JA CIGANIN

četvrtak , 22.01.2015.

Shvatimo li diskriminaciju kao bolest, nije nam teško razumjeti da se na istu može steći i imunitet.
U koliko ste previše izloženi istoj – sumnjam. No u koliko ste pomalo glupasti da shvatite bit podijele ili diskriminacije, vrlo vjerojatno možete na istu steći i imunitet. Ja mislim da se to meni dogodilo. Ova dva cigića na slici su Julio i Otto, onaj treći sa slamćicom i neprobojnim "Dvojnim C" sam ja, okejžn je primanje u pionire.

Julio i Otto su išli sa mnom u razred i ne pamtim baš da ih je itko nešto posebno diskriminirao, doduše sjećam se da sam od nekoga bio upozoren da smrde. Istina, mirisali su drugačije, pomalo na špek. Neko kratko razdoblje sam sjedio s Juliom, jer ih je nastavnica razdvojila zbog nereda kojeg su stvarali. Julio bi više nadrljao ni kriv ni dužan, ustvari Otto bio epicentar nereda. Julio jest mirisao drugačije, ali sam i ja njemu zacijelo mirisao drugačije i bio je dijete kao i ja. Uvriježen je stav dječje psihologije da djeca obično snažno prepoznaju razlike, očigledno djeca prepoznaju bitne razlike, ja ih nisam vidio. Ali sam vidio djecu koja su ih vidjela, a oni su danas ljudi koji ih još uvijek vide. Bila su to „bitnija“ djeca, jebatga, valjda su zato i vidjela razlike, jer su razlike bile „bitne“.
Ujedno, želim vjerovati da je nastavnica koju sam doživljavao pravičnom, iako je bila i vrlo stroga (pamtim to po povlačenju za zulufe, jednom prilikom kada sam Vesni dao vritnjak, doduše onak' mlaki, iz nemoći drugog način iskazivanja naklonosti) slučajnim odabirom Julia posjela kraj mene.
Ostala djeca baš nešto nisu sjedila pored njih, ali i tu želim vjerovati da djeca sjede u gangovima, škvadri ili s najboljim frendovima. U ostalom u to doba nije bila moderna podjela, ili sam i tu već bio naivan pa je nisam registrirao, al' dao bih se kladit' u neku univerzalnu jednakost.



Bilo kako bilo, Julio i Otto su otišli negdje u trećem razredu, tako da nisam mogao pratiti razvoj ove društvene fenomenologije, koja bi mi pomogla da danas kada znam da nismo svi isti, ali ne po tim osnovama, odvagnem poziciju roma.
Stoga mi ostaje da zaključim:

Dakle ako si dovoljno glup da nisi prepametan, odoljet ćeš izazovu da postaneš bitan, odoliš li izazovu da postaneš bitan, velike su šanse da ćeš prihvatiti činjenicu da smo svi bitni, u koliko netko naravno – nije bitniji.

ZOKI 1 ZOKI 2 ZOKI 3, majke mi ne znam koji si!?

ponedjeljak , 19.01.2015.

Naputak o pravom lijeku / ono k'o pred film: Fiksiranju tečaja jedne poskočene valute, obično prethodi previd pada drugih komparativnih valuta!“

ZOKI 1 bi fiksirao tečaj švicrca, kao klasičnu populističku mjeru (a mrzi populizam) u skladu s nadolazećim izborima i balansiranju snaga te peglanja terena u odnosu na grbe što su im ostale iza izbora. S druge strane ova vlada ništa ne radi, već samo donosi ad hoc odluke – to je kao da dragu s kojom si u vezi 4 godine, uvijek karaš s nogu, loše i brzo, al' jebiga rezultat je = ona je jebena.

ZOKI 2 bi fiksirao tečaj švicarca na godinu dana, tek da prebaci vrući krumpir novoj vladi, dakle konačno se ponaša kao pravi hadeznestičar. Malonogometna ekipa vlade – sluša a ne kuži, vidi a ne sluša, čuje a ne čuje, a Pusićka trenutno nije tu, dok Lalovac mjerka novi ajncug šik guvernera.

