Jasenovac - zločin nad Hrvatima

srijeda , 26.04.2017.

lijevo: Dobrica Ćosić; desno: Josip Broz

Što kaže Dobrica Ćosić, srpski političar, pisac i akademik, koautor Memoranduma SANU i jedan od ideologa modernog velikosrpstva:
“Mi (srbi) lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.“


Branko Lustig na komemoraciji u Jasenovcu 22. travnja 2016.

Jasenovac je vječna tema svih srpskih Četnika i domaćih Hrvatskih izdajnika (jugo-naci-fašista odnosno “antifašista“)



Srpski zločini nad Hrvatima započeli su 1918 godine. Trajali su od prvih dana Trojedine Kraljevine SHS, pa do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. Nastavili su se u prvim danima NDH i trajali su sve do njenog sloma 1945. Nastavljeni su i od kraja WW2 do 1948, odnosno, kasnije sve do sloma SFRJ, a i dalje, do kraja 1990ih kad je Republika Hrvatska uspostavila kontrolu nad današnjim granicama. Srpski zločini nad Hrvatima trajali su gotovo 90 godina i ostavili su dubok ožiljak na hrvatskom nacionalnom biću.

Povijest uči kako niti jedan vanjski neprijatelj ne može uspjeti bez Pete kolone. Petokolonaše u Hrvatskoj ovaj blog često spominje pod nazivom jugo-naci-fašisti. Njihovi zločini nad Hrvatskim narodom započeli su istovremeno s kasnijim srpskim odnosno, oni su im prethodili. Dana 5. prosinca 1918 po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića (djeda Vesne i Zorana Pusića) nad pripadnicima Kraljevskog Hrvatskog Domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti Hrvatskog naroda. Bila je to reakcija na proslavu ujedinjenja koju su jugounitaristi organizirali na Trgu i krvavi početak progona svih protivnika novo stvorene Trojedine Kraljevine SHS, posebno Hrvata. Među mnogobrojnim izvorima, objektivnosti radi, ovdje se navodi jedno Britansko izvješće iz tog razdoblja.

O tome kako je nakon propasti NDH, druga, komunistička Jugoslavija započela sa zločinom u kome je likvidiran svaki sedmi Hrvat na ovim stranicama je već pisano i nema smisla to ponavljati. Jednako, tako i o političkim ubojstvima i kaznenim progonima Hrvata u svim poslijeratnim Jugoslavijama. U tom zločinačkom smislu su svi zločini koje su tijekom Domovinskog rata počinile srpske postrojbe i lokalno stanovništvo takozvane "SAO Krajine", koje je u kolovozu 1995 upravo zbog svog manje više kolektivnog sudjelovanja u njima napustilo Hrvatsku.





Broj stradalih Srba u NDH tijekom WW2 moguće je procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije (1931) i poslije (1948) WW2. Na tom je području današnje Hrvatske i BIH (Boku Kotorsku i Srijem koji su povijesno oduvijek bili u sastavu Hrvatske, oboje s većinskim Hrvatskim stanovništvom, komunisti su nasilno 1945 anektirali Srbiji odnosno Crnoj Gori) godine 1931 popisano 1.790.000 Srba, dok ih se je Srbima godine 1948 izjasnilo 1.829.000 osoba. Uzme li se u obzir “tvrdnja” kako je u WW2 na području NDH poginulo 700.000 odnosno 1.700.000 Srba, bez prirodnog priraštaja, iseljavanja i migracije, na tim bi područjima 1948 bilo 1.090.000 odnosno Srba, gotovo da ih uopće ne bi bilo, ostalo bi ih 129.000.

Zato se opravdano postavlja pitanje gdje je “nestao” toliki broj Srba i kako je moguće prirodnim prirastom u prve tri vrlo teške poratne godine u Jugoslaviji nadoknaditi toliki manjak stanovništva? S druge strane, dokazano je kako su se navodne žrtve koncentracijskog logora Jasenovac (koji to uopće nije bio, već je bio logor sasvim druge namjene i primjene o čemu u nastavku prema knjizi Marijane Cota: “Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost“) može opravdano sumnjati i zato što je već dokazano kako su navodne žrtve do 6 puta navođene na listi žrtava ili osoba koje nikada nisu bile prijavljene u selima, gradovima ili općinama odakle su oni navodno bili, te kako iste čak ne postoje ni u crkvenim pravoslavnim dokumentima.

Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) započela je djelovati kao radni logor krajem 1941 kada su započeli radovi na nasipu u kojim aktivnostima je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Većina tadašnjih zatvorenika radnog logora Jasenovac bili su Hrvati, a u pogonima je radilo i lokalno stanovništvo iz Jasenovačke okolice. U ožujku 1942 iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček koji je u međuvremenu tamo dospio, te je kao posljednji Hrvat prebačen u kućni pritvor. Najveće strahote Jasenovca zapravo su bile jame: četničke i partizanske koje se nalaze na suprotnoj obali Save i nemaju veze s logorom Jasenovac. Po završetku rata jedna od funkcija s kojom je lansirana “legenda“ o Jasenovcu bila je prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, kao i masovne poslijeratne likvidacije širom BIH, Hrvatske i Slovenije uključujući i sam Jasenovac. Naime, u Jasenovcu odnosno oko njega, s druge strane Save, ukopane su mnoge žrtve komunističkog režima. S obzirom na to da mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se i odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Jedan od ciljeva prijepora oko Jasenovca je i produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Polemiziraju li Hrvati oko Jasenovca, oni su u pravilu izloženi najgrubljim napadima i to mnogo gorim od onih koji su bili kad je Bruno Kreisky, Austrijski političar: Židov, ministar inozemnih poslova i kancelar Republike Austrije) s dokazima napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer (onaj koji prlja vlastito gnijezdo). Jer, Simon Vizental je dokazano tri godine bio tajni suradnik Gestapa. Usudi li se u Hrvatskoj netko tako nešto slično izgovoriti bilo kome? Jer, samo za primjer, u oružanim snagama NDH bilo je 170ak časnika i dočasnika koji su bili deklarirani Židovi. Jednako čitav tisak u NDH je za čitavo vrijeme njenog postojanja bio kontroliran i njime su iz NDH upravljali vlasnici - Židovi.

Milko Riffer u svojoj knjizi “Grad mrtvih: Jasenovac 1943” u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je po objavljivanju odmah bila zabranjena) navodi 2500 do 3000 zatvorenika koji su sveukupno prošli kroz radni logor Jasenovac.

“Prva jugoslavenska komunistička komisija 1945 je počela iskapanje i utvrdila samo 55 žrtava nakon čega je iskapanje prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu ... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer bi iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.” navodi isusovac prof. dr. Vladimir Horvat u intervjuu za Hrvatski fokus 27.5.2005..

No cilj stostrukog uveličavanja broja logoraša nije bila samo ratna odšteta koju je Titova Jugoslavija pokušavala naplatiti Njemačkoj. Zapravo, licitiranje s brojem smaknuća započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadesetak tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti logora, a što je fantazija. Srbi pak u pravilu svoje stradale množe s tisuću, dok Hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku propagandu. I tako, sve dok se polemizira oko stvarnog broja žrtava, žrtve ostaju u drugom planu i služe potrebama, planovima i nakanama politike, prvenstveno antihrvatske, pri čemu se istina i patnja zlorabe za ono za što nikako ne bi smjele. Pa tako žrtve postaju obična statistika, a netragom nestaju statističko-demografski pojmovi kao što je stopa rasta ili biološki gubitak. A za to vrijeme imali smo pokolj kod Bleiburga. Imali smo Križne puteve. Imali smo masovne egzekucije “osloboditelja” u prvim danima “oslobođenja“ od “okupatora“ još krajem 1944 i početkom 1945 odnosno krajem rata širom BIH, Hrvatske i Slovenije. Imali smo i masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca. Imali smo iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije i progon Talijana iz Istre. Proživjeli smo i poslijeratno masovno iseljavanje većine preostalih Židova. Jednako, imali smo i umiranje zbog starosti, bolesti i gladi, za vrijeme i poslije rata. Ali zbog potreba interpretera Jasenovca načinjen je žrtvoslovni nered.

Recimo u staroj Poljičkoj Republici, pa je u tom smislu zanimljiva reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine:
"Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su čak i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na Jasenovački popis."

