Jugoslavenski naci-fašizam (4. dio)
subota , 03.12.2016.
Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Kako su jugofašisti zavladali medijima, to se najbolje može vidjeti na primjeru igre bivše SDP/HNS (Milanovićeve) Vlade s Jutarnjim listom. Radi se o onih nekoliko stotina milijuna kuna koji su Jutarnjem visjeli na vratu, a koje im je tadašnja Vlada "nagodbom" otpisala. Ali to nije sve. U četiri godine za vrijeme SDPove vlasti (2012 – 2015) brojni portali, svaki s desetak pijuna dobivali su upute i kune raditi što im je zadano: proizvoditi ustaše, fašiste, naciste, širiti mržnju, svađu, netoleranciju (tolerantna netolerancija), prozivati, medijski progoniti i vrijeđati … Zanimljivo je kako svaki taj portal ima(o) uredne dvostruke kriterije za “svoje” - Jugo-naci-fašiste, ali i za ne-svoje - Hrvate. Na temelju takve ideološke podjele tadašnje Ministarstvo kulture RH "neprofitnim medijima" je dijelilo novce (dotacije i donacije). Bivši ministar prethodne vlade, Zlatko Hasanbegović, prekinuo je takvu praksu što uzbudilo "duhove" i što mu ti mediji nikako nisu mogli oprostiti. Pa su se, što zbog financijske ugroženosti, a što po nalogu/uputama prethodne vladajuće SDP/HNS garniture orkestrirano uključili u kampanju za rušenje tadašnje vlasti.
Jeste li se ikad zapitali kakva je struktura tih portala? Za one koji nisu, malo edukacije. Nekoliko desetaka jednih te istih pojedinaca, osniva desetke, pa i stotine tobožnjih "civilnih udruga". Zatim te "civilne udruge", jedne drugima daju podršku, a svaka pojedinačno ili u grupama te udruge daju podršku "antifašistima" - bivšoj jugo-naci-fašističkoj SDP/HNS Vladi koja stoji iza njihovog financiranja. Organiziraju se bizarni prosvjedi na kojima sudjeluje šačica, uvijek jednih te istih osoba. Sve to kroz portale i druge medije pod kontrolom Vlade dobiva ogroman publicitet. U tome sudjeluje druga vrsta plaćenika, razni “novinari”, “analitičari” i “stručnjaci”, svi zajedno i svaki ponaosob proizvedeni iz ničega, bez ikakvih referencija, uglavnom bez ikakvih stručnih autoriteta i uglavnom bez odgovarajućih škola/diploma. Pa se tako, pod okriljem strogo kontroliranih medija, javnosti nameće i stvara privid virtualno nametnute stvarnosti, stvarnosti koja zapravo ne postoji, ali koja se dalje generira i reproducira sama iz sebe. Provladine udruge organiziraju "prosvjede", masovno proizvode neprijatelje i ostalo, sve kako bi se medijski promovirale ideje koje zastupaju njihove gazde, a koje se sve u krajnjoj liniji svode na povratak u bivšu Balkansku tvorevinu i tamnicu, Jugoslaviju, u ovom ili onom obliku. Te ideje "novinari", "analitičari" i "stručnjaci" iza kojih stoje iste gazde kao i iza "neprofitnih medija", te u medijima pakiraju u celofan "slobode" i "zalaganja" za sva moguća i nemoguća prava, s isključivošću davanja prava "našima", ali ne i "njihovima", kojima se ta prava oduzimaju. Pa se u stvarnosti sve to reflektira na ideju isključivosti i iživljavanja, što je otprilike nešto ublažena genocidnost koju su njihovi preci krajem WW2, sve tamo do sredine 1950ih provodili fizičkom likvidacijom "ustašoida" i "njihovih pomagača", a u stvarnosti Hrvata.
Paradoksalno u svemu tome, zapravo smiješno, pa čak i bizarno jest kako na tim "prosvjedima" uglavnom ima manje puno manje prosvjednika nego udruga koje ih podržavaju, a što komentira i potkrepljuje činjenicu kako su “prosvjednici” vlasnici i po desetak tih takozvanih “civilnih udruga”, a što se može dokazati jednostavnim uvidom u osnivačka imena koji se nalazi u Ministarstvu uprave. Sve te udruge su zapravo ćelije/ekspoziture jedne velike orkestrirane organizacije koju kontrolira jugo-fašističko-nacistička bivša SDP/HNS Vlast. I skoro sve do jedne, te udruge zvučnih imena, redovito i u potpunosti rade protiv interesa vitalnih Republike Hrvatske. Nikad se u njihovoj kratkoj povijesti nije dogodilo (niti se događa danas) da ijedna od njih ima jednu jedinu pozitivnu riječ za Republiku Hrvatsku. Nikada, ama baš nikada. Sve one uredno pišu kome god stignu u svijetu (uglavnom osvjedočenim neprijateljima Hrvatske) i konstantno pozivaju da se Hrvatsku kazni, nema veze zbog čega, bitno da se Hrvatsku kazni, kao i to da se je jako kazni, dapače čak i ošteti.
Primjeri su mnogobrojni, ali evo jednog od najopskurnijih. Radi se o smiješnom i bizarnom prosvjedu partije zvane Radnička fronta sa sjedištem u Rijeci, a vodi je opskurni Mate Kapović. Svi članovi te “fronte” nikada u životu nisu ništa radili, a javno su se hvalili kako su svi oni sadašnji ili bivši narkomani. Pa napadaju Vladu, tada tek u formiranju, a koja dolazi nakon SDP/HNS Vlade za vrijeme koje su oni kao pojedinci, članovi i vlasnici raznih udruga bili financirani od te bivše vlasti, jer ... Nova Vlada u dolasku tobože ukida ili kani ukinuti "radnička prava", te se oni u znak protesta protiv toga drogiraju. Neobičan je i bizaran primjer tragikomedije, jer ... Kako drugačije racionalno objasniti idiotizam prosvjedom protiv nadolazeće, nove Vlade kritikom prošle Vlade? Svemu tome još samo nedostaje opskurni Oliver Frljić, pa da na tu temu u svom stilu napravi jednu i nizu “angažiranih” predstava, kako bi proslavio i promovirao podršku tom veličanstvenom protestu. Kakva bi tek to komedija bila!
O čemu sve prethodno govori? Jugoslavenski takozvani antifašizam je sve samo ne pravi antifašizam. O tome postoji nebrojeno dokaza, svjedočanstava, počevši od gotovo milijun kostiju razasutih diljem Jugofašističkog Regiona ukopanih u zemlju poslije 8. svibnja 1945. godine. I ne zavaravajmo se, nisu te kosti samo kosti Hrvata, jer ... Ubijali su ovi jugo-naci-fašisti sve od reda, sve koji su imali bilo kakav prigovor. U tom su smislu čak i u Srbiji odnedavno počeli istraživati jugokomunističke zločine. A ta ubijanja su trajala sve dok NATO nije 1999. bombardirao Beograd i krenuo u vojnu intervenciju protiv Srbije na Kosovu.
Zanimljivo je i kako se jugo-naci-fašisti odnose prema četnicima i ideji Velike Srbije. Činjenica je kako ne samo da je oni toleriraju, već i da je podržavaju. Dovoljno je prisjetiti se samo čina bivšeg ministra bivše Hrvatske Vlade, Željka Jovanovića, koji se deklarira kao hrvatski Srbin, a koji kad u Beogradu na nogometnoj utakmici Hrvatska-Srbija srpski navijači – četnici - Delije na utakmici sred stadiona javno pale Hrvatsku zastavu okreće leđa i ne reagira, kao što ni ne reagira tadašnja Hrvatska diplomacija na čelu s Vesnom Pusić. Ovdje neću dublje komentirati paradoksalnu činjenicu kako su si ti današnji srpski navijači, Delije, dali ime po Delijama što je bio naziv - u današnjoj terminologiji - specijalnih dijela postrojbi tadašnje Turske vojske, a koja se je kako to pjesma kaže, u srednjem vijeku "igrala" nasred zemlje Srbije. Povijesne činjenice tu igru nazivaju pravim imenom - organiziranom pljačkom, paleži, ubijanjem i silovanjem. Za razliku od toga, u jednoj drugoj utakmici, kad Hrvatski reprezentativci nakon pobjede slave odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ista osoba je među prvima u denunciraju starog Hrvatskog pozdrava “Za Dom!”, pozdrava o kome postoji faktografija kroz stoljeća, jer ... Tobože se radi o Ustaškom pozdravu, radi se o Ustašama i veličanju Ustaškog režima, odnosno nacizma oćenito, dok ga istodobno nimalo ne smeta u džepu nositi Hrvatske kune, valutu koja je bila u upotrebi za vrijeme NDH. I Poljudska svastika pripada istom organiziranom scenariju koga ovog puta u dogovoru s direktorom i vlasnikom zaštitarske agencije koja osigurava stadion, naručuje također bivši ministar bivše vlasti, Ranko Ostojić, a to se radi jer prethodni posao nije završen. Vrhunac je pak na utakmici Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. kada Hrvatska igra protiv Češke gdje isti naručitelji šalju ekipu koja gotovo prekida utakmica.
Autentična fotografija bivšeg Kukuriku ministra Grčića (prvi s lijeva) snimljena na “krajinskim” barikadama. I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo znajući kako su četnici antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, te ga zato treba financirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će mu biti ugrožena osnovna ljudska prava.
Naravno da se u vezi prethodno iznesenog opravdano i logički postavlja pitanje:
"Zašto se sve to, kao i još puno toga nenavedenog, organizira i organizirano događa?"
Na to pitanje postoji samo jedan, u biti jednostavan odgovor:
"I jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i četnici u Srbiji, oboje, voze se u istom vlaku, po istom kolosijeku, te sjede u istom vagonu."
