ponedjeljak, 25.11.2013.

Sultan Miki

Bilo je to početkom 90-ih, točnije 1993. kada je u novonastaloj državi Hrvatskoj
nogometom dominirao Hajduk. Igrao se najveći nacionalni derbi u Splitu i sjećam
se da sam pomislio:

-ma šta sad izvodi Katalinić sa tim klincem? zašto vadi Andrijaševića?

Nisam pravo ni stigao dovršiti misao, a Miki je predribljao par dinamovaca i potegao
neviđenu "praćku" u lijeve rašlje nemoćnoga Ladića u praktički prvom dodiru sa
loptom. Zvijezda je momentalno rođena i sve što je u njegovoj karijeri uslijedilo,
opravdalo je frazu s početka ove rečenice.

Nakon 5 sezona u Hajduku, potpisao je za tada moćnu talijansku Perugiu u kojoj
je odmah stekao apsolutni status idola. Vrhunac karijere dosegao je u Turskoj
gdje je odigrao sjajne dvije sezone u jednome od dvaju najvećih, turskih klubova,
Fenerbahceu. Treba imati u vidu činjenicu da je Fenerbahce klub istanbulske
radničke klase i sirotinje dok njihov najljući rival, Galatasaray, okuplja višu srednju
klasu i aristokraciju. To je derbi visokih tenzija na kojemu su česti incidenti i uoči
kojega je cijeli Istanbul ogromno bojno polje. Te godine je Galatasaray vodio na
poluvremenu 2-0 i utakmica je izgledala praktički zaključena. U stanki je trener
odlučio ubaciti Mikija. Takoreći sam, preokrenuo je rezultat na 3-2 za Fenerbahce.
Od tog je trenutka osigurao sebi status božanstva u cijeloj Turskoj, a ganuti
navijači su ga prozvali Sultanom.

Mikijevi nastupi za Hrvatsku su posebna priča. Iako je rijetko dobijao ulogu kakvu bi
zaslužio, koristili su ga redom i Ćiro i Jozić i Barić, Kranjčar, pa čak i Bilić u svom
prvom mandatu. Najbriljantniju partiju pružio je u Ibarakuu kada je neviđeno lijepim
lobom matirao Buffona i srušio moćnu i veliku Italiju. Sjećam se unezvjerenog pogleda
nemoćnog Buffona kako prati idealno zarotiranu loptu ,a ona nakon Mikijevog udarca
odsjeda zarezana u maloj mrežici. Ovisna o euforijama, hrvatska se javnost tada po prvi puta
ozbiljnije pozabavila Mikijevim životom i uslijedile su brojne reportaže iz njegove rodne
Nove Gradiške. No, čak je i tada rijetko tko spominjao 1 "sitni" detalj iz njegove osebujne
biografije, a taj je da je Miki po etničkoj pripadnosti, hrvatski Srbin.

U nekom idealnom i dalekom društvu, taj podatak bi u pisanju o velikoj Mikijevoj karijeri
možda i bio nebitan. Ne međutim i u hrvatskom društvu. Zajednici koja je prošli petak nazočila
ispadu jednog bivšeg Mikijevog kolege, Joea Šimunića koji je u napadu "domoljubnog"
zanosa, nakon utakmice izvikivao poklič pod kojim se u NDH Rapaiće i ostale hrvatske
Srbe ubijalo i trpalo u logore. Pitam se stoga do kuda ide to naše licemjerje kada slavimo
golove lojalnih, hrvatskih Srba, a odmah zatim kroz sport zazivamo najmračnije trenutke
naše povijesti?

Unatoč svemu, Miki Rapaić je uvijek bio atipičan nogometaš koji je razbijao stereotip o
fudbalerima. Njih se često s razlogom oslikava kao vlasnike skromnih IQ levela.
Duhovit, inteligentan, odmjeren u izjavama i skroman, Miki Rapaić se nije naslikavao
po narodnjačkim klubovima u društvu sponzoruša ili iskakao iz pašteta. Možda sam zbog
svega toga subjektivan, ali Miki je za mene dan danas najbolji igrač kojega sam ja u kockastom
dresu ikada gledao-momak koji je za tu istu Hrvatsku tako često vadio kestenje iz vatre i
svojim igrama spašavao brojne izbornike.

