Bijela boja u prvom polju

utorak , 29.11.2016.

Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.



Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.

Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.

Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.

Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.

Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.

Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.

Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.


Borislav Ristić,
Večernji list

Oznake: antifašizam, tito, Hrvatska, demokracija, lustracija

Ritam zločina

četvrtak , 10.11.2016.

Aleksandar Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini g. 1951rekao : "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951). Najveći dio pobijenih su bili Hrvati."



Jugo komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidnog razmjera nad Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom. Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.

Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugo komunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 900 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s nekoliko stotina tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 1200, također s mogućih nekoliko stotina tisuća žrtava. U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugo komunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.

Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubivijim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.

Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugo komunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.

Oznake: komunizam, antifašizam, tito, genocid

Drug Tito još živi

petak , 04.11.2016.

Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće.

U kojem je stanju dio političke elite u našoj zemlji svjedoči nedavna poruka iz pulskog SDP-a koji je došao na ideju da se pod krinkom antifašizma vrate partizanska imena osnovnim školama. O stanju na javnoj sceni svjedoči gostovanje Saše Broz na javnoj televiziji, koja je među ostalim ondje sjetno veličala lik i djelo svojega djeda Josipa Broza Tita, kao da narod ne zna tko je i što je uistinu njen dobri djedica bio. U polemike se Saša nedavno uključila s bivšim predsjednikom HDZ-a, jer nije joj se dopala njegova ideja da se s hrvatskih ulica i trgova makne ime njenoga djeda. Baš kao što Saša Broz brani obiteljsku lozu tako su i tzv. antifašisti godinama branili svojega šefa tvrdeći kako on nije znao što se događa. Oni to, usprkos jasnim dokazima čine i danas. Prema svjedočenju Miroslava Krleže čak je i sam Tito rekao da je morao pustiti Srbe da se izdovolje.



No, kakva je doista istina o Titu?

U istraživanjima poslijeratnih pokolja dr. Zoran Božić pronašao je brojne činjenice koje je svojedobno čak i objavio, ali u javnosti su one prošle nezapaženo.

U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da ‘u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’. Svim protivnicima svojega režima najavio je da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame. U vrijeme dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice te razgovarao sa psihopatima, točnije izvršiteljima likvidacije. Potom se vratio u Zagreb i održao govor na Trgu svetoga Marka u kojem je naveo: “Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju.” Naredna tri dana Tito je proveo u Zagrebu i okolici, a pritom je osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja posjetio je i Karlovac. Ondje je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Naredio je potom zapovjedniku ‘ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela’. I u Sisku je posjetio nešto manji logor Viktorovac te naredio žurnije ubijanje pomoću okolnog srpskog stanovništva. Cijelo popodne proveo je obilazeći stratišta i logore u okolici Samobora.



Obilazak logora

U pratnji bivšega bravara Ivana Krajačića, generala OZNE više puta obišao je zagrebačke logore i zatvore negodujući zbog spore likvidacije. Od njega i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis ubijene ‘hrvatske ranjeničke đubradi’ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima život pošteđen. Potom svi preostali ranjenici bivaju pobijeni, a vrhovni komandant dobio je popis snimaka smaknutih ranjenika iz svih jedanaest zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4791, a tom iznosi nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito u Zagrebu svečano slavi svoj rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu rođendansko iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Milom Budakom i Nikolom Mandićem postrojenu njemu u čast. Tito je blistao osjećajući vrhunac moći, a svojoj pratnji s ponosom je pokazivao ćeliju u kojoj je nekoć bio zatvoren. Zatim se odvezao na proslavu koja je trajala dugo u noć uz rijeke alkohola.

Iduće jutro, Tito je odlučio revolucionarno riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatočenih u Zagrebu i okolici. Grad koji je prigodom prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je kraj rata sa 600 tisuća duša, uglavnom vojnika i izbjeglica iz opustošenoga dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je naredio da se ‘cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada’ te pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije OZNE i KNOJ-a usiljenim hodanjem i vlakovima organizirano sprovede na zavičajna mjesta. ‘Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji’.