Velika Jugoslavija cilj je jednih, Velika Srbija cilj je drugih. Odredište im je slično, cilj im je gotovo isti, te su stoga Jugo-naci-fašisti saveznici Velikosrba i obrnuto, Velikosrbi su saveznici Jugo-naci-fašista, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Recimo, dovoljno je samo sjetiti se bajke o Jadovnom, jami u Lici u kojoj je po Velikosrbima preko 40 tisuća kostura koje su Ustaše tijekom NDH tamo pobacale, a što opovrgavaju arhivske snimke službene istražne ekipa Hrvatskog sabora. A bivša SDP/HNS vlast tamo svake godine, na takozvanu komemoraciju, šalje ekipu iz državne vlasti kako bi tu bajku održavale na životu, čime de facto i de iure, ta jugo-naci-fašistoidna ekipa postaje neka vrsta Velikosrpskih saveznika.
Međutim, onog trenutka kad bi se takva tvorevina za koju se obje ekipe zalažu čak i uspostavila, Jugo-naci-fašisti bi, baš kao i prije, uglavnom željeli pobili Velikosrbe, ali ne sve … Zlu ne trebalo, uvijek treba ostaviti dio sjemena da klija, kako bi ih se u danom trenutku, zatreba li, upotrijebilo za saveznike. No Srbi, osobito Velikosrbi, nisu budale, pa ne vjeruju Jugo-naci-fašistima. Ipak, kako im se ideje preklapaju, oni međusobno ne napadaju, uglavnom se ignoriraju, te jedni za druge kao da ne postoje. A onog trenutka kad bi se opet nekakav bastard od Jugo-Regiona kao države čak i uspio ostvariti, sigurno je da bi i Velikosrbi krenuli s klanjem Jugo-naci-fašista, po istom receptu kako su isti u bliskoj i daljnjoj prošlosti klali partizane i njihove simpatizere, posebno Hrvate, odnosno u bližoj prošlosti klali Hrvate tijekom razdoblja 1990/91 - 1995. i zato ih ni ovaj puta ti takozvani antifašisti ne bi uspjeli iznenaditi. Ukratko, žali Bože budala, i jednih i drugih.
Činjenica jest i kako se Hrvati niti jednoj od tih dviju grupacija ne uklapaju u planove, bilo da se radi o Velikoj Jugoslaviji, bilo da se radi o Velikoj Srbiji. Pa je zato jugo-naci-fašistička ofenziva usmjerena isključivo protiv Hrvata, čemu smo posljednjih godina i sami svjedoci. Ofanziva je to na svim razinama, ofanziva vrlo pomno isplanirana. Prvo se Hrvate ubija, a zatim (ili istovremeno) kad to tehnički više nije moguće, psihološki ih se terorizira, da bi se u najnovije vrijeme protiv njih vodili i takozvani “sudski postupci” čemu ovih dana svjedočimo u susjednoj BIH i Srbiji, ali i samoj Hrvatskoj. Pa tako oboje, Jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i Velikosrbi u Srbiji i Hrvatskoj, zajednički pripremaju teren za osvajanje i uspostavu bastard tvorevine zasad nepoznatog imena, no poznatih vladara.
Fotografija iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste i familiju u “Krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom "ugroženom" manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom Ustaškom Saboru. Zamislite ga tolike godine ugroženog od glave do šubare, dok mu iz džepa vire Ustaške kune proizašle na temelju Saborske Ustaške plaće? Vidi se na fotografiji vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od velikih misli svoga idola i uzora Slobodana Miloševića ponoviti kao mantru usred Ustaške države, a da Hrva… pardon, Ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namjerava zavrnuti priljev Ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, to je pravi pravcati novi Jasenovac, zar ne?
(nastavlja se)
Oznake: antifašizam, nacizam, komunizam, demokracija, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
Bijela boja u prvom polju
utorak , 29.11.2016.
Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.
Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.
Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.
Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.
Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.
Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.
Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.
Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.
Borislav Ristić,
Večernji list
Oznake: antifašizam, tito, Hrvatska, demokracija, lustracija
komentiraj (3) * ispiši * #
Oko za oko i zub za zub
subota , 26.11.2016.
UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNEi prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba. Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.
Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."
Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovarao je takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog 'lex talionis'. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi (dovelo je i dovodi, moja opaska) do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine 'oko za oko, zub za zub' (mogući scenarij, moja opaska). Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom (nije progovorio, no govorili su drugi, svjedoci, moja opaska), tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih 'javnih i kulturnih radnika' (danas okupljeni oko tzv. "Kulturnjaka", moja opaska), stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima ili HRT-u, našlo bi se na krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da 'lex talionis', ili zakon 'oko za oko, zub za zub', dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut — i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića (trenutno, dolaskom Andreja Plenković, pod "pokroviteljstvom" Vladimira Šeksa za koga postoje indicije i dokumenti o suradništvu s Jugoslavenskom UDBOM, nakon uklanjanja Tomislava Karamarska zbog inzistiranja na "lex talionis", stvar je odgođena; moja opaska).
Unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991.g., hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo, dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih Perkovića. Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države 1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne UDBE protiv republičke UDBE u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili 'najzaslužniji' za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima UDBE, na samom početku rata 1991.g., nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja. U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv 'separatističke i ustaške države' (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.
Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh
Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti. Komunizam je 'teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva'. Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. 'Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase'. Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.
Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. UDBA, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnom spisku UDBE, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka. Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču.
Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune from Zeljko Peratovic on Vimeo.
Nisam ja kriv, on je kriv!
Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. 'lex perković', koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko – mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge …
Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego 'hvaljen Isus i Marija' i križ do pupka. Od svih 'velikih' Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:
'Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika , akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković.. Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati s velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini'.
U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno s još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne 'nevladine' američke institucije 'Freedom House', u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru. Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za 'očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije'.
Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.
Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani član jugoslavenskog SSIP-a. ('Savezna Služba Inostranih Poslova'). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. 'neprijateljskom emigracijom u SID-u. ('Služba za Informacije i Dokumentaciju'). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za 'neprijateljsku emigraciju', Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o 'građanskom ratu' u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj 'vladaju ekstremni nacionalisti', službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića. Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu 'neoustaška i ekstremno desna zemlja'. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: 'Ma ne, gospodo!' Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi 'deca komunizma'!'
Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: 'Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji'? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše 'pasošare' koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!
Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih Perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: 'Pa nisam ja kriv, on je kriv! Pa i drugi to rade!' Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane — što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje – više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. 'ustaška emigracija', koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu 'hrvatsku dijasporu'. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki 'Heckler und Koch', postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.
Dr. Tomislav Sunić,
20. srpanja 2013
Oznake: udba, jugoslaveni, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
Netolerancija tolerancije
nedjelja , 20.11.2016.
TEROR TOLERANCIJE
Nova predstava Mirana Kurspahića poručuje: dobro došli u vrli novi svijet
Sloboda govora je besmislena ako ne znači i slobodu za onoga koji misli različito, ma koliko to mišljenje bilo blasfemično, uvredljivo ili krivo.
Što se dogodi kad progresivna, liberalna stranka o kakvoj ste oduvijek maštali dobije na izborima? Kad se ideje te stranke implementiraju u zakone, zaštite ugrožene skupine i odlučno stane na kraj netoleranciji? Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Kad god nekoga ušutkate postajete zatvorenikom vlastita poteza, jer si uskraćujete pravo da nešto čujete. Sloboda govora je besmislena ako ne znači i slobodu za onoga koji misli različito, a ako kršite to njegovo pravo zauzvrat pravite batinu za svoja leđa. Jer, pitanje je zapravo jednostavno: tko će odlučivati?
Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite, koja bez pardona siječe glavu Holofernu - „Turčinu“ koji pali i žari po Hrvatskoj.
Riječ tolerancija je latinska izvedenica koja ne postoji u izvornim jezičnim oblicima u modernim europskim jezicima. I Nijemci i Talijani i Francuzi i Englezi koriste stoga latinsku posuđenicu. Riječ tolerancija doživjela je političku hiperinflaciju do te mjere da ona danas dobiva zasebno političko značenje, zavisno od novinara, akademika ili političara koji tu riječ koristi. Glagol „tolerare“ u izvornom latinskom obliku znači fizički nositi, snositi, trpjeti ili podnositi. Danas se ta riječ koristi u opisu osobe koja tolerira nekog s različitim političkim stavovima, ali koja zato nimalo ne treba dijeliti njegove stavove. I dan danas u hrvatskom jeziku, a pogotovo u engleskom jeziku riječ „tolerirati“ povremeno se koristiti u svom prvobitnom latinskom značenju, tj. kod svladavanja fizičkih napora ili trpljenju fizioloških smetnji. I najpoznatija francuska kozmetička kuća nazvala je svoju kremu protiv starenje lica: “Tolérance”.
Današnji pojam tolerancije nimalo ne znači da „onaj drugi“, kojeg ja moram podnositi, mora imati ista politička mišljenja kao ja. Upravo suprotno. Tolerancija podrazumijeva prihvaćanje njegove vjerske, nacionalne, rasne ili spolne različitost, a ne njegov progon ili likvidaciju. Danas se zagovornici multikulturalizma i istospolnosti smatraju najtolerantnijem osobama na svijetu. Dakle, prvi je zaključak: koliko god pojam tolerancije isključuje svaku političku isključivost – a tu danas prvenstveno mislimo na navodnu isključivost hrvatskih nacionalista – tim više pojam tolerancija postaje novom netolerantnom dogmom. Putem dizanja do nebesa različitosti, zagovornici tolerancije/snošljivosti na elegantan način ruše narode, tradicije, povijesne memorije, i genetski fond naroda. U želji za tolerancijom prema svim različitostima moderni europski apostoli tolerancije stvaraju bezlično, anacionalno i promiskuitetno društvo bez imena i prezimena, a čiji jedini identitet počiva na masi bezimenih potrošača/konzumerista. No koliko god dogma o toleranciji danas u svom pravnom obliku kažnjava oblike isključivosti, tj. rasizam ili šovinizam, toliko ona sužava prostor svakog autohtonog naroda, u ovom slučaju Hrvata, i njihove želje da duhovno jačaju i da se materijalno i demografski obnavljaju.
