Za Dom! Spremni!

utorak , 15.08.2017.

Još do nedavno se je za pl. Alojzija Stepinca u Hrvatskoj govorilo kako je on Ustaša. Stariji se sjećaju. U svim školama države što se je 1991 raspala u ništavilo, učilo se kako je Alojzije Stepinac ni više ni manje nego krvoločni Ustaški koljač i ubojica, a Katolička crkva kriminalna organizacija koju se eto, kao u ime tradicije dopušta, ali se s njom žestoko obračunava. A onda, krajem 1980ih, skinut je embargo na tu i takvu „istinu“ i odjednom, na vidjelo su izašle prave istine o „istinama“ koje su prodavane u bivšoj državi. Otkrilo se kako su „istine“ propovijedane po školama, medijima i u političkim konotacijama komunističke tamnice naroda zvane Jugoslavija najobičnija notorna laž. Pa tako danas svi znamo kako je jedina „krivica“ bl. Alojzija Stepinca, za godinu dana i službenog sveca Katoličke crkve bila to što je ljubio Boga i svoj Hrvatski narod.


Jednako tako je u svekoliku javnost „isplivalo“(nazovite to kako god hoćete) kako su fra. Petra Pericu, autora najpopularnije Hrvatske katoličke pjesme „Zdravo djevo“ partizani u listopadu 1944, kad su „oslobodili“ Dubrovnik, bez optužbe i bez suđenja, jednostavno i samo zato što je istaknuti svećenik likvidirali pred streljačkim vodom. U lipnju 2010 DNK analizom prethodno ekshumiranih tijela iz masovne grobnice na Daksi, utvrđeni su i potvrđeni posmrtni ostaci fra. Petra Perice što je omogućilo njegov dostojan ukop na Dubrovačkom groblju Boninovo.


Kao svakog dobrog Hrvata, i mene su od malena u školi (ali ne i u kući) učili kako je pozdrav „Za dom spremni!” fašistički pozdrav. Zapravo, svašta su u tim yugokomunističkim školama učili dobre Hrvate. Na svu sreću, Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, djedovi, majke, očevi, prijatelji, ulica i Crkva. Pa su me tako u školi učili kako su se samo Ustaše pozdravljale tim pozdravom, čemu me nisu ušili kod kuće. Pjesme kao što su „Ustaj Bane“, „Marjane, Marjane“, „Vilu Velebita“, „Hrvaticu“ i još kojekakve „ustaške“ i „nacionalističke“ pjesme u Tamnici naroda bile su proskribirane i kažnjive.

A onda dođe kraj 1990ih, pa se sve te „istine“, jedna po jedna, razotkrivaju kao yugokomunistčke laži, baš kao što je Druga Jugoslavija bila jedna velika laž, a što smo svi mi dobri i pošteni Hrvati, duboko u sebi, u svom srcu i svom biću i znali i osjećali. Zatim dođe 1991 koja je donijela otvorenu yugo-četnička agresija na Hrvatsku, iako ... Prava je agresija počela otprilike godinu dana prije, Kninskim balvanima, u noći 16. na 17. kolovoza 1990.

Prvi poziv za mobilizaciju došao je 25. lipnja 1991. kad su me tražili na kućnoj adresi. U to vrijeme sam bio mladi asistent i s kolegama s fakulteta sam bio na znanstveno-stručnoj konferenciji u Sarajevu.

Sjećam se. Autobusom smo se vraćali s izleta na Jahorini na koju sam redovito godinama, prvo kao student, a kanije kao asistent išao na skijanje. Skijanje je organizirao ski klub fakulteta, a vodio ga je moj kolega. Vraćajući se s Jahorine prvih danja ljeta u autobusu smo na TVu gledali slike rata iz Slovenije i slušali službena „saopštenja“ CKSKJ iz Beograda. Sljedeće jutro smo se nas četvero iz Zagreba (iz Ljubljane nitko nije želio doći, kao da su slutili) u šest ujutro na brzaka nakon doručka pokupili iz Sarajeva. Odahnuli smo kad smo kod Slavonskog Broda prešli most na savi i vratili se na Hrvatsku stranu. Kod kuće me je pak čekao mobilizacijski poziv. Zato samo sljedeće jutro otišao sve to provjeriti u vojni odsjek u općinu. Tamo su mi zahvalili mi što sam se javio, rekli da je sve u redu, kako je to samo bio test, te da dobro pazim na žig odakle dobivam poziv. Žig na pozivu koga sam dobio imao je na sebi Hrvatsku šahovnicu s prvim bijelim poljem.

Početkom rujna 1991, u jedno rano poslijepodne sam nakon obavljene nastave s kolegama ravno otišao na bojišnicu, okolicu Grubišnog Polja. Tamo smo u živo, na Čedama i JNA koji su bili na položajima, ne sjećam se više, je li kod Velike ili kod Male Barne, testirali nove modele raketa s modificiranim motorima protugradnih modela i pojačanim punjenjem modificirane bojeve glave. Po uspješno obavljenom testiranju smo u zamračenoj dvorani škole s grupom ZENGI i grupom HOSovaca, koje su nas pratile u akciji imali organiziranu večeru: vojnički grah, luk i kuhani špek, šnitu, dvije kruha i vodu. Kad sam se te večeri vratio u Zagreb navratio sam kod roditelja i pokazao im snimke iz rata. Pokojni otac se smješkao, a majci, iz početka uplašenoj, na kraju sam u očima čitao ponos na njenog jedinca. Sljedećeg jutra te iste snimke sam pokazao i najbližim kolegama na faksu. I da ne duljim, od tada pa gotovo do kraja Domovinskog rata su me ne samo za vrijeme „akcija“ već i za vrijeme raznih „domovinskih potreba“, bez problema puštali s posla i po potrebi mijenjali u nastavi.


Ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnijih obitelji. Ja Hrvatsku oružjem nisam branio.

Nedugo potom, u jesen 1991, asistent na fakultetu, pisac ovih redova dobiva poziv i odlazi na Kupsko bojište. Demobiliziran je 20.07.1992. zajedno s čitavom zagrebačkom 100R brigadom s kojom je bio na svim njenim bojišnicama tijekom Domovinskog rata.

Sjećam se. Tamo negdje početkom 1992 prigrlili smo i pjevali „Bojnu Čavoglave“ koja je tako, za sve nas postala neka vrsta neslužbene himne. Ponekad, što u šali, ali zapravo u više zbilji, međusobno smo se i pozdravljali s „Za Dom Spremini!“. Jer oboje, i pjesma i pozdrav, bili su dio folklora koji nas je pratio, koji nas je bodrio, koji nam je davao identitet, govorio nam o tome tko smo, što smo i za što se borimo. Ne, nije to bio onaj „ustaški pozdrav“, bio je to i ostao samo pozdrav iz Domovinskog rata, bio je to i ostao službeni pozdrav jedinica HOSa, regularnih jedinica svekolikih „Hrvatskih postrojbi“ u Domovinskom ratu. Pa je samim time postao i ostao naš ratni pozdrav, nas ZENGi, kasnije od studenog 1991 pripadnika HVa.

U to vrijeme, ni pjesma niti pozdrav nisu bili ni „zabranjeni“ niti su ikome, kao danas nekima, smetali. Bili su javni i prihvaćeni, baš kao i Hrvatska kuna, koja je kao službena valuta nakon 1945 obnovljena 30.05.1994. To je bio u vremena kad je bilo „stani – pani“. To je bilo u vremena kad su se yugoslavenčići zavukli u „mišje rupe“ ili se pridružili „Muenchenskoj bojni“, e da bi se tamo negdje 1994e „vratili natrag“ i zajedno sa „spavačima“ koji su ili izbjegavali mobilizacijske pozive ili ih zahvaljujući „vezama“ nisu dobivali, započeli zdušno raditi na reviziji isitne i povijesti, ovaj puta uklopljeni u ideju „Regiona“, naravno sve za račun neke Treće Jugoslavije. Baš onako kako su to od 1945e do 1990 radili njihovi roditelji - na zatiranju svega Hrvatskog. Po nesretnoj „aboliciji“ su im se priključili odmetnuti Srbi - Četnici među kojima je bilo i dan danas jest puno pravih ratnih zločinaca. To su oni tipovi koji još i dan dans šeću rugajući se svojim „komšinicama“ i „komšijama“ koje su silovali i mučili po koncentracijskim logorima odnosno, kojima su pred očima ti isti poubijali ili poklali najbliže. Svi se oni zajedno i postupno infiltrirali u sve pore Hrvatskog društva: vlast, medije i politiku dobivajući time legitimitet i štiteći se korumpiranim pravosuđem prepunim likova koje, kao i njihovu djecu i unuke do uključujući četvrtog koljena treba, baš kao u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Madžarskoj, lustrirati.


Međutim kako god bilo, jedno je ostalo neosporno. Hrvatski su sudovi bili i jesu vrlo jasni u svim svojim presudama: “Za dom spremni” stari je Hrvatski pozdrav i nema veze s Ustaškim režimom. Potvrđuju to brojne konačne presude, kao i presuda Josipu Šimuniću, koga se nisu usudili kazniti svojedobno za skandiranje „Za Dom!“ - „Spremni!, već je kažnjen po Zakonu o neredima na sportskim manifestacijama, dakle za huliganizam, što samo govori o dirigiranoj lakrdiji u organizaciji tadašnjih Hrvatskih vlasti. Ali ... U Hrvatskoj su se od 1994e naovamo formirale „ekipe“ koje po svim pitanjima rade protiv države u kojoj i od koje žive. Počevši od njenog grba, preko njene zastave, preko njenih pozdrava i njenih pjesama, pa sve do koječega drugog. Kako im je sve u međuvremenu propalo, u današnje vrijeme oni svoje djelovanje usmjeravaju na odgoj, obrazovanje i kulturu znajući kako je to zapravo najjače oružje u rukama njihove ideologije. To oružje koje opstaje i kad sva druga oružja propadnu. Tome ih je naučio njihov i ne samo ideološki prijatelj, Joseph Goebbels, pa ih tako s pravom možemo nazvati i Goebbelsovom dječicom.