Zato kad sljedeći put izvikujete ulomke iz "Nikole Šubić Zrinjskoga", sjetite se gola u Ibarakuu
i u miru kada dođeš kući i opet postaneš onaj tihi, obični građanin, razmisli na samo
o tome malo...

petak, 22.11.2013.

cimmerfrajski fašizam

Suvremeni smo svjedoci pojava novih anomalija na duševnom tržištu.
Društvo silovano krizom uvijek neumitno zavije u devijacije. Pojedinac
izdan od države, političara, poslodavaca i inih nositelja progresa i života,
okreće se sam sebi i unutar sebe nalazi snagu za opstanak.

Termin cimmerfrajski fašizam oslikava tog žilavog pojedinca koji ovaj puta
maršira bez crnih zastava i ideoloških uvjerenja. Njegov totalitarizam
se manifestira najprije kroz introvertno usvajanje sebe u sebe, a zatim i
kao agresivni acting out kada je, po njegovoj definiciji, napadnut njegov
integritet:

njegov integritet je napadnut kada familija Roma doseli u susjedstvo.
On se unaprijed boji jer, poučen nekim svojim ili tuđim iskustvom, on
zna da je vrijeme za (re)akciju.

Školski primjer tog, nadasve paranoičnog tipusa, utjelovljen je u liku
nazi agitatora i provokatora u filmu "Ko to tamo peva" kojega tumači, naravno,
a tko drugi nego-Danilo Bata Stojković.
Prisjetimo se malo tog lika i njegovog uvjerenja da su Romi maznuli čičin
novčanik. Negdje na polovici filma on pada sa mosta i odnosi ga nabujala
rijeka, ali nekim čudom preživi i opet se priključuje suputnicima u autobusu.
Upravo ta metafora jedna je od najupečatljivijih u filmu i tu je poruka jasna:

iluzija je da će fašizam i zlo odnijeti rijeka. Iluzija je da će zlo nestati jer ga
dobro nikada neće satrati do kraja. Kada bi dobro i smoglo snage za to,
ono ne bi više bilo dobro. U svakom snošaju dobra i zla, zlo će uvijek
tražiti turn over i jednom kada se ta granica pređe-više nije bitno ni tko je
prvi počeo, ni zašto ,ni čemu.

Cimmerfrajski fašizam je dekadentno stanje duše, malodušnost kojoj se
čovjek predaje jer ona mu nudi komfornu poziciju u kojoj nije potrebna ni
žrtva ,ni samokontrola, ni 10 zapovijedi...cimmerfrajski fašizam je stanje
po mjeri čovjeka u krizi koji oko sebe vidi samo degradaciju ljudskih
vrednota te zatim svoju svijest oblikuje u skladu sa time vjerujući u priču
o dobru koliko i u djeda mraza...taman koliko i u djeda sa bradom koji prašta.

nedjelja, 17.11.2013.

Cash in 'Nam

J.Cash-Blogdogg prijevod




Jednog jutra za stolom, reko sam ženi:
svugdje bili smo jenput, a negdje i dva
i dok domaću šunku brstio sam,
kaže: nikad nismo išli u VietNam
a i masa naših dečki je dole...
i mi uzeli let pravac Orijent-Saigon

E pa divan smo doček imali na vratima tim
i prošli kroz mjesto što zovu Long Vihn
javili se i sve se učini tiho,
al vojnik mi reče: samo pričekaj večer!
Buka krene. Stvari se dese,
velike ,zle vatrene čudese!