Protestirali su tako i mještani Siverića zbog stavljanja na popis njihova 42 sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na Jasenovački popis.


Jasenovac, ljeto 1942., žene i djeca u zbijegu s Potkozarja

Nadalje, valja se prisjetiti "najgoreg razdoblja Jasenovca". Radi se o ljetu 1942 nakon što su Ustaška vlast i Srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu (pa su oni od tada praktično gotovo sve do kraja rata zajedno čuvali željezničku prugu prema Beogradu i onu prema Banja Luci u područjima gdje je mirno živjelo lokalno Srpsko stanovništvo). A to nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su Partizani prebačeni s "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Partizani su u zapadnoj Bosni činili masovne pokolje uključujući i onaj pojedinačno najveći, pokolj u Prijedoru (koga su kasnije “Antifašisti” pripisali Ustašama) i tako prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je samo ponavljao već potvrđenu partizansku taktiku: zakuhaj, pa natrag pod Talijansko okrilje u Istočnu Hercegovinu. Posijao je strah na sve strane, a onda kukavički pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke i djecu upućivao i na rad u Njemačkoj, a koga su preživjele samo one mlađe i zdravije. I tako je nastao sveopći kaos koji se pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu a djeca su prolazila pakao. Na sramotu Titu i "Antifašistima" reagiralo je Ustaško Ministarstvo udružbe (MU) i preuzelo 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski Crveni Križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.

Prema dostupnim saznanjima na taj je način zbrinuto desetak tisuća djece. Djeca su raspodijeljena u bolnice i dječje domove, a ovisno o njihovom zdravstvenom stanju i u zagrebačke obitelji. Zapravo, prva masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek po završetku WW2 i to u njegovom komunističkom pogonu, uglavnom od 1945 pa do 1948, dok je sam logor trajao do 1951. A za to vrijeme poslijeratna protuhrvatska “antifašistička” propaganda primitivno je tvrdila kako su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Pa tako, “antifašisti” nikako da odluče što je njihova glavna teza: /1/ djeci nitko nije pomogao ili /2/ njihov bosanski naglasak iritirao je zagrebačku gospodu?

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju. Dana 22. travnja 1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj bijega odnosno, proboja iz logora. Prema nekim tvrdnjama od 1600, prema tvrdnjama drugih od 600 zatvorenika/logoraša, samo 107 ih je preživjelo proboj iz Logora i svega 11 od ukupno 176 logoraša iz Kožare. Svi ostali su, prema njima, ubijeni prilikom napuštanja logora. Deset dana po Proboju u Jasenovac ulaze streljačke čete 1. bataljuna 4. srpske brigade 21. NOB udarne divizije. Njihovi izvještaji govore nešto sasvim drugo: svega nekoliko pronađenih leševa i jedan svježi humak, a ni riječi o stotinama leševa niti o svježim grobnim humcima. U svakom slučaju, povodom Proboja događa se nešto sumnjivo. Krivotvorina ili ... ?

Upravo je žalosno koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola koje su trovale Hrvatsko biće za vrijeme trajanja Titove Jugoslavije, sve do 1990. Pa tako, zaslugom današnjih “antifašista“ koji su svi redom i bez iznimke zagovornici Jugoslavije, i dan danas traje vika protiv takozvanog “povijesnog revizionizma“ kad poneki povjesničar krene istraživati istinu o Jasenovcu. Sve to u smislu, kao Zapad to spočitava Hrvatskoj, jer je to najveće zlo. Pa što onda mi Hrvati imamo nešto provjeravati, ako su to oni drugi već prije “utvrdili“? A za to vrijeme, tog istog Zapada tema Jasenovca uopće na zanima, nitko je ni ne spominje. Istovremeno, gotovo dnevno, dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa. Istovremeno, takozvana “znanost” u Hrvatskoj u WW2 i teme oko njega ulazi strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942 i dobio logoraški broj 2376, pa samo takvi podaci, baš kao i radovi u okviru Matice Hrvatske jednako kao i Rifferova zabranjena knjiga, mogu o Jasenovcu izgraditi vjerodostojnu istinu.

