostavno prognan, jer nije bilo organizacijskih kapaciteta za veća klanja. Pa su se tako u koloni sjećanja na tragediju Vukovara, dvadeset i toliko godina poslije, na drugoj strani okupili i četnici i “civilne žrtve rata” Srpske nacionalnosti, među kojima se našlo puno vikend četnika i kriminalnog ološa koji je svojedobno, nakon pada Vukovara, marširao uz čuvenu budnicu Srpskih heroja:
“Mila majko šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Jedna vukovarska kolona sjećanja bi, po nekim zamislima, trebala obuhvatiti sve “sudionike bitke za Vukovar” kao i sve “sudionike Domovinskog rata”. Pa je tako Hrvatski branitelj zapravo “sudionik Domovinskog rata” baš kao i četnički ubojica, a “neutralna” Vesna Teršelić predlaže izmjenu naziva Domovinski rat, jer je po Srpskoj tradiciji taj rat zapravo Otadžbinski. Dakle, gledano iz Velikosrpske perspektive, naša je Domovina dakle Otadžbina Srba u Hrvatskoj, sve u smislu podrijetla i katastarskog smisla očevine, za potrebe otimanja za vlasništvo nad Lijepom Našom kao i za potrebe izmišljenog prava na Hrvatske krajine i čitavu Hrvatsku zemlju. Hrvatska je Hrvatima samo Domovina, a Srbima je više od toga, Otadžbina. Hrvatski Stožer za obranu Vukovara, sastavljen od Hrvatskih branitelja, uzvratio je terminom pete kolone u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj što je izazivalo bijes vladajućih Partijskih struktura u Hrvatskoj, koje su se tako potvrdile kao protuhrvatske. Bilo je to prije dvije tri godine. Jednako, isti bijes tim istim Partijskim strukturama u Hrvatskoj sve to izaziva i danas, kad su nakon dva uzastopna neuspjeha na parlamentarnim izborima one prividno maknute u oporbu.

Sve to se događa u okvirima providnog političkog inženjeringa. Domaća peta kolona zna kako ona zapravo nema što tražiti u Vukovaru 18. studenog, ali svojim dolaskom u Vukovar na obljetnicu pada namjerno diže tenzije i crveni se. Jer čovjeka, ma kakav bio, uvijek i nepogrešivo hvata sram kad se kao zločinac, direktni ili petokolonaški, nađe u okruženju istine čijoj tragediji je i on pridonio, relativizirajući ili zlonamjerno iskrivljujući istinu, šireći laži, obmane i ucjene. Uza sve to, peta kolona ne samo što time potiskuje naše sjećanje na Srpsku i Srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH, na Srpske i Srbijanske zločine, peta kolona kao cilj ima i onemogućavanje nacionalnog okupljanja Hrvata i svih dobronamjernih građana, ove zemlje na temeljima vukovarske tragedije, odnosno na temeljima Domovinskog rata. Kratka je to priča o jednoj petokolonašici koja se zove Vesna Teršelić, ali i o svim ostalim petokolonašima koji su se tamo pojavljivali ili se pojavljuju.

Je li u Vukovaru uopće ikada bilo jedinstvene kolone? Odgovor je nije, a teško je i da će ikada biti. Jer jedni su branitelji Vukovara završili su u Srbijanskim logorima, a drugi su došli pod udar Hrvatske države, odnosno “Manolićeve komisije” i “Perkovićeve zaštite”. Zapovjednik obrane Vukovara grubo je bačen u zatvor Vojne policije i pretučen od strane operativaca SIS-a, uglavnom redom sve bivših UDBAša. Pravo mu budi, jer je Mile Dedaković Jastreb trebao pokrenuti braniteljski pohod na Zagreb, preuzimanje vlasti i tako spriječiti privatizacijsku pljačku pete kolone u Hrvatskoj. Ne, niste pogriješili što ste pročitali, jer je to u osnovi bila optužba pod kojom je Mile Dedaković Jastreb uhapšen nakon pada Vukovara. A gledajući sve u nekim širem kontekstu, zapravo postaje zastrašujuće kako se u Hrvatskoj nakon pada Vukovara zaista nije dogodio građanski rat? Jer i tada, baš kao i danas, Hrvatska je bila i jest temeljito reokupirana kroz pomalo nakazno, iako u tadašnjim okolnostima potrebno, pomirenjem sa zločincima koji su je svojedobno uništavali pod okriljem Jugoslavije, a koji je uništavaju i danas, ponovo ogrnuti u plašt ili pod pokroviteljstvom Vlasti.



