četvrtak, 14.11.2013.

Pucko

Gotovo je svatko u djetinjstvu imao nekoga u generaciji ko je poticao iz
neumjereno velike porodice. Misleći pritom na dvoznamenkaste brojeve
braće i sestara koja su mahom, sve redom, što narod veli, od uha do uha.
To su gotovo u pravilu, kako bi Željkica rekla, disfunkcionalne obitelji.
Stereotipno je u toj shemi neki neobuzdani alkoholičar i žena upitnog
morala. Ljudi koji živote daruju šakom i kapom.

Moj vršnjak Damijan bio je generacijska atrakcija. Najstariji među
vojskom braće i sestara, činio je što je kao 13godišnjak mogao da
pomogne i brine za sve njih. Zbog puritanizma tako karakterističnog za
socijalistička društva, Damijan je u školi bio izopćen utoliko što je svatko
zazirao od djeljenja ormarića sa njim ili bilo kakvih, fizičkih doticaja. Figurom i
izgledom neodoljivo je podsjećao na Pucka iz udžbenika Priroda i društvo.
Raščerupan, balav, crnih noktiju i sa gomilom peruti i ostalih nametnika
u kosi, zaudarao je neizdrživo i koliko god humani bili, teško ste mogli
sakriti da vam smeta.

Unatoč svemu, Damijan je bio rijetko vedar i vječito nasmijan dječak.
Učio nas je psovkama i nama dečkima prepričavao seksualne pikanterije
iz njegovog doma, detaljno dočaravajući masne detalje koji su uspaljivali
naše prljave, teenagerske mašte. Pušio je kao Turčin i vječito ganjao
cure iz razreda što su bježale uz vrisku i smijeh.

Pozdrav proljeću je bio naziv kolektivnog piknika Osnovne škole u Kremenje
na vodopad. Trčao se ujutro kros ,a na livadi do potoka se peklo meso i
točili se čajevi iz velikih, sivih kazana. Bio je početak marta i brzaci pred
vodopadom nabujali od dugih kiša koje su prethodile. Izvjesna Tamara iz
5 c se poskliznula o mahovinu na stijeni i upala u hladan potok, prilično dubok.
Svi smo ostali zatečeni. Čak su se i profesori dvoumili kada se začuo pljusak
od skoka sa druge strane. Damijan je poletio poput Tarzana i spasio promrzlu
i uspaničenu Tamaru. Drugog je dana, dežurni učenik nosio školsku knjigu po
razredima čitajući pohvalu Damijanovom nesebičnom, pionirskom činu.

Često razmišljam o Damijanu i o njegovom podvigu i nikad se ne uspijem otrgnuti
dojmu da je upravo takvo odrastanje gdje je život bio mnogo jeftiniji, učinilo od
Damijana čovjeka dostojnog te definicije. Ono što često vidimo u pogledu nekog
Roma ili Romkinje...tu slobodu i beskrajnu lakoću življenja...čistog i nepatvorenog
življenja života u kojemu se slavi i pleše bez obzira na stanja, raspoloženja ili
temperature...

Bilo kako bilo, Damir je život poznavao puno bolje od nas koji smo ga netaknuti
upoznavali pod maminim i tatinim zvonom u toplome domu, uz sve one silne panetone,
igračke, skije, udžbenike...uz svu tu zaštitu...

Damijan je danas uspješni obrtnik koji se bavi vrtlarstvom i koji uredno hrani još
petoro zaposlenih...tako da bih priču o njemu tu i zaključio...ne dovodeći je u
vezu sa kozmičkim glupostima koje o obitelji možemo čuti ovih dana u medijima.

Čuvajte svoju obitelj i poštujte svaku tuđu, voli vas blogdogg sa dožiju familiju ;)