Osobno, nikada mi nije bilo jasno niti je jasno zbog čega bi pozdrav „Za Dom Spremni!“ bio zao. Raščlanim li riječi jedino što vidim je poziv za obranu vlastitog doma. Tuđi dom nije moj dom, i njega nemam što braniti, za njega nemam što biti spreman. Pa mi se logički nameće kako je u osnovi svega toga poruka da se Hrvatima kaže kako oni nemaju i ne mogu imati pravo na Dom. Drugog logičkog objašnjenja jednostavno nema ili ga ne znam naći i zato mi je gornja teza najbliža istini. A u to me uvjerava i činjenica kako nema opravdanosti nekome zabranjivati obranu vlastitog dom odnosno, da oni koju to nekome brane uvijek imaju neke ne baš čiste „želje“.

Kad su Hrvati u sedmom stoljeću prihvatili Kršćanstvo, oni su ga, jadničci, shvatili vrlo ozbiljno. Pa su tako papi Agatonu obećali da nikada neće voditi osvajačke ratove, već će se uvijek i samo uvijek braniti. Ne, ovo nije ni floskula niti neka fora, to su činjenice i to je istina, pa bi po tome Hrvati zapravo trebali biti uzor “uljuđenoj” Europi čiji narodi svi redom vole tuđe teritorije. U svemu se, pa tako i u krepkosti može pretjerati. I tako su neki Hrvati počeli pretjerivati, a neki drugi ne-Hrvati su to nenapadanje shvatili kao njihov alibi za predaju. I tako su oni koji vole Hrvatski teritorij, a takvih je oduvijek bilo mnogo, počeli taj teritorij svojatati, a da paradoks bude veći, čak su i dio Hrvata uvjerili kako je zlo i naopako braniš li vlastiti dom. U prilog tome je činjenica kako ne treba biti pretjerano pametan, dovoljno je uzeti kartu Hrvatske i pratiti njen oblik, pa da postane evidentno kako se kroz stoljeća Hrvati sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima koji im žele oglodati meso do kostiju, umjesto da sve te nasilnike jednostavno istrijebe. Tako bi to bez pardona napravili svi ostali Europski narodi.

I tako je obećanje papi Agatonu postalo dio našeg Hrvatskog identiteta. Ta je ideja toliko sveprisutna i snažno da u svom životu nikada, ama baš nikada, nisam sreo niti jednog jedinog Hrvata koji ima pretenzije prema Talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat kako ima Talijana koji i dan danas sanjaju da je Dalmacija njihova. Nikada, ama baš nikada nisam sreo niti jednog jedinog Hrvata koji bi imao i najmanju misao da želi osvajati ili uzeti dio Mađarske, dok Mađara koji bi uzimali i Slavoniju i Baranju, a i šire i dan danas ima koliko te volja. I tako su u tom samosažimanju Hrvati došli u poziciju kako se svim silama moraju truditi dokazati da je njihovo more njihovo i da ne pripada Slovencima koji, kao dobri susjedi, u tuđe dvorište upiknu svoju zastavu tvrdeći kako je to dvorište njihovo. Nema to veze što nigdje na svijetu ne postoji (ja bar nisam čuo) kako netko ima kopno, ali da more uz to kopno nije njegovo. Nadalje, ne poznam niti jednog jedinog Hrvata koji tvrdi kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava, e da bi tvrdio Srbima koji tamo obitavaju kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere, iako tamo dan danas ima Hrvata, istina sve malobrojnijih, što je posljedica zbivanja u 20 stoljeću. Za razliku od Hrvata i Hrvatske, eto i dan danas službena Srpska vlast i listom sve neslužbene opcije Srba, imaju stavove i vode politiku, u okvirima mogućih realiteta, identičnu onoj koju su vodile sve Srpske vlasti još od Garašaninovog „Načertanja“, preko Stojanovićeve „do istrage vaše ili naše“, preko Karađorđevića, preko Đilasa koji se je hvalio kao je 1945 „uspešno likvidirao svakog sedmog Hrvata“ i kroz koncentracione logore Druge Jugoslavije do 1953 propustio preko četiri milijuna neprijatelja „narodnog režima“ iz svih dijelova „Jugoslovenskog raja na Zemlji“, pa do Miloševićeve „niko ne sme da bije srbina“. Ne znam kako vama, ali meni sve to sliči i ubrajam u kategoriju šovinizma. Za razliku od kategorije nacionalizma koji je pozitivna osobina, jer nacionalist voli i poštuje svoju obitelj, čuva i poštuje svoj Dom, voli, čuva i poštuje svoju Domovinu pri čemu nikom drugom ne nanosi ni štetu niti bol kao što to čini šovinist. A onaj tko drugom čini štetu i nanosi bol, zapravo n sam ne znajući najveću štetu čini samom sebi, opasan je po normalno društvo, pa ga ono neutralizira. Za sve vijeke vjekova Amen, a o čemu imate i u Bibliji.


Jer i previše je Srba koji još i dan danas sanjaju Veliku Srbiju na granicama Virovitica - Karlovac – Karlobag, čak i bez obzira na to što su svom u posljednjem osvajačkom pokušaju dobili šakom u glavu. Pa se opet pitam, jesu li oni dobili dovoljno ili smo ih svojedobno u rujnu 1995. zaista jednom za svagda trebali protjerati i iz „Republike Srpske“, jedine tvorevine u novijoj svjetskoj povijesti u posljednjih 100 godina koja je nastala na istinskom genocidu? A nismo bili daleko. Svega 20ak kilometara od Banja Luke, dok je cesta preko „koridora“, kao i autoput „Bratstva i Jedinstva“ mjesec dana prije, bila zakrčena zapregama s preko pola milijuna novih srpskih izbjeglica koje je, možda, zaista trebalo „vratiti“ sunarodnjacima preko Drine )iako ih ovi istinski preziru, ne drže ih svojima i posprdno nazivaju „prečanima“. Kažem možda, jer su nas Washington, London, Pariz i Berlin u tome spriječili, a možda nisu trebali. Ili ih mi možda nismo trebali poslušati, jer ... Ništa nam se zlo ne bi dogodilo. Pokazuje to povijest svakog pobjednika. I nije li to zapravo taj naš Hrvatski mentalitet da se sažimamo sami u sebe braneći se od nevidljivih vjetrenjača naše najveće prokletstvo, prokletstvo zbog kojih je Bog odlučio da započne s istrebljenjem Hrvata koje danas nazivaju „depopulacijom“. Ne ulazeći u činjenicu, kako je depopulacija u Hrvata zapravo prirodna pojava koja se je događala u prošlosti, a što je u Austro-Ugarskoj kompenzirano migracijama unutar monarhije, kao što će to vrlo vjerojatno biti kompenzirano migracijama unutar Europske Unije u kojima će se druga odnosno treća generacija migranata početi osjećati Hrvatima. Tako je bilo u povijesti i najvjerojatnije će biti i u budućnosti, a što je karakteristično za ljudski rod općenito.

Sve u svemu, eto, ti takvi “krvožedni” Hrvati koji žele uvijek samo svoje, u svojoj se toj želji vrlo često i lako odriču svoga, sve da bi ispunjavali obećanje dano papi Agatonu. Oni ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda nisu vezani uz riječi kao što su “otadžbina”, već su vezani uz riječi kao što su “dom”, a što je karakteristika ratara, za razliku od stočara, koji uvijek posežu za tuđim. To konkretno znači da su Hrvati vezani uz prostor na kojem obitavaju. Ali što je istovremeno i najgore i najbolje, oni su za taj dom spremni i umrijeti. Pa im ga je zato, ako se može, najbolje oduzeti ili ako se ne može, treba im uzeti pravo na dom, a ako ni to ne ide, treba im pokušati uzeti riječi i pozdrav koje upućuju vlastitom domu.

Riječi imaju snagu koja je jača od bilo kakvog oružja. Činjenica je kako svaka izgovorena riječ na nas djeluje na različite načine. Riječ „rat“ u nama stvara negativne asocijacije, pa se tijelo buni i kompletno ispuni se neugodnim osjećajima. Riječ „mir“ nas naprotiv ispunjava i mirom i spokojem. Riječ mržnja, baš kao i riječ rat sve u nama pobuni, za razliku od riječi ljubav koja sve ispuni lijepim i pozitivnim osjećajima. Zašto ovo pišem? Postoje naime ljudi kao što su Hrvati koji su spremni, treba li, svoj dom braniti. Naravno, oni kojima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe će se svim silama truditi kako nitko ne bi smio ni pomisliti, niti izgovoriti, a kamoli biti spreman braniti svoj dom, jer ... Riječi imaju snagu. A govore li Hrvati kako su spremni braniti svoj dom, to će sigurno s vremenom postajati i dio njihovog identiteta. Postat će dio njih, pa je teško napasti nekog tko je spreman umrijeti za svoje. Od takvog se zapravo može samo izgubiti. Zato je taktika koju koriste Hrvatima ogaditi i sam spomen na obranu. Pa kad oni navale, neće biti nikog tko bi se branio, jer ... Kroz obrazovne programe i medije treba uvjerili Hrvate kako je onaj tko se brani zapravo negativac i zločinac, a onaj tko napada zapravo dobrica i pozitivac.