Po maršalovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac istoga je dana raspisao okružnicu otvarajući dva prolazna logora. Manji je služio za izbjeglice iz užega gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora. Veći za izbjeglice iz okolice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizani su usred Zagreba na zgražavanje javnosti počeli s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem nesretnih ljudi, uglavnom staraca, žena i djeca.



Naredbe o ubijanju

Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće. Naredba nije uključivala osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba Titovu odluku uobličila je u čuvenu Naredbu broj 7. Tom naredbom komanda je uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su kojekuda skrivali, da se jave radi novačenja u JA. Odmah po partizanskom novačenju izvršenom u Maksimirskoj 63 mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Po dvije skupine, u četveroredima odvedeni su na usiljenu hodnju smrti preko Podravina, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon zvjerstava vršenih putem u Kovin ih je stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

I Vjesnik je pisao o Titovim pohodima pa je tako jedne prigode objavio vijest da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba. U to doba upravljao je pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja nedaleko od Krapine, pokajnik Mladen Šafranko, svjedočio je da Tito dva dana nakon rođendana obilazi zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od 300-tinjam metara motrio je ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih svjetovnih osoba. Prema naredbi svi su ubijeni sjekirama, prišao je zatim jami naredivši da se na tijela koja su se još micala nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito iz Zagreba odlazi u Ljubljanju gdje je održao govor, a u njemu se pohvalio:



Govor u Ljubljani

Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde. Svjedočanstvo borca Franca Sečena, kazuje da je putem obišao stratište u Barbarinu rovu, na brdu iznad Laškog i stratište u Trbovolju gdje je iskazao zadovoljstvo metodama ubijanja. U rudniku su žrtve nakon vezanja žicom žive bacali u rudarska okna i potom za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema riječima Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani nakon govora i proslave pijan naredio otvaranje masovnog stratišta na Kočevskom Rogu. To je trebalo ubrzati likvidaciju 200 tisuća zarobljenih bandita. Mjesto pokolja pijani maršal odabrao je uz asistenciju: Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Prema riječima koljača Jure za vrijeme boravka u Sloveniji posjetio je klaonicu na Kočevskom Rogu, kada su se tamo žestoko ubijali ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu, opet nenajavljeno dolazi u Sloveniju susrećući se s maršalom Crvene armije F.I. Tolbuhinom, a na putu kroz Sloveniju obilazi Celje i okolicu. Svjedok Sečen tvrdi kako je to područje uistinu obišao, kako bi posjetio klaonicu ljudi koja je radila punom snagom. To su bili logori Bežigrad i Taharje puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Isti dan obišao je šumu i logor Tezno pred Maribora. Sečen svjedoči: “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Potom se ovaj zločinac vraća u Zagreb i posjećuje bolnicu Rebro gdje boravi više od dva sata, a zanima se za to je li bolnica očišćenja od ‘hrvatske bande’. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro kapetan dr. Julius svom maršalu podnio je prijavak: Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje. Nakon Rebra, odlazi u Bjelovar gdje posjećuje logor Bjelovar i stratište Lug. Potom kreće prema Osijeku, a kolona vozila uz rubove ceste stalno nailazi na nepokopane leševe, zaostale iz prolazaka hodanja smrti. Vozila u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Po riječima Kaće Popovića na relaciji Bjelovar-Kovin u pokretu je istovremeno bilo 26 ešalona zarobljenika i civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim pravcem u dva mjeseca kroz stroj za ubijanje prošlo je 200 tisuća ljudi, a malo je onih koji su ostali živi. Dijelom su pobijeni na tlu Vojvodine i pobacani u rovove koje su ondje iskopali Nijemcu, u svrhu stopiranja Crvene armije na Sremskom frontu. Obilazio je Tito i logor u Kovinu nakon čega se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Tito je bio svjestan mogućih strahota koje čini pa je tih dana naložio Koči Popoviću da se unište svi tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni- XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.