Komesar, komercijalist, klerikalac
Možemo učiniti prvi zaključak. Najveći zagovornici tolerancije danas su upravo anacionalni tipovi. U stvarnom obliku moderni trgovac, ili kako danas glasi pomodarska riječ u Hrvatskoj „poduzetnik“, je anacionalni tip, dotepenac koji vapi za tolerancijom budući da mu svaka nacionalna, svaka vjerska ili svaka rasna posebnost predstavlja trn u oku i smetnju u špekulacijama. Konačno, svakom trgovcu, bez obzira na njegov nacionalni pedigre, svejedno je tko će mu kupiti robu ili pomoći da obrne novac; bilo da mu je klijent marsijanac, pederast, Srbin, Hrvat, hermafrodit ili crnac. Zajedno sa svojim dvojnikom komunistom, tj. modernim antifašistom, trgovcu smeta svaka granica, svaka nacionala svijest, osim kada se nacija i nacionalna svijest putem suvenira i folklora može lijepo unovčiti. U ovo komesarsko-komercijalno Nesveto trojstvo ulazi i veliki dio modernog katoličkog klera u Europi i Americi, o čijim se anacionalnim ekumenskim nakanama malo govori u Hrvatskoj. Vatikan je nakon Drugog koncila postao prvakom bezgraničnog svijeta općeg miješanja naroda. Papa Franjo danas je najžešći zagovornik multikulturalizma – i to potpuno u skladu s riječima onog svog starog biblijskog proroka Izaije, ali u novom multikulti-liberalnom pakovanju, tj. „gdje Bijelac-vuk mora odsad dijeliti svoj štagalj s krasnim Crncem-janjcem“. Katolički kler u Americi danas je najglasniji zagovornik otvorenih granica i amnestije ilegalnih meksičkih imigranata, dočim brojni njemački biskupi u svojim homilijama pozivaju na primitak svih migranata iz Azije i Afrike. Da je tako papa Urban II. u XI. stoljeću postupao s arapskim osvajačima ili Sveta liga za vrijeme tristogodišnjih ratova protiv Turaka, danas bi Kastav i grad Rijeka bili srezani i dobro obrezani, a na Korzu bi mladež u turbanima i feredžama pjevušila stihove iz filma o Ludom Maxu: „Ayatollah of rocknrolla“. Samoprozvani ljudi od tolerancije, bilo da je riječ o današnjem kleru, komesaru ili komercijalistu, u načelu ne toleriraju i ne trpe bilo kakve nacionale tradicije i granice, budući da im tradicija i granice zaudaraju na homogeni sloj ljudi, ljudi iste sudbine.
Danas je tolerancija i sama postala vrstom dogme u čije zakonske postavke je opasno sumnjati. Biti danas prozvan netolerantnom osobom znači prvo dobiti etiketu retardiranog bića, nakon toga naziv izopćenika, a zatim znak kriminalca. Ovaj jezični troplet u potpunom je skladu s jezičnim skretanjem političkih pojmova u zadnjih sedamdeset godina, a koji se danas svodi na zajedničke nazivnike: “fašist i rasist.“
Na sličan način vidimo danas kako Sistem koristi, baš kao u komunizmu, trofaznu službenu demonizaciju američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa – jednog od rijetko normalnih američkih političara u posljednjih pedesetak godina koji nije na platnoj listi neke interesne skupine. Najprije Sistem proglašava Trumpa klaunom i harlekinom. Zatim, ako Trumpu popularnost i dalje raste, Sistem počinje sa standardnim prozivkama da je Trump „autoritarac“, „fašist“ i „rasist“. Ako ni te uvrede ne pomažu, Sistem prianja tada paralegalnim metodama kriminaliziranja, ucjenama, kidnapiranju, pa čak i ubojstavu. To je ustaljena praksa u zapadnim demokracijama od 1945. do danas, koje se – kako bi prikrile svoju stvarnu nehumanu prirodu – moraju kititi riječju tolerancija i pravna država. Ako i kada Trump uđe u Bijelu kuću, tada će se dogoditi već prastaro povijesno pravilo: masa njegovih kritičara postat će njegovim najvećim zagovornicima. Gledali smo to i 1991.-1992., kada je masa hrvatskih komunista, špicla, udbaša i Jugoslavena, nahrupila u HDZ.
Zakoračimo malo u intelektualnu povijest pojma tolerancije. Uz taj pojam veže se niz riječi koje izravno ili neizravno obuhvaćaju pojam tolerancije, bilo da je riječ o riječi demokracija, pluralizam, pravna država, a zatim o pravnom oprostu amnestiji ili blagosti – pojmovima koji danas označavaju sve ono što pospješuje suživot u političkoj areni, ili kako to liberali vole kazati, u „civilnom društvu“.
Naše drugo pitanje glasi – da li se u civilnom društvu mora nositi samo civilno odijelo? A što je s dimnjačarima u crnim odorama? Treba li i njih zabraniti? Nadalje, kakvo je to „civilno društvo“ ako postoji ispravniji hrvatski izraz „građansko društvo“. Poznata je glasovita politička rasprava „Clementia“, rimskog filozofa Seneke, koja bi na hrvatskom glasila „Blagost“ ili „Oprost“. U politici blagost znači spremnost vladara na politički oprost ili amnestiju protivnika. Senekov esej, dakako, u posljednjih dvije tisuće godina, svaki vladar, svaki silnik i svaki nasilnik tumači na svoj način. „Blagost čini vladara da bude ne samo poštovan i sigurniji, nego u isto vrijeme blagost je kruna i najsigurnija zaštita za svaku vlast“. ( I.xi. 1-xii.) Svaki osvetoljubivi vladar ili političar ne traje dugo, i tu Seneka ima potpuno pravo. No niti tolerancija niti blagost političara, niti osjećaj za opće dobro ili sklonost zaboravu na uvrede, nije jamstvo da će taj političar dugo živjeti, što je i sam Seneka isprobao na vlastitoj koži od svog šefa i bivšeg prijatelja, cara Nerona. Jedno je biti blag i tolerantan prema opasnom vojnom buntovniku i konspiratoru ili žednom i gladnom strancu, a sasvim je druga stvar kada organizirani sloj ljudi pod krinkom tolerancije, ljudskih prava i humanizma sustavno rovari protiv opstojnosti države. U ovom slučaju Hrvatske. Upravo u ime tolerancije i u ime ljubavi i milosrđa počinjeni su najveći masakri u povijesti.
Drugi važan korak u studiju tolerancije je pristup povijesti. Htjeli ili ne, svi smo mi djeca Prosvjetiteljstva i njegovog modernog poslijeratnog izdanka, današnjeg pomodarskog „antifašizma“. Svi danas moramo vjerovati u napredak i stalni ekonomski rast. Takav stav u povijesti zove se kultur-optimizam, koji čini osnovnu dogmu liberalno-komunističkog Sistema od 1945. do danas. Druga škola povijesnog učenja, koju su koristili naši preci Grci i Rimljani, je kultur-pesimizam, koji polazi od pretpostavke da nema ama baš ničeg novog pod suncem. Po toj školi, tek nas prava klanja i ratovi čekaju u Hrvatskoj. U tom smislu možemo zaključiti da su stari Grci ili Rimljani bili pametniji od današnjih političara, jer su dobro znali da svaki režim i svaki politikant ima svoj rok trajanja. Jer konačno i nakon sveopćeg potopa povremeno se ukazuje sunce.
Netolerantna tolerancija
Tko definira toleranciju? Ono što ja smatram tolerantnim moj protivnik može označiti govorom mržnje ili izričajem koji zahtijeva moje zakonsko micanje. Svojevremeno je, 1792., francuski revolucionar Saint Just govorio da „nema demokracije za neprijatelje demokracije“, a njegov kasniji boljševički kadar, kao i današnji moderni liberalni-antifa izdanci u Hrvatskoj, traže da ne smije biti tolerancije prema neprijateljima tolerancije. U pravilu u grupu netolerantnih ljudi oni stavljaju prvo hrvatske nacionaliste. I moderni soroševci, koji se vrte po istočnoj Europi već puna tri desetljeća, svojim napjevima o toleranciji, pod bombastičnim imenima „humanih i otvorenih društava“, i te kako traže ukidanje tolerancije za ljude i vlade koji su svjesni njihovih subverzivnih makinacija. Po soroševcima i raznoraznim antifa udrugama današnja vlast u Rusiji, Srbiji, Bjelorusiji, a nekad i u Hrvatskoj, ne ulazi u njihovu shemu tolerancije, te je oni stoga proglašavaju autoritarnom ili fašističkom. Moderni zapadnoeuropski mediji i udruge i Sistem kojemu te organizacije služe pravi su majstori u izvrgavanju jezičnih pojmova. U tom je smislu samocenzura postala zlatnim pravilom za sve karakterne, ali uplašene kulturne i medijske djelatnike ili akademike, što smo nedavno vidjeli i na HRT-u. Nemojmo zaboraviti: u ime demokracije i tolerancije i ljudskih prava rani boljševici i kasni antifašisti likvidirali su desetine milijuna ljudi u istočnoj Europi i Rusiji.