Jednako, takvi će vam odmah kad im kažete kako ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, svoje prijatelje, svoju braću, svoje sestre, svoju i tuđu malu djecu i koješta slično reći da ste Ustaša. I tu, eto, po njemu prestaje svaka rasprava, jer .. Ustaše su koristile taj izraz: „Za Dom Spremni!“. I tu nije bitna činjenica kako je službeni Ustaški pozdrav bio: „Za Dom i Poglavnika! Spremni!“, jer ... Takvima su u svemu najbitnije dvije riječi, riječ „dom“ i riječ „spreman“. Riječi su to koje zapravo govore o samoobrani i nemaju veze s agresijom. Ne želim se ovdje baviti ni Ustašama niti Partizanima. Želio bi dočekati dan kad će povjesničari napraviti objektivnu bilancu svih žrtava, pa da se tada poklonimo svima, neovisno o tome čije su žrtve, jer ... Žrtva je žrtva. Ne ulazeći u sumnje je li takvo što s onim drugima moguće, ne zato što mi to ne bi željeli, već zato što to oni ne žele, kopka me to jedno drugo, bitno pitanje. Pitanje koje je, zapravo, opravdano, ali pitanje dijeli žrtve:
„Treba li se žrtvi nastaloj u namjeri da se nekom oduzme dom i nanese zlo, treba li se takvoj žrtvi pokloniti ili je dovoljno biti hladan i dostojanstven, prezirati je ili možda treba javno reći kako je to ta žrtva opravdano zaslužila?“

Jer, Hrvati nisu napadali tuđe. Hrvati se nisu borili u Srbiji pokušavajući osvojiti Srbiju, već upravo obrnuto. Srbi su se borili u Hrvatskoj pokušavajući osvojiti Hrvatsku. Tamo negdje 1991 u kasno ljeto i ranu jesen, nagledao sam se tada u živo i previše jadnih ljudskih sudbina, uglavnom žena s malom djecom čiji je sav život stao u najlon vrećicu u koju su stavile prvo što im je palo na pamet kad su im na vrata njihovog doma pokucali Četnici i JNA dajući im 15 minuta da se spakiraju i odsele iz vlastitih domova. Njihove bi muževe ili odveli na prisilan rad, strpali u koncentracijski logor ili ih jednostavno ubili metkom, neke zaklali nožem. Jednako je bilo i s njihovim sinovima koji su bili sposobni za borbu. Bio je to scenarij širom takozvane SAO Krajine, zapravo SRAO Krajine, kako smo mi u uniformama zvali tu genocidnu tvorevinu, čiji tadašnji koljači javno i bez srama šeću među nama, sjede u Hrvatskom Državnom Saboru, vode Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj ili djeluju po medijima kao istaknuti novinari. Imena im ne spominjem, jer ih svi znate, ako ne baš sve, a ono barem neke.

Neki, naročito yugoslavenčići i četničići žele u paralelizam staviti te kolone jadnih i uplakanih, silom poganih iz vlastitih domova, s onima koji su prepuni vlastite i opljačkane imovine, na vlastitim i opljačkanim traktorima organizirano i planirano otišli, jednostavno četiri godine kasnije odselili iz Hrvatske. Odselili su oni iz straha i iz saznanja vlastite savjesti koja im je govorila o zločinima koje su napravili protiv svojih susjeda, istih koji su ih svojedobno prigrlili kad su ovi bježali od Turaka, a što je organizirano prije 300njak godina na poziv tadašnjih vlasti, da zajedno sa starosjediocima brane Europu od Turaka. Pa tako, u činjenicama koje nisu usporedive prestaje svaka usporedivost. Jer svi su oni redom bili krivi, svi osim male djece koju su učili i odgajali da kad ti treba, uzmi, otmi od susjeda, a treba li, ubij ga kao psa. To su činjenice, prava i jedina istina o seobi Srba u kolovozu 1995. O samoj oslobodilačkoj operaciji Oluja, u kojoj je kao pripadnik 148R brigade sudjelovao pisac ovih redova, zajedno s još nekoliko suboraca iz 100te, nekom drugom prilikom.

Ipak, žrtva je žrtva i pogrešno je tvrditi kako nečija žrtva vrijedi više nego tuđa ili se nečija žrtva treba veličati, a tuđa žrtva treba nipodištavati odnosno, čak i ismijavati. Treba stati na zemlju i priznati kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije WW2. Kako su postojali i postoje i prije i poslije Domovinskog rata. I kako se za dobroćudnu i priprostu Hrvatsku dušu, baš kao i za svaku drugu dušu otimaju dva Vraga. A svaki sa svoje strane hoće i želi posvađati i uništiti Hrvatski narod, ako ne uništiti, a ono unijeti sjeme razdora koje eto traje i danas. Koliko je samo vike bilo kad je Hrvatska 1990 odnosno, 1991 na svoju zastavu stavila vlastiti povijesni grb. Koliko je bilo onih koji su tada tvrdili, a i sad tvrde kako je to Ustaški grb. Njima, by default, što javno ni ne kriju, je uvijek i za svagda Hrvatski grb = Ustaški grb.

Što je bilo kad se je kao službena valutna uvodila 30. svibnja 1994 Hrvatska kuna? Je li i to bila Ustaška novčanica? Jest. Ali kako je novac novac, kako je novac nešto vrlo praktično, to su i oni koji su u Hrvatskom grbu vidjeli i vide Ustaški grb, oni koji su u Hrvatskom pozdravu vidjeli i vide Ustaški pozdrav, oni su bili pragmatično tihi i prihvatili su kune, jer ... Novac ne govori jezikom ideologije i pred njim sve ideologije padaju u vodu. Eh, koja je to groteska, nju nije u stanju opisati ni Dante Alighieri koji je svojedobno, za sva vremena, ovjekovječio sve negativne ljudske strasti. Jer, kao i u grbu, pozdravu i valuti, nisu Ustaše bile te koje su to patentirale. Sve je to postojalo i prije njih, a su one to samo naslijedile i preuzele iz bogate Hrvatske povijesti. A jednako je tako i danas. Isto kao što su za vrijeme WW2 i partizani i ustaše jeli kruh, tako ga danas jedemo i mi. Bilo bi naopako kada bi mi netko, dok jedem sendvič, prigovorio da sam zbog toga bilo Partizan bilo Ustaša. Takvog čovjeka stvarno treba poslati na promatranje, jer očigledno takav čovjek nije normalan. Znaju to i oni koji ne podnose Hrvatsku iako u njoj i od nje žive financirajući se iz takozvanih „nevladinih-provladinih udruga“.


Jeste li se ikad zapitali što su generacije prije WW2 mislile time kada su uzvikivale pozdrav „Za Dom Spremni!“? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli Zrinskom, a što je značio Josipu Jelačiću, što je značio Eugenu Kvaterniku? Što je značio brojnim znanim i neznanim Hrvatima koji su ga ovjekovječili po Crkvama još od davnih vremena odnosno, ovjekovječili ga u mnogim spisima i istakli na mnogim pečatima.

Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto predaje kreće u posljednji samoubilački juriš zadajući Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski u taj boj kreće povikom “Za dom sad u boj!”

Nekih 250 do 300 godina kasnije, Hrvatski ban general Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju svoje vojske i Hrvatskog naroda kada iz Petrovaradina kreće u gušenje Madžarske revolucije naivno vjerujući kako će Hrvatska time napokon postati direktan partner Austriji. Svojim vojnicima koji bi išli u bitke ban bi dovikivao “Za dom!”, a ovi bi odgovarali “Spremni umrijeti!”

Libreto i muzički song Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu „U boj, u boj“ u kojoj je glavni poklič “Za dom!”.

A ima toga još jako jako puno, pa na to ne bi želio trošiti ni slova niti riječi. Sve to, zanima li vas, možete izguglati na Internetu.