‘Sve u svojim rukama’

U proljeće i ljeto ’45. godine general Popović, u svjedočanstvu rečenom nakon Titove nemilosti, tvrdi da je on rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama držao u svojim rukama. Nikada to nije prepuštao suradnicima, a isti je odnos imao i spram ubijanjima Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem 2. svj. Rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta”, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Koči, maršal nikada nije osjećao sućut prema svojim žrtvama. Bio je poremećena ličnost kojoj životi nisu značili ništa već je bolesno uživao u gašenjima ljudskih života. Javno se sam hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen ’45 njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Tito se javno hvalio brojem ubijenih ‘narodnih neprijatelja’. Prema partijskom izvješću iz ’52 bilo je to 586 tisuća ljudi. U tom broju preko 500 tisuća činili su Hrvati. Uz svoga vrhovnog zapovjednika izvršitelji tih zločina su Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNA-e, organi narodne vlasti zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno.

Oznake: komunizam, antifašizam, tito, zločini

"Antifašizam" (1. dio)

ponedjeljak , 31.10.2016.

Ritualni partizanski pokolji Hrvata i Nijemaca u Vukovaru
(Hrvatsko Kulturno vijeće)
Autor: Dr. Tomislav Sunić
(Hrvatski tjednik)


'Hrvatska u očima Nijemaca' (1)

' U Odžacima, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.' ...'Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. … Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, opaka autora) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca'.

Ne, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkoga nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnog prosistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvoraca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase. Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamoli ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru UDBE io bivšem jugoslavenskom aparatu.

Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela s današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali folksdojčeri iz Hrvatske i Srbije s današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnoga obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: 'Inteligencija'.

Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i folksdojčeri 1945. Početkom travnja 1945. godine jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde počeli serijske masakre, između ostaloga i u Vukovaru gdje su prvu večer likvidirali sto Hrvata i Nijemaca. Godine 1991. nakon pada Vukovara 18. studenoga, ponovno pod okriljem titovke i petokrake, počeo je okrutan zločin nad Hrvatima. objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.

Ovo je lijepa brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne voli pametnoga, a kamoli pametnjakovića.

Trebali su stoga titoisti, OZNAši, a kasnije i UDBAši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca.

U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. 'Essegu', ili kako se popularno zvao 'Frankfurt na Dravi', živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i natpise na svim državnim institucijama Slavonije, ali i cijele Hrvatske.



Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri.

'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'.

Ne nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Sremski front Zaklada podunavskih Nijemaca. Knjiga nosi mnoštvo imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni OZNAš ili UDBAš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u 'zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista'. A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i OZNAša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim 'ustaškim teroristima' koji su 1991. branili Vukovar.

No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: 'jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada'.

'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'. Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, OZNAški i komunistički kadar, koji je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svom opravdanom strahu pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud. Uz malo fingiranoga hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska.

JNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Otona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.

No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije mnogo toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. Lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637.939 hektara zemlje! - znači površina dvije države Luxembourga), ne će ići lako.

No Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.

A o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalnu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu s 200.000 građana njemačkoga podrijetla. Pavelić im nije dopustio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u.

Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošene krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek (Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci.

Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnoga balkanskog vilajeta. Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni!

Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu. Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tući se protiv turskih saveznika – Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni, svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana, danas ne bi postojala.

Stoga ako se već diže glas o potrebi 'manjinskih prava' te ako se već osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca.

Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Brea-i, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu s najvećim postotkom Amerikanaca njemačkoga podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskome Sao Paolu, ili pak u australskome Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu – nego svih Srba i svih Jugoslavena zajedno diljem cjelokupne Slavonije.

Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novoga Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, koje su njihovi preci nekada nosili. Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridružilo stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.



Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

O tome će biti u riječi u nastavku ovoga feljtonu kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca – i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u Uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicama, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.

Konačno, jednoga dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – Nijemci. U Hrvatskom saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s Hrvatskim i Njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas.