Manipulacija pojmom tolerancije dio je naše represivne liberalne svakidašnjice. Tobože se danas u svemu i svačemu može u Europskoj uniji govoriti – bilo da je riječ o pravima pasa ili zaštiti čovječjih ribica. To je za pohvalu, premda postoje zone sumraka odnosno tabu teme o kojim se ni slučajno ne smije razmišljati, a kamoli govoriti. Lijepljenje ušutkavajućih etiketa iskrivljenog jezičnog značaja, kao što su riječi „fašist“ ili „antisemit“, najbolji je način da se heretika trajno makne iz javnosti. Riječ fašist dobila je danas izvanzemaljski i demonološki karakter. Logično, čovjek koji je proglašen demonom ili izvanzemaljcem nije više čovjek, te stoga nema pravo na objektivno pravosuđe. Budući da nije više ljudsko biće, njega se mora likvidirati. Takva je bila psihologija kvarnerskih knojevaca i komunista u ljeto i jesen 1945. godine, kada su bez grižnje savjesni u ime tolerancije bacali tisuće svojih fašističkih demona i monstruma u jame, ovdje u fojbe pokraj nas. Nemojmo padati danas u zamku antisrpske histerije, jer ona najviše koristi bivšim komunistima i Jugoslavenima u današnjoj Hrvatskoj. Srbin Šešelj je mali Božić Bata u usporedbi sa kvarnerskom komunistima i njihovim giga-masakrima na ovim terenima nad razoružanim Nijemcima, Hrvatima, Srbima i civilima tijekom ljeta 1945.
Moderni zagovornici tolerancije vole se pozivati na svog učitelja iz 17. stoljeća filozofa Johna Lockea i njegov glasoviti esej „O toleranciji“, gdje autor dobro uviđa zlo međuvjerskih ratova te poziva na vladavinu pravne države jer „svaka sila pripada sucima i nitko ne može koristi silu osim u samoobrani“. Ali rani liberal Locke kaže „da suci ne smiju tolerirati bilo koju doktrinu koje je suprotna pravilima ljudskog društva ili suprotna moralnim pravilima – jer civilno društvo mora opstati.“ Ovakve jezične i pravne akrobacije o „pravilima ljudskog društva“ znače sve, pa stoga i ništa, a koje svaki režim danas može tumačiti kako želi.
Prez glave, kako panj ...
Sistem, koji je danas utjelovljen u Europskoj uniji, može protumačiti da je netolerancija ili govor mržnje bilo što. Na primjer, sumnjati danas u dogmu o slobodnom tržištu, sumnjati u ideologiju ekonomskog rasta, govoriti otvoreno o političkoj neodrživosti višeetničkih zajednica, a kamoli tek kritički davati ocjene o Drugom svjetskom ratu – znači pisati sebi osmrtnicu u karijeri. Čeprkati danas kritički po žrtvoslovlju Auschwitza nosi teške zatvorske kazne u Njemačkoj. Ili, kako to privatno Nijemci kažu, Sistem „udara štapom po labrnji putem žandarmerije misli i policije primisli“ – u ime tolerancije. U komunističkoj Jugoslaviji, dakako, moglo se do mile volje kritizirati nedostatke empirijskih ili forenzičnih nalaza o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, ali svako prčkanje po poratnom partizanskom logoru Jasenovac ili speleološkim i arheološkim avanturama u rudniku Huda jama značilo je kupiti sebi kartu u jednom smjeru za Titove zatvore – ili za „četiri metra ispod zemlje“.
Nije bitno što je tolerancija, bitan je onaj tko ju određuje. Danas, nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada u Parizu, najprodavanija knjiga u Francuskoj je esej filozofa Prosvjetiteljstva Voltairea „O toleranciji“, u kojem autor govori o nedužnom protestantskom dječaku kojeg je njegov otac navodno potajice zatukao, jer se sin preobratio na katolicizam, da bi zatim oca katolički sudovi i fanatizirana katolička gomila stvarno osudili na smrt. S pravom kaže Voltaire da je „zgrožen tim užasom, ali i istinom; to smo mi, mi kršćani koji smo bili progonitelji i ubojice i krvnici.“ Zvuči dirljivo za uši modernih čovjekoljubaca. Ali današnje francuske vlasti, a kamoli ustrašeni redatelji, nerado pomišljaju citirati Voltaireove protužidovske stavove, a kamoli postavljati na kazališne daske njegovu antiislamsku dramu „Muhamed ili fanatizam“, u kojoj Voltaireov glavni lik za Muhameda kaže: “Od svih tirana on je najveći kriminalac“. (Čin 1, prizor 4). Ode danas francuskom umjetniku glava, ako već ne neki manji organ, ako se ruga arapskim muslimanima. Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite koja bez pardona siječe glavu Holofernu – u prenesenom smislu Turčinu koji pali i žari po Hrvatskoj. Evo idealnog štiva za zagrebačke pederaste i LTGB-istice protiv navodnih netolerantnih protivnika stranih migracija ili protiv slanja hrvatske vojske na hrvatske granice: „Prostri se tuj nebog, prez glave, kako panj/ Juditi Bog pomog kada napade na nj“.
Možemo dodati da uz Marulićev panj hrvatski političari bulje i zijevaju još uvijek baš kao riba kanj. Eh, da su hrvatski dragovoljci buljili kao riba kanj, ili samo molili Očenaš na panju, ili nosili transrodne transparente dobrodošlice 1991. godine, Hrvatska ne bi danas bila na zemljopisnoj karti!
Dr.Sc. Tomislav Sunić
7 Dnevno, 25. ožujak 2016.
Oznake: netolerancija, tolerancija, teror, antifašizam
komentiraj (2) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (3. dio)
subota , 19.11.2016.
Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspjeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Od sredine prošlog stoljeća pa do danas Hrvatski narod nije bio ovako podijeljen kao što je sada. Podjela je djelo jednog opasnog lika odnosno, njegove organizacije - Zoran Milanović i SDP. U međuvremenu su i Zoran Milanović i SDP "pali", ali ... nemojte ga/ih podcjenjivati. Istina, Zoran Milanović ne izgleda tako groteskno kad govori kao npr. Simo Dubajić ili Aleksandar Ranković, ali on je vrlo opasan i nemilosrdan. Isto je i sa SDPom.
Da su neka druga vremena Hrvati bi po njemu/njima opet nastradali, baš kao u pokoljima “antifašista” krajem i poslije WW2. Dovoljno je sjetiti se 1990/1991 kada je kompletan tadašnji SKH/SDP pod vodstvom Ivice Račana otvoreno zagovarao Jugoslaviju, dopuštajući da JNA (Srbija) razoruža, uveliko pripremajući otvorenu agresiju na Hrvatsku, razoruža tadašnju Hrvatsku teritorijalnu obranu. Pri tome su, kad je na temelju rezultata referenduma, Sabor RH 25. lipnja 1991. stavio na glasovanje odluku o razdruženju Hrvatske od SFRJ, SKH-SDP jugo-naci-fašisti, svi redom, uključujući i Ivicu Račana osobno, demonstrativno izašli iz sabornice ne želeći glasovati čime pokazuju svoje stvarno lice i potiho glasuju za Jugoslaviju.
Kad su u pitanju žrtve kara rata i poraća 1945e, Ivica Račan je doživotno izbjegavao i ekshivirao bilo kakve izjave, dok se je u javnim nastupima otvoreno deklariao kao anifašist i sljedbenik "pozitivnih tekovina" Josipa Broza. Njegov nasljednik, Zoran Milanović, ne krije stav koga zastupaju svi jugo-naci-fašisti, jer ... može li se, na primjer, podcjenjivati osoba koja za nekoliko stotina tisuća nevinih, pobijenih bez ikakvog suđenja i bez ikakve dokazane krivice izjavljuje:
“Mi smo to ukinuli jer je to Bleiburg, a ne žrtve koje su stradale, žalovanje za propašću NDH. Tezno je nešto drugo. Oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića idu na Bleiburg. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi.”
Ignorira li se Milanovićevo neznanje kako Maks Luburić i Ante Pavelić uopće nisu ubijeni na Bleiburgu, već je Pavelić umro ili ubijen 1959., a Luburić ubijen čekićem Udbinog ubojice 1969., ostaje čitava rečenica nebuloza i ludila tipičnog jugoslavenskog naci-fašiste, jer …
Bleiburg je samo simbol pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ne samo na Bleiburgu, već na Križnom putu ili bolje rečeno mnogobrojnim Križnim putevima od Slovenije sve do Bugarske granice. Bleiburg je simbol zločinačkog karaktera jedne strašne ideologije koja je bez ikakvog suđenja u kratko vrijeme pobila sedminu jednog naroda zbog čega Milanović, između ostalog, kao jugoslavenski naci-fašist mrzi Bleiburg - vrlo je “neučinkovit”, Hrvata je trebalo pobiti puno puno više. Uglavnom, Bleiburg ne može biti, pa i da netko želi, odavanje počasti Paveliću ili Luburiću, jer oni nisu tamo ni poginuli, izginuo je narod.
Iako su “antifašisti” SDP tipa Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i sam SDP u međuvremenu pali, ideologija koju oni predstavljaju i dalje živi, jer … Ona je habitus jugo-naci-fašistoidnih političara tipa Ranka Ostojića, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Peđe Grbina, Branka Grčića, Gordane Sobol i ostalih. Uostalom, neki od prethodnih su 1991. otvoreno bili protiv Hrvatske aktivno sudjelujući u pobuni tzv. SAP Krajine.
Da ta ideologija i dalje živi pokazuju i dokazuju sljedeće objave (objavljene u TV emisiji Bujica od 14.11.2016.) na fejsbook-u ogoljujući srž antifašizma odnosno, jugo-naci-fašizma:
Sandi Vučković Jelić (rođakinja Ranka Ostojića):
Vec drugi vikend, zahvaljujuci bogatom program na tv, naletim na Bujicu) je to i sluzbena potvrda da nisam normalna ili stono Berini puleni vole reci totalno ponorela).
Dakle, gledam ja prilog ili more bitć da je bila cila emisija o Huda Jami jer jebi ga ipak bolesnicina nije toliko uzela maha da idzuran do kraja i popizdin.
E, popizdin na Staroga.
Pa majku mu bozjz kako ti je moga koji utec?
Da si vodija konta ne bi nas danas genetski poremeceni zajebavali s izmisljenim pizdarijan.
Mijana Mihaela:
Sandi, i ja sam ljuta na staroga … nije obavio posao kako je trebalo!
Živana Patekar (blogerica s ovog blog portala možete provjeriti na facebook-u):
Moja jedina zamjerka drugu Starom.