Osobno nisam daleko od toga da se u Hrvatskoj, kao u čitavoj uljuđenoj novoj Europi zakonski zabrani korištenje bilo kakvog oblika petokrake i uporabu u bilo kojoj boji, jer ... Petokraka je zapravo, kao i redom svi nacistički simboli, jedan u nizu sotonističkih simbola. Može netko o tome misliti štogod hoće, ali kao ni haknkrojc, tako ni petokraka, nikada nijednom pojedincu u niti jednoj naciji nije donijela dobro. Suvremeni nositelji Sotonizma, „antifašisti“, jako su dobro i povezani i umreženi i povezani, pa čim netko spomene “Za dom!” spremni su podnositi i podnose prijave nadležnim službama iako, formalno zakonski gledano nigdje ne stoji kako je ta forma tvorbe tih i takvih riječi u rečenice zabranjena, a što zdravorazumski ne može biti. Pa se onda formiraju raznorazne komisije koje će, eto utvrditi norme, nametnuti istinu i propisati što Hrvati mogu i smiju, a što Hrvati ne mogu i ne smiju na pojedinom mjestu i u pojedinoj situaciji uzvikivati o svom domu. Jednako, danas se sve to počinje širiti i na domoljubne pjesme iz Domovinskog rata, kao i na ostale, a što počinje i više nego podsjećati na teror režima u Jugoslavenskoj tamnici naroda. Pa tako „antifašisti“, zapravo yugoslavenčići i četničići danas okuraženo prethodnim „uspjesima“ uz svesrdnu pomoć medija koje financiraju filijale „Otvorenog društva“, a što se više ni javno ne skriva, izravno bave antidržavnom djelatnošću pravdajući to „slobodom govora“ i „demokracijom“, iako sve to taksativno potpada pod članke još uvijek važećeg Kaznenog zakonika. Za to vrijeme političari, većinom ponikli iz bivše SKH i KPJ ekipe, kako bi što dulje očuvali svoju tananu i krhku vlast, nametnuli kult ličnosti, jer veliki vođa (Račan, Sanader, Milanović, Plenković) će vam eto sve to lijepo razjasniti i objasniti. I sve se to odvija vještinom na kojoj bi im zavidio čak i otac pojma „makijavelizam“ koji je napravio prvi praktični priručnik kako manipulirati ljudima, zapravo kako manipulirati budalastom ruljom. Za to vrijeme, ljudi k’o ljudi, većina ih je ili naivno ili glupo ili k’o ona tri majmuna, niti žele vidjeti, niti čuju, niti žele čuti, niti o tome govore, niti o tome žele govoriti. Jer zabranjeno je da se razgovara, a na portalima kao što je ovaj, zabranjeno je i da se odgovara. I tako, ovih dana postajemo svjedoci orkestrirane medijske kampanje u kojoj policija, mimo ovlaštenja propisanog zakonom krši taj isti zakon uhićujući i prijavljujući one koji su u međuvremenu postali nepoželjni, iako su ti isti ovu državu stvorili. Na sreću, na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav “Za Dom spremni!” nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nadležnih sudova koji su pozdrav “Za dom, spremni!” obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom. A jednako je tako i s pjesmama, jer eto ni godinu dana nakon prve prijave, još nema pravomoćnog sudskog rješenja protiv Marka Perkovića Thompsona, niti će ga ikad biti. Jedino što može biti, što se može dogoditi i što će se realno dogoditi jest odbacivanje policijske prijave.


PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU: “ZA DOM SPREMNI” JE STAROHRVATSKI POZDRAV: Prekršajni sud u Zagrebu je 2008. godine izrekao oslobađajuću presudu Miri Bobanu koja je bila presedan u odnosu na pozdrav “Za dom“ Spremni!”. Poslije nje je uslijedilo još puno presuda koje su potvrdile istu jer se radi o starom hrvatskom pozdravu. Sukladno to¬me, držimo kako pozivanje na nju jamči da izvikivanje pozdrava ne može biti zakonski sankcionirano.

Eto, drugi puta kada čujete da vas je netko pozdravi s riječima “Za dom!” odgovorite mu “Spremni!”. To zapravo znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu, a time i svemu onom što taj pozdrav u svome izvornome obliku nosi. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se time bez zadrške trebaju bezrezervno ponositi.

„Za Dom! Spremni!“ za razliku od pozdrava koji netko nekom želi smrt' „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, jedan pozitivan pozdrav, jer željeti smrt nekome nije ljudski, ma kakav on bio, a što je zapisano i u Bibliji.

Presuda Josipu Šimuniću, original PDF.

Oznake: za dom spremni

Komentiranje zabranjeno

subota , 24.12.2016.

U posljednje vrijeme glavna tema u medijskom prostoru Hrvatske je “bujanje fašizma u Hrvatskoj“. Poruke upozorenja dolaze prvenstveno iz Beograda, ali se osjete se u svakom dijelu Hrvatske, ponajviše u brojnoj Hrvatskoj petoj koloni. Neki Vulin pošalje poruku i onda se hitno ujedine “izdajnici svih zemalja“ i skoče na zadnje noge papagajski ponavljajući iste optužbe odnosno, ono čime su indoktrinirani. Nije im upitno što je istina, pa čak ni onda kada im se ona servira, jer ... Istina ih i ne zanima. Sljedbenici “oca laži“ znaju kako laž može biti vrlo uspješna i korisna. I tako cijele generacije u Hrvatskoj žive od laži i za laž. Tajna je to višedesetljetne Hrvatske bijede i propadanja. A protivnici svega Hrvatskoga našli su prikladnu formulu kako manjina može vladati nad većinom što uspješno provode već sedam desetljeća. I pri tome prilično vješto, u korijenu, sijeku svaku prigodu za možebitno nacionalno osvještavanje optužujući i sotonizirajući svoje protivnike.

Zanimljivo je kako se to u pravilu događa uvijek kada bi se Hrvatski puk mogao homogenizirati. Recimo, nedavno je otkriveno još nekoliko grobišta u Hrvatskoj i u Sloveniji u blizini Hrvatske granice, nastalih nakon završetka Drugog svjetskoga rata. Od preko tisuću i pol registriranih lokacija samo u Hrvatskoj i još gotovo tisuću u Sloveniji, istraživanja su započeta u svega nekoliko koje možemo nabrojati na prste jedne ruke i tu će stati. A da se o tome ne bi previše pričalo potrebno je “zakuhati“ na drugom mjestu, skrenuti pozornost na drugu stranu, jer ... Gledano taktički, kontranapad je uvijek najbolji potez što je svima poznata i prilično uspješna, iako već davno pročitana metoda. I tako, tko još posljednje vrijeme govori o novopronađenim grobištima? Državni mediji? Oni to vješto skrivaju, a ako nešto i kažu, onda su to uglavnom krivotvorine i laži. I to ne mimo znanja vlasti, već i u suradnji s njom.



Prije nešto više od mjesec dana u Jasenovcu je postavljena spomen ploča u čast poginulim pripadnicima HOSa. Ploča je, naravno, izazvala veliku medijsku pozornost u “Regionu“. Reakcije su nastupile tek nakon što je Srbija pozvala EU da osudi Hrvatsku zbog ploče u Jasenovcu, jer ... Navodno se ustanovilo kako u Hrvatskoj “buja fašizam“ i “ustašluk“. A to i nije tako teško ustanoviti kad je u Hrvatskoj fašizam trajno stanje. No, pitanje je kako znamo da je fašizam upravo sada nabujao upravo i baš sada?

Jednostavno, na ploči podignutoj u čast 11 poginulih pripadnika HOS-a nalazi se “ustaški“ grb, zamislite kakvo je genocidno obilježje, jer je grb s prvim bijelim poljem. A tu je i i pozdrav "Za dom spremni“. Eto, sve to je post festum, nakon otvorenog miga iz Beograda strahovito uzbudilo i ujedinilo sve “hrvatske antifašiste“ i “sljedbenike Komunističke partije“, tj. SDPovce, HNSovce i neke druge “napredne“ udruge, redom sve ovce “istaknute“ pojedince, “mislioce i filozofe“, “medijske stručnjake i analitičare“ za Ostap-Benderovsku trgovinu s rogovima i kopitima. Pa su se tako svi zajedno, redom, počeli takmičiti tko će prije i jače prozvati Hrvatsku vlast, drečati o “povijesnom Hrvatskom ustašluku“. Tako, navodno, neki Bauk izjavio kako ga je zbog te ploče sram kao Hrvata. A njega slijedi i ostala baučad. I to zbog jedne ploče, ali ne “ustaškog“ grba s prvim bijelim poljem koga Arsenije gleda na krovu obližnje crkve, kad ponekad odluči otići na radno mjesto preko puta, u Hrvatski sabor. Zamislite, sve to zbog “spornog“ natpisa: “Za dom spremni“.

Grb mu, izgleda, nije smetao što dokazuje i činjenica kako je branio Predsjednicu koja je u Kanadi “ustašovala“ slikajući se sa zastavom s “ustaškim“ grbom. Malo čudno kako neokomunistički “bojovnik“ brani “ustašoidnu“ Predsjednicu. Rješenje prethodne nejednadžbe, enigme Arsenijine obrane Predsjednice leži u tome što je pronađena slika gdje je i Arsenije uslikan s “ustaškim“ grbom. Pa tako, “ustaški“ grb ne može biti sporan, ali eto “Za dom spremni“ jest sporan. Zapravo, čitava situacija možda i nije toliko “opasna“ ako se zna (tko zna, možda to Arsenije zna) kako su hrvatski komunisti svojedobno, u komunističkoj Hrvatskoj, bili prave “ustaše“. Zastava na kojoj se nalazi, ni više niti manje nego “ustaški“ grb, doduše “ukrašen“ crvenom petokrakom koja dominira i zasjenjuje grb, postojala je u doba komunističke Hrvatske.

Naravno, svi znamo kako Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nije “ustaški“, već da grbovi s prvim bijelim poljem potječu još iz ranog srednjega vijeka i da se Hrvatski grb i s prvim bijelim, ali ponekad i s prvim crvenim poljem koristio u raznim razdobljima povijesti. Dakle, Hrvatski grb nije “ustaški“, osim u jednom slučaju, pa je dokaz kako su svi Hrvati u svim razdobljima povijesti bili “ustaše“ što je zapanjujuće točno. Uvijek su ustajali protiv zavojevača i (možda na žalost, jer bi tada situacija bila potpuno drugačija, bolja) nikada nisu osvajali tuđe nego samo branili svoje. Ipak, veći je “problem“ vezan uz natpis “Za dom spremni“, ali ... Na nesreću, i to je stari Hrvatski, “ustaški“, pozdrav, a ustanovilo se i kako kunu kao platežno sredstvo nisu prvi uveli ustaše za vrijeme NDH.

