Pregled posta

Za Dom! Spremni!

Još do nedavno se je za pl. Alojzija Stepinca u Hrvatskoj govorilo kako je on Ustaša. Stariji se sjećaju. U svim školama države što se je 1991 raspala u ništavilo, učilo se kako je Alojzije Stepinac ni više ni manje nego krvoločni Ustaški koljač i ubojica, a Katolička crkva kriminalna organizacija koju se eto, kao u ime tradicije dopušta, ali se s njom žestoko obračunava. A onda, krajem 1980ih, skinut je embargo na tu i takvu „istinu“ i odjednom, na vidjelo su izašle prave istine o „istinama“ koje su prodavane u bivšoj državi. Otkrilo se kako su „istine“ propovijedane po školama, medijima i u političkim konotacijama komunističke tamnice naroda zvane Jugoslavija najobičnija notorna laž. Pa tako danas svi znamo kako je jedina „krivica“ bl. Alojzija Stepinca, za godinu dana i službenog sveca Katoličke crkve bila to što je ljubio Boga i svoj Hrvatski narod.


Jednako tako je u svekoliku javnost „isplivalo“(nazovite to kako god hoćete) kako su fra. Petra Pericu, autora najpopularnije Hrvatske katoličke pjesme „Zdravo djevo“ partizani u listopadu 1944, kad su „oslobodili“ Dubrovnik, bez optužbe i bez suđenja, jednostavno i samo zato što je istaknuti svećenik likvidirali pred streljačkim vodom. U lipnju 2010 DNK analizom prethodno ekshumiranih tijela iz masovne grobnice na Daksi, utvrđeni su i potvrđeni posmrtni ostaci fra. Petra Perice što je omogućilo njegov dostojan ukop na Dubrovačkom groblju Boninovo.


Kao svakog dobrog Hrvata, i mene su od malena u školi (ali ne i u kući) učili kako je pozdrav „Za dom spremni!” fašistički pozdrav. Zapravo, svašta su u tim yugokomunističkim školama učili dobre Hrvate. Na svu sreću, Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, djedovi, majke, očevi, prijatelji, ulica i Crkva. Pa su me tako u školi učili kako su se samo Ustaše pozdravljale tim pozdravom, čemu me nisu ušili kod kuće. Pjesme kao što su „Ustaj Bane“, „Marjane, Marjane“, „Vilu Velebita“, „Hrvaticu“ i još kojekakve „ustaške“ i „nacionalističke“ pjesme u Tamnici naroda bile su proskribirane i kažnjive.

A onda dođe kraj 1990ih, pa se sve te „istine“, jedna po jedna, razotkrivaju kao yugokomunistčke laži, baš kao što je Druga Jugoslavija bila jedna velika laž, a što smo svi mi dobri i pošteni Hrvati, duboko u sebi, u svom srcu i svom biću i znali i osjećali. Zatim dođe 1991 koja je donijela otvorenu yugo-četnička agresija na Hrvatsku, iako ... Prava je agresija počela otprilike godinu dana prije, Kninskim balvanima, u noći 16. na 17. kolovoza 1990.

Prvi poziv za mobilizaciju došao je 25. lipnja 1991. kad su me tražili na kućnoj adresi. U to vrijeme sam bio mladi asistent i s kolegama s fakulteta sam bio na znanstveno-stručnoj konferenciji u Sarajevu.

Sjećam se. Autobusom smo se vraćali s izleta na Jahorini na koju sam redovito godinama, prvo kao student, a kanije kao asistent išao na skijanje. Skijanje je organizirao ski klub fakulteta, a vodio ga je moj kolega. Vraćajući se s Jahorine prvih danja ljeta u autobusu smo na TVu gledali slike rata iz Slovenije i slušali službena „saopštenja“ CKSKJ iz Beograda. Sljedeće jutro smo se nas četvero iz Zagreba (iz Ljubljane nitko nije želio doći, kao da su slutili) u šest ujutro na brzaka nakon doručka pokupili iz Sarajeva. Odahnuli smo kad smo kod Slavonskog Broda prešli most na savi i vratili se na Hrvatsku stranu. Kod kuće me je pak čekao mobilizacijski poziv. Zato samo sljedeće jutro otišao sve to provjeriti u vojni odsjek u općinu. Tamo su mi zahvalili mi što sam se javio, rekli da je sve u redu, kako je to samo bio test, te da dobro pazim na žig odakle dobivam poziv. Žig na pozivu koga sam dobio imao je na sebi Hrvatsku šahovnicu s prvim bijelim poljem.