4 showa za dečke svirali tu noć
i ludovali su bučno uz sav njihov nojz,
odsvirali zadnju stvar za taj put,
pa zaronili u miru pod topli lancun
al nije bilo mira ,a ni tišine...
jebene stvarčine!


dobrih par minuta June ne reče ni riječ
i ja pomislih da nije ni čula
pa granata pukne tri milje dalje
iz kreveta čujem June:Ovo? šta je?
rekoh to je bomba il granata
kaže, bojim se, kažem i ja.

cijelu je noć taj zvuk se ponavljo
i zvuk te do kosti svoga prestravljo
bombe i meci i smrtonosne granate
tresle nam krevet kako bi pale,
i nisu stale... dok nije postalo gore,
prije nego postane malo bolje

kad je sunce izašlo smiri se buka
dočepali se sna na par minuta
tad vojnik zakuca na vrata i reče:
7 mrtvih i 14 ranjenih prošlu večer
i bi l došli u bolnicu pozdraviti dečke..
yes!

pa smo sišli do bolnice po svjetlu dana
i svaku noć smo tako svirali vani,
a bombe i granate su se dalje čule,
helikopteri vozili nove ranjene ljude,
noć za noći i dan za danom,
gore i dolje...

i tužnu smo im pjesmu otpjevali za kraj
i s gorčinom im poželjeli povratak taj,
učinili sve da znaju da nam je stalo
za svakog od njih ko još uvijek je tamo
i dal nam mjesto je tamo il ne
da neko ih ovdje čeka i voli ih sve!

E pa to je sad sve što se ima za reći
o izletu u pako od kojeg ne postoji veći
i ako ikad se vratim svirati tamo,
da nije za nekog od dečkiju samo
i da će rat se završiti
i dečki se doma vratiti

da žive...

u miru!

četvrtak, 14.11.2013.

Pucko

Gotovo je svatko u djetinjstvu imao nekoga u generaciji ko je poticao iz
neumjereno velike porodice. Misleći pritom na dvoznamenkaste brojeve
braće i sestara koja su mahom, sve redom, što narod veli, od uha do uha.
To su gotovo u pravilu, kako bi Željkica rekla, disfunkcionalne obitelji.
Stereotipno je u toj shemi neki neobuzdani alkoholičar i žena upitnog
morala. Ljudi koji živote daruju šakom i kapom.

Moj vršnjak Damijan bio je generacijska atrakcija. Najstariji među
vojskom braće i sestara, činio je što je kao 13godišnjak mogao da
pomogne i brine za sve njih. Zbog puritanizma tako karakterističnog za
socijalistička društva, Damijan je u školi bio izopćen utoliko što je svatko
zazirao od djeljenja ormarića sa njim ili bilo kakvih, fizičkih doticaja. Figurom i
izgledom neodoljivo je podsjećao na Pucka iz udžbenika Priroda i društvo.
Raščerupan, balav, crnih noktiju i sa gomilom peruti i ostalih nametnika
u kosi, zaudarao je neizdrživo i koliko god humani bili, teško ste mogli
sakriti da vam smeta.

Unatoč svemu, Damijan je bio rijetko vedar i vječito nasmijan dječak.
Učio nas je psovkama i nama dečkima prepričavao seksualne pikanterije
iz njegovog doma, detaljno dočaravajući masne detalje koji su uspaljivali
naše prljave, teenagerske mašte. Pušio je kao Turčin i vječito ganjao
cure iz razreda što su bježale uz vrisku i smijeh.

Pozdrav proljeću je bio naziv kolektivnog piknika Osnovne škole u Kremenje
na vodopad. Trčao se ujutro kros ,a na livadi do potoka se peklo meso i
točili se čajevi iz velikih, sivih kazana. Bio je početak marta i brzaci pred
vodopadom nabujali od dugih kiša koje su prethodile. Izvjesna Tamara iz
5 c se poskliznula o mahovinu na stijeni i upala u hladan potok, prilično dubok.
Svi smo ostali zatečeni. Čak su se i profesori dvoumili kada se začuo pljusak
od skoka sa druge strane. Damijan je poletio poput Tarzana i spasio promrzlu
i uspaničenu Tamaru. Drugog je dana, dežurni učenik nosio školsku knjigu po
razredima čitajući pohvalu Damijanovom nesebičnom, pionirskom činu.

Često razmišljam o Damijanu i o njegovom podvigu i nikad se ne uspijem otrgnuti
dojmu da je upravo takvo odrastanje gdje je život bio mnogo jeftiniji, učinilo od
Damijana čovjeka dostojnog te definicije. Ono što često vidimo u pogledu nekog
Roma ili Romkinje...tu slobodu i beskrajnu lakoću življenja...čistog i nepatvorenog
življenja života u kojemu se slavi i pleše bez obzira na stanja, raspoloženja ili
temperature...

Bilo kako bilo, Damir je život poznavao puno bolje od nas koji smo ga netaknuti
upoznavali pod maminim i tatinim zvonom u toplome domu, uz sve one silne panetone,
igračke, skije, udžbenike...uz svu tu zaštitu...

Damijan je danas uspješni obrtnik koji se bavi vrtlarstvom i koji uredno hrani još
petoro zaposlenih...tako da bih priču o njemu tu i zaključio...ne dovodeći je u
vezu sa kozmičkim glupostima koje o obitelji možemo čuti ovih dana u medijima.

Čuvajte svoju obitelj i poštujte svaku tuđu, voli vas blogdogg sa dožiju familiju ;)

srijeda, 13.11.2013.

good ol' blog

Sad kad sam ko svaki treći Hrvat konačno savladao sve lozinke i mreže,
divanio bih malo na pro-kontra spiku fb-blog.
Evo upravo sam se ulogiro u editor nakon što sam na fb-u konstruktivno
učestvovao u raspravi o tome što bi mogla značit nova micelarna otopina?
Upravo smo odustali od zahtijeva za referendum o tom pitanju pa sam
došao malo odmorit glavu na stari, dobri blog;)

i kao kad travolta i l.jackson u šundu debatiraju o amero-europskim razlikama
u hamburger jeziku, tako i mi razlikujemo i kompariramo mreže.
Ne kažem sad one spike kao kad s hakerima idete na tulum...

ste išli kad s hakerima na tulum?

uuuuu u šta se taj tulum pretvori!? Jednom sam zaglavio sa cyberima gledati
film Privedite osumnjičene. Radovao sam se tom filmu jer sam predosjećao
da će mi zasjest u prvih 10 ikad. Em da bi tu krenula rasprava o titlovima i ko
će ih bolje skinut...mislite da smo pogledali film?

što bi rekla Seka Smith-Yok!

(meni osobno najdraža negacija jezična-Yok;)

Bolja strana fejsa je ta što si tamo auditorij birate sami dok smo na blogu u
neizvjesnosti. fb profil pruža utoliko veću zaštićenost, ali pisati na fb-u je
nemoguće dok je u blog editoru, kolko tolko, literarniji ambijent-iako mi jako
idu na k ta dokazivanja vlastite nevanzemaljnosti-daj uredništvo!? wtf ;)

drugo šta mi je bolje na fejsu, je ta dinamika komunikacije-tamo ili je rasprava
ili nije i to odmah, a na blogu ono-čekaš neki odgovor 2 dana i već misliš da se
taj bloger napizdio i onda skužiš da je lik možda bio na baušteli 2 dana ili je
blogerica neka pa je bila u radnoj komisiji u Bruxellesu pa ti se ne može javit?

uglavnom, jasno je ko dan da će fb dobit tu medijsku bitku, ali blogeri će ostat
zabilježeni u povijesti kao pokret neo romantizma u ranim dvije tisućitima!
ne bi me čudilo da u užem regionu sadašnji bloger postane premijer prema
tome go 4 it-možda je to baš vaš blog!

ponedjeljak, 11.11.2013.

nacionalno onesvješten

Svaka čast piscima, bauštelcima, raznim serviserima, poljoprivrednicima i
sakupljačima pvc ambalaže ako su danas na ovoj vjetropizdini bili na terenu.
Danas je u ovom djelu Hrvatske bilo jako zajebano virit po kontejnerima, fugirat
ili ganjat investitore po rivi.