Ipak, dok bi Antife ukidali i Hrvatski grb i pozdrav „Za dom spremni“, zasigurno bi ukinuli i Hrvatsku državu i Hrvatski narod, još nismo čuli kako Antife žele ukinutu kunu ili pak izbaciti iz abecede slovo U. Ipak, ponekad je bilo i takvih pokušaja. Na primjer, Univerzijada u Zagrebu 1987 godine kada je slovo "U" (riječ univerzijada počinje na žalost sa slovom U) zamijenjeno ćirilićnim slovom za "U", a to je "Y". Bila je to preteća i “slavna“ anticipacija budućih Vukovarskih ćiriličnih ploča. Pa je zapravo sva sreća kako tada nisu porušene zgrade u kojima su stanovale ili radile ustaše baš kao i ulice kojima su one prolazile nisu uništene. Naprotiv, popravljene su kako bi ustaške zgrade ipak ljepše izgledale (Zagreb je u kratkom vremenu od sive i bezlične Jugoslavenske palanke zablistao kao predivan srednjoeuropski grad, dragulj, koji je po urbanoj tradiciji, kulturi, ljepoti i mentalitetu blizak jednom Beču i Pragu). Sljedeća faza planirana za koju godinu kasnije, bila je ubijanje, protjerivanje i lišavanje imovine što stanara, a što vlasnika obnovljenih ustaških pročelja. Plan na kraju ipak nije u potpunosti uspio, a stanarima ustaških zgrada srećom se nije povraćalo od muke što u njima moraju živjeti. No, njihovoj rodbini se je ipak ponekad povraćalo od muke, jer su imali nesreću preživjeti koncentracione logore smrti širom slobodarske i bratske Srbije.

Bez obzira na sve te poznate stvari novi predsjednik (neo)KP/SDP izjavio je kako “imamo ploču s ustaškim pozdravom, što je potpuno nezakonito...“ Njemu su se pridružili i drugi članovi iz raznih “partijskih ćelija“ diljem države sa zahtjevom da se ploča skine, jer je njezin sadržaj sramota koja, navodno, nanosi štetu ugledu RH. A sadržaj ploče čine imena jedanaestorice pripadnika HOSa, službeni grb Republike Hrvatske, križ i grb HOSa i grada Zagreba pod kojim je Udruga Dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga uredno registrirana u skladu s Hrvatskim zakonom. Ali to je za predsjednika SDPa “nezakonito“. Zaista, neki vrlo inteligentan "vožd", jer ... Što je on kao “legalist“ čekao do sad i takvu “nezakonitost“ nije odmah prijavio kad je Udruga registrirana, a imao je vremena i nakon toga? To mu je morala biti “časna partijska dužnost“. Imao je vremenu i priliku, ali mali "Mirko" nije po tom pitanju učinio ništa. A takvih se, kao što je on, Hrvatska mora sramiti, jer takvi ne izvršavaju svoje dužnosti.

Što se zapravo može zaključiti iz samo nekoliko rečenica koje su i ploči izgovorili partijski aktivisti? Puno toga. Kao prvo, sadržaj ploče je sramota za Hrvatsku. U prijevodu to znači kao su poginuli HOSovci (kao i svi preživjeli HOSovci) koji su s pozdravom “Za dom spremni“ oslobađali i oslobodili i stvorili Hrvatsku zapravo sramota za Hrvatsku. Baš kao i svi ostali branitelji, zapravo Hrvatski vojnici, koji su učinili ista djela. I u tome zapravo jest i suština i problem - za sve Hrvatske vlasti, oporbe i Antife, branitelji su bili, jesu, ostali su i ostat će, biti i jesu neprijatelj broj jedan. Jer da nisu s njima se ne bi tako postupalo, pa tako nema države u svijetu, osim Hrvatske, koja svoje branitelje ponižava i kažnjava do te mjere da se oni sami ubijaju. A ako ostanu živi, onda ih se diskriminira kao u nedavnom slučaju uskraćivanja radnog mjesta branitelju u Sisku u kome se na mjestu dožupana u suradnji s tamo vladajućom “domoljubnom“ koalicijom nalazi jedan osvjedočeni kolovođa i zločinac, pardon heroj "slavne" SRAO Krajine. Samim time dobiva i smisao poruka kako su branitelji krivci, jer su oni bili glavni neprijatelj poražene agresorske vojske i njihove države, ali nažalost i neprijatelji domaćih izdajica koji su se uvijek borili protiv Hrvatske i koji se još uvijek bore za Jugoslaviju što realno znači, bore se za Veliku Srbiju.

Ako je išta za Hrvatsku sramota onda je to da upravo ti i takvi progonitelji branitelja sjede u Hrvatskom saboru, mudruju u Vladi i na drugim važnim položajima. I Anno Domini MMXVI oni uzvikuju “Drugovi i drugarice“, “Smrt fašizmu, sloboda narodu“, “Živio drug Tito i Partija“, “Sretan dan Republike, 29. novembar“ i slično, jer su to totalitaristički pozdravi zločinačkog komunističkog režima kojeg je osudilo Vijeće Europe svojim rezolucijama br. 1096 i 1481 iz 1996. i 2006. godine, iz čega onda i nije tako teško zaključiti zašto su upravo Antife, zapravo jugo-naci-fašisti najveći protivnici EU, a samim tim je i razumljivo i otkud nostalgija za takvim pozdravima, te gdje su se zapravo zabarikadirali njihovi ideološki pobornici.



Pozdrav “Za dom spremni“ sramota je za Hrvatsku. Pozdrav “Smrt fašizmu, sloboda narodu“ izrekla je u Saboru osoba Pipl Mast Trast As koja obnaša funkciju Ustavnog sudca. I to nije sramota. Molim argumentirano obrazloženje, po mogućnosti u skladu s rezolucijama Vijeća Europe da je to upravo tako. Dakle, bez obzira na sve ploču pozdrav “Za dom spremni“ treba maknuti, a osobu koja veliča zločinački komunistički pozdrav velikodušno nagraditi. Otprilike je to slično situaciji u kojoj Boru Rkmana, novinara Večernjeg lista, osvjedočenog Četnika i Razbojnika SRAO Krajine (dokumenti predočeni u javnosti) vladajuća Domoljubna koalicija na čelu s Plenkijem nagrađuje položajem dožupana Sisačko-Moslavačke županije, a branitelja i heroja Željka Soldu (osvjedočeno mnogobrojnim zahvalnicama uključujući i specijalnoj zahvalnici Hrvatskog Sabora), satnika HOSove postrojbe koja se borila na području Novske i Jasenovca, mediji orkestirano i javno prozivaju, pljuju i izruguju ne dozvoljavajući mu pri tom čak ni da u njima on išta osobno progovori u svoju obranu. Štono bi se reklo, o tempora o mores.

Nego što je s orgijanjem i zastavom s crvenom komunističkom petokrakom i slikom zločinca Broza na sam dan pada Vukovara? Naravno, to nije glorificiranje simbola pod kojim su u Domovinskom ratu ubijani ljudi i uništavana imovina. Naravno, to nije pljuvanje po simbolima Hrvatske države. I sve to od bivšeg ministra te iste države. Dapače, to je sloboda izražavanja, tako tvrde antifašisti na ovom blogu, a i šire. A tako nešto je "normalna“ stvar na koju više nitko ne reagira, jer spada u temeljna ljudska prava, baš kao i teroristički akti muslimanskih terorista širom Europe. Možda zvuči paradoksalno, ali baš je to dokaz kako se Hrvatsku zapravo i ne može optuživati da je fašistička država, jer ... U njoj bujaju komunistički simboli i antifašistički naci-fašizam svake vrste. Pa ako se Hrvatski ipak ima čega sramiti, a ima, onda je su to zapravo i Vlast i Oporba koja u beskrajnoj igri zvanoj "UDBA je naša sudba" vodi ovu državu, a koja nije sposobna ili ne želi zaštititi vlastiti narod od ponižavanja. Hrvatska su sramota i svi oni izdajice koji sustavno rade protiv te iste države. A to su upravo takozvani “antifašisti“.

U Hrvatskoj danas nema ustaša, ali imam osjećaj, bude li zatrebalo sigurno će ih biti, jer ... Ustaše će ustati u obranu svoje domovine. No zato u njim ima crvenih fašista, i to ne mali broj, koji sebe nazivaju krivim imenom - antifašistima. Ako je vjerovati filozofima Theodoru Adornu i Hanah Arendt, samozvani "antifašisti" su zapravo fašisti i samim time ne mogu biti ništa drugo. Podsjetimo se, Hanah Arendt rekla je kako ne može zamisliti da postoje antifašisti koji ne bi morali ujedno biti i antikomunisti. A Theodor Adorno je komuniste nazvao crvenim fašistima. Sve u svemu, vrlo prikladno ime za današnje Hrvatske antifašiste. A oni, kako bi ipak opravdali svoje nasljedne “antifašističke mirovine“ (drugovi i drugarice, danas u Hrvatskoj ima više umirovljenih boraca antifašista iz rata od prije 70ak godina nego branitelja iz rata od prije 20ak godina) i mnoge druge povlastice. Pa samim time život ipak postaje lagodniji i udobniji nego li u “smradu i znoju lica svog i tijela“ naporno raditi za život kao što to moraju svi ostali. Ipak, ovdje treba razlikovati dvije vrste antifašista. Jedni su pravi antifašisti, a drugi su krivi antifašisti. Pravi nisu, a krivi jesu komunistički antifašisti. Pravi antifašist i antikomunist bio je, uz mnoge druge, na primjer, i Blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Najveće mnoštvo Hrvatskog puka su antifašisti, ali ujedno i antikomunisti. Današnji simpatizeri zločinca Josipa Broza i 29. novembra sigurno ne mogu biti antifašisti. Oni su samo obični crveni fašisti, jer su totalitaristi. Oni su ime antifašizma uzurpirali isključivo i jedino za sebe. Obzirom na sve rečeno, red je da se “bojovniku“ i osvjedočenom četniku Vulinu (ta mu titula ionako nije uvreda) prizna kako je ipak u pravu kada kaže da u Hrvatskoj “buja fašizam“. Upravo tako, u Hrvatskoj buja komunistički, srbočetnički i jugoslavenski fašizam. Buja jugo-naci-fašizam i paralelno s time buja Velikosrpstvo.