I tako, svi Hrvati, oni dobri i oni zli, uključujući tu i osuđenike za krvni delikt, s vremenom su zgurani u jedinstvenu kolonu, u koju su pridodani i oni koji se Hrvatima nikada nisu osjećali, s time da su, zlu ne trebalo, oni postavljeni na ključne pozicije. A na te pozicije su ih, paradoksalno, postavili baš oni koji su za Hrvatsku krvarili. Posljednjih se godina pokušava tako stvoriti jedinstvena peta (jugoslavenska) kolona svih "dobrih ljudi", svih kriminalaca i svih ubojica u Hrvatskoj. I tako Hrvatska, formalno u EU, umjesto u Europu, se postupno integrira u Region (Jugoslavija minus Slovenija).

Sjeća li se još itko pokreta ”Stop progonu Hrvatskih branitelja”? Peta kolona u Hrvatskoj dozvolila je Srbiji progon Vukovarskih i drugih branitelja koji su preživjeli Srbijanske logore. Glavni Hrvatski gradovi: Zagreb, Split i Rijeka postupno su pretvoreni u Pete kolone. Iako ne tako daleko od crte bojišnice (u jesen 1991 ona je bila Na Kupi, svega 30 kilometara zračne linije od haubica i VBRa JNA dometa 40-50 kilometara), upravo ta neiskorjenjiva peta kolona u Zagrebu zaslužna je što taj grad nikada nije bombardiran. A Vukovar, iskreno, Vukovar zapravo nikada i nije oslobođen. Vukovar je razaran i kada su nakon ulaska Hrvatskih vlasti 1997. u njemu obnavljane zgrade. Bi li itko branio Vukovar da je mogao znati kako će se Partija i UDBA u suvremenoj Hrvatskoj vratiti na vlast? Zapravo, ako ćemo po istini, Partija i UDBA nikada, ama zaista baš nikada, nisu ispustile vlast iz svojih ruku. A da je to mogao znati, bi li tko išao braniti Vukovar gdje će se u nekoj budućnosti, danas bliskoj prošlosti, recimo na čelu Ministarstva branitelja usidriti petokolonaši Predrag Matić i Bojan Glavašević, da o drugima tipovima kao što su Željko Jovanović, Vesna Pusić i mnogi iz okruženja MIlanovićeve vlasti, da dalje ne nabrajam? Sve to je omogućilo Tuđmanovo naivno, zapravo lažno, pomirenje provedeno kao jezovita obmana Hrvatske nacije poslije njegove smrti, za što bi se, da to na onom svijetu može znati i vidjeti, pokojni Predsjednik okretao u grobu.



HRT je svojedobno, u emisiji Nu2 prikazala zastrašujuće svjedočanstvo Marijana Gubine o četničkom maltretiranju njegove obitelji u Dalju. Pa je tako njegova sestra gotovo godinu dana bila izložena pojedinačnim i grupnim silovanjima. A Gubina je u toj emisiji pozvao na praštanje, čime je zapravo i razotkrio zašto je pozvan u emisiju Ace Stankovića, inače također petokolonaša. Jer njegov oprost trebao je navesti sve nesretne Hrvatice da svojim Srpskim silovateljima, a silovanih je bilo na tisuće, kao što je bilo i na tisuće Srpskih silovatelja. Pa tako ti isti silovatelji danas u Vukovaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj žive slobodno i k tomu drski su i nasilni, baš kao u vrijeme okupacije dijelova Hrvatskih teritorija (1991-1995/97). Ipak, dizajner i petokolonaš Goran Radman (Aca Stanković je samo običan mali benigni izvršitelj) ovako bolesnog praštanja u Hrvata je u toj istoj emisiji omanuo, jer ... Nije mogao znati da će u toj istoj emisiji Gubina ukazati i na svoje osobne dane ropstva. A njih je bilo samo 260. Naime, naime ti “dobri Srbi”, te “civilne žrtve rata”, oni su koristili Marijana kao robovsku radnu snagu. Zašto bi “civilne žrtve rata”, kako to tepa Vesna Teršelić, Zoran Pusić i ostala svita iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, same cijepale svoja drva kada je tu rob Gubina, jedanaestogodišnji Ustaša?