A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg 'kulturkampfa' putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija – od Aachene do Augsburga.

Veliku pogrešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju velikosrbe i 'četnike' za nedavne zločine u Krivci Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci). Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine. nedavnom Hrvatskom obrambenome ratu. (Izraz 'Domovinski rat' nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenog zvuka u stranim ušima).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci).

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Da nije bilo 1991., hrvatskih dragovoljaca, hrvatske 'ustaške' emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti.

Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine njihovih učitelja partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.

Oznake: antifašizam, komunistički zloćini, jugoslaveni, tito

Čestitka

srijeda , 25.05.2016.

Puno radim pa nemam vremena da starim.
J.B.Tito

Druže Tito! Čestitku ti pišem na brzinu, jer imam pametnijega posla. U osvit tvojega rođendana godine 2016. čestitam ti što si do danas uspio izbjeći osudu tvojega svijetlog lika i vizionarskoga djela. Čestitam ti, junački sine, što si uspješno zameo tragove čak i svojega rođendana. Samo u godini 1892. povijesna vrela bilježe šest nadnevaka tvojih utjelovljenja, potom dva nadnevka u godini 1890. i jedan 1893. Čestitam ti svih devet rođendana! I šaljem ti osamdeset i osam (brojkom: 88) crvenih ruža, zbog toga što si, prema nadnevku krštenja, jedini na svijetu kršten prije rođenja. Čestitam i na rođenju i na prethodnom krštenju!

Druže Tito! Čestitam ti što si gvozdenom revolucionarnom vizijom godine 1952. poslije teških unutarnjih borba odlučio da si sam sebe rodio 25. svibnja. Bila je to dalekosežna odluka. Da nije bila, tko bi te se danas o 25. svibnju sjetio? SFRjot? Komunistička partija Jugoslavije? Jugoslavenska narodna armija? Pokret nesvrstanih? Štafetonosci? Tko, jedini naš maršale?

Druže Tito! Čestitam ti na svim tvojim povijesnim imenima: Joseph, Józef, Jozef, Josif, Josip i Ivan. Čestitke upućujem i svim tvojim dosad poznatim nadimcima: Ambroz, Beker, Gašparovič, Joža, Rudi, Vajs, Valter i Lebedjev. I dva tvoja povijesna prezimena zavrjeđuju čestitku, kako Broz, tako i Brozovič. Vjerujem da si u međuvremenu odlučio je li ti otac bio Franz, Fran ili Franjo, a majka Maria ili Marija. I koliko su djece imali, petnaest, deset, devet ili sedam. Čestitam, ako se za neku biografiju odlučio jesi i ako nisi. Što god odlučio, znamo, pogriješiti ne možeš!

Druže Tito, čestitam ti na nepokolebljivom držanju u Rusiji, Španjolskoj, na Bleiburgu, Teznom, Kočevskom Rogu, Macelju... I na svim odlukama kojima si oslobodio najmanje 570.000 narodnih neprijatelja, ustaških zmija i drugih, na koje budno pazimo da ne dođe do revizije povijesti. O, trostruki naš narodni heroju, Nazorov Poglavnik ti do koljena nije koliko god se rankovićevci trude dokazati da je bio bolji od tebe. Nije! Antifašizma mi, nije. I zato si Rankovića s razlogom maknuo. Čestitam!

Čestitam ti na brijunskom drebanku s klavirom, mandarinama s kubanskim cigarama, pudlicama i Galebu, na dvjema maserkama, mečki sa šestero vrata i tvojim lovištima po šumama i gorama bratstva i jedinstva. Na masovnim stratištima i prikrivenim grobištima. Na vanjskom i unutarnjem dugu. I na proizvodnji emigracije. I znaj, koračamo tvojim putem. Dug raste. I emigracija, enormno. I neka rastu. Tako si nas učio.