A to većina Hrvata i Hrvatskih državljana i vidi i zna. Ali ne vide ili se barem prave kao da ne vide oni koji bi trebali vidjeti. Pa umjesto da vlastodršci na svaki pokušaj insinuacije o ustašama, o “Za dom spremni“, o NDH, o Domovinskom ratu i slično odgovore kao pravi državnici i političari državnog i nacionalnog (u političkom smislu) kova, imajući u vidu državne i nacionalne interese i prioritete, oni se, Kao Plenki emisiji jugo-naci-fašista i petokolonaša Ace Stankovića Nu2, kukavički ispričavaju, sami ne znajući ni kome niti za što. Jednako se tako smušenjak iz Argentine, koji natuca Hrvatski jezik malo bolje od bivšeg Hrvatskog premijera, Ivo Stier, inače ministar inozemnih (pravi termin po Klaićevom rječniku Hrvatskog jezika) poslova ispričava se insinuatorima i opravdava osnivanje Udruge HOSa u doba SDPove, Račanove, vlade. Neovisno o tome kada je Udruga registrirana, ona je registrirana je prema tadašnjim i još uvijek važećim Hrvatskim zakonima. Točno je, dakle, kako je Udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga grada Zagreba (UDHOS-ZAGREB) koja je postavila “spornu“ spomen ploču u Jasenovcu, registrirana 7. prosinca 1998. godine. Samo taj zakon, izgleda, ne važi za Jugo-naci-fašiste i Velikosrpske petokolonaše u Hrvatskoj. Oni bi mimo zakona skidali i skinuli ploču, jer ... Oni su legalisti i domoljubi odnosno, otadžbinoljubi. Sve u svemu, ako je išta sramota za Hrvatsku državu onda su to upravo oni, ti i takvi.

Za to vrijeme Predsjednik vlade bi osnivao neka povjerenstva koja će razmatrati “sporna“ pitanja i “spornu“ ploču u Jasenovcu. Istovremeno, tom briselskom seljačiću i malom pokvarenom karijeristi nije palo na pamet osnovati povjerenstvo koje će razmotriti tko je i zašto ubio branitelja Pajičića, tko to u Srbu i Borovu Selu otvoreno četnikuje protiv Hrvatske i slično. Zato mu predlažem da umjesto osnivanja povjerenstava jednostavno promijeni zakon ili neka postavi referendumsko pitanje o micanju ploče iz Jasenovca i zabrani pozdrava "Za dom spremni“ i zabrani “ustaškog“ grba koji s krova obližnje Markove crkve vrijeđa i Vladu, s jedne, i Sabor, s druge strane, nalazeći se točno u sredini između obje institucije. I zašto Premijer ne bi ili nije osnovao povjerenstvo za promjenu imena zagrebačkog trga koji nosi ime jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Je li zato što mu je Josip Broz “simpatičan“ ili zato što sam ni o čemu ne odlučuje. Kako u Državi tako i u vlastitoj kući.

Zašto sve dosadašnje vlasti, uključujući i sadašnju do sada, toleriraju komunistički totalitarizam? Zašto su nedosljedni unatoč rezolucijama Vijeća Europe i Deklaraciji Sabora Republike Hrvatske iz 2006. kojom je Sabor je potvrdio deklaraciju od 30. lipnja 1998.
“... smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o ukidanju nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996“.
U istoj “Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“ u točki 12 piše:
“Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim i postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.“

Što su (neo)komunisti u Hrvatskoj učinili u smislu te saborske deklaracije? I što je u tom smislu učinio bivši briselski ćato, sadašnji Hrvatski premijer i njegova Vlada? Ništa, ama baš ništa. Niti su se distancirali od zločina svojih predaka, niti su ponovo procijenili svoju povijest. I k tome, posve obrnuto, neki od njih izražavaju žaljenje što su zločinac Broz i drugi komunistički zločinci naredbodavci i izvršitelji (čija su imena poznata) bili preblagi i posao nisu obavili “savjesnije“. Identificirati, uhititi, transferirati, osuditi, kako je to svojedobno slavodobitno izrekao jedan bivši osvjedočeni UDBAš iz vremena Jugoslavije, inače njihov pokrovitelj.



Što se tiče zahtjeva za “ponovnom procjenom povijesti komunizma“,svaku novu spoznaju o tome jugo-naci-fašisti smatraju revizionizmom, jer ... U tu se komunističku “svetinju“ ne smije dirati. Time jugo-naci-fašisti pokazuju nezamisliv prezir prema znanstvenicima i intelektualcima koji istinu žele saznati na osnovi objektivnih znanstvenih istraživanja, a ne panegrika (koji dolaze i s ovih blog stranica) “povjesničara“ i “intelektualaca“ tipa Jakovine, Markovine, Klasića i ostalih. Otkrivanje novih grobišta, novih spoznaja o trostrukom logoru Jasenovcu i slično za jugo-naci-fašiste čisti su revizionizam. Zato su i obustavljena istraživanja logora Jasenovac. To je jedino bilo bi u interesu jugo-naci-fašista i lažnih židova kao što je mali Slavek Goldštajn, koji u svojoj prošlosti krije mračne tajne glede svezi organiziranih poslijeratnih likvidacija (zato i jest tako drečavo glasan), no ... I one će doći na vidjelo. Cilj jugo-naci-fašista, ako su imalo dosljedni, je u tom smislu “potvrditi“ suglasnost o broju “ustaških zločina“ na preko milijun, a ako ne ide barem na nekoliko stotina tisuća. Pa, ako ni to ne ide, onda na nekoliko desetaka tisuća. No, ako ni to ne ide onda, jebiga, mora se jasno i glasno reći istina. Jednako, cilj može biti i poučiti djecu u školama zašto Josip Broz nikada nije došao u Jasenovac? Cilj može biti i zašto su istraživanja već u bivšoj državi, čim su nepažnjom započeta, bila obustavljena? Je li to zato što su pronašli nešto što ih je toliko šokiralo da hitno prekinu istraživanje svojih “dokaza“? Jednako, cilj bi mogao biti i da nas jugo-naci-fašisti “pouče“ koliko je žrtava bilo u najmanje 600 grobišta u Sloveniji i najmanje 900 u Hrvatskoj, kao i tko zna koliko na drugim mjestima, u BIH, Srbiji, ... Koliko ih je suđeno i dokazano osuđeno prije smaknuća, a koliko ih je stradalo jer, za tako nešto dokaz o krivnji nije bio potreban. Svi oni su krivi iako im to sudski nije dokazano. To je velebno “otkriće“ kandidatkinje za Glavnog tajnika UN. Osobe, koja nonšalantno izjavljuje kako ploču u Jasenovcu treba skinuti šrafcigerom, dobro znajući pri tome kako su Slovencu, Slavku Jageru, pripadniku HOSa, četnici na sam Dan Republike, 29. Novembra 1991., šrafcigerom iskopali oči, a potom mu doslovce i brojčano polomiti svaki kost i košćicu u tijelu. Human je to čin nadasve, baš kao što je i Humana sama Vesna Pusić. Eto, takve se osobe i takvih se osoba Hrvatska (a i čitav svijet) trebaju sramiti. I još samo ovo. Zašto se Antife boje znanstvenih istraživanja i ukidaju institucije koje se time bave? Njih znanstveni argumenti ne zanimaju. Njih ne zanimaju ni humani, ljuski, jednostavni mali čovjekoljubivi i istinoljubivi argumenti. Argumenti su za njih revizionizam, jer bi taj revizionizam zapravo baš o njima iznjedrio strašnu istinu. A to je da su oni zlo, da su oni ološ, da su oni šljam, da su oni sramota ljudskog roda. Šljam jednak ISILovskom ili nekom drugom sličnom šljamu i to bez obzira na to što je se svojedobno u najsretnijoj državnoj zajednici na Kugli Zemaljskoj ikada, Jugoslaviji, za revizionizam išlo tucati kamenje i primati batine i poneki metak na jednom malom Jadranskom, Hrvatskom, turističkom otočiću, Golom otoku, čiji je upravitelj bio otac bivšeg Hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Sve u svemu, zato osim mladih stručnjaka svih profila, izuzev društvenih koji ionako u inozemstvu nemaju što raditi (osim možda konobariti) i znanstvenici, također, napuštaju ovu zemlju. Zemlja je to u kojoj bi se, objektivno gledajući, moglo prilično dobro živjeti. Jeste li ikada čuli kako je bilo koji jugo-naci-fašist napustio zemlju Hrvatsku i to usprkos činjenici kako on tu zemlju ne voli niti je podnosi? Naravno da niste. Jer danas tako dobro plaćenih poslova u inozemstvu ima sve manje ili ih uopće nema. Oni postoje samo i jedino u zemlji Hrvatskoj.