Početkom rujna 1991, u jedno rano poslijepodne sam nakon obavljene nastave s kolegama ravno otišao na bojišnicu, okolicu Grubišnog Polja. Tamo smo u živo, na Čedama i JNA koji su bili na položajima, ne sjećam se više, je li kod Velike ili kod Male Barne, testirali nove modele raketa s modificiranim motorima protugradnih modela i pojačanim punjenjem modificirane bojeve glave. Po uspješno obavljenom testiranju smo u zamračenoj dvorani škole s grupom ZENGI i grupom HOSovaca, koje su nas pratile u akciji imali organiziranu večeru: vojnički grah, luk i kuhani špek, šnitu, dvije kruha i vodu. Kad sam se te večeri vratio u Zagreb navratio sam kod roditelja i pokazao im snimke iz rata. Pokojni otac se smješkao, a majci, iz početka uplašenoj, na kraju sam u očima čitao ponos na njenog jedinca. Sljedećeg jutra te iste snimke sam pokazao i najbližim kolegama na faksu. I da ne duljim, od tada pa gotovo do kraja Domovinskog rata su me ne samo za vrijeme „akcija“ već i za vrijeme raznih „domovinskih potreba“, bez problema puštali s posla i po potrebi mijenjali u nastavi.


Ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnijih obitelji. Ja Hrvatsku oružjem nisam branio.

Nedugo potom, u jesen 1991, asistent na fakultetu, pisac ovih redova dobiva poziv i odlazi na Kupsko bojište. Demobiliziran je 20.07.1992. zajedno s čitavom zagrebačkom 100R brigadom s kojom je bio na svim njenim bojišnicama tijekom Domovinskog rata.

Sjećam se. Tamo negdje početkom 1992 prigrlili smo i pjevali „Bojnu Čavoglave“ koja je tako, za sve nas postala neka vrsta neslužbene himne. Ponekad, što u šali, ali zapravo u više zbilji, međusobno smo se i pozdravljali s „Za Dom Spremini!“. Jer oboje, i pjesma i pozdrav, bili su dio folklora koji nas je pratio, koji nas je bodrio, koji nam je davao identitet, govorio nam o tome tko smo, što smo i za što se borimo. Ne, nije to bio onaj „ustaški pozdrav“, bio je to i ostao samo pozdrav iz Domovinskog rata, bio je to i ostao službeni pozdrav jedinica HOSa, regularnih jedinica svekolikih „Hrvatskih postrojbi“ u Domovinskom ratu. Pa je samim time postao i ostao naš ratni pozdrav, nas ZENGi, kasnije od studenog 1991 pripadnika HVa.

U to vrijeme, ni pjesma niti pozdrav nisu bili ni „zabranjeni“ niti su ikome, kao danas nekima, smetali. Bili su javni i prihvaćeni, baš kao i Hrvatska kuna, koja je kao službena valuta nakon 1945 obnovljena 30.05.1994. To je bio u vremena kad je bilo „stani – pani“. To je bilo u vremena kad su se yugoslavenčići zavukli u „mišje rupe“ ili se pridružili „Muenchenskoj bojni“, e da bi se tamo negdje 1994e „vratili natrag“ i zajedno sa „spavačima“ koji su ili izbjegavali mobilizacijske pozive ili ih zahvaljujući „vezama“ nisu dobivali, započeli zdušno raditi na reviziji isitne i povijesti, ovaj puta uklopljeni u ideju „Regiona“, naravno sve za račun neke Treće Jugoslavije. Baš onako kako su to od 1945e do 1990 radili njihovi roditelji - na zatiranju svega Hrvatskog. Po nesretnoj „aboliciji“ su im se priključili odmetnuti Srbi - Četnici među kojima je bilo i dan danas jest puno pravih ratnih zločinaca. To su oni tipovi koji još i dan dans šeću rugajući se svojim „komšinicama“ i „komšijama“ koje su silovali i mučili po koncentracijskim logorima odnosno, kojima su pred očima ti isti poubijali ili poklali najbliže. Svi se oni zajedno i postupno infiltrirali u sve pore Hrvatskog društva: vlast, medije i politiku dobivajući time legitimitet i štiteći se korumpiranim pravosuđem prepunim likova koje, kao i njihovu djecu i unuke do uključujući četvrtog koljena treba, baš kao u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Madžarskoj, lustrirati.