Vesna Pusić, jedna od zadrtijih jugo-naci-fašista, u vezi poslijeratnog pokolja koga simbolizira Bleiburg i Križni put, za stotine tisuća Hrvata pobijenih-poklanih-živih zazidanih u jame i rudnike izjavljuje sljedeće:
“Ubijeni na Bleiburgu nisu nevini, samo im sudskim putem krivnja nije dokazana!”
Netom prije, vezano za pokolj nekoliko desetaka Srba:
“Nepobitno je utvrđeno da su se zločini dogodili i onaj tko je za njih kriv treba odgovarati. Dakle, onaj kome se dokaže ta krivnja, za nju treba odgovarati, a tko nije, ne.”
Dakle, kad je recimo u pitanju Hrvat, Ante Gotovina, onda se mora odgovarati za zločine, a kad su u pitanju najveći zločinci i zločini u povijesti čovječanstva, na štetu Hrvata, onda ne treba cjepidlačiti nego pobiti sve redom. Pa što su gornja dvostruka mjerila drugo nego naci-fašizam u svom najgorem obliku?
Milanoviće i Pusićkine izjave, osim što su i po zakonu kažnjive kao govor mržnje, istovremeno su i simbol njihovih dijaboličnih umova. Po njima, zločini u Oluji, kojih je u Haagu dokazano 44, trebaju se tretirati kao strahovita kršenja ljudskih prava, ratnih konvencija i ne znam sve čega, pa ti licemjeri izražavaju potrebu za kažnjavanjem takvih strahovitih zločina. Istovremeno pokolj stotina tisuća Hrvata samo zbog pripadnosti jednoj naciji, sa smiješkom tretiraju kao pravdu i moralno opravdavaju antifašizmom. Pa je tako, po njima, zamislite, antifašizam nastao na pokoljima i odsustvu ikakvih moralnih i zakonskih normi, kriterija, za njih nešto veličanstveno i zbog čega su oni bolji od svih nas koji se takvog antifašizma iz dna duše gnušamo, sramimo i odričemo.
Dakle, ako je antifašizam uistinu takva nakaza i ako su svi antifašisti brutalni koljači, kako je to osobno Simo Dubajić opisivao vlastite pokolje po Dalmaciji i Lici, onda normalan čovjek definitivno nije i ne može biti antifašist. Zato ga slobodno ubijte zajedno s obitelji i bez suđenja, kako se to inače radi na antifašistički način.
Primijenimo li logiku tih naci-fašističkih umova na Domovinski rat, onda smo, po njima, trebali pobiti onih dvjestotinjak tisuća Srba koji su u kolonama odlazili iz države u kojoj nisu željeli živjeti, jer su po Vesni Pusić krivi, samo što im nije ni suđeno niti dokazano, ali smo ih trebali pobiti. Tako tvrdi Vesna Pusić.
Da smo kojim slučajem zaista neljudi i zločinci, te da smo ih pobili, po Zoranu Milanoviću bi svi oni koji bi dolazili na neku komemoraciju tim žrtvama bili kriminalci i kamiondžije, a komemoracija bi bila organizirana u slučaju Slobodana Miloševića. Uistinu, zar stvarno netko uopće može biti takav idiot da tako nešto opravda ili onako nešto kao Bleiburg opravdava, odnosno veliča? Izgleda da može.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (1) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)
ponedjeljak , 14.11.2016.
Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.
Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.
Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.
Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.
Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.
Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.
Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.
Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.
Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.
Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (9) * ispiši * #
Ritam zločina
četvrtak , 10.11.2016.
Aleksandar Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini g. 1951rekao : "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951). Najveći dio pobijenih su bili Hrvati."
Jugo komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidnog razmjera nad Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom. Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.
Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugo komunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 900 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s nekoliko stotina tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 1200, također s mogućih nekoliko stotina tisuća žrtava. U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.
Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugo komunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.
Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubivijim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.
Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugo komunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.
Oznake: komunizam, antifašizam, tito, genocid
komentiraj (3) * ispiši * #
Hrvatski teatar apsurda
nedjelja , 06.11.2016.
Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije s vojničkim ordenima koji su se dijelili u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica s Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.
Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što još i danas zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije bio popularan do 1991
Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak ZAVNOHa, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941. krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali s ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Zato je paradoksalno, ali istinito kako su četnici bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Depilirani pederast kao simbol “antifašizma”
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka s likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast s maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" - ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišičavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji kod dugokosih zagrebačkih fakina pendrekom utjeruje političku korektnost zbog njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeto 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje 1990.-e braniti svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom iskrene? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991. separatistima i nacionalistima, a ne ZAVNOHovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti nijedan njen čelnik bio u Haagu. Nadalje, Hrvatsku nisu branili eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi s novim identitetom politička klasa danas se dovitlava s novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalnih ukazanja EU komesara, razumljivo je kako Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Zato antifašizam, kao superelastičan pojam, danas uistinu jest temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi “međunarodne zajednice”. Međutim, zaboravlja se kako su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike, Čavoglave i Juru i Bobana. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo odagnati svaku sumnju “međunarodne zajednice” na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je ukinuti Hrvatsku ili je dati u koncesiju EU, UN ili MMF-u, kao što je to već ionako djelomično slučaj. Veliki problem leži jedino u tome što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je to i strašna dilema vladajuće političke kaste. Oni ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i ”ustaša” 1991., oni danas ne bi bili politička kasta i klasa koja sjedi u Saboru, niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora da je strašan osjećaj kada se neki član političke kaste mora rukovati s hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." I moda da je još strašnija stvar kad se bivši dragovoljci, zajedno s tzv tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode s hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. No u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara 1991. To i nije bilo baš tako, baš ka o i u velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno sa srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato što ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991. već ga u sebi svojim rođenjem nose. Oni su vrlo dobro znali tko su i kakav im je identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi je uopće bilo na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je u Hrvatskoj započeo rat koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotina stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu", i kojima je moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku? Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju, zemlja kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvještenje, a koji su ga iz raznoraznih razloga posjedovali i prije, još za vrijeme Jugoslavije. Prava statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata ne postoji, niti je do danas napravljena, te se samo može pretpostaviti kako su to pretežno bila djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. Ipak, inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I na kraju, evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav Sunić
Oznake: antifašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
Lajbek milicionari
subota , 05.11.2016.
Partizanski zločini u Gračanima označavaju masovne pokolje koje su počinili Titovi partizani u razdoblju od 10. svibnja 1945. do kraja tog mjeseca u Gračanima u podnožju Zagrebačke gore blizu Zagreba. Nakon završetka Drugog svjetskog rata jugoslavenski komunisti u okolici Gračana su mnogo tzv. „narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika) likvidirali bez suđenja. Smatra se da je žrtava na području Gračana i obližnjih Šestina bilo više tisuća.
U masovna smaknuća je bila uključena VI. lička proleterske divizija „Nikola Tesla" pod zapovjedništvom generala Đoke Jovanića (odlikovan najvišim državnim "Ordenom narodnog heroja" 20. prosinca 1951. godine), te tzv. "lajbek milicionari", dragovoljci sa zagrebačkog područja koji su se pridružili izvršenju komunističkog zločina. Egzekucije su trajale sve do početka lipnja 1945. kada je VI. divizija napustila selo.
Žrtve su ubijane tik iza naselja, na ulazu u Park prirode Medvednica. Neka od mjesta pokapanja žrtava su nakon prestanka komunističke vladavine obilježena: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl... Prema iskazima svjedoka, žrtve su dovođene iz sabirnih centara, zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u grupama ili u kolonama. Među žrtvama je bilo i muškaraca i žena; neki su bili vezani žicom, a neki nisu. Dio žrtava je ubijen klanjem, a dio strijeljanjem. Prema svjedočenju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu punu nepokopanih tijela od kojih je prijetila zaraza, da bi poslije desetljećima skrivao jednu kopiju svojega izvješća koje je poslije čuvano kao državna tajna, "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."
Užasna osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima slučajno "preživjele" vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom neprijateljskom promidžbom.
Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Ova spomenuta koljačka jedinica bila je tek jedna od partizanskih hordi koje su klale Zagrepčane i osobe koje su se našle u hrvatskoj prijestolnici, te njihove žrtve brojčano predstavljaju približno jednu petinu ljudi poubijanih na području Zagreba od svibnja do kolovoza 1945. godine.
Na sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore. Tzv. "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene "kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi.
Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naređenju polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra policije, odnosno unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb, "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.
Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. Radno vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora. "Lajbeki" su obavljali slijedeće zadaće: Po naredbi ili u prisustvu "operativnih oficira" OZNE upadali su u obiteljske stanove i vile u rezidencijalnom dijelu grada, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor.
Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovađali u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI ličke divizije.
Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić u Gračecu br. 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i štale služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosovima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali. Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog sakaćenja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu.
U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine veće djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim časnicima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima doturiti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije Dr Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve Dr. Mili Budaku.
U gračanskom stožeru VI ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, a isticao se velik broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba. Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" i koljača VI ličke divizije na gračanskom području su slijedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak.
Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su: Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete i Mirogoj (više lokacija) i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila. Stratišta na gračanskom području jedina u hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa narodne vlasti koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled leševa ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudska tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava na životu su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice".
Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda Dr. Berlot i Dr. Sindik. Tijekom očevida Dr. Berlot se onesvijestio, a Dr. Sindik je dobio tzv. živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji. Prema svjedočenju Dr. Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači (među kojima da nije uopće bilo Hrvata, su po naređenju i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u najtežem stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.
U srpnju 1945.g. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih ljudi, raspuštena je nepoznatog dana u kolovozu 1945.g. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u jednoj zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas ni jedan od "lajbek" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
U paničnom strahu od gnjeva Hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenu Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Josip Manolić zvan "Abesinac" i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".