Kako prepoznati tekstove pete kolone o Vukovaru? Pa, u tim se tekstovima sramotno zaobilaze neke nove okolnosti u Regiji, recimo oslobađanje Vojislava Šešelja, divljanje Srbijanskog fašizma potpomognutog u sjeni vojnih vježbi Srbije i Rusije u susjedstvu Vukovara, svakodnevno medijsko maltretiranje Srbijanskog predsjednika Nikolića i premijera Vučića, inače pripadnika četničkog pokreta, osoba koji su u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatskih teritorija na tim teritorijima vršljali i radili svoju prljavu rabotu.

“Jedni su se borili za Hrvatsku, a drugi za pobjedu nad Srbima”, piše petokolonašica Jelena Lovrić, inače bliska suradnica KOSa i SDBa u bivšoj Jugoslaviji, drukerica koja je “skidala“ glave svojih kolegama koji su se osjećali Hrvatima i koja je otvoreno, s pojavom Miloševića 1986/87 stala na njegovu stranu i bila otvoreno protiv Hrvatske. Za sve ovo, naime, postoje i vjerodostojni dokumenti. I zamislite vi sada tu pamet? Jelena je nesretna što dostojanstveni Vukovarski branitelj Tomislav Josić prepoznaje najviše državne dužnosnike kao petu kolonu. A za to vrijeme u Srbiji uvelike maršira novi pokret za Veliku Srbiju, a Šešeljevi najbliži suradnici iz agresije na Hrvatsku i BiH, predsjednik i premijer Srbije, stalno pokreću nove zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, i to na granici s Hrvatskom. No, i tako iskusnoj petokolonašici, Lovrićki, ipak se je otela nezgrapna formulacija. Jer po njenoj izjavi dade se zaključiti kako smo mi Hrvati ipak ratovali sa svim Srbima, a ne samo sa Srbijancima i Četnicima, a što je jedina prava istina. A ovo nešto malo življa srpskog, a zapravo pravoslavnog, porijekla u Hrvatskoj se ionako nikad nije osjećalo Srbima, već političkim Hrvatima. A jedina razlika njih i nas jest vjera, no to i nije razlika, jer su u Hrvatskoj sve do dolaska Jugoslavije postojali Hrvati katoličke i pravoslavne vjere, baš kao što ima Hrvata i ostalih kršćanskih i ne-kršćanskih vjera, te Hrvata nevjernika, kako se to oni izjašnjavaju. Uostalom Hrvatska Pravoslavna Crkva je, vjerovali ili ne, priznata u zajednici svjetskih Pravoslavnih Crkvi, ali jedino nije priznata od Hrvatske države, jer petokolonaši u Ministarstvu Uprave (recimo, bivši ministar Arsen Bauk), po napucima Jugo-naci-fašista, Srpske Pravoslavne Crkve, Teršelićke, Pupovca, Stanimirovića i ostalih ne žele registrirati. Na kraju, na ovom mjestu, potrebno je naglasiti jednu malo poznatu činjenicu. Naime, sve do dolaska Trojedine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Hrvatskoj nije postojala Srpska Pravoslavna Crkva, već je ona oktroirana od Kralja, nelegalno je preuzela imovinu Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj (iz koje je poslije potekla Hrvatska Pravoslavna Crkva), a sve s zločinačkim planom kako bi se stvorila Velika Srbija. Pa je samim time, i ta Crkva jedna obična zločinačka organizacija i s njom treba tako postupati.



Svojedobno, se je Pupovac pojavio i u Vukovarskoj Petoj koloni:
“Bili smo različiti u ovoj koloni”, rekao je tada.
Različiti? Da, istina. Ali u kojem to smislu različiti? Tko su žrtve, a tko agresori? Šute o tome i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome predsjednik RH, premijer RH i svi ministri u Vladi RH. Vojvoda Vojo Šešelj tako čestita četnicima, Srbima i Srbiji “Dan oslobođenja Vukovara”. A za to vrijeme, bivša ministrica, pardon ministarka Vesna Pusić i bivši predsjednik, pardon predsednik Ivo Josipović proglašavaju ga luđakom, čime perfidno odvlače pažnju od pravog problema: stotina tisuća fašističkih četnika, koji ovih dana marširaju Srbijom, četnika koji se spremaju na novi pohod na Vukovar. Pa tako, nakon što je prepoznao Ustašku zmiju u svakom Hrvatskom srcu, Ivo Josipović pronalazi Četničku zmiju samo u Vojislavu Šešelju. A pitome srpske mase koje u većini glasuju za takve, samo su zavedene. Kada se na nekom koncertu u Hrvatskoj pojavi jedna kapa koja podsjeća na Ustašku i to na glavi plaćenog provokatora, Milorad Pupovac diže na noge čitav svijet, dok istovremeno šuti, a zapravo se zadovoljno smješka kad milijun opakih četnika u Srbiji, i tko zna koliko njih u Hrvatskoj i u BiH pripremaju novi pohod na Vukovar. Pa se tako Pupovac ponekad, s vremena na vrijeme, već prema procjeni trenutne situacije, pojavljuje u Vukovarskoj petoj koloni.
“Bili smo različiti u ovoj koloni.”, njegove su riječi.
Različiti? Usitinu, bili smo ali u kojem smislu? Tko su bile žrtve, a tko je bio agresor? O tome šute i Milorad Pupovac i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome i GONGovci, Dragan Zelić, Jelena Berković i ostali. A šutjeli su o tome i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kao i svi ministri, da ih poimenično ne nabrajam, u Milanovićevoj Vladi.