Međutim kako god bilo, jedno je ostalo neosporno. Hrvatski su sudovi bili i jesu vrlo jasni u svim svojim presudama: “Za dom spremni” stari je Hrvatski pozdrav i nema veze s Ustaškim režimom. Potvrđuju to brojne konačne presude, kao i presuda Josipu Šimuniću, koga se nisu usudili kazniti svojedobno za skandiranje „Za Dom!“ - „Spremni!, već je kažnjen po Zakonu o neredima na sportskim manifestacijama, dakle za huliganizam, što samo govori o dirigiranoj lakrdiji u organizaciji tadašnjih Hrvatskih vlasti. Ali ... U Hrvatskoj su se od 1994e naovamo formirale „ekipe“ koje po svim pitanjima rade protiv države u kojoj i od koje žive. Počevši od njenog grba, preko njene zastave, preko njenih pozdrava i njenih pjesama, pa sve do koječega drugog. Kako im je sve u međuvremenu propalo, u današnje vrijeme oni svoje djelovanje usmjeravaju na odgoj, obrazovanje i kulturu znajući kako je to zapravo najjače oružje u rukama njihove ideologije. To oružje koje opstaje i kad sva druga oružja propadnu. Tome ih je naučio njihov i ne samo ideološki prijatelj, Joseph Goebbels, pa ih tako s pravom možemo nazvati i Goebbelsovom dječicom.


Osobno, nikada mi nije bilo jasno niti je jasno zbog čega bi pozdrav „Za Dom Spremni!“ bio zao. Raščlanim li riječi jedino što vidim je poziv za obranu vlastitog doma. Tuđi dom nije moj dom, i njega nemam što braniti, za njega nemam što biti spreman. Pa mi se logički nameće kako je u osnovi svega toga poruka da se Hrvatima kaže kako oni nemaju i ne mogu imati pravo na Dom. Drugog logičkog objašnjenja jednostavno nema ili ga ne znam naći i zato mi je gornja teza najbliža istini. A u to me uvjerava i činjenica kako nema opravdanosti nekome zabranjivati obranu vlastitog dom odnosno, da oni koju to nekome brane uvijek imaju neke ne baš čiste „želje“.

Kad su Hrvati u sedmom stoljeću prihvatili Kršćanstvo, oni su ga, jadničci, shvatili vrlo ozbiljno. Pa su tako papi Agatonu obećali da nikada neće voditi osvajačke ratove, već će se uvijek i samo uvijek braniti. Ne, ovo nije ni floskula niti neka fora, to su činjenice i to je istina, pa bi po tome Hrvati zapravo trebali biti uzor “uljuđenoj” Europi čiji narodi svi redom vole tuđe teritorije. U svemu se, pa tako i u krepkosti može pretjerati. I tako su neki Hrvati počeli pretjerivati, a neki drugi ne-Hrvati su to nenapadanje shvatili kao njihov alibi za predaju. I tako su oni koji vole Hrvatski teritorij, a takvih je oduvijek bilo mnogo, počeli taj teritorij svojatati, a da paradoks bude veći, čak su i dio Hrvata uvjerili kako je zlo i naopako braniš li vlastiti dom. U prilog tome je činjenica kako ne treba biti pretjerano pametan, dovoljno je uzeti kartu Hrvatske i pratiti njen oblik, pa da postane evidentno kako se kroz stoljeća Hrvati sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima koji im žele oglodati meso do kostiju, umjesto da sve te nasilnike jednostavno istrijebe. Tako bi to bez pardona napravili svi ostali Europski narodi.