Dr Zoran Božić
Hrvatsko Slovo
U nedjelju 22. svibnja, nadomak centru Zagreba, na Lonjščini kod Isusa, procesijom i svetom misom obilježeni su Dani sjećanja na žrtve komunističkih zločina u Gračanima u svibnju 1945. Na završetku rata selo Gračani podno Zagrebačke gore, postaju stratište za civile i zarobljenu vojsku. Na tisuće tzv. „narodnih neprijatelja" u Zagrebu je zatvoreno u zloglasne logore: Kanal (današnji autobusni kolodvor), Savska cesta, Maksimir, Prečko i druge. Neki su zarobljenici iz tih logora završili svoj život u Gračanima, gdje je VI. lička proleterska brigada uspostavila svoj stožer, vojni zatvor i mučilište.
Ulogu „osloboditelja" Zagreba dobili su bivši četnici pod zapovjedništvom Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića. U Gračane je stigla VI. lička proleterska brigada „Nikola Tesla" a zapovjednik je bio general Đoko Jovanić. Smaknuća u Gračanima trajala su sve do početka lipnja 1945. kada je VI. lička proleterska brigada napustila selo. Žrtve su pokapane u čak 17 masovnih grobišta čije su lokacije uglavnom manje poznate, iako su neke i obilježene: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl, i druga. O žrtvama postoji i dokumentacija iz partizanskih i privatnih izvora.
Najpoznatiji pokolj počinjen je u bolnici za plućne bolesti „Brestovac" na Sljemenu, gdje su bolesnici izbačeni iz kreveta, poklani i pobacani u jame. Prema izvještaju Miroslava Haramije i dr. Tadije Drinkovića koji je brinuo za bolesnike, partizani su brutalno pogubili 40 teških bolesnika, uglavnom domobrana i civila. Naknadno je pogubljeno još 170 bolesnika, a živote su poštedjeli samo osoblju bolnice, jer im je bilo potrebno za liječenje partizanskih ranjenika. Žrtve Brestovca su pokopane u blizini, od gračanskih seljaka za što su oni dobili potvrde o radu.
Oznake: komunizam, antifašizam, zločini
komentiraj (1) * ispiši * #
Drug Tito još živi
petak , 04.11.2016.
Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće.
U kojem je stanju dio političke elite u našoj zemlji svjedoči nedavna poruka iz pulskog SDP-a koji je došao na ideju da se pod krinkom antifašizma vrate partizanska imena osnovnim školama. O stanju na javnoj sceni svjedoči gostovanje Saše Broz na javnoj televiziji, koja je među ostalim ondje sjetno veličala lik i djelo svojega djeda Josipa Broza Tita, kao da narod ne zna tko je i što je uistinu njen dobri djedica bio. U polemike se Saša nedavno uključila s bivšim predsjednikom HDZ-a, jer nije joj se dopala njegova ideja da se s hrvatskih ulica i trgova makne ime njenoga djeda. Baš kao što Saša Broz brani obiteljsku lozu tako su i tzv. antifašisti godinama branili svojega šefa tvrdeći kako on nije znao što se događa. Oni to, usprkos jasnim dokazima čine i danas. Prema svjedočenju Miroslava Krleže čak je i sam Tito rekao da je morao pustiti Srbe da se izdovolje.
No, kakva je doista istina o Titu?
U istraživanjima poslijeratnih pokolja dr. Zoran Božić pronašao je brojne činjenice koje je svojedobno čak i objavio, ali u javnosti su one prošle nezapaženo.
U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da ‘u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’. Svim protivnicima svojega režima najavio je da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame. U vrijeme dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice te razgovarao sa psihopatima, točnije izvršiteljima likvidacije. Potom se vratio u Zagreb i održao govor na Trgu svetoga Marka u kojem je naveo: “Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju.” Naredna tri dana Tito je proveo u Zagrebu i okolici, a pritom je osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja posjetio je i Karlovac. Ondje je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Naredio je potom zapovjedniku ‘ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela’. I u Sisku je posjetio nešto manji logor Viktorovac te naredio žurnije ubijanje pomoću okolnog srpskog stanovništva. Cijelo popodne proveo je obilazeći stratišta i logore u okolici Samobora.
Obilazak logora
U pratnji bivšega bravara Ivana Krajačića, generala OZNE više puta obišao je zagrebačke logore i zatvore negodujući zbog spore likvidacije. Od njega i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis ubijene ‘hrvatske ranjeničke đubradi’ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima život pošteđen. Potom svi preostali ranjenici bivaju pobijeni, a vrhovni komandant dobio je popis snimaka smaknutih ranjenika iz svih jedanaest zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4791, a tom iznosi nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
U petak 25. svibnja Tito u Zagrebu svečano slavi svoj rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu rođendansko iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Milom Budakom i Nikolom Mandićem postrojenu njemu u čast. Tito je blistao osjećajući vrhunac moći, a svojoj pratnji s ponosom je pokazivao ćeliju u kojoj je nekoć bio zatvoren. Zatim se odvezao na proslavu koja je trajala dugo u noć uz rijeke alkohola.
Iduće jutro, Tito je odlučio revolucionarno riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatočenih u Zagrebu i okolici. Grad koji je prigodom prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je kraj rata sa 600 tisuća duša, uglavnom vojnika i izbjeglica iz opustošenoga dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je naredio da se ‘cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada’ te pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije OZNE i KNOJ-a usiljenim hodanjem i vlakovima organizirano sprovede na zavičajna mjesta. ‘Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji’.
Po maršalovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac istoga je dana raspisao okružnicu otvarajući dva prolazna logora. Manji je služio za izbjeglice iz užega gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora. Veći za izbjeglice iz okolice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizani su usred Zagreba na zgražavanje javnosti počeli s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem nesretnih ljudi, uglavnom staraca, žena i djeca.
Naredbe o ubijanju
Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće. Naredba nije uključivala osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba Titovu odluku uobličila je u čuvenu Naredbu broj 7. Tom naredbom komanda je uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su kojekuda skrivali, da se jave radi novačenja u JA. Odmah po partizanskom novačenju izvršenom u Maksimirskoj 63 mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Po dvije skupine, u četveroredima odvedeni su na usiljenu hodnju smrti preko Podravina, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon zvjerstava vršenih putem u Kovin ih je stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
I Vjesnik je pisao o Titovim pohodima pa je tako jedne prigode objavio vijest da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba. U to doba upravljao je pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja nedaleko od Krapine, pokajnik Mladen Šafranko, svjedočio je da Tito dva dana nakon rođendana obilazi zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od 300-tinjam metara motrio je ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih svjetovnih osoba. Prema naredbi svi su ubijeni sjekirama, prišao je zatim jami naredivši da se na tijela koja su se još micala nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito iz Zagreba odlazi u Ljubljanju gdje je održao govor, a u njemu se pohvalio:
Govor u Ljubljani
Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde. Svjedočanstvo borca Franca Sečena, kazuje da je putem obišao stratište u Barbarinu rovu, na brdu iznad Laškog i stratište u Trbovolju gdje je iskazao zadovoljstvo metodama ubijanja. U rudniku su žrtve nakon vezanja žicom žive bacali u rudarska okna i potom za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema riječima Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani nakon govora i proslave pijan naredio otvaranje masovnog stratišta na Kočevskom Rogu. To je trebalo ubrzati likvidaciju 200 tisuća zarobljenih bandita. Mjesto pokolja pijani maršal odabrao je uz asistenciju: Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Prema riječima koljača Jure za vrijeme boravka u Sloveniji posjetio je klaonicu na Kočevskom Rogu, kada su se tamo žestoko ubijali ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu, opet nenajavljeno dolazi u Sloveniju susrećući se s maršalom Crvene armije F.I. Tolbuhinom, a na putu kroz Sloveniju obilazi Celje i okolicu. Svjedok Sečen tvrdi kako je to područje uistinu obišao, kako bi posjetio klaonicu ljudi koja je radila punom snagom. To su bili logori Bežigrad i Taharje puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Isti dan obišao je šumu i logor Tezno pred Maribora. Sečen svjedoči: “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Potom se ovaj zločinac vraća u Zagreb i posjećuje bolnicu Rebro gdje boravi više od dva sata, a zanima se za to je li bolnica očišćenja od ‘hrvatske bande’. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro kapetan dr. Julius svom maršalu podnio je prijavak: Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje. Nakon Rebra, odlazi u Bjelovar gdje posjećuje logor Bjelovar i stratište Lug. Potom kreće prema Osijeku, a kolona vozila uz rubove ceste stalno nailazi na nepokopane leševe, zaostale iz prolazaka hodanja smrti. Vozila u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Po riječima Kaće Popovića na relaciji Bjelovar-Kovin u pokretu je istovremeno bilo 26 ešalona zarobljenika i civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim pravcem u dva mjeseca kroz stroj za ubijanje prošlo je 200 tisuća ljudi, a malo je onih koji su ostali živi. Dijelom su pobijeni na tlu Vojvodine i pobacani u rovove koje su ondje iskopali Nijemcu, u svrhu stopiranja Crvene armije na Sremskom frontu. Obilazio je Tito i logor u Kovinu nakon čega se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Tito je bio svjestan mogućih strahota koje čini pa je tih dana naložio Koči Popoviću da se unište svi tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni- XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.
‘Sve u svojim rukama’
U proljeće i ljeto ’45. godine general Popović, u svjedočanstvu rečenom nakon Titove nemilosti, tvrdi da je on rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama držao u svojim rukama. Nikada to nije prepuštao suradnicima, a isti je odnos imao i spram ubijanjima Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem 2. svj. Rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta”, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Koči, maršal nikada nije osjećao sućut prema svojim žrtvama. Bio je poremećena ličnost kojoj životi nisu značili ništa već je bolesno uživao u gašenjima ljudskih života. Javno se sam hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen ’45 njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Tito se javno hvalio brojem ubijenih ‘narodnih neprijatelja’. Prema partijskom izvješću iz ’52 bilo je to 586 tisuća ljudi. U tom broju preko 500 tisuća činili su Hrvati. Uz svoga vrhovnog zapovjednika izvršitelji tih zločina su Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNA-e, organi narodne vlasti zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno.