A za to vrijeme, gotovo sve kronike izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14. lipnja 1944. pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944 pomilovano je 350 osoba, a 10. travnja 1945 na Dan NDH, dakle svega dva tjedna prije Proboja, pomilovano je i otpušteno njih 400. Tijekom rata stotine Jasenovačkih logoraša ulaze u razmjenu s partizanima, a među njima se nalazi čak i Hrvatski komunistički lider Andrija Hebrang.

Bio iznimka ili pravilo, jedan istiniti događaj baca zanimljivo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Nakon napada partizana na Crkvenom Boku Ustaše 13. studenog 1942 odvode seljane u Jasenovac i dolazi do intervencije Ustaškog MU-a. Komisija Lisak, Oršanić i Seitz oslobodila je sve uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora, Ljubo Miloš, uhićen je i zatvoren na Savskoj cesti, a kasnije intervencijom Maksa Luburića, oslobođen. Za to vrijeme mnogi su logoraši otpušteni kućama, uključujući i komuniste. Jednako, zašto se logor Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona u zapadnoj Bosni. Nadalje, logor je morao imati svoj nekakav život ili barem održavati njegov privid. Pa je tako logor imao i orkestar i razne priredbe. Navodno svaka je radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove. Istina, sve to može biti dio sofisticirane torture, ali zanimljivo je kako svi preživjeli svjedoci kažu da to nije bilo tako, baš kao što pričaju da tortura u logoru uopće nisu ni vidjeli niti doživjeli. Jer stražarima je bilo strogo zabranjeno komunicirati sa zatvorenicima/logorašima o čemu postoje i svjedočanstva samih stražara. Nadalje, u Jasenovački logor su često dolazile nadzorne komisije, pa tako prva međunarodna komisija u logor ulazi u veljači 1942. O Jasenovcu je u to vrijeme čak snimljen i film, ali on nikada nije prikazan javnosti. Zanimljivo je i to kako se službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa čiji su predstavnici tijekom WW2 nekoliko puta ulazili u Jasenovac podudaraju se sa svim intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša, a koja listom govore o jednom sasvim drugačijem logoru.


Gradnja nasipa i odteretnog kanala u Jasenovcu

Uglavnom, sve su povijesne krivotvorine oko Jasenovca viktimologiju zapravo odvele u slijepu ulicu, ulicu u kojoj se licitira s brojem žrtava. Beograd i danas nastavlja po starom, a polemike u današnjoj Srbiji svode se na to je li bilo 1.700.000 ili 700.000 žrtava. Listom svi istaknuti Srpski intelektualci to brane tradicijom načina kako Srbi doživljavaju Jasenovac: “Pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove.“. A glede onih BIH Hrvata koji danas žure biti poslušnici Banja Luke, baš kao što su prije slušali Zagreb, oni moraju imati na umu i kako genocidna tvorevina “Republika Srpska“ ima svoj komad Jasenovca i ima svoje brojke, svoje mitove i na mitovima referentno iskazane ciljeve. A da se tijekom komunističkih Jugoslavija nije dozvolilo takvo masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo možda mogli imati more dokaza o tome kako je Jasenovac bio nacističko stratište, a zapravo nemamo ni jedan jedini dokaz. I baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, tipovi koji žele "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod Hrvatski autohtoni rasizam, relativiziraju evidentan zločin. Po njima se tu zapravo i ne treba nešto posebno naglašavati - sve se zna i bez dokaza i sve je baš onako kako to “antifašisti“ desetljećima serviraju javnosti. A Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH u kome je bilo i zločina, ali svi dokumenti o Jasenovcu su zapečaćeni i preneseni u Beograd gdje se još nalaze i dan danas, pa je opravdano sumnjati kako je sve to s ciljem da bi se prikrila prava istina koje je drugačija od “antifašističke“.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942 izjavljuje kako je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, a Srbija je jedina zemlja u Europi koja je u potpunosti riješila židovsko pitanje odnosno, likvidirala sve Židove. A u to isto vrijeme, u NDH, ti isti Židovi upravljaju radnim logorima (uključujući i Jasenovac, Danicu i Staru Gradišku), drže kompletan tisak u NDH, a nalaze se i u vrhu Hrvatske Vlade i Ustaškog Pokreta (recimo, Pavelićeva supruga), kao i u vrhu vojske. Istovremeno, brojni Hrvati skrivaju Židove od nacističkih progona za koje se kasnije optužuju Ustaše od kojih, paradoksalno, mnogi riskiraju živote kako bi ponekog Židova i spasili, a što ih ne amnestira za ono što su počinili na drugoj strani. Budući da je i Pavelićeva žena židovskog podrijetla, na nagovor supruge, kao i na izričito traženje Alojzija Stepinca, čak je i sam Poglavnik u nekoliko navrata nastojao spašavati židove i to kako se onda, s obzirom na situaciju, i moglo i znalo. Pa su tako, uglavnom na traženje Stepinca, brojni Židovi dobili dozvole i napustili/napuštali NDH, a samo je dio Židova završio u sabirnim logorima. Pa su tako Židovi u ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, prema tvrdnjama Hrvatskog komunističkog prvaka Ante Cilige, koji je prve dvije godine rada logora i sam proveo u tom istom logoru, bili posebno poštovani i postavljani na sve najvažnije radne položaje u logoru Jasenovac koji je bio radni logor mnogih struka i zanimanja.