I tako je obećanje papi Agatonu postalo dio našeg Hrvatskog identiteta. Ta je ideja toliko sveprisutna i snažno da u svom životu nikada, ama baš nikada, nisam sreo niti jednog jedinog Hrvata koji ima pretenzije prema Talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat kako ima Talijana koji i dan danas sanjaju da je Dalmacija njihova. Nikada, ama baš nikada nisam sreo niti jednog jedinog Hrvata koji bi imao i najmanju misao da želi osvajati ili uzeti dio Mađarske, dok Mađara koji bi uzimali i Slavoniju i Baranju, a i šire i dan danas ima koliko te volja. I tako su u tom samosažimanju Hrvati došli u poziciju kako se svim silama moraju truditi dokazati da je njihovo more njihovo i da ne pripada Slovencima koji, kao dobri susjedi, u tuđe dvorište upiknu svoju zastavu tvrdeći kako je to dvorište njihovo. Nema to veze što nigdje na svijetu ne postoji (ja bar nisam čuo) kako netko ima kopno, ali da more uz to kopno nije njegovo. Nadalje, ne poznam niti jednog jedinog Hrvata koji tvrdi kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava, e da bi tvrdio Srbima koji tamo obitavaju kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere, iako tamo dan danas ima Hrvata, istina sve malobrojnijih, što je posljedica zbivanja u 20 stoljeću. Za razliku od Hrvata i Hrvatske, eto i dan danas službena Srpska vlast i listom sve neslužbene opcije Srba, imaju stavove i vode politiku, u okvirima mogućih realiteta, identičnu onoj koju su vodile sve Srpske vlasti još od Garašaninovog „Načertanja“, preko Stojanovićeve „do istrage vaše ili naše“, preko Karađorđevića, preko Đilasa koji se je hvalio kao je 1945 „uspešno likvidirao svakog sedmog Hrvata“ i kroz koncentracione logore Druge Jugoslavije do 1953 propustio preko četiri milijuna neprijatelja „narodnog režima“ iz svih dijelova „Jugoslovenskog raja na Zemlji“, pa do Miloševićeve „niko ne sme da bije srbina“. Ne znam kako vama, ali meni sve to sliči i ubrajam u kategoriju šovinizma. Za razliku od kategorije nacionalizma koji je pozitivna osobina, jer nacionalist voli i poštuje svoju obitelj, čuva i poštuje svoj Dom, voli, čuva i poštuje svoju Domovinu pri čemu nikom drugom ne nanosi ni štetu niti bol kao što to čini šovinist. A onaj tko drugom čini štetu i nanosi bol, zapravo n sam ne znajući najveću štetu čini samom sebi, opasan je po normalno društvo, pa ga ono neutralizira. Za sve vijeke vjekova Amen, a o čemu imate i u Bibliji.