Druže Tito! Iako se raspala, čuvamo Jugoslaviju. Jer ona živi vječno, kao i ti, ako si se raspao. Javljam ti tužnu vijest, umro je Bata Živojinović, tvoj najbolji partizan, a Nešo Stazić slomio kuk pa ga ove godine možda ne će biti za sedam ustaških kunića na Brijunima da ti olašti klavirčinu. Oni, mislim na Brijune, u sigurnim su rukama sultana Šerbedžije. Da se pohvalimo pred tvojim svijetlim likom i velikim djelom, Brijune nikad nismo dali u ruke narodnih neprijatelja! Ne ćemo ni ovo ljeto, do posljednjega daha branit ćemo ono što si stvorio i nama ostavio. Nije to malo što se braniti mora!

Druže Tito, ma, čestitam ti sve po redu. Bojim se nabrajati, da nešto ne preskočim. Ali da se zna, čestitam ti i na svim kongresima, plenarnim govorima i ekspozeima. I na svakom tvom dolasku u Zagreb, Split... i svakom tvom odlasku, također. Bili su to posjeti sa stilom!

Druže Tito! Neizmjernu čestitku šaljem ti zbog dosljednog izbjegavanja odlaska u Jasenovac. Trebalo je za takvu provokaciju četnicima pred nosom imati jaja velika kao pauk, kao i onda kad si Staljinu rekao povijesno ne, kad te ono bio najurio jer si htio postati veći Staljin od Staljina! Zato mi, obezumuđeni, hodočastimo Bogdanićevu betonskom čudu umjesto tebe. U tri kolone, neka se zna, da aveti prošlosti ne spavaju. Hodočastimo vozeći u leru, jer budno čekamo tvoju odlučnu zapovijed o tome hoćemo li naprijed ili natrag. Samo s tobom možemo naprijed. I natrag. Kličemo: Za Tita, spremni! Hvala ti što si se ugradio u temelje nezavisne države Hrvatske, onda kad si izvodio dramoletić pod nazivom AVNOJ. Ugradit ćemo i tvoj svijetli lik u Ustav. Kad-tad.

Druže Tito! Poslao bih ti čestitku po tvojem najodanijem poštaru-udarniku i vječnom omladincu R. Gadmanu kad bih znao gdje i koga sad siše otkad je sletio s vrha HRT-ova vimena. Ne brini, gdje god bio, nije mu loše. Naučio si omladince kako se kadrovira i zbrinjava zaslužne drugove i tvoje vjerne čestitare. Sve je pod kontrolom. I svi su na sigurnom. To je tvoja i samo tvoja zasluga. Druže Tito, ti si temelj, mi smo cigle!

Neumrli! Ne znam, rekoh, tko će ti uručiti moju skromnu čestitku, ali znam kako proslave Dana mladosti, tvoje vječne mladosti, ne će biti na beogradskom stadionu partizana, jer tamo su uglavnom četnici i Titova stafetrapjevaju – spremte se spremte četniciiii, silna će borba i u EU bit. Ne znam ni tko će ti i gdje ove godine uručiti drvenoga, oprosti na izrazu, rođendanskog pimpeka, kojega si tako volio kao i sve naše tekovine. Prvoga si primio u svoje junačke ruke u Zagrebu godine 1946., stigao je iz Kragujevca, sjećaš se? No, siguran sam da će na njegovom vrhu i ove godine biti blistava petokraka pod kojom si na tako revolucionarno odlučan način izgradio tamnicu naroda i narodnih neprijatelja, unutarnjih i vanjskih. Čestitam, čestitam i čestitam.

Druže Tito, uvjeren sam kako će želje za tvoj dug život i dobro zdravlje na ovaj ili onaj način doći do tvojega velikoga srca koje kuca za sve nas na ovim prostorima. I šire.

Sretan ti rođendan, dragi naš druže Tito, ma gdje bio, ma gdje rođen, ma tko bio, ma što o tebi govorili, kad god rođen ili nerođen bio ili ne bio. Mi starimo – ti si uvijek i uvek mlad. Mi smo tvoji, ti si naš.

Oznake: tito