J.Cash-Blogdogg prijevod
Jednog jutra za stolom, reko sam ženi:
svugdje bili smo jenput, a negdje i dva
i dok domaću šunku brstio sam,
kaže: nikad nismo išli u VietNam
a i masa naših dečki je dole...
i mi uzeli let pravac Orijent-Saigon
E pa divan smo doček imali na vratima tim
i prošli kroz mjesto što zovu Long Vihn
javili se i sve se učini tiho,
al vojnik mi reče: samo pričekaj večer!
Buka krene. Stvari se dese,
velike ,zle vatrene čudese!
4 showa za dečke svirali tu noć
i ludovali su bučno uz sav njihov nojz,
odsvirali zadnju stvar za taj put,
pa zaronili u miru pod topli lancun
al nije bilo mira ,a ni tišine...
jebene stvarčine!
dobrih par minuta June ne reče ni riječ
i ja pomislih da nije ni čula
pa granata pukne tri milje dalje
iz kreveta čujem June:Ovo? šta je?
rekoh to je bomba il granata
kaže, bojim se, kažem i ja.
cijelu je noć taj zvuk se ponavljo
i zvuk te do kosti svoga prestravljo
bombe i meci i smrtonosne granate
tresle nam krevet kako bi pale,
i nisu stale... dok nije postalo gore,
prije nego postane malo bolje
kad je sunce izašlo smiri se buka
dočepali se sna na par minuta
tad vojnik zakuca na vrata i reče:
7 mrtvih i 14 ranjenih prošlu večer
i bi l došli u bolnicu pozdraviti dečke..
yes!
pa smo sišli do bolnice po svjetlu dana
i svaku noć smo tako svirali vani,
a bombe i granate su se dalje čule,
helikopteri vozili nove ranjene ljude,
noć za noći i dan za danom,
gore i dolje...
i tužnu smo im pjesmu otpjevali za kraj
i s gorčinom im poželjeli povratak taj,
učinili sve da znaju da nam je stalo
za svakog od njih ko još uvijek je tamo
i dal nam mjesto je tamo il ne
da neko ih ovdje čeka i voli ih sve!
E pa to je sad sve što se ima za reći
o izletu u pako od kojeg ne postoji veći
i ako ikad se vratim svirati tamo,
da nije za nekog od dečkiju samo
i da će rat se završiti
i dečki se doma vratiti
da žive...
u miru!
Post je objavljen 17.11.2013. u 21:39 sati.