Jer i previše je Srba koji još i dan danas sanjaju Veliku Srbiju na granicama Virovitica - Karlovac – Karlobag, čak i bez obzira na to što su svom u posljednjem osvajačkom pokušaju dobili šakom u glavu. Pa se opet pitam, jesu li oni dobili dovoljno ili smo ih svojedobno u rujnu 1995. zaista jednom za svagda trebali protjerati i iz „Republike Srpske“, jedine tvorevine u novijoj svjetskoj povijesti u posljednjih 100 godina koja je nastala na istinskom genocidu? A nismo bili daleko. Svega 20ak kilometara od Banja Luke, dok je cesta preko „koridora“, kao i autoput „Bratstva i Jedinstva“ mjesec dana prije, bila zakrčena zapregama s preko pola milijuna novih srpskih izbjeglica koje je, možda, zaista trebalo „vratiti“ sunarodnjacima preko Drine )iako ih ovi istinski preziru, ne drže ih svojima i posprdno nazivaju „prečanima“. Kažem možda, jer su nas Washington, London, Pariz i Berlin u tome spriječili, a možda nisu trebali. Ili ih mi možda nismo trebali poslušati, jer ... Ništa nam se zlo ne bi dogodilo. Pokazuje to povijest svakog pobjednika. I nije li to zapravo taj naš Hrvatski mentalitet da se sažimamo sami u sebe braneći se od nevidljivih vjetrenjača naše najveće prokletstvo, prokletstvo zbog kojih je Bog odlučio da započne s istrebljenjem Hrvata koje danas nazivaju „depopulacijom“. Ne ulazeći u činjenicu, kako je depopulacija u Hrvata zapravo prirodna pojava koja se je događala u prošlosti, a što je u Austro-Ugarskoj kompenzirano migracijama unutar monarhije, kao što će to vrlo vjerojatno biti kompenzirano migracijama unutar Europske Unije u kojima će se druga odnosno treća generacija migranata početi osjećati Hrvatima. Tako je bilo u povijesti i najvjerojatnije će biti i u budućnosti, a što je karakteristično za ljudski rod općenito.

Sve u svemu, eto, ti takvi “krvožedni” Hrvati koji žele uvijek samo svoje, u svojoj se toj želji vrlo često i lako odriču svoga, sve da bi ispunjavali obećanje dano papi Agatonu. Oni ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda nisu vezani uz riječi kao što su “otadžbina”, već su vezani uz riječi kao što su “dom”, a što je karakteristika ratara, za razliku od stočara, koji uvijek posežu za tuđim. To konkretno znači da su Hrvati vezani uz prostor na kojem obitavaju. Ali što je istovremeno i najgore i najbolje, oni su za taj dom spremni i umrijeti. Pa im ga je zato, ako se može, najbolje oduzeti ili ako se ne može, treba im uzeti pravo na dom, a ako ni to ne ide, treba im pokušati uzeti riječi i pozdrav koje upućuju vlastitom domu.

Riječi imaju snagu koja je jača od bilo kakvog oružja. Činjenica je kako svaka izgovorena riječ na nas djeluje na različite načine. Riječ „rat“ u nama stvara negativne asocijacije, pa se tijelo buni i kompletno ispuni se neugodnim osjećajima. Riječ „mir“ nas naprotiv ispunjava i mirom i spokojem. Riječ mržnja, baš kao i riječ rat sve u nama pobuni, za razliku od riječi ljubav koja sve ispuni lijepim i pozitivnim osjećajima. Zašto ovo pišem? Postoje naime ljudi kao što su Hrvati koji su spremni, treba li, svoj dom braniti. Naravno, oni kojima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe će se svim silama truditi kako nitko ne bi smio ni pomisliti, niti izgovoriti, a kamoli biti spreman braniti svoj dom, jer ... Riječi imaju snagu. A govore li Hrvati kako su spremni braniti svoj dom, to će sigurno s vremenom postajati i dio njihovog identiteta. Postat će dio njih, pa je teško napasti nekog tko je spreman umrijeti za svoje. Od takvog se zapravo može samo izgubiti. Zato je taktika koju koriste Hrvatima ogaditi i sam spomen na obranu. Pa kad oni navale, neće biti nikog tko bi se branio, jer ... Kroz obrazovne programe i medije treba uvjerili Hrvate kako je onaj tko se brani zapravo negativac i zločinac, a onaj tko napada zapravo dobrica i pozitivac.