Oznake: komunizam, antifašizam, tito, zločini
komentiraj (5) * ispiši * #
"Antifašizam" (2. dio)
utorak , 01.11.2016.
U zapadnim zemljama razvijene demokracije, kada se slavi Dan pobjede nad nacifašizmom, nećete čuti riječ “antifašizam. Razlog tome je prilično “banalan”, ona je Staljinov “izum”, smokvin list za zločine komunističkog totalitarnog sustava. Zapadne demokratske zemlje govorit će i govore o “borbi za demokraciju” u kontekstu antihitlerovske koalicije, o “borbi protiv zla”, ali ne o “antifašizmu”, tom Staljinovom lingvističkom pronalasku. Naime, Staljin je Berlinski zid nazvao “antifašističkim zidom”, dok su ga demokrati s druge strane zida nazivali “Berlinski zid”, zid iza kojega se kolje, ubija, zid iza kojega nema temeljnih prava i sloboda, zid iza kojega se gladuje, u konačnici, zid koji predstavlja sve ono protiv čega se demokratski Zapad borio, jednako kao i protiv Hitlera.
Za Zapadnjake, u jednom, antifašizam je sinonim za komunizam, kojeg su institucije Europske unije osudile jednako kao i nacifašizam. Antifašizam kao pojam preživio je samo u državama koje još uvijek baštine snažno komunističko, pa i staljinističko naslijeđe, među koje se ubraja i ovaj tamni nelustrirani vilajet zvan Republika Hrvatska. U njoj se i riječ fašist i danas rabi, kako je to činio i Staljin, za eliminaciju neistomišljenika, riječ fašist je etiketa koju nekome prilijepite da biste ga društveno i medijski eliminirali. Tako je činio i Staljin kada je htio nekoga eliminirati, nazvao ga je fašistom, potom još proglasio ludim (psihijatrizacija neprijatelja) i pravac Sibir. Milijuni su tako poklani od ovog vrsnog antifašista. Iste metode primjenjivao je i najveći antifašist naših naroda i narodnosti drug Tito.
Eliminacija neistomišljenika
Danas u Hrvatskoj fašist je svatko onaj tko nije za gay brakove, koji ne prihvaća bilo koju dimenziju iz tvornice političke korektnosti sa svojim orvelijanskim novogovorom. Dakle, i danas riječ fašist funkcionira kao etiketa za eliminaciju neistomišljenika, kao i u Staljinovo doba, samo što je danas malo teže “fašiste” bacati u jame, sada ih se tjera u društvena, medijska i semantička geta. Za ovo zadnje zaduženi su antifašisti na sveučilištima.
Danas, 2015. godine, sedamdeset godina nakon pobjede nad nacifašizmom, antifašizam ne treba, niti se može tretirati u političkim kategorijama, nego u psihijatrijskim, kao oblik paranoje, kao crtanje vraga po zidu, ili kao apologiju zla ispod kojeg se skriva “antifašizam”.
Ustaše i partizani
Ovu paranoju sustavno potiču najviše strukture vlasti, u čemu su prednjačila dva posljednja predsjednika, Josipović i Mesić, kao i povjesničari i novinari kojima je to paranoično talambasanje sasvim solidan izvor prihoda i donacija raznih ministarstava. Oni još uvijek podižu u Hrvatskoj “antifašističke zidove” u svojim glavama, pa je te zidove, sazdane od opeke zvane paranoja i žbuke u kojoj su izmiješane sociopatija i alokronija (neistovremenost vremena), nemoguće srušiti. Hrvatska je njihov talac. Ustaše i partizani kod nas su stvarniji nego dok su doista postojali, dok su ratovali. Ovaj poremećaj je toliko progredirao u Hrvatskoj 21. stoljeća da imamo i ligu mladih antifašista!? Ne kažem da pojam “antifašizam” treba zabraniti, nego upozoriti na njegovo staljinističko podrijetlo, te u skladu s njihovom paranojom, zaključiti:
U Hrvatskoj postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti!
Ivica Šola
Glas Slavonije
Oznake: antifašizam, eliminacija neistomišljenika, psihijatrija
komentiraj (2) * ispiši * #
Djeca SKOJevaca
Osim u samom vrhu vlasti, djecu skojevaca i partizana možemo pronaći i na visokim učilištima, u gospodarstvu (na čelu najvećih i najprofitabilnijih hrvatskih tvrtki su stari komunistički kadrovi), a većinu medija (što privatnih, što državnih) i dvadeset godina nakon pada komunizma vode djeca komunističkih kadrova.
Ante Josipović
Sve činjenice govore kako Ivo Josipović pripada komunističkoj ideologiji. Oboje bivši, on i Zoran Milanović kao predsjednik Vlade RH inzistiraju na uvođenju ćirilice u Vukovaru, dok su tužbu protiv Srbije za strašne zločine i genocid nad hrvatskim narodom u srbočetničkoj agresiji željeli povući.
Iako je već nebrojeno puta kazano kako djeca u principu ne trebaju odgovarati za ono što su im radili očevi, to vrijedi samo ako ta djeca ne nastavljaju s ideologijom i politikom koja štiti i negira zločine komunizma, odnosno koja ne štiti njihove očeve. U konkretnom slučaju to znači sve na štetu samostalne Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Primjerice, bivši predsjednik Ivo Josipović mnogo je puta tvrdio kako se o njegovu ocu pišu neistine. Međutim, postoje brojni svjedoci koji tvrde kako braneći oca Josipović zapravo ne govori istinu. Ivan Zvonimir Čičak podsjeća kako je Ivo Josipović nekoliko puta izjavio da mu se otac Ante 1971. godine povukao iz politike. Čičak pak tvrdi suprotno – da je 1971/1972 Ante Josipović u tadašnjoj partijskoj strukturi počeo naglo napredovati, što govori o njegovu političkom opredjeljenju i povjerenju tadašnje komunističke vlasti u njega. On kaže kako je na sjednici u Karađorđevu omjer pristalica za Savku bio 12 prema 8. U vlaku od Karađorđeva do Zagreba, Ante Josipović je promijenio svoje mišljenje i stao na stranu protiv Savke. Tada je Ante Josipović ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo "Kordinacione radne grupe” kojoj je zadatak bio ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanju suđenja “proljećarima”.
- Ante Josipović je bio kadrovik za izbacivanje, uhićenja i optužnica protiv tadašnjh hrvatskih proljećara, tvrdio je Čičak. Inače, to je bilo vrijeme općeg progona prohrvatskih kadrova, a tim je progonom 3200 ljudi završilo u komunističkim zatvorima, a preko 200 tisuća protjerano je s posla.
Osim što Antu Josipovića kriminalizira činjenica kako je svojedobno bio i upravitelj Golog otoka, njega traži i talijansko tužiteljstvo držeći ga odgovornim za ubojstva hrvatske političke emigracije u Italiji, posebno za zločin ubojstva koje se dogodilo kraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine kad su udbaške ubojice likvidirale cijelu obitelj Ševo – supružnika Stipe i Tatjane te devetogodišnju kći Rosemarie, i to pošto je tada bio na funkciji izvršnog sekretara za ideološki nadzor UDBE u CK SKH koja je odobravala, a ponekad i sama izvršavala fizičke likvidacije, kao što je to slučaj sa Antom Josipovićem u konkretnom slučaju.
Milan Čačić
U to vrijeme progona hrvatskih domoljuba, otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio je "javni tužitelj” koji je kao povjerljiva osoba tadašnjeg režima pisao optužnice protiv domoljuba, odnosno svih sumnjivih osoba koje se nisu slagale s politikom Titova režima. Milan Čačić, otac bivšeg prvog potpredsjednika Milanovićeve Vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća SR Hrvatske. Međutim, za razliku od svoga tadašnjega šefa Dragutina Haramije koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Titova obračuna s Hrvatima u Karađorđevu, naglo krenula uzlaznom putanjom. Istovremeno dok je Ante Josipović, voljom Milke Planinc, nakon sloma hrvatskoga proljeća naglo "bljesnuo” kao kadrovski sekretar CK SKH, svemoćni partijski kadrovici su Milana Čačića imenovali republičkim tužiteljem SR Hrvatske.
Poznavatelji tadašnjih jugoslavenskih prilika ističu kako to nije bilo slučajno. Naime, Milka Planinc, Ante Josipović, ali i Milan Čačić u prvim su poratnim godinama itekako bili bliski zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji OZNI. Milku Planinc se godinama sumnjičilo za sudjelovanje u najokrutnijim komunističkim zločinima nakon II. svjetskoga rata. Slično je i s Antom Josipovićem, ocem bivšeg hrvatskog predsjednika, za koga određeni krugovi tvrde da je, kao djelatnik OZNE, odmah nakon II. svjetskoga rata sudjelovao u zataškavanju komunističkih zločina na području Vrgorca i Zabiokovlja, da bi nakon toga obnašao odgovornu dužnost direktora poduzeća koje je zapravo bilo paravan za radni logor na Golom otoku.
Stipe Milanović
Otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, u bivšoj je Jugoslaviji obavljao brojne javne dužnosti: među inima bio je tajnik kabineta Mike Tripala, a u novostvorenoj je Hrvatskoj početkom devedesetih postao pomoćnik ministra kulture Vlatka Pavletića. Stipe Milanović je i dugogodišnji prijatelj Stjepana Mesića, još iz članstva u Centralnom komitetu SKJ. U vrijeme socijalizma bio je i zagrebački gradski zastupnik, vodio je Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a kasnije je radio u Privrednoj banci Zagreb. Nakon sukoba s Pavletićem, pomoć mu je ponudio Stipe Mesić koji je bio predsjednik Sabora. On je Milanovića pokušao ugurati na mjesto veleposlanika u Ukrajinu, ali problem je bio to što nije član HDZ-a.
