Lajbek milicionari

subota , 05.11.2016.

Partizanski zločini u Gračanima označavaju masovne pokolje koje su počinili Titovi partizani u razdoblju od 10. svibnja 1945. do kraja tog mjeseca u Gračanima u podnožju Zagrebačke gore blizu Zagreba. Nakon završetka Drugog svjetskog rata jugoslavenski komunisti u okolici Gračana su mnogo tzv. „narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika) likvidirali bez suđenja. Smatra se da je žrtava na području Gračana i obližnjih Šestina bilo više tisuća.

U masovna smaknuća je bila uključena VI. lička proleterske divizija „Nikola Tesla" pod zapovjedništvom generala Đoke Jovanića (odlikovan najvišim državnim "Ordenom narodnog heroja" 20. prosinca 1951. godine), te tzv. "lajbek milicionari", dragovoljci sa zagrebačkog područja koji su se pridružili izvršenju komunističkog zločina. Egzekucije su trajale sve do početka lipnja 1945. kada je VI. divizija napustila selo.

Žrtve su ubijane tik iza naselja, na ulazu u Park prirode Medvednica. Neka od mjesta pokapanja žrtava su nakon prestanka komunističke vladavine obilježena: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl... Prema iskazima svjedoka, žrtve su dovođene iz sabirnih centara, zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u grupama ili u kolonama. Među žrtvama je bilo i muškaraca i žena; neki su bili vezani žicom, a neki nisu. Dio žrtava je ubijen klanjem, a dio strijeljanjem. Prema svjedočenju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu punu nepokopanih tijela od kojih je prijetila zaraza, da bi poslije desetljećima skrivao jednu kopiju svojega izvješća koje je poslije čuvano kao državna tajna, "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."



Užasna osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima slučajno "preživjele" vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom neprijateljskom promidžbom.

Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Ova spomenuta koljačka jedinica bila je tek jedna od partizanskih hordi koje su klale Zagrepčane i osobe koje su se našle u hrvatskoj prijestolnici, te njihove žrtve brojčano predstavljaju približno jednu petinu ljudi poubijanih na području Zagreba od svibnja do kolovoza 1945. godine.

Na sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore. Tzv. "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene "kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi.

Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naređenju polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra policije, odnosno unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb, "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. Radno vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora. "Lajbeki" su obavljali slijedeće zadaće: Po naredbi ili u prisustvu "operativnih oficira" OZNE upadali su u obiteljske stanove i vile u rezidencijalnom dijelu grada, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor.

Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovađali u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI ličke divizije.

Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić u Gračecu br. 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i štale služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosovima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali. Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog sakaćenja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine veće djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim časnicima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima doturiti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije Dr Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve Dr. Mili Budaku.

U gračanskom stožeru VI ličke divizije stolovao je bivši četnički "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, a isticao se velik broj djece i žena mlađe dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba. Stratišta i masovne grobnice žrtava "Lajbek milicionara" i koljača VI ličke divizije na gračanskom području su slijedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske "stare sjenokoše", Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak.

Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala ista skupina koljača su: Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete i Mirogoj (više lokacija) i Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila. Stratišta na gračanskom području jedina u hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa narodne vlasti koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled leševa ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudska tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava na životu su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice".

Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda Dr. Berlot i Dr. Sindik. Tijekom očevida Dr. Berlot se onesvijestio, a Dr. Sindik je dobio tzv. živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji. Prema svjedočenju Dr. Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači (među kojima da nije uopće bilo Hrvata, su po naređenju i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u najtežem stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "greškom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

U srpnju 1945.g. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih ljudi, raspuštena je nepoznatog dana u kolovozu 1945.g. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u jednoj zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas ni jedan od "lajbek" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.

U paničnom strahu od gnjeva Hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenu Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Josip Manolić zvan "Abesinac" i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju tisuća zvjerski pobijenih zagrepčana i tvrdi da ima "neobično miran san".

Dr Zoran Božić
Hrvatsko Slovo



U nedjelju 22. svibnja, nadomak centru Zagreba, na Lonjščini kod Isusa, procesijom i svetom misom obilježeni su Dani sjećanja na žrtve komunističkih zločina u Gračanima u svibnju 1945. Na završetku rata selo Gračani podno Zagrebačke gore, postaju stratište za civile i zarobljenu vojsku. Na tisuće tzv. „narodnih neprijatelja" u Zagrebu je zatvoreno u zloglasne logore: Kanal (današnji autobusni kolodvor), Savska cesta, Maksimir, Prečko i druge. Neki su zarobljenici iz tih logora završili svoj život u Gračanima, gdje je VI. lička proleterska brigada uspostavila svoj stožer, vojni zatvor i mučilište.