ZOKI 3 bi fiksirao tečaj švicarca kao trojanca (Trojanski konj, ne virus već tema iz grčke mitologije (al' toliko valjda znate), kako bi poslao obje gore navedene poruke, otkrivajući bokove i čineći se ranjivijim, kome čemu – biračima. Spuštajući na ovaj način tonus esdepeovih mišića i prilagođavajući korak novoj opciji koju će zajedno s hadezeom ponuditi na sljedećim izborima = tehničko taktičkoj vladi. De facto koalicija hadezea i esdepea, provedena kroz nestranačke stručnjake iz njihovih tabora.
(5. Scenarij napisan u travnju 2013.) Nema tako razočaranih građana kakvima se ovakva patka ne bi dala uvalit', nije da im baš paše, ali potrošili se i crveni i plavi, pa i još jedino dostaje za kvorum za koaliciju ispod stola. Nije li tako, opet sam precjenio hrvatske birače, a s druge strane nadam se da ovima nisam dao ideju, al' oni i ovako i onako ničije ideje ne slušaju.
Glad hrvatskog čovjeka za promjenama, bez obzira kakve one bile, je obrnuto proporcionalna zdravom vidu (ne trebam dodat' i razumu, jel' da?), stoga teško da bi čudilo.

ZOKI , majketi koji si?

TEŽE JE POSTATI ČOVJEK NEGO POLITIČAR

nedjelja , 18.01.2015.

a i kad se postane, treba bivati čovjekom,
dok je za političara dovoljno postojanje.

No, čak i ako nam uspije postati čovjekom,
taj će nam doseg, bitno otežati postajanje političarom.

Ako pak čovjek uspije postati političar,
njegova čovječnost bivat' će politikom!

STID

četvrtak , 15.01.2015.

Jedan od najtraumatičnijih, ali i najuzvišenijih osjećaja,
privilegija je onih koji:
čine,
(griješe,
padaju,
uče,
dižu se,)
onih kojih osim sebe vide i druge,
ali i uvijek onih kojima je stalo.

IDI I POVEDI LJUDE!

srijeda , 14.01.2015.

VLADA RH: „NOVI POČETAK - za socijalno najugroženije građane - provedba mjera otpisa duga i odgode ovrhe“
provedba mjera otpisa duga i odgode ovrhe

Ako je ovo najbolje što možete odmah dajte ostavke svi,
i ustupite mjesto novokreiranoj taktičko tehničkoj vladi HDZ-a,
ne zato jer su bolji, već zato što morate imati mrvu ponosa koja bi u vama PERAČIMA SAVJESTI trebala izazvati lavinu srama.

U zemlji u kojoj se svega četvrt poslovanja odnosi na realni sektor, od kojega jedino uredno ubirete sve namete, vi opraštate dugove (do 25000kn) tvrtkama u državnom vlasništvu te građanstvu jednokratno od 10000 kn.

Dat' ćete gladnome ribu, umjesto da mu regulativom omogućite pristup vodi i i kupnju udice.
Tom regulativom bi pomogli i onim građanima koji nisu prezaduženi kao i društvu u cjelini.
Izostanak reformi nadoknađujete ovakvim sramnim ad hoc mjerama. Shvatimo li ih uranjenom predizbornom kampanjom, podcijenili ste nas, shvatimo li ga vašim najboljim potezom popušili smo vam ga punim plućima, znajući da je mlohav i još smo u tome uživali.

Sudstvo koje nije u stanju desetke godina regulirati trgovačke parnice, te je iz malih agilnih i prosperitetnih tvrtki napravilo polukriminalce što ako još uopće postoje posluju u sivoj zoni i na rubu zakona. Samo su jedan od krimena koje brišete ovakvim postupkom. Investicijski procesi, radno zakonodavstvo, birokratski setap, ju nejmit – lista preduga za pisanje a kamo li čitanje.

Stoga dajte nam ribu i nahranite nas, jer već prekosutra biti ćemo opet gladni, samo tada ćemo imati i problem više. Novu podjelu koju ste napravili između onih kojima ste bacili ribu i onima kojima niste. Da bi podjela bila i registrirana navest će te imena foka kojima ste bacili srdelu, kako bi im se druge foke mogle smijati i prozivati ih , barem tri godine.

Spreman sam vjerovati da nemaju svi građani podanički čip u glavi, te da će iz inata više nego iz ponosa vratit' svoje dugove bez vaše milostinje – koju ćemo opet btw – mi platiti.
Moju procjenu da ste debelo podcijenili hrvatske građane, ipak, potvrditi ili demantirati će većina koja pristupi ovom potpisu i potpisu.

Kada će biti bolje?

utorak , 13.01.2015.

Znate kada će biti bolje?
Kada nam bude stalo.