Kada je svojedobno, godine 2006, relativno pametna glumica Charlize Theron producirala dokumentarac “East of Havana” o mladim kubanskim reperima i o Kubanskoj “hip hop” sceni, Američka država jednostavno ju je protjerala. Castro je komunističko zlo, pa ti Charly putuj doma u svoju rodnu Južnu Afriku, gdje možeš pjevati protiv aparthejda, kao što možeš pjevati i za njega. Charlize se poslije, klečeći na koljenima, pokajnički vratila u SAD. Godinu dana, sve iz početka, učila je sve o SAD-u, polagala ispite iz Američke povijesti i Američkog domoljublja, a čuvari Američke države poligrafski su pratili koliko je, kako je i je li uopće iskrena. Tako je to u SAD ukoliko želiš dobiti njihovo državljanstvo, i to bez obzira što je Theron slovila kao borac protiv Američke isključivosti. Pa je na kraju Charlize kapitulirala i, vjerovali ili ne, prometnula se u promotora Američkog idiotizma.

A o tim i takvima Chalizama i Charlijima, kod nas, u Hrvatskoj, priča je posve drugačija. Papiri se brzo i jednostavno srede, bez edukacije o Hrvatskoj, o Hrvatskoj povijesti, o Hrvatskoj kulturi, bez obveznog pismenog izjašnjavanja s potpisom da primatelj Hrvatskog državljanstva Hrvatsku voli i poštuje Hrvatsku, kako je to slučaj svugdje u svijetu želi li odrasla osoba drugog državljanstva uzeti državljanstvo zemlje u kojoj živi. Pa nam se je tako dogodilo da je u Hrvatsku, u kratko vrijeme, stigla sva sila agenture iz susjedstva. A ta agentura ne snima dokumentarce o Dalmatinskoj klapskoj pjesmi, već izravno kreće sa svojim programom, javnim osporavanjem svega što je Hrvatsko, grubo šamarajući Hrvatske domoljube, i tako dalje. Pa tako, uvozni, protuhrvatski pozicionirani pisci, redom svi s jedinim školovanjem po podoficirskim školama bivše JNA, dobivaju, zapravo sami sebi uručuju “prestižne međunarodne nagrade“ na natjecanjima, uglavnom po Regionu, za koje nitko osim njih nije niti čuo. Sve je to dio široke Regionalne korupcije. Iz korumpiranog i podijeljenog Sarajeva stigla je tako u Hrvatsku čitava legija “pomiritelja”. Pa tako danas oni, o našem trošku, upozoravaju svijet na izmišljenu diskriminaciju u Hrvatskoj. Iz Travnika je tako stigao bosanski, a zapravo jugoslavenski “performer”, koji traži da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. Iz Slovenije je pak stiglo svega i svačega, a među njima i kći oficira JNA, dokazanog i osuđenog Ruskog špijuna u doba Titove Jugoslaviji, s namjerom da imenuje ratne zločince na Hrvatskoj strani, iz vremena agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i BiH, ali i iz današnjih vremena. A sve takve bi Amerikanci glatko pospremili u Guantanamo. Pa se tako čovjeku nelogično nameće pitanje možemo li mi nekako napustiti EU i priključiti se SAD kao njihova 51. država?

Sjećate li se, Donald Trump, je u svom predizbornom programu najavio kako će iz SAD deportirati 2 do 3 milijuna lopova, razbojnika i svih ostalih koji ilegalno žive u SAD. A nakon objave i verifikacije rezultata izbora, najavio je to kao jedan o prvih potez nove Američke admnistracije. Donald Trump će to i provesti. Ne pledirajući ništa, bez ikakvih zadnjih misli, treba se zapitati što bi Donald Trump učinio da je kojim slučajem on dobio slične izbore u Hrvatskoj?