... i ja sam se nešto muvao po Umagu i nabasao na frenda koji mi je ispričao
totalno bizarnu priču koju smo kompromisno odlučili podijelit uz dva pivkana...
pa kaže da je bio spremio stotinjak plastičnih boca za ekipu koja skuplja okolo.
Snimi ujutro lika i izađe pred zgradu da mu pokloni boce, kad kaže frajer da koliko
boca ima? Kaže frend oko 100...a frajer mrtav hladan kaže da neće jer da mu se
ne isplati!?

Želim da u Ustav uđe da je brak i zajednica ludog i zbunjenog!

nedjelja, 10.11.2013.

Bijeli jastreb

Nedjelja iz snova je osvanula uz neki vragolasti povjetarac i razgranato,
pomalo zubato sunce. Jakna il džemper, pitanje je sad?

blogami oboje...nakon svih obreda i kava, otrčao sam kroz šumu do sela.
U podrumu izvjesnoga domoroca Marija, kušao gutljaj
ultra violetnog terana iz dudove bačve. Malo zatim se pri ruci našao i
tanjur palente sa šugom od srnetine, a potom hrskave, samootapajuće kroštule.
Pogled na šumu i rika gizdavog srnjaka. Bordo krošnje u šumi mušmula
i žira. Lišće što blaženo šušti na povjetarcu. Šuma šapće.

Jednom je tuda obljetavao i rijetki albino jastreb. Godinama se pojavljivao
baš u doba berbe maslina. Ne vidim ga već duže, ali pamtim jedan bliski
susret sa tim divnim letačem. Nije taj štedio ni kokoši i upravo stoga što
je bio avetinjski bijel, one su, da prostite, mislile da je galeb. Gledao sam ga sa vrha
masline kako nadlijetava i snima svoj dio kopna pod nebom. Pokušavao
sam zamisliti taj osjećaj da sa tih visina snimiš svoj plijen i obrušiš se
svom silinom na to nesretno biće bez krila i bez šansi...zgrabiš ga i ponosno
zamahneš krilima natrag u visine, pustiš onaj visoki krik kojime svima dolje,
kroz jeku vjetra poručuješ:

-Strjepite!

petak, 08.11.2013.

Karel

Jedno pitanje prije samoga posta: Iz čega izvlačite motive o kojima pišete?

Razmišljam o idealnom odnosu između čitanja i pisanja. Slažemo se da
uglavnom nema jednoga bez drugog...iako neki pišu i čitanju unatoč.
Napisano je uvijek rezultat čitanog i tu ne mislim puno drvit oko tog
klasičog koka-jaje pitanja.

U poeziji je veza između simbola i stvarnosti neraskidiva. Baš ovih dana
čitam češkoga pisca Karela Čapeka. U obilju briljantnih, vrlo kratkih,
detektivskih priča, jedna mi posebno zapela za oko...

Desilo se okrutno ubojstvo na ulici i jedini očevidac je pjesnik-izrazito plah
i suptilan, on je toliko potresen događajem da se ne sjeća ničega. Ipak,
napisao je jednu pjesmu koja na prvi pogled ne govori ni o čemu. Tek
gomila nabacanih, apstraktnih slika. Inspektor pažljivo i psihoanalitički
rastavlja pjesmu na "proste faktore" i dobija registarsku oznaku automobila
kojim je ubojica pobjegao.

Zato pazite kako i što pišete jer to uvijek govori više nego nam se čini.

Čapekova zbirka Stope ime nosi po istoimenoj priči koja je svjetski klasik.
Radi se o poznatom SF detektivskom motivu pojave nečijih stopa u snijegu
i njihov naprasni nestanak. Mislim da si bolju knjigu nisam mogao trenutno
ni nać...pogotovo na ovaj udar prve jače bure ovih dana...


