"Antifašizam" (2. dio)

utorak , 01.11.2016.



U zapadnim zemljama razvijene demokracije, kada se slavi Dan pobjede nad nacifašizmom, nećete čuti riječ “antifašizam. Razlog tome je prilično “banalan”, ona je Staljinov “izum”, smokvin list za zločine komunističkog totalitarnog sustava. Zapadne demokratske zemlje govorit će i govore o “borbi za demokraciju” u kontekstu antihitlerovske koalicije, o “borbi protiv zla”, ali ne o “antifašizmu”, tom Staljinovom lingvističkom pronalasku. Naime, Staljin je Berlinski zid nazvao “antifašističkim zidom”, dok su ga demokrati s druge strane zida nazivali “Berlinski zid”, zid iza kojega se kolje, ubija, zid iza kojega nema temeljnih prava i sloboda, zid iza kojega se gladuje, u konačnici, zid koji predstavlja sve ono protiv čega se demokratski Zapad borio, jednako kao i protiv Hitlera.

Za Zapadnjake, u jednom, antifašizam je sinonim za komunizam, kojeg su institucije Europske unije osudile jednako kao i nacifašizam. Antifašizam kao pojam preživio je samo u državama koje još uvijek baštine snažno komunističko, pa i staljinističko naslijeđe, među koje se ubraja i ovaj tamni nelustrirani vilajet zvan Republika Hrvatska. U njoj se i riječ fašist i danas rabi, kako je to činio i Staljin, za eliminaciju neistomišljenika, riječ fašist je etiketa koju nekome prilijepite da biste ga društveno i medijski eliminirali. Tako je činio i Staljin kada je htio nekoga eliminirati, nazvao ga je fašistom, potom još proglasio ludim (psihijatrizacija neprijatelja) i pravac Sibir. Milijuni su tako poklani od ovog vrsnog antifašista. Iste metode primjenjivao je i najveći antifašist naših naroda i narodnosti drug Tito.




Eliminacija neistomišljenika

Danas u Hrvatskoj fašist je svatko onaj tko nije za gay brakove, koji ne prihvaća bilo koju dimenziju iz tvornice političke korektnosti sa svojim orvelijanskim novogovorom. Dakle, i danas riječ fašist funkcionira kao etiketa za eliminaciju neistomišljenika, kao i u Staljinovo doba, samo što je danas malo teže “fašiste” bacati u jame, sada ih se tjera u društvena, medijska i semantička geta. Za ovo zadnje zaduženi su antifašisti na sveučilištima.

Danas, 2015. godine, sedamdeset godina nakon pobjede nad nacifašizmom, antifašizam ne treba, niti se može tretirati u političkim kategorijama, nego u psihijatrijskim, kao oblik paranoje, kao crtanje vraga po zidu, ili kao apologiju zla ispod kojeg se skriva “antifašizam”.




Ustaše i partizani

Ovu paranoju sustavno potiču najviše strukture vlasti, u čemu su prednjačila dva posljednja predsjednika, Josipović i Mesić, kao i povjesničari i novinari kojima je to paranoično talambasanje sasvim solidan izvor prihoda i donacija raznih ministarstava. Oni još uvijek podižu u Hrvatskoj “antifašističke zidove” u svojim glavama, pa je te zidove, sazdane od opeke zvane paranoja i žbuke u kojoj su izmiješane sociopatija i alokronija (neistovremenost vremena), nemoguće srušiti. Hrvatska je njihov talac. Ustaše i partizani kod nas su stvarniji nego dok su doista postojali, dok su ratovali. Ovaj poremećaj je toliko progredirao u Hrvatskoj 21. stoljeća da imamo i ligu mladih antifašista!? Ne kažem da pojam “antifašizam” treba zabraniti, nego upozoriti na njegovo staljinističko podrijetlo, te u skladu s njihovom paranojom, zaključiti:
U Hrvatskoj postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti!


Ivica Šola
Glas Slavonije





Oznake: antifašizam, eliminacija neistomišljenika, psihijatrija

<< Arhiva >>