ČOVJEK U HRVATSKOJ ili HRVATSKI ČOVJEK

Jučer su svi puno pričali, tete u dućanu, službenice u gradskoj upravi, prodavači. Znate ono, kada puno pričate jer vas je strah, slično kao i kada ste iznimno veseli. Djelovalo je kao da je svima laknulo. Nekima, jer su dobili njihovi, drugima jer je gotovo, trećima jer su znali, i tako u nedogled puno i previše razloga za kraj. Kraj iščekivanja, kalkuliranja i odmjeravanja.

Tužan neki, preplašen narod. Priprost u svome vjerovanju da postoje samo dvije strane, ali odlučan da odabere jednu. Jednu, bilo koju , zasnovanu na iskustvu, predanju roditelja ili rodbine, otajstvu, powerpoint-u životnog stila.

Nema tu bitne razlike, barem koliko se po glazbenim temama iz obaju stožera dalo zaključiti. Ista je to uljudbena platforma, ali različite su nijanse stila. I u tome je jedina dosljednost, dovoljna da napravi razliku između dvije boje ili dvije strane što se uče u autoškoli, s time da desna ima prvenstvo prolaza, a kako je autoškola ujedno i najčešća škola u Hrvata nije za začuditi, da kola malo vuku u tu stranu.
Ipak, da bi se ta strana mogla zvati desnom, treba znati što desnica uistinu jest, no isto je i s lijevom. Ali da ne bi došlo do stapanja srećom su tu boje u pitanju. U ostalom, crvena je kud i kamo hrvatskija od plave, pogledajmo samo *hrvatski povijesni grb , al jebatga bila jednom neka petokraka crvene boje pa sve otišlo u tu stranu. [Prekidam tu s bojama i simbolikom, jer bi mogao dozvat' Ljubičića.]

Svježina HDZa pod (ranim) Tuđmanom ne da se mjeriti, s ovom kobaltno plavom , možda zato što je tada bilo i prave desnice sa Starčevićevog trga, a i rana crvena se jarila pod nekim uistinu socijalnim Račanizmom, za razliku od ove bordo Zoranove.[ Dođe li sad Ljubičić, nayebo sam.]

Ako su izbori dućan, zasitiš se crvenih i plavih cipela, da ne kažem da je u početku bilo skoro svih duginih nijansi, jednako tako čudi da danas nema jedne potpuno u duginim bojama.
Bilo kako bilo crvena i plava nikako iz mode, al' da su bar jarkije ili možda trebaju biti tmurne da se bolje uklope u svakodnevnicu. U ostalom, što ja znam o bojama, ja sam i onako akademski slikar grafičar, dakle crna i sve njene nijanse su područje moje ekspertize.

Međutim 60 000 mojih zemljaka je reklo da ne bi ništa iz dućana, ali su to rekli u dućanu! Potrudili su se probuditi, oprati krmelje, obrijati se ili našminkati i izaći na izbore te tamo „ne kupiti ništa“. Dati jasno prodavaču do znanja da roba koju nudi - nije za njih.

To je jedini suvisli razlog, zbog čega sve još ima smisla. To je i jasan znak da postoji još pola biračkoga tijela, (koje je doduše standardno hrvatski lijeno i qurčevito te se ni ne želi probuditi na dan izbora), a koje na iste ne izlazi, jer ne postoji opcija s kojom se mogu identificirati, opcija koja dijeli njihov svjetonazor. Nisu oni apolitični, samo im se ne da potezati do dućana bez robe za njih.

Itekako ne mislim da su to Živozidni (Viliborovi) glasači,barem ne u ogromnoj većini.

Ovih 60K je iskazalo htijenje, a htijenje je osnovni resurs uz dobru namjeru, za materijal od kojega se stvaraju ljudi od riječi. Sada će netko od vas potegnuti pitanje kompetencija! Njih imate ili ih usvojite. Jeste li ikada čuli da netko tko je htio nešto naučiti, a nije u kognitivnom deficitu isto nije uspio? Eto, to je tih 60K koje izjednačavaju s luzerima, a u tvari ovi drže lekciju iz etike.
Nadam se da netko ne spominje „iskustvo“ kao faktor za lidera? To je po prilici jedini pogrešan put koji mi tako često ispravno odabiremo.

U ostalom i nova buduća predsjednica je mlađahna.
Kolinda G.K., Bog joj dao sreće i zdravlja, priča o podjeli koju baš i ne kuži dobro, al koliko toga Ivo J. nije kužio, vjerojatno nećemo do kraja ni saznati.
Mi trebamo podjelu kao dokaz, podjela je kod nas entitetna, stanje duha, izraz vlastitog uspostavljanja, vrijednosti i tek onda kolorističnog pripadanja. Kao takva dušu je dala za manipulaciju. Al' to se da razmontirat' bez problema i bez referenduma.