Zapravo, tek kada je u rujnu 1943 u Hrvatsku osobno došao Njemački ministar Heinrich Himmler 4.972 Židova je na izričit zahtjev Nijemaca deportirano za Poljsku. I to ne samo iz Jasenovca već i iz drugih logora NDH, pa i šire. I to je zapravo jedini realni krimen Hrvata u odnosu na Židove koga nitko ne može poreći niti poriče. Sve ostalo za što se optužuju Hrvati su jugokomunističke laži. To potvrđuju i imena 28 generala NDH židovskog podrijetla (od ukupno 131 generala koliko ih je bilo u tadašnjim Hrvatskim oružanim snagama - HOS), a koje su komunisti likvidirali. To su: /1/ Ing. Hinko Alabanda, /2/ Ladislav vitez Aleman, /3/ Edgar Angeli, /4/ Emanuel Balley, /5/ Oton Ćuš, /6/ Julio Frez, /7/ Josip Kamberger, /8/ Ferdinand pl. Halla, /9/ Dragutin Heklbich, /10/ Gjuro Isser, /11/ Oskar Kirchbaum , /12/ Rudolf Kraus-Tudić, /13/ Rikard Kubin, /14/ Josip vitez Metzger, /15. Milan Miesler, /16/ dr. Milan pl. Alinstrepner, /17/ Julio Resch, /18/ Dragutin Rumler, /19/ Julio Sach, /20/ Julio Simonović, /21/ Nikola vitez Steinfel, /22/ Ivan Šarenbek, /23/ Ivo vitez Šnur, /24/ Josip Šolc, /25/ Kvintijan Tartarglia, /26/ Rudolf Wanner, /27/ Mirko vitez Zgaga i /28/ Božidar Zorn.

Oznake: Jasenovac

Preambula treće Jugoslavije

subota , 15.04.2017.

Davor Velnić je nepažnjom yugofilskih cenzora 2. travnja u Novom listu (dogodilo se čudo) objavio jedan, za tu novinu netipičan tekst, odmah je reagiralo redakcijsko vijeće koje je “ispad“ oštro osudilo. Osudio je i HND koji je posljednjih godina postao jedan od stupova što u Hrvatskoj, po napucima iz Srbije, zastupa i provodi Memorandum SANU II. Odmah su se uzgibale i uzudile Hobocti koje tekst ovog, po njihovim riječima, “napaljenog hrvata“, proglašavaju “medijskom kanalizacijom“. Očejuke se i reakcija svih “progresivnih“ yugofila i antifašista, sve kako bi osudili uprizorenje nečastivih činjenica o Jugoslaviji u malom, kako sami sebi vole tepati "opačari bratstva i jedinstva" širom Regi(j)ona.

I dok se prethodni, kao i drugi znani i neznani listom prepoznaju i sukladno tome reagiraju, a vi čitate i ne komentirate uredništvo Blokiranog bloga želi vam blagoslovljen i sretan Uskrs.