Ulogu „osloboditelja" Zagreba dobili su bivši četnici pod zapovjedništvom Koste Nađa, Peke Dapčevića i Koče Popovića. U Gračane je stigla VI. lička proleterska brigada „Nikola Tesla" a zapovjednik je bio general Đoko Jovanić. Smaknuća u Gračanima trajala su sve do početka lipnja 1945. kada je VI. lička proleterska brigada napustila selo. Žrtve su pokapane u čak 17 masovnih grobišta čije su lokacije uglavnom manje poznate, iako su neke i obilježene: Obernjak, Strmec, Bjelčenica, Lonjščina, Peščenka, Zlodijev Brijeg, Banekov stubl, i druga. O žrtvama postoji i dokumentacija iz partizanskih i privatnih izvora.

Najpoznatiji pokolj počinjen je u bolnici za plućne bolesti „Brestovac" na Sljemenu, gdje su bolesnici izbačeni iz kreveta, poklani i pobacani u jame. Prema izvještaju Miroslava Haramije i dr. Tadije Drinkovića koji je brinuo za bolesnike, partizani su brutalno pogubili 40 teških bolesnika, uglavnom domobrana i civila. Naknadno je pogubljeno još 170 bolesnika, a živote su poštedjeli samo osoblju bolnice, jer im je bilo potrebno za liječenje partizanskih ranjenika. Žrtve Brestovca su pokopane u blizini, od gračanskih seljaka za što su oni dobili potvrde o radu.

Oznake: komunizam, antifašizam, zločini

Drug Tito još živi

petak , 04.11.2016.

Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće.

U kojem je stanju dio političke elite u našoj zemlji svjedoči nedavna poruka iz pulskog SDP-a koji je došao na ideju da se pod krinkom antifašizma vrate partizanska imena osnovnim školama. O stanju na javnoj sceni svjedoči gostovanje Saše Broz na javnoj televiziji, koja je među ostalim ondje sjetno veličala lik i djelo svojega djeda Josipa Broza Tita, kao da narod ne zna tko je i što je uistinu njen dobri djedica bio. U polemike se Saša nedavno uključila s bivšim predsjednikom HDZ-a, jer nije joj se dopala njegova ideja da se s hrvatskih ulica i trgova makne ime njenoga djeda. Baš kao što Saša Broz brani obiteljsku lozu tako su i tzv. antifašisti godinama branili svojega šefa tvrdeći kako on nije znao što se događa. Oni to, usprkos jasnim dokazima čine i danas. Prema svjedočenju Miroslava Krleže čak je i sam Tito rekao da je morao pustiti Srbe da se izdovolje.



No, kakva je doista istina o Titu?

U istraživanjima poslijeratnih pokolja dr. Zoran Božić pronašao je brojne činjenice koje je svojedobno čak i objavio, ali u javnosti su one prošle nezapaženo.

U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da ‘u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’. Svim protivnicima svojega režima najavio je da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame. U vrijeme dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice te razgovarao sa psihopatima, točnije izvršiteljima likvidacije. Potom se vratio u Zagreb i održao govor na Trgu svetoga Marka u kojem je naveo: “Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju.” Naredna tri dana Tito je proveo u Zagrebu i okolici, a pritom je osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja posjetio je i Karlovac. Ondje je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Naredio je potom zapovjedniku ‘ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela’. I u Sisku je posjetio nešto manji logor Viktorovac te naredio žurnije ubijanje pomoću okolnog srpskog stanovništva. Cijelo popodne proveo je obilazeći stratišta i logore u okolici Samobora.



Obilazak logora

U pratnji bivšega bravara Ivana Krajačića, generala OZNE više puta obišao je zagrebačke logore i zatvore negodujući zbog spore likvidacije. Od njega i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis ubijene ‘hrvatske ranjeničke đubradi’ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima život pošteđen. Potom svi preostali ranjenici bivaju pobijeni, a vrhovni komandant dobio je popis snimaka smaknutih ranjenika iz svih jedanaest zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4791, a tom iznosi nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

U petak 25. svibnja Tito u Zagrebu svečano slavi svoj rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu rođendansko iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Milom Budakom i Nikolom Mandićem postrojenu njemu u čast. Tito je blistao osjećajući vrhunac moći, a svojoj pratnji s ponosom je pokazivao ćeliju u kojoj je nekoć bio zatvoren. Zatim se odvezao na proslavu koja je trajala dugo u noć uz rijeke alkohola.

Iduće jutro, Tito je odlučio revolucionarno riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatočenih u Zagrebu i okolici. Grad koji je prigodom prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je kraj rata sa 600 tisuća duša, uglavnom vojnika i izbjeglica iz opustošenoga dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je naredio da se ‘cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada’ te pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije OZNE i KNOJ-a usiljenim hodanjem i vlakovima organizirano sprovede na zavičajna mjesta. ‘Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji’.