Zdá se mi, že už tu nemám co dělat, byl bych tu směšnou figurkou,
můj svět umřel, věřil jsem totiž v jakési závazky, v takzvanou čest ve
smlouvě a podobné věci. Myslím, že bych se v téhle tlačenici nevyznal... “
— Karel Čapek

Rođen 1890. umro je pred sam upad naci trupa u Češku 1938. Gotovo u
istoj mjeri koliko je Hašek utjecao na suvremeni roman, toliko je Čapek
udario pečat formama kraćim od pripovjetke. Preteča kratke priče na neki
način. Čapekov je stil jednostavan, ali intrigirajući sa momentalnim uplivom
u materiju. Čapeka se rijetko ispušta iz ruku.

Preporučam svakako ,a pogotovo ljubiteljima žanra.

srijeda, 06.11.2013.

O tebi bih znao tek toe

o tebi sam znao tek to
da drag ti je Morissey i Edgar a Poe,
il da oblačiš nečastivog za job,
o tebi sam znao tek dvije, tri spike,
o tebi sam znao tek to...

i da mi se Banov konj, sada posere na stol
i da na svježu mi ranu trljaju sol,
i da jesen me otme pri kraju svom,
da skroz me zamrači,
da dođu trubači
zasvirati song...

o tebi sam znao tek to

i jebeni smithsi i sav taj ko fol
što krade me sebi,
ja zaista ne bi
reko da popiješ taj gorki andol
da dušu u kišobran kriješ pod stol

o tebi bih znao tek to...

nije da ne bi pao na pod;
u starome Rubelju ćevapi i pol,
žuja jest sranje-priznajem to!
i možda je sve samo dobar simbol,

o tebi bih k tomu, znao i to ;)

ponedjeljak, 04.11.2013.

KRLEŽA NA BLOGU

Dugo se već pripremam na skromnu posvetu centralnoj figuri naše
književnosti. "Komunistički Voltaire" je najosporavaniji, najkontroverzniji,
najplodniji, najmeritorniji, najhrvatskiji i najjugoslovenskiji pisac naših
podneblja. Kao i oko svakog takvog kalibra, književna je publika
podijeljena. Njega se danas često rabi u pomodarsko-posprdne
svrhe. U njemu se personalizira sva hermetičnost hrvatske književnosti.
Baš zbog svega toga, Fric je jablan koji je svoju posthumnu sjenu bacio
nepojmljivo daleko. I dalje ga u Zagrebu progoni Dido, a u šumi Đido.
I dalje je u Beogradu ustaša, u Hrvatskoj pro-Srbin. Naša, izrazito balkanska
težnja da shvaćamo i etiketiramo, često nas dovede u te labirinte koje je
za sobom, kao kakav krivi mamac ostavio Miroslav Krleža.

(O odnosu Krleže i Beograda preporučam link onima koji žele znati više;)
http://youtu.be/NCVis9kST_Q
"Beogradski bog Mars"

U prilično autobiografskom djelu Putovanje u Vučijak, Krešimir Horvat će
svom intimusu iz redakcije Poluganu (Vlatko Dulić), reći:

-Beograd smo iz Zemuna kao dripci gledali kao na neki uzbudljivi, novi svijet
kojemu pripadamo. Jednom smo u želji da vidimo Beograd, preplivali Dunav i
tamo su nas srpski carinici zakundačili...

Putovanje u Vučijak se dešava u smiraj 1.svjetskog rata i vjerno oslikava
političku klimu u Zagrebu podijeljenome među ostacima Habsburgovaca,
Frankovcima i Jugo unitaristima, Trumbićevcima. U poznatom, krležijanski
expresionističkom tonu grubo se dočaravaju stradavanja vojske i naroda.
Zagrebačka boemska scena , lakomislene služavke, kurtizane, novinari,
regimenta, Zeleni kader, posjednici, šverceri, mešetari...cijeli 1 mikrokozmos
tadašnjeg hrvatskog društva, Krleža je preslikao u to čudesno djelo.