Južnoslavenska ideja potekla je od obrazovanih i nacionalno osvještenih Hrvata koji su opterećeni germanizacijom i mađarizacijom spas vidjeli u sveslavenstvu i u bratskom suživotu s ostalim slavenskim narodima. Prije svega s Česima i Slovacima, narodima pod istom austro-ugarskom carskom krunom s kojima su Hrvati imali tradicionalno dobru kulturnu suradnju i pohađali njihova sveučilišta. Iz sličnih je razloga Crkva u Hrvata kadila ideji sveslavenstva; ona se pak nadala unijaćenju pravoslavnog istoka i plodnom ekumenskom dijalogu. Nije li se u Hrvatskoj upravo osnovana Akademija znanosti i umjetnosti nazvala Južnoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti(?), da bi se tek nakon proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske proglasila »Hrvatskom«? Međutim vrag ima tanke uši i tadašnji turski vazali primijetili su te hrvatske sveslavenske tlapnje. Znali su Srbi procijeniti kad je došlo pravo vrijeme i još bolja prigoda, tim više jer ambicija da obnove srednjovjekovno srpsko carstvo(?), čak i u svom prignutom položaju turskih vazala, nije nikad napustila »nebeski narod«.

I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.



Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima »regijona«, olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da se Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički »izliti« na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih »naših« kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i »carevine« Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom »regijona«.

Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.



U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.

Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara »bratstva i jedinstva« i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje »corpus separatum«, ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora »naroda i narodnosti«.

To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna »Jugoslavija u malom« pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.

Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.



Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.

Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.

No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka »hrv« pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 »Registration Authority« u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. »srpska dubrovačka književnost«?

Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao »krucijalni dokaz« jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.



Nego dokle ide ta »razumljivost« i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.

Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska »reprezentacija« književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Oznake: Treća Jugoslavija, grad Rijeka, peta kolona

Europa kakvu (ne) želimo?

utorak , 11.04.2017.

U svjetlu najnovijih promjena stavova nekad apologeta masovne migracije u Europu, treba se prisjetiti jednog govora Madžarskog premijera koji je "škorirao Europu" i "multikulturnjake" tj. "neoliberale". Svaka istina na kraju dolazi na vidjeli, pa tako i ova.

"Bruxelles ne smije biti iznad zakona. Ne smijemo dozvoliti da nam nameće svoju kozmopolitsku imigracijsku politiku. Ne smijemo dozvoliti uvoz zločina, terorizma, homofobije i antisemitizma u Mađarsku."

Mađarski premijer Viktor Orban je održao moćni govor u kom je pozvao na razmontiranje projekta EU i rekao da bi članice trebale same odlučivati o svojoj sudbini. Njegova poruka se mora čuti posvuda. Premijer je urgirao na javnost da ne dozvoli bezličnim, neizabranim i od poreza izuzetim vladarima EU i UN da nastave s namjernim uništavanjem država putem masovne imigracije kroz njihove granice. Rekao je kako je sudbina Mađara postala isprepletena s sudbinama europskih nacija i da je u tolikoj mjeri postala dio unije da čak ni pojedinci ne mogu biti slobodni ukoliko Europa nije slobodna.

“Europa je danas krhka i slaba i nije slobodna iz razloga što je sloboda povezana s istinom, a u Europi je danas zabranjeno govoriti istinu. Čak i kada je napravljena od svile, brnjica je brnjica.”.

Istaknuo je kako je danas zabranjeno reći da izbjeglice ugrožavaju Europu, da imigracija donosi zločin i terorizam u europske države i da migranti ugrožavaju europski način života, kulturu, običaje i kršćansku tradiciju. Orban je napomenuo da ova masovna imigracija nije posljedica nenamjernog niza posljedica, već unaprijed isplanirana i osmišljena operacija s ciljem naseljavanja ljudi u Europi koji će preoblikovati religijsku i kulturnu pozadinu Europe i eliminirati glavnu prepreku ka internacionalizmu – države.

“Dame i gospodo, današnji neprijatelji slobode su obučeni u drugačiju odoru od one koju su imali raniji imperijalni vladari i oni koji su vodili sovjetski sustav. Oni koriste drugačije alate kojim namjeravaju nas podčiniti, nas zarobiti nas i uzeti nam slobodu iako nas ne skupljaju u koncentracijske logore niti šalju tenkove da okupiraju naše države. Njihova današnja artiljerija su ucjene i prijetnje.

Ipak, narodi Europe se bude i pregrupiraju, a stupovi suzbijanja istine se polako krive i počinju pucati. Narodi Europe polako shvaćaju kako je njihova budućnost ugrožena, kako su ugroženi poslovi, sigurnost i miran život. Europa je zajednica kršćanskih, slobodnih i neovisnih nacija u kojima su i muškarci i žene jednaki, u kojima postoje solidarnost i tolerancija, ponos i poniznost, pravda i milost.”

Rekao je kako opasnost ovog puta ne stiže u obliku ratova i prirodnih katastrofi već u obliku masovne migracije koja kao vodeni val erodira obalne stijene. Izjavio je kako je pravi razlog migracije okupacija teritorija, iako se ona navodi kao humanitarna kriza.

“Mi smo navodno neprijateljski nastrojeni ksenofobi, ali prava istina jest da među onima koji su došli bježeći od rata ima i onih koji su došli ovdje s namjerom da promjene našu državu kako njima odgovara upotrebljavajući nasilje."

Orban je rekao i kako Mađarska mora stati na put Bruxellesu ako misli da zaustavi ovu masovnu migraciju, jer je upravo Bruxelles sa svojim fanatičnim internacionalizmom odgovoran za trenutnu situaciju.

“Bruxelles ne smije biti iznad zakona. Ne smijemo dozvoliti da nam nameće svoju kozmopolitsku imigracijsku politiku. Ne smijemo dozvoliti uvoz zločina, terorizma, homofobije i antisemitizma u Mađarsku. Ne smijemo dozvoliti da nam govore koga možemo, a koga ne možemo pustiti u našu državu i s kim ćemo živjeti i dijeliti našu državu. Na kraju ćemo mi biti oni koji će morati napustiti vlastitu državu. Stoga moramo odbaciti ovu shemu, ne tolerirajući nikakve ucjene i prijetnje. Vrijeme je da pružimo otpor, da prikupimo saveznike i da s ponosom podignemo zastavu naše nacije. Došlo je vrijeme da spriječimo uništenje Europe i spasimo njenu budućnost. U ovom trenutku pozivam sve državljane Mađarske na ujedinjenje, neovisno od stranačkog opredjeljenja, a isto tako pozivam i sve europske nacije da se ujedine radi očuvanja jedinstva Europe. Ako ujedinimo snage, neće nas moći srušiti. Zajedno smo jači.

Davne 1848. rečeno dnam je kako smo zarobljeni u Austrijskom carstvu. Da smo tada odustali od borbe, Njemačka bi progutala našu naciju i više ne bismo postojali. Isto tako su nam 1956. godine rekli da moramo ostati okupirana sovjetska država, ali tek tada je izbio pravi patriotizam iz svih nas. Da smo se onda predali, Sovjeti bi nas zauvijek progutali. Danas nam govore treba da se predamo uništenju jedinstvenosti, autonomije i nacionalnosti u sklopu nečega što bi se nazvalo Sjedinjene Europske Države.

Ne smijemo dozvoliti da se to dogodi. Moramo govoriti glasno i jasno i moramo odgovoriti na najvažnije pitanje koje će odrediti našu sudbinu: “Hoćemo li biti robovi ili ćemo biti slobodni?!

Borimo se Mađari, borimo se za Mađarsku! “


Povijesni govor Viktora Orbana, 15.03.2016.

Moje pitanje glasi treba li i hoće li Hrvatska dočekati svog Orbana, osobu koja zdušno, iskreno i odvažno, s programom i sa srcem brani vitalne nacionalne političke i ekonomske interese? Svi koji žive u Hrvatskoj politički su Hrvati, pa tako, kao što je to vrlo jasno u svom inauguracijskom govoru rekla Predsjednica RH, aludirajući na modernu i danas u svjetu općeprihvaćenu ideju o državnosti kao nacionalnosti, ideju koja ne isključuje njegovanje vlastite tradicije i korijena, ali uključuje potpuno drugačiji pogled od onog koga se još u 21. stoljeću drže marksisti i njihovi "prijatelji" stojeći na pozicijama 19. stoljeća.. Sve ostalo je jugofilska demagogija, kojoj je mjesto izvan Hrvatske, a što je vrlo jasna poruka svima onima koji je zagovaraju, uključujući tu i blogere na ovom blogu.

Oznake: Migranti, Madžarska, Viktor Orban, EU