Po maršalovoj naredbi zapovjednik grada Većeslav Holjevac istoga je dana raspisao okružnicu otvarajući dva prolazna logora. Manji je služio za izbjeglice iz užega gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora. Veći za izbjeglice iz okolice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizani su usred Zagreba na zgražavanje javnosti počeli s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem nesretnih ljudi, uglavnom staraca, žena i djeca.



Naredbe o ubijanju

Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće. Naredba nije uključivala osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba Titovu odluku uobličila je u čuvenu Naredbu broj 7. Tom naredbom komanda je uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su kojekuda skrivali, da se jave radi novačenja u JA. Odmah po partizanskom novačenju izvršenom u Maksimirskoj 63 mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Po dvije skupine, u četveroredima odvedeni su na usiljenu hodnju smrti preko Podravina, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon zvjerstava vršenih putem u Kovin ih je stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

I Vjesnik je pisao o Titovim pohodima pa je tako jedne prigode objavio vijest da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba. U to doba upravljao je pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja nedaleko od Krapine, pokajnik Mladen Šafranko, svjedočio je da Tito dva dana nakon rođendana obilazi zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od 300-tinjam metara motrio je ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih svjetovnih osoba. Prema naredbi svi su ubijeni sjekirama, prišao je zatim jami naredivši da se na tijela koja su se još micala nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito iz Zagreba odlazi u Ljubljanju gdje je održao govor, a u njemu se pohvalio:



Govor u Ljubljani

Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde. Svjedočanstvo borca Franca Sečena, kazuje da je putem obišao stratište u Barbarinu rovu, na brdu iznad Laškog i stratište u Trbovolju gdje je iskazao zadovoljstvo metodama ubijanja. U rudniku su žrtve nakon vezanja žicom žive bacali u rudarska okna i potom za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema riječima Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani nakon govora i proslave pijan naredio otvaranje masovnog stratišta na Kočevskom Rogu. To je trebalo ubrzati likvidaciju 200 tisuća zarobljenih bandita. Mjesto pokolja pijani maršal odabrao je uz asistenciju: Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Prema riječima koljača Jure za vrijeme boravka u Sloveniji posjetio je klaonicu na Kočevskom Rogu, kada su se tamo žestoko ubijali ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu, opet nenajavljeno dolazi u Sloveniju susrećući se s maršalom Crvene armije F.I. Tolbuhinom, a na putu kroz Sloveniju obilazi Celje i okolicu. Svjedok Sečen tvrdi kako je to područje uistinu obišao, kako bi posjetio klaonicu ljudi koja je radila punom snagom. To su bili logori Bežigrad i Taharje puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Isti dan obišao je šumu i logor Tezno pred Maribora. Sečen svjedoči: “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Potom se ovaj zločinac vraća u Zagreb i posjećuje bolnicu Rebro gdje boravi više od dva sata, a zanima se za to je li bolnica očišćenja od ‘hrvatske bande’. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro kapetan dr. Julius svom maršalu podnio je prijavak: Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje. Nakon Rebra, odlazi u Bjelovar gdje posjećuje logor Bjelovar i stratište Lug. Potom kreće prema Osijeku, a kolona vozila uz rubove ceste stalno nailazi na nepokopane leševe, zaostale iz prolazaka hodanja smrti. Vozila u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Po riječima Kaće Popovića na relaciji Bjelovar-Kovin u pokretu je istovremeno bilo 26 ešalona zarobljenika i civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim pravcem u dva mjeseca kroz stroj za ubijanje prošlo je 200 tisuća ljudi, a malo je onih koji su ostali živi. Dijelom su pobijeni na tlu Vojvodine i pobacani u rovove koje su ondje iskopali Nijemcu, u svrhu stopiranja Crvene armije na Sremskom frontu. Obilazio je Tito i logor u Kovinu nakon čega se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Tito je bio svjestan mogućih strahota koje čini pa je tih dana naložio Koči Popoviću da se unište svi tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni- XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.



‘Sve u svojim rukama’

U proljeće i ljeto ’45. godine general Popović, u svjedočanstvu rečenom nakon Titove nemilosti, tvrdi da je on rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama držao u svojim rukama. Nikada to nije prepuštao suradnicima, a isti je odnos imao i spram ubijanjima Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem 2. svj. Rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta”, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Koči, maršal nikada nije osjećao sućut prema svojim žrtvama. Bio je poremećena ličnost kojoj životi nisu značili ništa već je bolesno uživao u gašenjima ljudskih života. Javno se sam hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen ’45 njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Tito se javno hvalio brojem ubijenih ‘narodnih neprijatelja’. Prema partijskom izvješću iz ’52 bilo je to 586 tisuća ljudi. U tom broju preko 500 tisuća činili su Hrvati. Uz svoga vrhovnog zapovjednika izvršitelji tih zločina su Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNA-e, organi narodne vlasti zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno.

Oznake: komunizam, antifašizam, tito, zločini