Bijela boja u prvom polju

utorak , 29.11.2016.

Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.



Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.

Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.

Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.

Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.

Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.

Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.

Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.


Borislav Ristić,
Večernji list

Oznake: antifašizam, tito, Hrvatska, demokracija, lustracija

Djeca SKOJevaca

utorak , 01.11.2016.

Osim u samom vrhu vlasti, djecu skojevaca i partizana možemo pronaći i na visokim učilištima, u gospodarstvu (na čelu najvećih i najprofitabilnijih hrvatskih tvrtki su stari komunistički kadrovi), a većinu medija (što privatnih, što državnih) i dvadeset godina nakon pada komunizma vode djeca komunističkih kadrova.



Ante Josipović

Sve činjenice govore kako Ivo Josipović pripada komunističkoj ideologiji. Oboje bivši, on i Zoran Milanović kao predsjednik Vlade RH inzistiraju na uvođenju ćirilice u Vukovaru, dok su tužbu protiv Srbije za strašne zločine i genocid nad hrvatskim narodom u srbočetničkoj agresiji željeli povući.

Iako je već nebrojeno puta kazano kako djeca u principu ne trebaju odgovarati za ono što su im radili očevi, to vrijedi samo ako ta djeca ne nastavljaju s ideologijom i politikom koja štiti i negira zločine komunizma, odnosno koja ne štiti njihove očeve. U konkretnom slučaju to znači sve na štetu samostalne Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Primjerice, bivši predsjednik Ivo Josipović mnogo je puta tvrdio kako se o njegovu ocu pišu neistine. Međutim, postoje brojni svjedoci koji tvrde kako braneći oca Josipović zapravo ne govori istinu. Ivan Zvonimir Čičak podsjeća kako je Ivo Josipović nekoliko puta izjavio da mu se otac Ante 1971. godine povukao iz politike. Čičak pak tvrdi suprotno – da je 1971/1972 Ante Josipović u tadašnjoj partijskoj strukturi počeo naglo napredovati, što govori o njegovu političkom opredjeljenju i povjerenju tadašnje komunističke vlasti u njega. On kaže kako je na sjednici u Karađorđevu omjer pristalica za Savku bio 12 prema 8. U vlaku od Karađorđeva do Zagreba, Ante Josipović je promijenio svoje mišljenje i stao na stranu protiv Savke. Tada je Ante Josipović ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo "Kordinacione radne grupe” kojoj je zadatak bio ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanju suđenja “proljećarima”.

- Ante Josipović je bio kadrovik za izbacivanje, uhićenja i optužnica protiv tadašnjh hrvatskih proljećara, tvrdio je Čičak. Inače, to je bilo vrijeme općeg progona prohrvatskih kadrova, a tim je progonom 3200 ljudi završilo u komunističkim zatvorima, a preko 200 tisuća protjerano je s posla.

Osim što Antu Josipovića kriminalizira činjenica kako je svojedobno bio i upravitelj Golog otoka, njega traži i talijansko tužiteljstvo držeći ga odgovornim za ubojstva hrvatske političke emigracije u Italiji, posebno za zločin ubojstva koje se dogodilo kraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine kad su udbaške ubojice likvidirale cijelu obitelj Ševo – supružnika Stipe i Tatjane te devetogodišnju kći Rosemarie, i to pošto je tada bio na funkciji izvršnog sekretara za ideološki nadzor UDBE u CK SKH koja je odobravala, a ponekad i sama izvršavala fizičke likvidacije, kao što je to slučaj sa Antom Josipovićem u konkretnom slučaju.



Milan Čačić

U to vrijeme progona hrvatskih domoljuba, otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio je "javni tužitelj” koji je kao povjerljiva osoba tadašnjeg režima pisao optužnice protiv domoljuba, odnosno svih sumnjivih osoba koje se nisu slagale s politikom Titova režima. Milan Čačić, otac bivšeg prvog potpredsjednika Milanovićeve Vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća SR Hrvatske. Međutim, za razliku od svoga tadašnjega šefa Dragutina Haramije koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Titova obračuna s Hrvatima u Karađorđevu, naglo krenula uzlaznom putanjom. Istovremeno dok je Ante Josipović, voljom Milke Planinc, nakon sloma hrvatskoga proljeća naglo "bljesnuo” kao kadrovski sekretar CK SKH, svemoćni partijski kadrovici su Milana Čačića imenovali republičkim tužiteljem SR Hrvatske.

Poznavatelji tadašnjih jugoslavenskih prilika ističu kako to nije bilo slučajno. Naime, Milka Planinc, Ante Josipović, ali i Milan Čačić u prvim su poratnim godinama itekako bili bliski zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji OZNI. Milku Planinc se godinama sumnjičilo za sudjelovanje u najokrutnijim komunističkim zločinima nakon II. svjetskoga rata. Slično je i s Antom Josipovićem, ocem bivšeg hrvatskog predsjednika, za koga određeni krugovi tvrde da je, kao djelatnik OZNE, odmah nakon II. svjetskoga rata sudjelovao u zataškavanju komunističkih zločina na području Vrgorca i Zabiokovlja, da bi nakon toga obnašao odgovornu dužnost direktora poduzeća koje je zapravo bilo paravan za radni logor na Golom otoku.



Stipe Milanović

Otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, u bivšoj je Jugoslaviji obavljao brojne javne dužnosti: među inima bio je tajnik kabineta Mike Tripala, a u novostvorenoj je Hrvatskoj početkom devedesetih postao pomoćnik ministra kulture Vlatka Pavletića. Stipe Milanović je i dugogodišnji prijatelj Stjepana Mesića, još iz članstva u Centralnom komitetu SKJ. U vrijeme socijalizma bio je i zagrebački gradski zastupnik, vodio je Odbor za izgradnju dvorane “Vatroslav Lisinski”, a kasnije je radio u Privrednoj banci Zagreb. Nakon sukoba s Pavletićem, pomoć mu je ponudio Stipe Mesić koji je bio predsjednik Sabora. On je Milanovića pokušao ugurati na mjesto veleposlanika u Ukrajinu, ali problem je bio to što nije član HDZ-a.

Inače, otac Zorana Milanovića je stari prijatelj i Josipa Perkovića. Navodno je upravo na Perkovićevu intervenciju sadašnji hrvatski premijer postao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Josip Perković je 1993. zamolio Ivu Sanadera, tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova da zaposli mladog Milanovića, tada službenika Trgovačkog suda. Po dolasku u MVP Zoki je brzo napredovao upravo zahvaljujući karakteristikama koje mu je napisao Perković.

Stipe Milanović sudjelovao je u formiranju II Dalmatinske brigade, borio se na Sutjesci i u brojnim drugim bitkama i rat je završio u Trstu kao major Jugoslavenske Armije.

U emisiji Nu2 za Stipu Milanovića 18.svibnja 2014. godine Tomislav Josić je između ostalog rekao kako je bio veleposlanik u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić, ali da o tome ništa nije znao. To je kao da pitate Vukovarce koji su bili u ratu u Vukovaru, a da poslije neće pokazati gdje su grobovi pobijenih. Lustracija se mora napraviti. Nitko ne tvrdi da bivše UDBAše treba zatvarati, ali ne davati im poslove u javnom životu, to bi bio neki minimum minimuma. Zapravo, gotovo svim vladajućima u Hrvatskoj otac je bio negdje. Oni nisu došli sa sela, nisu došli iz anonimnosti, još manje iz rodoljublja i zanimljivo, svi su oni udobno potkovani. U vezi toga bilo bi zanimljivo pročačkati i dio Josićeve izjave pred kamerama HTV-a nakon što je, lamentirajući na temu UDBE i lustracije, ustvrdio i “kakav otac, takav sin”. To što je Stipe Milanović podnio tužbu i dobio presudu protiv Tomislava Josića ništa ne mijenja na stvari, obzirom kako je jedna od osnovnih funkcija današnjeg Hrvatskog pravosuđa, gdje redom sjede djeca bivših i ne samo partijskih dužnosnika iz vremena SFRJ, zaštita lika i djela njihovih roditelja, u kom smislu treba promatrati i njegovu korumpiranost, a što je poznato i u Briselu.

Oznake: antifašizam, jugoslaventvo, lustracija, udba