Jednako, takvi će vam odmah kad im kažete kako ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, svoje prijatelje, svoju braću, svoje sestre, svoju i tuđu malu djecu i koješta slično reći da ste Ustaša. I tu, eto, po njemu prestaje svaka rasprava, jer .. Ustaše su koristile taj izraz: „Za Dom Spremni!“. I tu nije bitna činjenica kako je službeni Ustaški pozdrav bio: „Za Dom i Poglavnika! Spremni!“, jer ... Takvima su u svemu najbitnije dvije riječi, riječ „dom“ i riječ „spreman“. Riječi su to koje zapravo govore o samoobrani i nemaju veze s agresijom. Ne želim se ovdje baviti ni Ustašama niti Partizanima. Želio bi dočekati dan kad će povjesničari napraviti objektivnu bilancu svih žrtava, pa da se tada poklonimo svima, neovisno o tome čije su žrtve, jer ... Žrtva je žrtva. Ne ulazeći u sumnje je li takvo što s onim drugima moguće, ne zato što mi to ne bi željeli, već zato što to oni ne žele, kopka me to jedno drugo, bitno pitanje. Pitanje koje je, zapravo, opravdano, ali pitanje dijeli žrtve:
„Treba li se žrtvi nastaloj u namjeri da se nekom oduzme dom i nanese zlo, treba li se takvoj žrtvi pokloniti ili je dovoljno biti hladan i dostojanstven, prezirati je ili možda treba javno reći kako je to ta žrtva opravdano zaslužila?“

Jer, Hrvati nisu napadali tuđe. Hrvati se nisu borili u Srbiji pokušavajući osvojiti Srbiju, već upravo obrnuto. Srbi su se borili u Hrvatskoj pokušavajući osvojiti Hrvatsku. Tamo negdje 1991 u kasno ljeto i ranu jesen, nagledao sam se tada u živo i previše jadnih ljudskih sudbina, uglavnom žena s malom djecom čiji je sav život stao u najlon vrećicu u koju su stavile prvo što im je palo na pamet kad su im na vrata njihovog doma pokucali Četnici i JNA dajući im 15 minuta da se spakiraju i odsele iz vlastitih domova. Njihove bi muževe ili odveli na prisilan rad, strpali u koncentracijski logor ili ih jednostavno ubili metkom, neke zaklali nožem. Jednako je bilo i s njihovim sinovima koji su bili sposobni za borbu. Bio je to scenarij širom takozvane SAO Krajine, zapravo SRAO Krajine, kako smo mi u uniformama zvali tu genocidnu tvorevinu, čiji tadašnji koljači javno i bez srama šeću među nama, sjede u Hrvatskom Državnom Saboru, vode Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj ili djeluju po medijima kao istaknuti novinari. Imena im ne spominjem, jer ih svi znate, ako ne baš sve, a ono barem neke.

Neki, naročito yugoslavenčići i četničići žele u paralelizam staviti te kolone jadnih i uplakanih, silom poganih iz vlastitih domova, s onima koji su prepuni vlastite i opljačkane imovine, na vlastitim i opljačkanim traktorima organizirano i planirano otišli, jednostavno četiri godine kasnije odselili iz Hrvatske. Odselili su oni iz straha i iz saznanja vlastite savjesti koja im je govorila o zločinima koje su napravili protiv svojih susjeda, istih koji su ih svojedobno prigrlili kad su ovi bježali od Turaka, a što je organizirano prije 300njak godina na poziv tadašnjih vlasti, da zajedno sa starosjediocima brane Europu od Turaka. Pa tako, u činjenicama koje nisu usporedive prestaje svaka usporedivost. Jer svi su oni redom bili krivi, svi osim male djece koju su učili i odgajali da kad ti treba, uzmi, otmi od susjeda, a treba li, ubij ga kao psa. To su činjenice, prava i jedina istina o seobi Srba u kolovozu 1995. O samoj oslobodilačkoj operaciji Oluja, u kojoj je kao pripadnik 148R brigade sudjelovao pisac ovih redova, zajedno s još nekoliko suboraca iz 100te, nekom drugom prilikom.