Srećom, kod nas u Hrvatskoj potisnuto je javno otvaranje osobnog identiteta i rodoslovnog podrijetla. U to spada i rodoslovlje supruge i uže rodbine. Srećom, jer se na toj osnovi grade podmukle političke podvale. Ali zamislite, iako je stanovništvo SAD nevjerojatna skupina svakakvih useljenika, Barack Obama je morao Američkoj javnosti prezentirati svoje političko, rodoslovno i vjersko korijenje, dokazujući svima kako SAD nosi u svom srcu. Pretpostavimo sada situaciju da je otac Baracka Obame razotkriven kao sudionik Komunističke represije? Barack bi pred Američkom državom najprije odgovarao za to što se uopće usudio kandidirati za predsjednika SAD, a s takvom mrljom u prošlosti njegove obitelji ne bi mogao ni primirisati politici.



A kod nas? Situacija je obrnuta. Sve vladajuće strukture, bez obzira otkud dolaze, gotovo svakodnevno potvrđuju svoju manju ili veću mržnju prema svemu Hrvatskom dokazujući time svoju ljubav prema Jugoslaviji. Upravo zato Hrvatskoj treba temeljita lustracija, i to ne samo pripadnika Jugoslavenske represije, već i lustracije svih onih koji su obnašali bilo kakve funkcije u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Koliko god netko mislio kako je sve ovo nategnuto i nevjerojatno, neka se samo okrene oko sebe i na odnos svih Hrvatskih vlasti nakon Tuđmanove ere prema Braniteljima. Pa je tako zapravo sve ovo istina, toliko zastrašujuća, prestrašna i neugodna istina, da se s njom može jedino živjeti na način da se je potisne i negira ona uporno negira i odbacuje. Sve je to već poznato iz psihologije.

Zavaljujući pretenzijama naših susjeda na Hrvatske zemlje i pripadnom široko generiranom protuhrvatskom raspoloženju u našem neposrednom okruženju, dijelom u Europi i dijelom u svijetu, kod nas je prisutno snažno protuhrvatsko djelovanje na bazi prikrivenog identiteta. A tom je identitetu ponekad teško prepoznati ishodište. Primjerice, Vesna Teršelić predlaže preimenovanje Domovinskog rata. Tko je zapravo ta osoba? Hrvatskoj javnosti predstavljena je kao Slovenka, no njena narodnosna, vjerska i politička mapa znatno je šarenija. Da je Teršelićka narodnosno Slovenka, odnosno da je vjerski katolkinja, nju ne bi smetao naziv Domovina, odnosno Domovinski rat, naziv uobičajen za sve katoličke zemlje i višenacionalne vjerske zajednice. Možda bismo dobili novog Stanka Vraza, koji bi afirmirao Hrvatsku kulturu i Hrvatski identitet? Srbi za svoju domovinu imaju rodoslovnu riječ Otadžbina, a Nijemci su jednako uzdizali Fatherland, napose za vrijeme njihovog nacizma, sličnog Srpskom i Srbijanskom iz svih ratova vođenih u 20. stoljeću koji su zahvatili ovaj prostor.



Pogledajmo rodoslovno korijenje Vesne Pusić i njenog brata Zorana. Vesna je bila ministrica, pardon ministarka vanjskih poslova Hrvatske pardon Regiona. Zoran je bio , a još i danas jest u takozvanoj “Documenti”. Ali njihov djed nije nitko od Šešeljevih četnika, no i tu se spominju neke davne četničke vojvode koje su to postale tako što su prvo pucali mitraljezima u kasnu jesen po Jelačić placu usred Zagreba, a kasnije u Skupštini Jugoslavije po Stjepanu Radiću i njegovim kolegama. Pa zato takva “djeca komunizma”, bez obzira što im je otac bio visoki dužnosnik, sudac u NDH, a koga je štitio osobno Poglavnik (čudo po kome se je poslije premetnuo u velikog komunistu opisat ću u drugo postu), teško prepoznaju Srpski šovinizam.