Zamislimo istraživanja u prirodnim znanostima i tehnologiji gdje se pronalaze nove teorije, dolazi se do novih otkrića i izuma. Zar sve te nove spoznaje, koje često potiru i dovode u pitanje stare spoznaje, nisu li one također neka vrsta revizionizma, jer se njima stare spoznaje revidiraju, a nove uspostavljaju? Za takav se revizionizam u znanosti dodjeljuju Nobelove nagrade. A jugo-naci-fašisti zapravo onemogućavaju i zabranjuju istraživanja, ukidaju institucije koje se bave istraživanjem, posebno one koje istražuju povijest.. Oni se boje istine, jer bi se time otkrila sva njihova laž. Komunistička je historiografija čista i nepatvorena laž. Komunizam je čista i nepatvorena laž.

Jugo-naci-fašisti ne samo da sprječavaju reviziju vlastite prošlosti, već oni ne dopuštaju ni reviziju prošlosti u vrijeme NDH. Njihov stav prema NDH je za njih također “dogma“, tj. nema druge istine osim njihove isitne. Pitanje koje se vrlo često postavlja u “kritičnim“ situacijama jest:
“Je li NDH uistinu bila zločinačka država?“
To se pitanje uvijek postavlja jedino kada se nekom ii nečemu želi nametnuti krivnja pripadnosti Hrvatskom narodu. To se pitanje postavlja najvišim nositeljima vlasti kao što su Predsjednik Države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora. Pitanje se uvijek i stalno postavlja ministrima, ali i slično. To je pitanje naročito omiljeno u jednoj HRT emisiji koja ide Nedjeljom u dva. I svi se oni u svojim odgovorima uglavnom kukavički ispričavaju benignom petokolonašu Aci Stankoviću, čovjeku koji je u Hrvatsku, na ondašnji Radio 101, došao sa zadatkom kontrolirati i nadzirati tada vrlo popularnu Zločestu djecu, inače zagrebačke ustaše. Došao je baš nekako istovremeno s Moranom Kasapović, koja je, kao i on, po zadatku, došla na tadašnju Televiziju Zagreb. Nadzirala ih je i koordinirala Mirjana Rakić kojoj je to ovlaštenje, kao svojoj suradnici dala tadašnja Služba Državne Bezbednosti, a što ova otvoreno priznaje (no zbog toga joj se ne prašta niti pola). Jedina razlika između njih bila je to što Morana nije željela na Hrvatskoj Radio Televiziji 1990/91 govoriti Hrvatskim nego Srpskim jezikom, dok se Aca trudi i s vremenom je naučio govoriti čistim Hrvatskim jezikom. Pa je zbog toga Morana svojedobno maknuta, da bi opet isplivala kad je na čelo HRT došao čovjek koga se je odrekla i vlastita kći i vlastita unuka. U međuvremenu je Morana naučila ponešto Hrvatskog (iako joj se često omakne naglasak koji para uši). Pa u društvu sa svojim bivšim šefom, agentom KOSa, Goranom Radmanom i kolegicom Elizabetom Gojan, koja predstavlja uvredu za fizički portret bilo koje žene (nešto kao naša Anabonita @blog.hr Ermacora) postaje ključni stup Radmanovizije.

Naravno, NDH nije ni u kom slučaju više ili manje zločinačka nego npr. komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija. Naprotiv, komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija višestruko je zločinačkija država od NDH. Ako se “zločinačkost“ mjeri brojem žrtava, stvar je izravno jasna. Komunističkih žrtava je mnogostruko više. No ipak, osnovno je pitanje treba li razlikovati Državu od Režima? Nitko ne može opravdavati niti jedan režim koji je činio ili čini zlo. Ali država koja je nastala voljom većine naroda i državljana te iste države ne može biti zločinačka. Jedino što može biti je da bude nesretna, jer nije bila slobodna. Zavisila je od "osloboditelja". Netko bi zločest mogao primijetiti istu stvar i na suvremenu Hrvatsku, ali ni ona nije slobodna odnosno, slobodna je samo prividno pošto svi režimi u njoj koji su došli poslije Tuđmanove smrti manje ili više klimaju stranim vladarima. Ipak, današnja Hrvatska nije i ne može biti zločinačka, kao što joj to imputiraju oni kojima nije drag “ustaški“ grb i “ustaški“ pozdrav "Za dom spremni", ali im je draga “ustaška“ kuna i “ustaška“ saborska fotelja, fotelja u Vladi, fotelja u sudbenoj vlasti ili fotelja bilo gdje drugdje, samo da je u ili pri vlasti. I NDH i sadašnja Hrvatska su u osnovi nastale iz istih motiva: težnje Hrvatskoga naroda da stvori samostalnu i neovisnu državu, da bude svoj na svome. A onaj tko smatra tu težnju opravdanom, ne može govoriti o zločinačkoj državi. Komunistička “antifašistička“ Hrvatska poslije Drugog svjetskoga rata, naprotiv, nije nastala kao težnja za samostalnom državom, već kao težnja jugo-naci-fašista i velikosrba za nekom drugom državom, Jugoslavijom.



Zašto se uporno i stalno inzistira na NDH kao zločinačkoj državi? Odgovor je jednostavan. Zato kako bi se nakon toga po analogiji i današnju Republiku Hrvatsku moglo nazvati zločinačkom. Oba stupa vlasti u susjednoj Srbiji su tu suglasni i brutalno iskreni. Za njih, baš kao i za većinu Srba u Srbiji Hrvatska je bila, jest i zauvijek će biti zločinačka. Jer Hrvatska im smeta zbog toga što samom činjenicom dok je bilo kakve Hrvatske ne može biti ikakve Velike Srbije. A to je ono na čemu inzistira i peta kolona u Hrvatskoj i njihovi mentori izvan Hrvatske. No čitava stvar ide još dalje. Ako je NDH zločinačka država onda je i narod koji je želio tu državu zločinački narod. A samim time je i današnja Hrvatska zločinačka država. Pa kada se postigne suglasnost da ta laž postane javno prihvaćena istina, onda je svaka Hrvatska država zločinačka. I to je ono što posve otvoreno zagovaraju srbočetnici, srbijanska politika, ali i svi izdajnici i petokolonaši u Hrvatskoj. Ipak, krajnje je nepošteno, nemoralno i pokvareno smatrati državu zločinačkom, a istovremeno se boriti za fotelje u toj istoj zločinačkoj državi. A to upravo rade jugo-naci-fašisti.

Prema tome, laž je kako je sadašnja RH stvorena na antifašizmu komunističkog tipa. Ne, nije. Današnja Hrvatska stvorena je na borbi protiv komunističkog, jugoslavenskog, srbočetničkog i velikosrpskog naci-fašizma. Nosioci borbe u Hrvatskoj bili su Branitelji – u početku ZENGE i HOSovci (čija se spomen ploča tako bezočno napada), a kasnije, od studenog 1991. HV. Branitelji su bili svi oni koji su umirali s pozdravom “Za dom spremni“ i svi oni koji su s pozdravom "Za dom spremni“ protjerali agresora koji je kukavički pobjegao. Da nije bilo HOSovaca, ni današnji jugo-naci-fašisti ne bi mogli sjediti u Saboru Republike Hrvatske, jer u parlamentu neke druge države, da je kojim slučajem nastala, sigurno ne bi sjedili. Hrvatska nije nastala njihovom zaslugom, već je nastala usprkos i unatoč njihovoj izdaji. Jer kako objasniti činjenicu da su za skoro svaku akciju Hrvatske vojske srbočetničke i jugoslavenske postrojbe znale prije no što je akcija počela? Dokaz je to da jugo-naci-fašisti Hrvatsku nikada nisu željeli niti je danas žele. A dokaz tome je i to što su se protiv Hrvatske borili u Drugom svjetskom ratu. Jer da su se borili za Hrvatsku, kako danas oni ističu, onda bismo poslije 1945. godine unatoč genocidu nad svakim sedmim Hrvatom imali samostalnu Hrvatsku državu. Ona bi doduše bila komunistička i totalitaristička, kakve su bile i ostale komunističke države. No padom Berlinskoga zida komunizam bi pao i u takvoj Hrvatskoj. A ostala bi samostalna država koja bi se, kao i druge Europske države, transformirala u demokratsku državu. Pa tada Domovinskog rata, razaranja trećine Hrvatske (sravnjena sa zemljom) i svih drugih problema što su proizašli iz pljačke komunista, a koji su se prozvali Tajkunima, od Todorića, preko Tedeschija i ostalih, ne bi ni bilo. Ne bi bilo ni svih žrtava genocida, počevši od onih 1945 pa do onih 1991, ne bi bilo masovnih silovanja koja su kao dio sustava terora na okupiranim područjima republike Hrvatske od 1991. do 1995. provodili tipovi kao što su Pupovac, Rkman, Stanimirović i ostali. Ne bi bilo ni Pusića, ni Josipovića, ni Mesića, a ni ostalih. Zaključak je to koji je neoboriv kako po logici, tako i po prirodnom slijedu činjenica. A tako je i sa zaključkom kako su (anti)hrvatski komunisti i današnji jugo-naci-fašisti, koji su u bivšoj državi Jugoslaviji upravljali Hrvatskom izravni krivci za Domovinski rat. Velikosrpski šovinizam je prema tome mala beba.