Ipak, žrtva je žrtva i pogrešno je tvrditi kako nečija žrtva vrijedi više nego tuđa ili se nečija žrtva treba veličati, a tuđa žrtva treba nipodištavati odnosno, čak i ismijavati. Treba stati na zemlju i priznati kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije WW2. Kako su postojali i postoje i prije i poslije Domovinskog rata. I kako se za dobroćudnu i priprostu Hrvatsku dušu, baš kao i za svaku drugu dušu otimaju dva Vraga. A svaki sa svoje strane hoće i želi posvađati i uništiti Hrvatski narod, ako ne uništiti, a ono unijeti sjeme razdora koje eto traje i danas. Koliko je samo vike bilo kad je Hrvatska 1990 odnosno, 1991 na svoju zastavu stavila vlastiti povijesni grb. Koliko je bilo onih koji su tada tvrdili, a i sad tvrde kako je to Ustaški grb. Njima, by default, što javno ni ne kriju, je uvijek i za svagda Hrvatski grb = Ustaški grb.

Što je bilo kad se je kao službena valutna uvodila 30. svibnja 1994 Hrvatska kuna? Je li i to bila Ustaška novčanica? Jest. Ali kako je novac novac, kako je novac nešto vrlo praktično, to su i oni koji su u Hrvatskom grbu vidjeli i vide Ustaški grb, oni koji su u Hrvatskom pozdravu vidjeli i vide Ustaški pozdrav, oni su bili pragmatično tihi i prihvatili su kune, jer ... Novac ne govori jezikom ideologije i pred njim sve ideologije padaju u vodu. Eh, koja je to groteska, nju nije u stanju opisati ni Dante Alighieri koji je svojedobno, za sva vremena, ovjekovječio sve negativne ljudske strasti. Jer, kao i u grbu, pozdravu i valuti, nisu Ustaše bile te koje su to patentirale. Sve je to postojalo i prije njih, a su one to samo naslijedile i preuzele iz bogate Hrvatske povijesti. A jednako je tako i danas. Isto kao što su za vrijeme WW2 i partizani i ustaše jeli kruh, tako ga danas jedemo i mi. Bilo bi naopako kada bi mi netko, dok jedem sendvič, prigovorio da sam zbog toga bilo Partizan bilo Ustaša. Takvog čovjeka stvarno treba poslati na promatranje, jer očigledno takav čovjek nije normalan. Znaju to i oni koji ne podnose Hrvatsku iako u njoj i od nje žive financirajući se iz takozvanih „nevladinih-provladinih udruga“.


Jeste li se ikad zapitali što su generacije prije WW2 mislile time kada su uzvikivale pozdrav „Za Dom Spremni!“? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli Zrinskom, a što je značio Josipu Jelačiću, što je značio Eugenu Kvaterniku? Što je značio brojnim znanim i neznanim Hrvatima koji su ga ovjekovječili po Crkvama još od davnih vremena odnosno, ovjekovječili ga u mnogim spisima i istakli na mnogim pečatima.

Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto predaje kreće u posljednji samoubilački juriš zadajući Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski u taj boj kreće povikom “Za dom sad u boj!”

Nekih 250 do 300 godina kasnije, Hrvatski ban general Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju svoje vojske i Hrvatskog naroda kada iz Petrovaradina kreće u gušenje Madžarske revolucije naivno vjerujući kako će Hrvatska time napokon postati direktan partner Austriji. Svojim vojnicima koji bi išli u bitke ban bi dovikivao “Za dom!”, a ovi bi odgovarali “Spremni umrijeti!”

Libreto i muzički song Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu „U boj, u boj“ u kojoj je glavni poklič “Za dom!”.

A ima toga još jako jako puno, pa na to ne bi želio trošiti ni slova niti riječi. Sve to, zanima li vas, možete izguglati na Internetu.