Jednako, bez obzira što oni pričali i što vi mislili, povijesna je istina, kako je Zoranov i Vesnin otac bio polužidov, a recimo i supruga Rafaela Bobana svima poznatog iz jedne pjesme, inače rođenog Koprivničanca, koji je zaslužan što Sinagoga u Koprivnici nije niti dirnuta, ali koju su bivše Jugoslavenske vlasti i nekad, i danas, čuveni Slavko Goldstein, u ime promicanja Jasenovačkog mita, jednostavno pustili da trune i propada, pa je ona tako postala najobičnija ruševina. A sad, možete li zamisliti sljedeću povijesnu istinu? Supruge ne samo nekih visokih dužnosnika NDH bile su židovke. Pa se tako ni njima niti njihovim obiteljima nije dogodilo ništa. Što bi povjesničari tipa Jakovine i Klasića na to rekli, to nećemo saznati nikada. Vesna Pusić je u braku s Jurgisom Oniunasom, američkim Litavcem, Židovskog porijekla. Sve to zapravo i ne bi trebalo biti bitno i zapravo bi za nas moralo biti velika prednost. Naravno da je Vesna Pusić nešto drugo nego što jest, pripadnica mafijaškog pokreta koja živi u državi koju stalno baca na koljena. Jednako je, vjerovali ili ne, bilo i jest u slučaju njenog bivšeg šefa, premijera Zorana Milanovića. I kod bivšeg predsjednika Ive Josipovića. U svim tim slučajevima imamo nedopustivo nejasne rodoslovne matrice, koje ukazuju na etablirane pripadnike Jugoslavenske represije, sve u Regionalnim razmjerima. U Americi svi oni zajedno i pojedinačno ne bi mogli ni blizu politike. U Hrvatskoj je situacija drugačija, pa tako paradoksalno ispada kako je ključ za ulaz u politiku i dobivanje vlasti u Hrvatskoj zapravo potomstvo. Roditelji predodređuju, a potomstvo preusmjerava djelovanje roditelja. I stoga nije ni čudno kako su svi oni zapravo antihrvatski nastrojeni. Jer postoji opasnost da netko otkrije stvarni identitet njihovih roditelja, roditelja koji su djelovali protiv Hrvatske i Hrvata, što u hipotetskoj situaciji zdravog domoljublja kakvo je recimo u SAD automatski znači ne samo silazak s vlasti, već i kazneni progon ukoliko djelujete protiv temelja države.



Hoće li se Hrvati konačno, bolje rečeno, hoće li se Hrvati ikada naučiti pameti? Na ljutu ranu, ljuta trava. Ne, to nije geslo političkih opcija. To će vam kao temeljni princip liječenja, i to onog uspješnog liječenja, preporučiti, provoditi i tako će vas ozdraviti svaka zdrava seoska travarica, ukoliko ih još uopće ima. A jednako će tako postupiti i svaki liječnik koji zna svoj posao. Ipak, za razliku od konkretnih profesija u kojima nema fuliranja, u političara i u politici je stvar potpuno drugačija. Zato naša budućnost ovisi o tome imamo li mi svoju agenturu u domaćoj petoj koloni.

Katolička crkva u Hrvata bila je premrežena Jugoslavenskom agenturom, ali je ipak našla snage vrbovati nekolicinu doušnika u Jugoslavenskoj UDBI što joj je pomoglo stvoriti i razraditi strategiju, taktiku i operativu svog djelovanja. Pa bi tako, kao što nam peta kolona uvaljuje sumnjive likove s Hrvatskim imenima, ali ne i Hrvatskim opredjeljenjem, i mi morali slijediti neka pravila za klasične uhode. Izmisli se novo rodoslovlje i podrijetlo, doda strano ime i strano prezime, javno se izgradi protuhrvatski svjetonazor i već razni kombinatori prilaze našem igraču, nude mu povjerljive informacije i unosne sinekure. Hrvat koji se odluči na takvu “žrtvu” uživat će dobar položaj, izvrsna primanja i kvalitetno društveno pozicioniranje.

Što se čeka?

Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (2. dio)

petak , 16.12.2016.

Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.



Pobornici anacionalne, velikosrpsko-četničko-komunističke ideologije su svoj rušilački program nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. godine. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Danas je u samostalnoj Hrvatskoj zabrinjavajuće političko i gospodarsko stanje, a uz to izlaz iz krize se ne vidi. Suprotno nadi i pričama o oporavku, Hrvatsko se gospodarstvo i dalje urušava, te se stvara sve veći međuljudski jaz. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod upita, zašto nam je tako? Uspjeh civiliziranih razvijenih zemalja Europe temelji se na zajedničkim nacionalnim interesima. Zajednički nacionalni interesi svakog civiliziranog naroda, preduvjet je napretka.

Rušilački programi

1. Suprotstavljene ideologije

U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s time da državnu politiku vode i dalje vode ideolozi koji su bili i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju:

Prva je nacionalna prohrvatska ideologija stvorena u Domovinskom ratu suprotstavivši se Velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i Hrvatski narod sistematski pljačkala.