Inače, otac Zorana Milanovića je stari prijatelj i Josipa Perkovića. Navodno je upravo na Perkovićevu intervenciju sadašnji hrvatski premijer postao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Josip Perković je 1993. zamolio Ivu Sanadera, tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova da zaposli mladog Milanovića, tada službenika Trgovačkog suda. Po dolasku u MVP Zoki je brzo napredovao upravo zahvaljujući karakteristikama koje mu je napisao Perković.
Stipe Milanović sudjelovao je u formiranju II Dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama i rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske Armije.
U emisiji Nu2 za Stipu Milanovića 18.svibnja 2014. godine Tomislav Josić je između ostalog rekao kako je bio veleposlanik u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić, ali da o tome ništa nije znao. To je kao da pitate Vukovarce koji su bili u ratu u Vukovaru, a da poslije neće pokazati gdje su grobovi pobijenih. Lustracija se mora napraviti. Nitko ne tvrdi da bivše UDBAše treba zatvarati, ali ne davati im poslove u javnom životu, to bi bio neki minimum minimuma. Zapravo, gotovo svim vladajućima u Hrvatskoj otac je bio negdje. Oni nisu došli sa sela, nisu došli iz anonimnosti, još manje iz rodoljublja i zanimljivo, svi su oni udobno potkovani. U vezi toga bilo bi zanimljivo pročačkati i dio Josićeve izjave pred kamerama HTV-a nakon što je, lamentirajući na temu UDBE i lustracije, ustvrdio i “kakav otac, takav sin”. To što je Stipe Milanović podnio tužbu i dobio presudu protiv Tomislava Josića ništa ne mijenja na stvari, obzirom kako je jedna od osnovnih funkcija današnjeg Hrvatskog pravosuđa, gdje redom sjede djeca bivših i ne samo partijskih dužnosnika iz vremena SFRJ, zaštita lika i djela njihovih roditelja, u kom smislu treba promatrati i njegovu korumpiranost, a što je poznato i u Briselu.
Oznake: antifašizam, jugoslaventvo, lustracija, udba
komentiraj (1) * ispiši * #
"Antifašizam" (1. dio)
ponedjeljak , 31.10.2016.
(Hrvatsko Kulturno vijeće)
Autor: Dr. Tomislav Sunić
(Hrvatski tjednik)
'Hrvatska u očima Nijemaca' (1)
' U Odžacima, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.' ...'Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. … Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, opaka autora) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca'.
Ne, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkoga nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnog prosistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvoraca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase. Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamoli ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru UDBE io bivšem jugoslavenskom aparatu.
Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela s današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali folksdojčeri iz Hrvatske i Srbije s današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnoga obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: 'Inteligencija'.
Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i folksdojčeri 1945. Početkom travnja 1945. godine jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde počeli serijske masakre, između ostaloga i u Vukovaru gdje su prvu večer likvidirali sto Hrvata i Nijemaca. Godine 1991. nakon pada Vukovara 18. studenoga, ponovno pod okriljem titovke i petokrake, počeo je okrutan zločin nad Hrvatima. objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.
Ovo je lijepa brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne voli pametnoga, a kamoli pametnjakovića.
Trebali su stoga titoisti, OZNAši, a kasnije i UDBAši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca.
U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. 'Essegu', ili kako se popularno zvao 'Frankfurt na Dravi', živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i natpise na svim državnim institucijama Slavonije, ali i cijele Hrvatske.
Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri.
'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'.
Ne nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Sremski front Zaklada podunavskih Nijemaca. Knjiga nosi mnoštvo imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni OZNAš ili UDBAš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.
Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u 'zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista'. A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i OZNAša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim 'ustaškim teroristima' koji su 1991. branili Vukovar.
No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: 'jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada'.
'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'. Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, OZNAški i komunistički kadar, koji je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svom opravdanom strahu pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud. Uz malo fingiranoga hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska.
JNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Otona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.
No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije mnogo toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. Lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637.939 hektara zemlje! - znači površina dvije države Luxembourga), ne će ići lako.
No Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.
A o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalnu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu s 200.000 građana njemačkoga podrijetla. Pavelić im nije dopustio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u.
Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošene krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek (Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci.
Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnoga balkanskog vilajeta. Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni!
Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu. Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tući se protiv turskih saveznika – Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni, svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana, danas ne bi postojala.
Stoga ako se već diže glas o potrebi 'manjinskih prava' te ako se već osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca.
Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Brea-i, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu s najvećim postotkom Amerikanaca njemačkoga podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskome Sao Paolu, ili pak u australskome Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu – nego svih Srba i svih Jugoslavena zajedno diljem cjelokupne Slavonije.
Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novoga Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, koje su njihovi preci nekada nosili. Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridružilo stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.
Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.
O tome će biti u riječi u nastavku ovoga feljtonu kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca – i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u Uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicama, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.
Konačno, jednoga dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – Nijemci. U Hrvatskom saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s Hrvatskim i Njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas.
A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg 'kulturkampfa' putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija – od Aachene do Augsburga.
Veliku pogrešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju velikosrbe i 'četnike' za nedavne zločine u Krivci Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci). Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine. nedavnom Hrvatskom obrambenome ratu. (Izraz 'Domovinski rat' nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenog zvuka u stranim ušima).
Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci).
Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.
Da nije bilo 1991., hrvatskih dragovoljaca, hrvatske 'ustaške' emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti.
Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine njihovih učitelja partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.
Oznake: antifašizam, komunistički zloćini, jugoslaveni, tito
komentiraj (3) * ispiši * #
Svjedočanstva
subota , 14.05.2016.
Još nekoliko sati i bit će kraj moga života. O, Bože, o žalosna majko, majko moja., ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj sin.
Ivanka Škrabec (25) umrla od ruke “oslobiditelja”, tukli su je do krvi i zapovijedili da sama sebi iskopa grob. Zatim su je zadavili i bacili u plitku jamu. Pronađena je slučajno. Uza nju bilo je pismo svom nerođenom djetetu koga trebaju pročitati svi dobri ljudi ovog svijeta, kako bi spriječili da zločinci više nikada ne bi išli zlim, Kainovim putem. Je li to u današnjoj Hrvatskoj u kojoj “antifašisti” sad već otvoreno rade posljednje pripreme za obračun “Mi ili Oni” moguće?
O moje dijete, moj nježni anđele, kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice, koje bi me razveselilo! O moje dijete, moj nježni, bijeli cvijete.
Nikad ne ću vidjeti tvoje bijele ručice. Nikad mi ne ćeš uzvratiti nježni zagrljaj. Nikada te ne ću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu. Nikada, moje dijete. Tamo negdje u zagrljaju šume, naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta nikad ti ne će pjevati uspavanku. Tvoja postelja bit ću ja, premda hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku. A ti, samo mirno spavaj, dijete moje. Blizu si mog srca, koje te mnogo voli, na žalost, premda te ljubim, od smrti, koja nas čeka, ne mogu te spasiti.
Samo mirno spavaj. Ne možeš slutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. i tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe. Zajedno ćemo poći k Bogu.
Kad sam te prvi put osjetila, osjetila sam tvoj nemir, počela sam sanjati, kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Nažalost, oblit će te moja krv. S majčinom krvlju pune ljubavi bit ćeš kršten. Gledala sam te kako se prvi put klanjaš Kristu u hostiji. Na žalost, moje tijelo će ubrzo biti ciberij. Ti moje dijete, pa hostija u njemu.
Iz mog ciberija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce ... Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele, ondje ću vidjeti tvoje lice. Tamo ćeš prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovorit ćeš: “O, Mama!”
Ivanka Novak Škrabec, Celje, svibanj 1945.
Svjedočenje Britanskih vojnika o pokoljima koje su Partizani činili nad Hrvatima. Britanci potresno plaču kad se sjete tih nemilih scena…
Michael Palaich, iz filma Bleburška tragedija, razgovor s časnikom Britanske vojske pod zapovjedništvom feldmaršala Alexander-a.
Michael Palaich, iz filma Bleburška tragedija, razgovor s britanskim tužiteljem iz doba Nuernberškog procesa, poslije istaknutim pravnikom i savjetnikom Britanske vlade.
Oznake: Bleburška tragedija, komunistički zloćini, antifašizam, Fašizam
komentiraj (5) * ispiši * #
| < | ožujak, 2018 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
malI Preteče Microsofta velikoG
Svatko može ostvariti svoj puni potencijal.
Ali ono što smo ne može se unaprijed odrediiti.
Put koga slijedimo izbor je naše osobne vizije.
Ne dozvolimo vlastitom strahu ili očekivanjima koje projiciramo na DRUGE da ograniče našu vlastitu sudbinu ... jer ... iako se sudbina ne može promijeniti, sa njom se barem možemo suočiti.
Rođeni smo kao LJUDI a umiremo kao POJEDINCI. Nije li to savršeno?
kAko pomoći nEukom
GraNice su u glavi. Srce ih ne priZNaje.
GraNice su u nama. RaZum ih preBRođuje.
Budimo SVoJI bEzGrAniČnO.
dEFInicijE
sve što JE duBoko volI maSkE.
Friedrich Wilhelm Nietzsche
ne vjeRUje li, isTINski morALlist će uvIJEk u sebI naći i sNAGU i spoSOBNOst da ne povjeruje u čUDO. poJAVI li se kao neOBORIva činjeNICA pred njim čUDO, prije će poSUMNJAti u svoje osjećAJE nego priZNATI činjeNICU.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
zaJEDNIčko svim IDEOlogijama jest da Svoju vLASTitu utoPIJU žele PREDSTAVAviti kao kraj poVIJESTI – bilo u obliku uniVerzaLnog komunIZMA, gloBALne demokRACIJE ili tisućLJetnog reiCHa.
Mark Mazower
anD sO, My fElloV crOATS, asK Not whaT YOur counTRY can do for you BUT ask What You can DO for yoUR counTRY.
JFK & Blokirani