Brechtovski songovi u maniri Petrice Kerempuha smjenjuju se komentirajući
aktualnu političku situaciju. Agrarne mjere i prevare, zablude o nezavisnom
novinarstvu, apsurdnost vojske i ratovanja-sve su to motivi zbog kojih je Krleža vječito
aktualan. Moralna propast društva kao jedna od Krležinih preokupacija je utoliko
bitna u njegovom djelu jer je ono o čemu Krleža piše široko primjenjiva materija.
Mehanizmi društva i društvene poluge su motivi koje on beskrajno exploatira,
gradeći unutar djela širu lepezu društva.

Krleža ima najširu sliku:

Prisutan je u svim slojevima društva i gotovo jednako u svaki od tih slojeva upućen.
On barata snobovskim manirima i najprostijim pučkim običajima, zavirio je u svakoga
od nas i svima nam poznaje oca, majku i zavičaj. U Vučijaku je još uvijek politički
neopredjeljen pa tako često ističe sumnju u boljševizam i ne tretira ga kao nešto
vrijedno štovanja. Hvata se u koštac sa teoretičarima Marxizma i polemizira sa
religijom i tadašnjom znanošću.

Krleži se može zamjeriti poetska supstanca jer on nije sladunjav. Od njegovog
štiva rjeđe ćete sisati nektar, a češće "kusati gorki boršč". Krležina rečenica je utoliko
opora jer je literarno besprijekorna, kao i njegov diktat te cjelokupna vizija.
Konzumente njegovih djela često iritira njegovo okušavanje u svim književnim
stilovima i formama, ali unatoč tome-ta djela jesu reprezentativna u skoro
svakome od književnih perioda i faza: moderna, postmoderna, expresionizam...
svi ti stilovi su samo okvir unutar kojega Krleža dosljedno formira i formatira
svoje djelo.

Kada razmišljam o Krleži, želim ga pamtiti kao dobroćudnog vrača čije poruke
ipak nismo uspjeli savladati. Čitajući Putovanje u Vučijak, shvaćam da se kao
društvo i nismo naročito promjenili unatoč svemu što je uslijedilo:

Drugi svjetski i domovinski rat, prva i druga Jugoslavija, nezavisnost i eu integracija.

Naše društvo, modernizirano i sofisticirano, ipak se čini onakvim kakvu sliku o njemu
pruža Miroslav Krleža u svojim djelima. Hrvatska sirotinja danas na sreću više ne
lunja Galicijom i po ruskim logorima, ali je jednako na udaru kojekakvih, dvojbenih
stubova današnjeg društva. Priča o 200 bogatih obitelji jest priča o Gospodi Glembay.
Budite sigurni da konverzacije koje se vode u kuriji Todorićevih nisu puno drukčije od
spomenutog dramskog teksta. Usporedbe jesu te koje se nameću same od sebe:

Ignjat Glembay, Puba Fabriczy, Barunica Castelli...sve su to likovi koji se uporno u
ovom ili onom obliku ponavljaju na pokretnoj traci društvene (re)produkcije.

Sjećam se trenutka kada je objavljeno da su Franjo Tuđman i HDZ pobijedili na
prvim izborima 1990. Zavirio sam u knjigu Razgovori s Enesom Čengićem koju
inače rabim kao svehrvatsku enciklopediju ličnosti. U kazalu sam pod slovom T
pronašao Tuđman, Franjo i upute da se o istome govori na stranicama 32 i 283.
Pročitavši njegove dojmove o "čovjeku opasnih namjera", doznao sam sve što
sam trebao. Svojega Franju, "kojemu ne pakovati", Krleža je označio kao potencijalno
opasnog čovjeka kojega bi valjalo držati što dalje od poluga vlasti.

Zbog svega toga Miroslava Krležu doživljavam kao polazište unutar hrvatske,
jugoslavenske i mittleeuropske književnosti i ma koliko ga osporavali raznorazni
pretendenti na njegov osamljeni tron, vrijeme je uvijek na njegovoj strani i pravi
pristup njegovom opusu tek slijedi.

nedjelja, 03.11.2013.