A kada je bilo jasno da do rata mora doći, onda su se ti i takvi dogovorili, rasporedili i uvukli u sve strukture s ciljem preuzimanja vlasti. I to im je, na žalost, uspjelo. Pa usprkos prividu demokratskih i poštenih zbora, ti i takvi, poslije smrti Prvog Hrvatskog Predsjednika (ovo pišem velikim slovima iz poštovanja) upravo oni vladaju Hrvatskom sve do dana današnjeg. Oni drugi su ginuli za Hrvatsku, a ovi prvi su za to vrijeme mešetarili po Europi i Hrvatskoj, radili pretvorbu i privatizaciju narodne imovine, te se bogatili organiziranom pljačkom svakojake vrste. Pa kada je država, mimo njihove zamisli, ipak stvorena, isti su požurili zasjesti na vlast. No ostali su vjerni svojim načelima: ono što drugi ostvare oni prigrabe sebi. Baš kao što to rade klasični strvinari u životinjskom svijetu. Surađivali su i surađuju s onima koji su abolirani i nagrađeni za zločin protiv Hrvatskog naroda protiv koga su se kao agresori i okupatori borili ratu protiv Hrvatske. A za te svoje djelatnosti, svi oni koji su se u ratu protiv Hrvatske i Hrvatskog naroda borili s puškom u ruci, svi oni su kao nagradu dobili važne funkcije u državnim strukturama, obogatili se i postali privilegirana kasta.

Jugo-naci-fašisti su odavno shvatili kako za njih lustracije nema. Lustracija jest za one koji su svojom krvlju stvarali Hrvatsku državu, za onu tihu šutljivu Hrvatsku (političku) većinu i to samo zato što ona nije lustrirala vladajuću manjinu. Baš kao što se nije lustriralo pripadnike Srba u Hrvatskoj koji su se borili protiv Hrvatske, ali se je zato lustriralo pripadnike Srba i Pravoslavce koji su se borili za svoju domovinu, za Republiku Hrvatsku čime su ovi automatski postali Hrvati. Baš kao što su u Austriji Austrijanci, u Njemaćkoj Nijemci, u Francuskoj Francuzi i slično. Sve u svemu, jugo-naci-fašisti su za sada uspjeli, imaju neku vrstu Regiona. S druge strane, bez obzira tko dođe na vlast, (neo)komunisti, antifašisti i "domoljubi“, velikosrbi su uvijek dobitnici. To je jedini racionalni način kako se može objasniti propadanje Hrvatske u svakom smislu. Potvrdu za to imamo u prošloj, SDPeovoj vladi, ali i u svim Hrvatskim vladama nakon 2000. godine. A sudeći prema sadašnjem stanju stvari, današnja Vlada više djeluje kao da je u dosluhu s napadačima na HOSovce, na pozdrav “Za dom spremni“ i na “ustaški“ grb, nego što brani integritet i interes Hrvatske. To je vidljivo i u najnovijem potezu kojim je skinula blokadu Srbije u pristupnim pregovorima EU zbog sporne Točke 26 o Obrazovanju. Treba se samo sjetiti svih sporazuma koje je Srbija potpisala s Hrvatskom i činjenice kako nijedan od tih potpisanih sporazuma Srbija nije sprovela. A tako će biti i s ovim. Neka druga vlada, neke druge države, blokadu bi maknula tek nakon što bi Srbija počela praktično počela provoditi sve točke potpisanog sporazuma. Pa se zato postavlja pitanje, je li ta vlada ucijenjena od strane centra “regiona“ preko pročetničkog etnobiznismena, je li ucijenjena od briselskih komesara i drugih antihrvatskih elemenata? Kako drugačije objasniti farsu u kojoj umjesto da Hrvatske vlasti postupe u skladu s Europskim i odlukama vlastitog Sabora, one ipak ostaju dosljedne same sebi dopuštajući da se snimaju filmovi i objavljuju knjige koje blate Hrvatsku i Hrvatski narod i državu i sva to još velikodušno financiraju? Kako drugačije objasniti da se u Hrvatskoj nekažnjeno veličaju simbole jednog genocidnog totalitarizma, a zabranjuju Hrvatski povijesni simbole koji izvorno nemaju veze s NDH? Jer, "Za dom spremni“ nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je bio "Za dom i Poglavnika spremni“ što je bitna razlika u bilo kom logičkom, nelogičkom, racionalnom i iracionalnom smislu. Nešto je to kao razlika između pameti i budalaštine, inteligencije i imbecilnosti.

Sve u svemu, oni, jugo-naci-fašisti svih veličina i svih podvrsta time samo dokazuju i pokazuju kako oni ne poštuju ni vlastite zakone, pa onda od njih ne treba ni očekivati da će poštivati tuđe. Jer da poštuju vlastite, poštovali bi i tuđe. Za njih ne vrijede Europske rezolucije, niti Hrvatske deklaracije, bez obzira na to što su bili briselski činovnici (pa su se nečemu morali naučiti ili priučiti, žele li nas podučiti) i bez obzira na to što su prethodno sudjelovali u donošenju i potpisivanju Hrvatske deklaracije. Za njih je to sve samo farsa, mrtvo slovo na papiru. Jer kako protumačiti izbor nekih nemoralnih i nestručnih i osvjedočeno protuhrvatskih ministara, državnih tajnika i slično? U bivšim vladama, ali i u sadašnjoj vladi? Postoji vrlo mala mogućnost da se radi o ucjeni, a ogromna mogućnost kako se ipak radi o organiziranoj zlonamjeri.

Svaka pomisao na skidanje ploče u Jasenovcu i eventualnu zabranu pozdrava “Za dom spremni“ uvod je u već viđene napade na branitelje, počevši od napada jugo-naci-fašista na takozvane “šatoraše“, kako su iz sprdnje zavali grupaciju koja je opravdano tražila reguliranje svojih prava, među kojima je bilo puno i previše jugo-naci-fašista s ovog blog portala, portala koji promiče i nastao je u cilju promicanja jugo-naci-fašizma za što je dovoljno samo letimično pogledati naslovnicu portala ne ulazeći u sardžaje), na omalovažavanje i ponižavanje Hrvatskih građana, Hrvatskih institucija, Hrvatske države kao cjeline, a to znači uništenje Republike Hrvatske kao samostalne države, za koje je kao preduvjet prvo potrebno uništiti je ekonomski i planski poticanim iseljavanjem, a što se događa ovih dana i ovih godina. Teško je zapravo oteti se dojmu kako se tu ne radi o sustavnom planu vanjskih centara moći potpomognutih domaćom petom kolonom i briselskim slugama.

I dok se s jedne strane sotoniziraju sva Hrvatska obilježja pod kojima je stvorena Hrvatska država, istodobno se glorificiraju sva protuhrvatska, sva komunistička i sva neokomunistička obilježja. Režimski mediji sa simpatijama prenose orgijanja s komunističkim zastavama s crvenom zločinačkom petokrakom, slikom zločinca Josipa Broza, pozdravima pod kojima je napadana Hrvatska, te kao senzaciju traže, baš kao što Diogen sa svijećom traži čovjeka, ustašku kapu ili crnu košulju u Bleiburgu ili na nekom koncertu, sve da bi time potvrdili ustašoidnost Hrvatskog naroda. Pri tome, imena trgova, ulica i institucija zadržavaju imena komunističkih zločinaca. Pa ako su sve dosadašnje vlasti koje sebe nazivaju demokratskim bile sklone komunističkim zločincima i zločinima (po onom što se ispod površine događa, teško je zaključiti kako nisu), onda bi im trebalo predložiti ili da diljem Hrvatske zabrane imena ulica i trgova koja nose ime zločinca Broza kao i drugih komunističkih zločinaca ili da dopuste, ravnopravnosti radi, trgove i ulice s imenima ljudi iz totalitarnih, fašističkih i nacističkih režima.

Iz postojećeg stanja u ovoj jadnoj i bijednoj državi može se zaključiti samo jedno:
U Hrvatskoj je, za sada, uspješno provedena selektivna lustracija, jer je većina Hrvatskog domoljubnog puka već odavno lustrirana i to od strane onih koji nikada nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, onih koji su njome vladali od 1945. do 1990. i onih koji njome vladaju od 2000. do danas. No, bez obzira na sve to, red je da ih se lustrira. Zasad je to nemoguće, jer su na vlasti oni koje treba lustrirati. I dok je u Hrvatskoj stanje takvo kakvo jest, dok se nešto korjenito ne promijeni, neće u njoj biti ni sreće niti solidnog života. Neće u noj biti ni mira niti pravde. Neće u njoj biti ni istine niti blagostanja. To nam, zasad, jamči i sadašnja vlast u Hrvatskoj. No veći krivci od vlasti za loše stanje u državi su oni koji su se dali prevariti, a to su Hrvatski birači. Opcija ima, one ipak dolaze i jedino se mogu ostvariti putem izravnih izbora zastupnika u Hrvatski sabor, izbora izborom imena i prezimena. Eto, to bi trebala biti referendumska inicijativa, koja bi, jamačno prošla velikom većinom, prvo po broju potpisa za raspisivanje referenduma, a zatim po broju zaokruženih ZA. Pitanje je samo ima li ga itko hrabrosti pokrenuti?

Oznake: za dom spremni