Bilo kako bilo, treba biti zadovoljan odzivom galasča, jer se isti prikazuje očekivanim i potvrđuje da još dajemo znakove života.
Nekako nameće se, možda ne referendumsko, ali jedno od mogućih pravih pitanja o zemlji kakvu bi željeli; „Biti čovjek u Hrvatskoj ili Hrvatski čovjek?“
Dobar bi javni dijalog izašao iz toga, jer nije da nas nema raznih vrsta


*{hrvatski povijesni grb - jest ono što neki zovu „šahovnicom“, nazivom koji su posprdno dodijelili (hrvatskom povijesnom grbu) pobunjeni srbi iz Obrovca, na samom početku balvanijade}

Oznake: predsjednički izbori, poništeni listići

G-SILA ili NISMO MI SVI CHARLIE

petak , 09.01.2015.

Pun autobus zatvara vrata i kreće prema Mihaljevcu, vožnja će potrajati nekih pola sata, zadnji je uskočio par s cca dvogodišnjim djetetom u naručju. Stakla se odmah magle od isparenja iz nepropusnih odijela, dok kreće lelujanje prema Sljemenskom podnožju. Muškarac drži dijete u naručju, a drugom rukom nastoji kompenzirati G-silu po zavojima.
Dva talijana stoje pokraj mene, ostalo mora da su naši iako šute, ali nitko, baš jebeno nitko, da se digne i ustupi mjesto muškarcu s djetetom. Ispižđen skidam zamagljene naočale i u stajaćem djelu kod zadnjih vrata osvrnem se oko sebe te polako, ali vrlo razgovijetno i dovoljno glasno kao da je svatko od njih tegla s cvijećem koje zalijevam pazeći da svaka dobije dovoljno vode upitam: „Oprostite, može li netko ustupiti svoje mjesto za ovo dijete?

Fasujem prijekorni pogled zakonite, jerbo opet nešto popujem ili se miješam gdje mi nije mjesto.
U međuvremenu se pojavi žamor, onaj isti paušalni, kojim se braniš od neke situacije kojoj si izložen, još jednom prijeđem pogledom preko tegli, u povratku pogleda, jedna žena se diže i ustupa mjesto koje zauzima majka djeteta, koje joj preko ljudi dodaje muškarac koji ga je nosio.
Zahvaljujem se ženi na ustupanju mjesta. Ona, ne odgovara. Onaj muškarac, vjerojatno tata koji je nosio dijete, stoji pokraj mene i gleda kao negdje u daljinu, a pogled mu nema šanse dohvatiti ništa doli zamagljenog prozora. Mislim si, „hvala!“ bi dobro došlo, ako ništa, bar da razbije ovu moju nezahvalnu poziciju „prigovarala“, ili da barem dâ legitimitet mojoj gesti.
Ništa, baš ništa.

Vijuganje do Mihaljevca je brzo prošlo, gdje se skijaška publika razmilila.
Hoću li idući puta to učiniti, ili biti „pametniji“ i gledati svoja posla?
Ne resi me neka posebna pamet, al' me posebno jebe samoživost.
Naravno da hoću!

Vjerujem da je ove dane barem 50% publike s posljednjih vrata toga autobusa na svojim fejs profilima zaljepila „je suis Charlie“ (ja sam Charlie).

Vi ste laka konjica Jelene Rozge i pješadija Severine Velike, vi ste G-sila novog egoizma i duhovne inercije i vi ste moji sugrađani koje grozno jebe jedno od efemernijih pitanja u povijesti; Kolinda ili Josipović, dokle god ne shvatite da je pravo pitanje uvijek ispred ili pored vas i počesto se ogleda u ustupanju mjesta starijima ili roditeljima s djecom.

Stoga, razmislimo koliko i što, kada i gdje možemo učiniti, prije nego li se okitimo perjem koje nas samo čini još smješnijima.
Kad smo već kod ismijavanja, satirički Charlie je ismijavao krajnosti i devijacije, stoga bi nas pogled na sebe s profilnim natpisom „je suis Charlie“ mogao ponuditi kao savršenu temu za isti.

Oznake: Je suis Charlie

Različitost nije poremečaj,
"istost" - bi mogao biti.

