Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)

ponedjeljak , 14.11.2016.

Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.



Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.

Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.

Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.

Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.




Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.

Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.

Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.

Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.

Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.

Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.


(nastavlja se)

Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska