Bilo je to početkom 90-ih, točnije 1993. kada je u novonastaloj državi Hrvatskoj
nogometom dominirao Hajduk. Igrao se najveći nacionalni derbi u Splitu i sjećam
se da sam pomislio:
-ma šta sad izvodi Katalinić sa tim klincem? zašto vadi Andrijaševića?
Nisam pravo ni stigao dovršiti misao, a Miki je predribljao par dinamovaca i potegao
neviđenu "praćku" u lijeve rašlje nemoćnoga Ladića u praktički prvom dodiru sa
loptom. Zvijezda je momentalno rođena i sve što je u njegovoj karijeri uslijedilo,
opravdalo je frazu s početka ove rečenice.
Nakon 5 sezona u Hajduku, potpisao je za tada moćnu talijansku Perugiu u kojoj
je odmah stekao apsolutni status idola. Vrhunac karijere dosegao je u Turskoj
gdje je odigrao sjajne dvije sezone u jednome od dvaju najvećih, turskih klubova,
Fenerbahceu. Treba imati u vidu činjenicu da je Fenerbahce klub istanbulske
radničke klase i sirotinje dok njihov najljući rival, Galatasaray, okuplja višu srednju
klasu i aristokraciju. To je derbi visokih tenzija na kojemu su česti incidenti i uoči
kojega je cijeli Istanbul ogromno bojno polje. Te godine je Galatasaray vodio na
poluvremenu 2-0 i utakmica je izgledala praktički zaključena. U stanki je trener
odlučio ubaciti Mikija. Takoreći sam, preokrenuo je rezultat na 3-2 za Fenerbahce.
Od tog je trenutka osigurao sebi status božanstva u cijeloj Turskoj, a ganuti
navijači su ga prozvali Sultanom.
Mikijevi nastupi za Hrvatsku su posebna priča. Iako je rijetko dobijao ulogu kakvu bi
zaslužio, koristili su ga redom i Ćiro i Jozić i Barić, Kranjčar, pa čak i Bilić u svom
prvom mandatu. Najbriljantniju partiju pružio je u Ibarakuu kada je neviđeno lijepim
lobom matirao Buffona i srušio moćnu i veliku Italiju. Sjećam se unezvjerenog pogleda
nemoćnog Buffona kako prati idealno zarotiranu loptu ,a ona nakon Mikijevog udarca
odsjeda zarezana u maloj mrežici. Ovisna o euforijama, hrvatska se javnost tada po prvi puta
ozbiljnije pozabavila Mikijevim životom i uslijedile su brojne reportaže iz njegove rodne
Nove Gradiške. No, čak je i tada rijetko tko spominjao 1 "sitni" detalj iz njegove osebujne
biografije, a taj je da je Miki po etničkoj pripadnosti, hrvatski Srbin.
U nekom idealnom i dalekom društvu, taj podatak bi u pisanju o velikoj Mikijevoj karijeri
možda i bio nebitan. Ne međutim i u hrvatskom društvu. Zajednici koja je prošli petak nazočila
ispadu jednog bivšeg Mikijevog kolege, Joea Šimunića koji je u napadu "domoljubnog"
zanosa, nakon utakmice izvikivao poklič pod kojim se u NDH Rapaiće i ostale hrvatske
Srbe ubijalo i trpalo u logore. Pitam se stoga do kuda ide to naše licemjerje kada slavimo
golove lojalnih, hrvatskih Srba, a odmah zatim kroz sport zazivamo najmračnije trenutke
naše povijesti?
Unatoč svemu, Miki Rapaić je uvijek bio atipičan nogometaš koji je razbijao stereotip o
fudbalerima. Njih se često s razlogom oslikava kao vlasnike skromnih IQ levela.
Duhovit, inteligentan, odmjeren u izjavama i skroman, Miki Rapaić se nije naslikavao
po narodnjačkim klubovima u društvu sponzoruša ili iskakao iz pašteta. Možda sam zbog
svega toga subjektivan, ali Miki je za mene dan danas najbolji igrač kojega sam ja u kockastom
dresu ikada gledao-momak koji je za tu istu Hrvatsku tako često vadio kestenje iz vatre i
svojim igrama spašavao brojne izbornike.
Zato kad sljedeći put izvikujete ulomke iz "Nikole Šubić Zrinjskoga", sjetite se gola u Ibarakuu
i u miru kada dođeš kući i opet postaneš onaj tihi, obični građanin, razmisli na samo
o tome malo...
Post je objavljen 25.11.2013. u 16:11 sati.