Druga ideologija je anacionalna, Jugo-naci-fašistička, koja je vladala od 1945. do 1990. godine, s početkom Domovinskog rata neko vrijeme je bila u iligali, no danas je sve glasnija. To samo govori kako je ta ideologija bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ona danas ruši sve što simbolizira Hrvatski nacionalni identitet i Hrvatsku samostalnost. Ako nema Hrvatske samostalnosti tada nema ni Hrvatskih nacionalnih interesa, a na nacionalnim interesima se temelje sve države demokratske Europe. Pobornici te ideologije taj su rušilački program još davno sami nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. Godine do danas. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti Hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

2. Ideološka poveznica Velikosrpsko-četničkih i Jugo-naci-fašističkih ideologa

Velikosrpska ekspanzionistička politika u raznim oblicima i intenzitetom traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844. godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi Velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija temelji se na nekom od oblika intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskoga naroda, sve do fizičkih tortura i likvidacija Hrvatskih domoljuba.

U razdoblju za Hrvatski narod, posebno od 1945. do 1990. godine, Jugo-naci-fašistički ideolozi su u ime i za račun programa Velikosrpske zločinačke ideologije provodili politiku koja se je temeljila na obespravljenosti Hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu Hrvatskih domoljuba, te pojedinačnim i masovnim likvidacijama svih onih koji nisu prihvaćali taj zločinački režim.

U skladu sa stoljetnom težnjom Srpskog ekspanzionizma, godine 1991. srbočetnički je agresor izvršio vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu, Hrvatski branitelji su u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku.

Rušenjem Jugoslavije, Hrvatski jugo-komunistički ideolozi osjetili su se ugroženima, pa su pasivno ili aktivno stali na stranu Srbočetničke politike.

U svim ratovima pobjednici su likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja ili su ih barem onemogućili da sudjeluju u političkim aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka suprotnih ideologiji i interesu pobjednika. Međutim, Hrvatska pobjednička elita, u dobroj namjeri pomirbe, nije to učinila, što je rezultiralo ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u Republici Hrvatskoj. Apsurd je u tome što se Hrvatski branitelji konstantno nalaze u statusu progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama vlasti.

Praksa je pokazala kako s ideološkim zločincima nema pomirbe, pa su oni samo čekali povoljan trenutak da nastave tamo gdje je agresor zaustavljen. Taj su trenutak u potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u priliku rušiti nacionalne temelje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu što su nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske. Tako je ta antihrvatska Velikosrpsko-četničko i Jugo-naci-fašistička udružena mašinerija upropastila Hrvatsku i Hrvatsko gospodarstvo, a Hrvatsku vanjsku politiku usmjerila približavanju aboliranim Srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje sadrži zaštitu i prikrivanje zločina i zločinaca iz vremena Srbočetničke agresije 1991-1995 i onih iz razdoblja 1945. - 1990. godine.

Ta zajednička ideologija s Velikosrpskim ideolozima vidi se i u zahtjevu za povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad Hrvatskim narodom. Ta zajednička ideologija vidi se u umnožavanju broja žrtava u Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpnja, datum koji je po povijesnim činjenicama poznat kao Četnički ustanak protiv Hrvatskog naroda. Ta se zajednička ideologija još bolje vidi u odnosu na žrtve Bleiburga odnosno organiziranog pokolja poznatog pod zajedničkim nazivom Križni put. Ti su se zločini skrivali i punih 45 godina bili su državna tajna, ka i u činjenici da kad su u razdoblju 2012’2015 zakratko došli na vlast, Jugo-naci-fašisti su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.

Osnovna pravila kod svakih izbora, bilo onih parlamentarnih, bilo onih predsjedničkih je da birači moraju znati kome daju glasove, tko su protivnici samostalne Republike Hrvatske, tko su sluge Velikosrpsko-komunističkog režima, tko su progonitelji Hrvatskog naroda, a posebno progonitelji Hrvatskih branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički režim učinio zla Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, onda samo luđak ili protivnik Hrvatske i Hrvatskog naroda može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ideološki i genski slijednik Jugo-naci-fašističkog režima od kojeg se nije odvojio. I da je svim svojim bićem zastupao i provodio antihrvatsku Jugo-naci-fašističku ideologiju koju je provodio i njegov prethodnik, predsjednik Stipe Mesić.