07 01 '15

ovaj događaj se po obimu ne može mjeriti s 11.9. ali će ga implikacijama, bojim se kud i kamo nadići

MÉTAPHORE

Najjače oružije, blagodat i neoboriv dokaz krivnje


[vlastite dakako, u očima slijepih] onih koji ne razumiju.

Oznake: MetaFORA

UNIQUE SET OF CIRCUMSTANCES

srijeda , 07.01.2015.

is usually form which I use when describing
society where I am from.

Ako netko ima bolju, molim da mi je ustupi, izlizala mi se ova već.

100 postotni INVALIDI

utorak , 06.01.2015.

100% INVALIDA U HRVATSKOJ IMA VIŠE NO
što se prikazuje. Barem 50% radno sposobnih građana ova država je učinila
invalidima za stvarni život.

SPRDNJA vs DOBRONAMJERNOST

ponedjeljak , 05.01.2015.

Razvili smo bezbroj načina da se smijemo nekome,
a tako malo da se smijemo zajedno.

FORA METAFORA

nedjelja , 04.01.2015.

U ime ni jedne borbe ni zastave ne bi smjeli zaboraviti lica najmilijih

LADICA U DNU

subota , 03.01.2015.

U bjelilu zimske idile predvečerja Ilirskog trga, što u topli stan propušta neku rusku Petrogradsku atmosferu, stavljam video kazetu „La Reine Margot“ (Kraljica Margo). Zavaljujem se u preduboki dizajnersko smjerno predimenzionirani kauč i otpijam gutljaj dugog koktela, čiji smeđi šećer još nije posve otopljen.
U drobljenju zrnca šećera i vlati limete sjekutićima, prekine me poznata melodija i još poznatiji tekst „ju te san se zajubija“. Odgledah film u dahu, zastajkujući tek na novorecikliranim uspješnicama Bijelog dugmeta, Čolićevoj vokalizi i jednoj sceni seksa.
Ni sretan ni tužan, bijah tek uvjeren, da je ovo početak umjetničkog sazrijevanja Bregovića ili početak kraja svega s njime povezanoga pa i Bijelog dugmeta.

Danas je desetak godina kasnije, Bregović je glazbeno umro i prije koncerta na Maksimiru, ljudski je umro davno prije. Prominentni kicoš, koji po nekim navodima dobro kara i utjelovljuje moju teoriju o „novom egoizmu“ jest zapravo mali čovjek, jer umjetnost kao ni jedna druga sfera zrcali i reflektira sve kutke vaše duše. On je tip koji prčka po vagini svoje starlete, dok očijuka s mladenkom na svadbi gdje piči njegov bend za sprovode ili na sprovodu s udovicom gdje piči njgov bend za svadbe, kutreći kako će istu izyebati dobro se oznojivši, ne zbog svog ili njenog užitka, već zbog toga kako bi ova nesretnica patila za njime. Ovaj tip poetičnosti nije karakterističan za mene, no namjerno se ne želim stilski opetovati kako on to stalno čini. Da stilski, iako se to ne čini pravim pojmom, no Bregović i igra na udicu zabodenu negdje u naše duše s pjesmama čijih tekstova on nije bio autor te ih bjesomučno povlači tražeći pažnju i potvrdu slave koja ipak leži na Bijelom dugmetu kao cjelini, načinu tj. "stilu" kako smo mnogo toga doživljavali.
ne poznajem ga osobno i možda je divan muž, otac, prijatelj ali je kao umjetnik negacija onoga čime nas umjetnost budi, osvještava, šokira i uvijek ishodišno oplemenjuje.

Pjesme Bijelog dugmeta će se i dalje svirati uz gitaru, neke od njih poput vlastitih emotivnih entiteta živjet' će i vjerojatno nadživjet i njega i nas. Izbljeđivanjem mizantropskog sjaja njegova osmjeha, što u stvari nije ništa drugo doli mržnja prema sebi kroz raju koja ga je gledala kao Boga. Jer kad ne možeš priznat' da si isti kao mali, onda pljujući po malome cinizmom s visoka, postaješ još manji, a manji od malih kojima je bitno da su veći - najbolje mrze.

U stvari, zaboravio sam ovog tipa, ali me tekst u linku sastavljen bolje od moga ponovno podsjetio na njega. I vjerujem da ga vrijedi pročitati, ako ne zbog drugog, onda zbog arhivskih razloga – ladice u dnu naših zaboravljenih podruma.

http://gardencafe.me/kako-je-bregovic-sahranio-bijelo-dugme-u-budvi/