POSToJanje

Prije godinu dana sam preturajući My documents prebirao i vagao odluku
da otvorim blog. Najprije sam otvorio nekakav na bloggeru. Nemajući u vidu
važnost pamćenja lozinke, prvog sam mačića proćerdao u nepovrat.
Mislim da taj prvijenac još uvijek pluta u crnoj rupi nastaloj metodom
zaboravljanja lozinke.
Tješio sam se da je ionako bio za kurac. Nabasao sam potom na blog.hr.
Registrirao sam blogdogg-a i taj besmisleni, dvostruki g se pokazao
dobrim marketinškim potezom. Blogeri su to odmah rastepli na duplo ž
u vokativu i postao sam bložedože.
Ispočetka sam samo objavljivao. U prva 3 posta skupio 1 komentar.
Neverinov. Tako sam se malo po malo blogo socijalizirao i upao u taj
šareni, blogođir. Krenuo sam komentirati kako to i inače činim, a fama
o tome lažem li u njima se razvila nedugo zatim. Komentiranje je često
i važnije od samog postanja. Komentiranje je ,između ostaloga, i način
promoviranja. Komentar je blogerovo osnovno oružje-što bi naš narod
epski izrazio:

-i puška i motika!

Priznajem ovim putem uredništvu da su
naslovnice u početku nečijeg blogiranja fer kao način da se taj bloger
predstavi i vidim da se u tome ne pravi razlika. Džabe da se svi skupa
lažemo kad je tako-naslovnica jest bitna-bar u početku.

Prošlu zimu sam proveo na blogu i nadoživljavao se stotinu čuda.
Najzad sam pretjerao i nepotrebno iskompromitirao sve što sam dotad
rekao ,ali taj lajtmotiv me ionako u životu prati kud god krenem;)

Sjećam se Aspena i Zlatne Djeve, Lida, Tox Fox...Posebno se rado
sjećam posta Zaglavlje tvoga screensavera u kojemu smo brijali na
Vladimira Vidrića...petoboj soneta pa virtulum-party na kojemu je svako
donio najgoru pjesmu koju je imao...Mickwarovih, alan-fordovskih postova.
Bilo je tu svega...

Blog nije promjenio moj život iako je promjenio neke poglede na isti.

Na blogu sam se prvi put sreo sa mračnom stranom virtuale. Susreo
poremećaje civilizacije. Najprije sam se suprotstavljao tome, a zatim i
osobno ugazio u to. Shvatio sam da postoje ljudi koji imaju 24 sata na
raspolaganju da smisle kako Vam napakostiti i da ,ma koliko vas boljela
ta spoznaja o civilizaciji, nećete moći ništa i da je to polje ono na kojemu
ste poraženi čim kročite.

Ako nakon godine dana ikome mogu ponuditi savjet-biti će taj da ne imenujete.
Naučite vještinu iskazivanja fakata bez imenovanja-imenovanja će vas dovesti
u probleme. Za čitanost ne brinite-ona će biti produkt vašeg angažmana-
to je tako i dobro je da je tako: Komentirajte, intrigirajte i nemojte se odavati,
ni izlagati...

"Ne primajte nikog u svoja kola, komunicirajte chatom;)"

petak, 01.11.2013.

halloween parada

privid tvog prisustva
bršljan plete san u smiraj
pada u posteljicu mahovine
vlaga izdah
i uzdah
i zadah
sjena...

kleknu me pred lađu-
dogoreni vosak,
ne vidim ti dušu
tek igru plamićka
ne vidim ti lice
kroz bršljan
ne dotičem ti ruke,
mahovinu...

tu si ko si ko jesi da jesi ... ti si...

jesi li to postojala?
što li mi te priziva?
stud što te onomad ostavila,
vrućica te pregrijala...
bilo je davno,

al za današnji mi
kruška u grlu
i čitam stih pjesnika:

"its Halloween and it's somethin to be sure
especially to be here without you..."