Ocjena Etičkog sudišta o Ivi Josipoviću

U skladu s poznatim činjenicama, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj prvoj sjednici 20. listopada 2014. u Vukovaru jednoglasno zaključilo da podigne Etičku optužbu za veleizdaju protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, te ostalih sudionika "detuđmanizacije" samostalne Hrvatske.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo kako je tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu Hrvatskim nacionalnim interesima:

- Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom:

- U posjetu Vukovaru, zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina;

- U Dubrovniku je u pozivu za koncert beogradske filharmonije izdajnički pretvorio agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih politika, amnestirajući agresore;

- U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za svo zlo u Bosni i Hercegovini;

- Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u regiji, tako da se više brinuo za regiju nego za svoju Hrvatsku;

- U izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija;

- Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;

- Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu s Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja, čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu;

- Autoritetom Predsjednika Hrvatske zatražio je od Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se da Srbija aktivira te optužnice.";

- Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode. Čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti, a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike;

- Ivo Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović, Budimir Lončar i Darija Šilović Karić.

Slijedno tome od tog istog Etičkog vijeća, bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, osuđen je za veleizdaju kao dokazani petokolonaš.

Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (1. dio)

utorak , 13.12.2016.

Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.



Iz zastupničkog pitanja Frane Matušića saznajemo da je dvoje uzornih socijaldemokrata Milanka Opačić i Nenad Stazić uz simboličnu cijenu od 7 kuna po danu ljetovalo na Brijunima dva vrela mjeseca i da ih je tamo dovozio i odvozio, ni manje ni više, nego gliser Hrvatske vojske.

Gospar Frano je, međutim, u duhu stare dubrovačke diplomacije, prešutio još neke zanimljive činjenice koje će ipak isplivati na površinu nakon što je gliser njegovim retoričkim pitanjem potopljen.

Ministar obrane Branko Vukelić će tako dometnuti kako je gliser služio ne samo kao prijevozno sredstvo do Brijuna, nego i kao taksi do Pule u sitnim noćnim satima, a sam prozvani Stazić u svoju je obranu obznanio da je korištenje vojnog brzojurećeg čamca odobrio glavom i bradom sam predsjednik države Ivo Josipović, koji je, pak, tu vijest potvrdio čak iz dalekog New Yorka, dodavši još neka uvjerljiva objašnjenja.

On je to učinio jer se do Brijuna ne može pješice, što je neoboriva činjenica. Josipović bi takav prijevoz odobrio ne samo članovima svoje stranke nego i svim drugim zastupnicima i zastupnicama, jer je ovdje bio bitan cilj putovanja, a cilj, kao što je poznato, opravdava sva sredstva.

A cilj putovanja, procijedio je to Josipović kroz zube, bio je posjet jednoj od predstava privatnog teatra Rade Šerbedžije zvanog vrlo učeno Ulysses, što valjda dolazi od Uliksa ili Odiseja. A ta kazališna odisejada zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen, koji traje evo već desetu godinu.

Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvakom hrvatskog glumišta i žestokim navijačem Partizana.

A onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata, izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomate i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika.

Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba “Kralja Leara”, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana. I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nije pobralo toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije.

Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet od 3,5 milijuna kuna pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna, što privatna poduzeća, pohodili su ga već na premijeri pokojni Ivica Račan, Antun Vujić, Đurđa Adlešić, Josip Leko, Ivan Jakovčić, Nikola Pilić, Goran Štrok, Furio Radin, Marina Paliković, Tena Štivičić, Duško Ljuština, Tomislav Dragičević, Igor Dekanić, cijela ekipa Gonga (Mesić se ispričao), a tamo i dalje hodočaste svi političari koji drže do svoje karijere.

Ove je godine bio najavljen dolazak na Brijune i Jadranke Kosor, ali je propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev nekih komentatora i taj bi je propust zaista mogao stajati karijere više nego smanjivanje radničkih prava.

Osim Jadranke, neugodno iznenađenje priredila je i Angelina Jolie. Mediji su u slavu našeg junaka pisali danima kako ova slavna dama stiže njemu ravno u pohode, a od nje ni traga ni glasa. Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih, a ignoriranih glumaca i festivala).

Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam, Rade, što si nas ošamario”), jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena.

U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.

Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.

Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.

Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom "koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti", recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.

Eto, to bi ukratko bio politički profil "velikog glumca". Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali "Moju domovinu".

Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.

Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. "Oprosti što si me zgazi", rekao bi ironično čakavski pjesnik.

Oznake: peta kolona, Hrvatska