ponedjeljak, 04.11.2013.

KRLEŽA NA BLOGU

Dugo se već pripremam na skromnu posvetu centralnoj figuri naše
književnosti. "Komunistički Voltaire" je najosporavaniji, najkontroverzniji,
najplodniji, najmeritorniji, najhrvatskiji i najjugoslovenskiji pisac naših
podneblja. Kao i oko svakog takvog kalibra, književna je publika
podijeljena. Njega se danas često rabi u pomodarsko-posprdne
svrhe. U njemu se personalizira sva hermetičnost hrvatske književnosti.
Baš zbog svega toga, Fric je jablan koji je svoju posthumnu sjenu bacio
nepojmljivo daleko. I dalje ga u Zagrebu progoni Dido, a u šumi Đido.
I dalje je u Beogradu ustaša, u Hrvatskoj pro-Srbin. Naša, izrazito balkanska
težnja da shvaćamo i etiketiramo, često nas dovede u te labirinte koje je
za sobom, kao kakav krivi mamac ostavio Miroslav Krleža.

(O odnosu Krleže i Beograda preporučam link onima koji žele znati više;)
http://youtu.be/NCVis9kST_Q
"Beogradski bog Mars"

U prilično autobiografskom djelu Putovanje u Vučijak, Krešimir Horvat će
svom intimusu iz redakcije Poluganu (Vlatko Dulić), reći:

-Beograd smo iz Zemuna kao dripci gledali kao na neki uzbudljivi, novi svijet
kojemu pripadamo. Jednom smo u želji da vidimo Beograd, preplivali Dunav i
tamo su nas srpski carinici zakundačili...

Putovanje u Vučijak se dešava u smiraj 1.svjetskog rata i vjerno oslikava
političku klimu u Zagrebu podijeljenome među ostacima Habsburgovaca,
Frankovcima i Jugo unitaristima, Trumbićevcima. U poznatom, krležijanski
expresionističkom tonu grubo se dočaravaju stradavanja vojske i naroda.
Zagrebačka boemska scena , lakomislene služavke, kurtizane, novinari,
regimenta, Zeleni kader, posjednici, šverceri, mešetari...cijeli 1 mikrokozmos
tadašnjeg hrvatskog društva, Krleža je preslikao u to čudesno djelo.

Brechtovski songovi u maniri Petrice Kerempuha smjenjuju se komentirajući
aktualnu političku situaciju. Agrarne mjere i prevare, zablude o nezavisnom
novinarstvu, apsurdnost vojske i ratovanja-sve su to motivi zbog kojih je Krleža vječito
aktualan. Moralna propast društva kao jedna od Krležinih preokupacija je utoliko
bitna u njegovom djelu jer je ono o čemu Krleža piše široko primjenjiva materija.
Mehanizmi društva i društvene poluge su motivi koje on beskrajno exploatira,
gradeći unutar djela širu lepezu društva.

Krleža ima najširu sliku:

Prisutan je u svim slojevima društva i gotovo jednako u svaki od tih slojeva upućen.
On barata snobovskim manirima i najprostijim pučkim običajima, zavirio je u svakoga
od nas i svima nam poznaje oca, majku i zavičaj. U Vučijaku je još uvijek politički
neopredjeljen pa tako često ističe sumnju u boljševizam i ne tretira ga kao nešto
vrijedno štovanja. Hvata se u koštac sa teoretičarima Marxizma i polemizira sa
religijom i tadašnjom znanošću.

Krleži se može zamjeriti poetska supstanca jer on nije sladunjav. Od njegovog
štiva rjeđe ćete sisati nektar, a češće "kusati gorki boršč". Krležina rečenica je utoliko
opora jer je literarno besprijekorna, kao i njegov diktat te cjelokupna vizija.
Konzumente njegovih djela često iritira njegovo okušavanje u svim književnim
stilovima i formama, ali unatoč tome-ta djela jesu reprezentativna u skoro
svakome od književnih perioda i faza: moderna, postmoderna, expresionizam...
svi ti stilovi su samo okvir unutar kojega Krleža dosljedno formira i formatira
svoje djelo.

Kada razmišljam o Krleži, želim ga pamtiti kao dobroćudnog vrača čije poruke
ipak nismo uspjeli savladati. Čitajući Putovanje u Vučijak, shvaćam da se kao
društvo i nismo naročito promjenili unatoč svemu što je uslijedilo:

Drugi svjetski i domovinski rat, prva i druga Jugoslavija, nezavisnost i eu integracija.

Naše društvo, modernizirano i sofisticirano, ipak se čini onakvim kakvu sliku o njemu
pruža Miroslav Krleža u svojim djelima. Hrvatska sirotinja danas na sreću više ne
lunja Galicijom i po ruskim logorima, ali je jednako na udaru kojekakvih, dvojbenih
stubova današnjeg društva. Priča o 200 bogatih obitelji jest priča o Gospodi Glembay.
Budite sigurni da konverzacije koje se vode u kuriji Todorićevih nisu puno drukčije od
spomenutog dramskog teksta. Usporedbe jesu te koje se nameću same od sebe:

Ignjat Glembay, Puba Fabriczy, Barunica Castelli...sve su to likovi koji se uporno u
ovom ili onom obliku ponavljaju na pokretnoj traci društvene (re)produkcije.

Sjećam se trenutka kada je objavljeno da su Franjo Tuđman i HDZ pobijedili na
prvim izborima 1990. Zavirio sam u knjigu Razgovori s Enesom Čengićem koju
inače rabim kao svehrvatsku enciklopediju ličnosti. U kazalu sam pod slovom T
pronašao Tuđman, Franjo i upute da se o istome govori na stranicama 32 i 283.
Pročitavši njegove dojmove o "čovjeku opasnih namjera", doznao sam sve što
sam trebao. Svojega Franju, "kojemu ne pakovati", Krleža je označio kao potencijalno
opasnog čovjeka kojega bi valjalo držati što dalje od poluga vlasti.

Zbog svega toga Miroslava Krležu doživljavam kao polazište unutar hrvatske,
jugoslavenske i mittleeuropske književnosti i ma koliko ga osporavali raznorazni
pretendenti na njegov osamljeni tron, vrijeme je uvijek na njegovoj strani i pravi
pristup njegovom opusu tek slijedi.