Osobno nisam daleko od toga da se u Hrvatskoj, kao u čitavoj uljuđenoj novoj Europi zakonski zabrani korištenje bilo kakvog oblika petokrake i uporabu u bilo kojoj boji, jer ... Petokraka je zapravo, kao i redom svi nacistički simboli, jedan u nizu sotonističkih simbola. Može netko o tome misliti štogod hoće, ali kao ni haknkrojc, tako ni petokraka, nikada nijednom pojedincu u niti jednoj naciji nije donijela dobro. Suvremeni nositelji Sotonizma, „antifašisti“, jako su dobro i povezani i umreženi i povezani, pa čim netko spomene “Za dom!” spremni su podnositi i podnose prijave nadležnim službama iako, formalno zakonski gledano nigdje ne stoji kako je ta forma tvorbe tih i takvih riječi u rečenice zabranjena, a što zdravorazumski ne može biti. Pa se onda formiraju raznorazne komisije koje će, eto utvrditi norme, nametnuti istinu i propisati što Hrvati mogu i smiju, a što Hrvati ne mogu i ne smiju na pojedinom mjestu i u pojedinoj situaciji uzvikivati o svom domu. Jednako, danas se sve to počinje širiti i na domoljubne pjesme iz Domovinskog rata, kao i na ostale, a što počinje i više nego podsjećati na teror režima u Jugoslavenskoj tamnici naroda. Pa tako „antifašisti“, zapravo yugoslavenčići i četničići danas okuraženo prethodnim „uspjesima“ uz svesrdnu pomoć medija koje financiraju filijale „Otvorenog društva“, a što se više ni javno ne skriva, izravno bave antidržavnom djelatnošću pravdajući to „slobodom govora“ i „demokracijom“, iako sve to taksativno potpada pod članke još uvijek važećeg Kaznenog zakonika. Za to vrijeme političari, većinom ponikli iz bivše SKH i KPJ ekipe, kako bi što dulje očuvali svoju tananu i krhku vlast, nametnuli kult ličnosti, jer veliki vođa (Račan, Sanader, Milanović, Plenković) će vam eto sve to lijepo razjasniti i objasniti. I sve se to odvija vještinom na kojoj bi im zavidio čak i otac pojma „makijavelizam“ koji je napravio prvi praktični priručnik kako manipulirati ljudima, zapravo kako manipulirati budalastom ruljom. Za to vrijeme, ljudi k’o ljudi, većina ih je ili naivno ili glupo ili k’o ona tri majmuna, niti žele vidjeti, niti čuju, niti žele čuti, niti o tome govore, niti o tome žele govoriti. Jer zabranjeno je da se razgovara, a na portalima kao što je ovaj, zabranjeno je i da se odgovara. I tako, ovih dana postajemo svjedoci orkestrirane medijske kampanje u kojoj policija, mimo ovlaštenja propisanog zakonom krši taj isti zakon uhićujući i prijavljujući one koji su u međuvremenu postali nepoželjni, iako su ti isti ovu državu stvorili. Na sreću, na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav “Za Dom spremni!” nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nadležnih sudova koji su pozdrav “Za dom, spremni!” obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom. A jednako je tako i s pjesmama, jer eto ni godinu dana nakon prve prijave, još nema pravomoćnog sudskog rješenja protiv Marka Perkovića Thompsona, niti će ga ikad biti. Jedino što može biti, što se može dogoditi i što će se realno dogoditi jest odbacivanje policijske prijave.


PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU: “ZA DOM SPREMNI” JE STAROHRVATSKI POZDRAV: Prekršajni sud u Zagrebu je 2008. godine izrekao oslobađajuću presudu Miri Bobanu koja je bila presedan u odnosu na pozdrav “Za dom“ Spremni!”. Poslije nje je uslijedilo još puno presuda koje su potvrdile istu jer se radi o starom hrvatskom pozdravu. Sukladno to¬me, držimo kako pozivanje na nju jamči da izvikivanje pozdrava ne može biti zakonski sankcionirano.

Eto, drugi puta kada čujete da vas je netko pozdravi s riječima “Za dom!” odgovorite mu “Spremni!”. To zapravo znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu, a time i svemu onom što taj pozdrav u svome izvornome obliku nosi. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se time bez zadrške trebaju bezrezervno ponositi.

„Za Dom! Spremni!“ za razliku od pozdrava koji netko nekom želi smrt' „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“, jedan pozitivan pozdrav, jer željeti smrt nekome nije ljudski, ma kakav on bio, a što je zapisano i u Bibliji.

Presuda Josipu Šimuniću, original PDF.




Post je objavljen 15.08.2017. u 03:20 sati.