petak, 30.08.2013.

VELIKA TREMA FABRIZIA DE ANDREA

Nevjerovatna je riječ koja najbolje opisuje priču o tom pjesniku i kantautoru koji
je muziku i riječ ujedinio u čudesnoj mjeri. Nevjerovatna i čudesna.
Fabrizio de Andre obilježio je jednu epohu talijanske muzičke scene i svojim je
stihovima naposlijetku dospio u čitanke

Prvi motiv koji ga snažno pečati u ranoj mladosti, neuspio je pokušaj silovanja
od strane jezuitskog profesora u školi za elitu Genove. Reagirao je glasno pa je
izbačen iz škole ne bi li se zataškala stvar...
Prilično je cijeloga života bio vezan za oca (zamjenika gradonačelnika Genove),
kojemu bi bilo draže da je postao pravnik, no ipak je upravo on bio taj koji mu je
kupio prvu gitaru i prvu ploču Jacquesa Brella. U javnosti se pojavljuje 1961. i
plijeni svojim tajanstvenim nastupom. Fabrizzio je pomalo sramežljiv, malo govori
i osvaja svojim baršunastim vokalom. Izrazito je duhovit i suptilan. Prvo po čemu se
odmah uočavala njegova osebujnost, bio je taj motiv njegovog straha od javnog
nastupa. Tvrdoglavi Genovese odbija nastupati u živo i kada prvom prilikom ipak
pristane, savlada ga napad treme. Bila je to ujedno i prva od dvije velike treme u karijeri.
Na festivalu 1969. upoznaje plavokosu pop pjevačicu Dori Ghezzi. To je bilo to-
Njihova ljubav je od tada nadživjela svo dobro i zlo koje je uslijedilo...

70-ih afirmira svoj kantautorski status. Upoznaje dečke iz hard rock banda P.F.M* i
tu kreće jedna suradnja na koju su mnogi gledali s podsmijehom pa ipak, De Andre
je iz svega izašao neuporedivo muzički bogatiji i njegova riječ je dobila raskošnu,
muzičku notu. Prvi incident desio se 1975. na koncertu u Rimu gdje ga je pola publike
izviždalo, a pola ga fanatično branilo. Napadali su ga pripadnici mladih revolucionara
zamjerajući mu što je svirao u klubu za buržoaziju.

-Prodana dušo!

To su bile olovne godine i svuda se osjećala napetost rata kojega je lijeva gerila povela
protiv države. De Andre im je rekao:

-imate pravo.

Često je svoju suptilnost i osjećajnost kuražio alkoholom. Opčinjen Sardegnom, otokom
na kojemu vlada ona poetična, mediteranska arhaičnost, kupio je ranch na kojemu je
dobrodošao svaki putnik i namjernik...Lokandu usred divljine u kojoj se feštalo i živjelo,
pisalo i pjevalo. U takvoj atmosferi rođene su pjesme kao Andrea. Njih dvoje žive svoj san i
žive isposničkim životom-uzgajaju krave i bikove, obrađuju vrtne kulture.U toj pjesničkoj
idili, Fabrizio i Dori začeli su svoje dvoje djece-sina i kći koji su kasnije nastupali s ocem.
Na noć lokalnog sveca obližnjeg mjesta, otmičari
u kapuljačama upadaju na posjed i otimaju De Andrea i Ghezzi. Provode 4 mjeseca skrivani
u brdima Sardegne-zajedno u svim izazovima i očaju.
Da bi odagnao tu traumu iz sebe, De Andre odlazi sa prijateljem ,moreplovcem i ribarom,
u plovidbu cijelim Mediteranom. Sakuplja muzička bogatstva iz sjeverne Afrike, Grčke, Turske...
Njegov povratak na scenu je nakon toga još jači i kompaktniji - bogatiji za muzičke utjecaje.
Njegova poezija je sve jača ,iako nikada ne odstupa od svojeg osnovnog ,narativnog stila
pjevanja. Svaka njegova pjesma je zaokružena priča sa vjernom atmosferom događaja.
Galerija likova o kojima pjeva, nevjerovatne su sudbine i redovito sa rubova društva.
Gotovo borghesovskom preciznošću ,De Andre oživljava te situacije u stihu.

Na očevu posljednju molbu, Fabrizzio napokon odbacuje i alkohol i pisanju se
posvećuje toliko predano da danima radi na dvije-3 riječi, beskrajno ih izvrće i traži
najbolju melodičnost riječi. Pomalo zainaćen izdavačima, odlučuje album Creuza de mal
snimiti na staro-genoveskom dijalektu koji je čak i Talijanima apsolutno nerazumljiv.
Izdavači sa nikada većom skepsom, odlučuju objaviti album koji na tržištu poruši rekorde
i proda 300 000 nosača u prvom naletu.

Postulat poštivanja svoje publike De Andre nije iznevjerio nikada. Sa time u vezi, usko je
bila vezana ta trema kao lajtmotiv cijele karijere. Svojim magičnim vokalom, pomalo
razrokim pogledom i nonšalantnom frizurom, bio je model pjesnika in persona-nekoga
tko to jest u apsolutnom smislu. U zapanjujuće bogatoj diskografiji potpisao je oko 400
pjesama koje kako on kaže

-nisu iste sreće, neke kao Marinella npr. imaju tu sreću da imaju taj pjevni ella na kraju, a
neke nemaju taj luxuz, al to ne znači da su bolje ili lošije...svaka je pjesma svoj svijet i
tako joj se treba prilaziti.

Druga velika trema Fabrizzia De Andrea bila je kobna. Uhvatio je akord ,ali prsti se nisu micali
i glas je zastao negdje duboko. Spustio je gitaru i otišao. U svojoj dvomjesečnoj agoniji, nije
nikoga htio vidjeti. 1999. je tiho i časno otišao sa ovoga svijeta sa ogromnim tragom u svoju
posmrtnu budućnost...postojanja ;)

Prousti me da vrish team

zamisli šta moraš napravit da te izbace sa bloga?
šta bi to moralo bit?
pa to je savršena zajednica-no punishment!

jučer sam doznao da je Leah Remini napustila scijentološku crkvu.
Leah Remini-ta drska kraljica Queensa!
autom skoro naletio na ježa,
glupi jež...kad moram tako reć,
kampira nasred ceste i u zadnji čas kreće
u pravac u kojemu
ga nastojiš eskivirat...

no punishment at all...
establishment jest management,
monitoring junction.

dalje sretnem jednoga koji masturbira,
urinira
zatim maže niveom...
iz one plave kutijice limene
u kakvoj su znali bit ti bomboni
zaprašeni šećerom u prahu
ma kakav Prousti me da vrištim?

a krenuo sam jednom k Swannu
nasmijat se na mjestu ,reći,
Tražili ste gospođicu pejzažnu arhitekticu snova
u ružičastim fasadama
napuštenog nojbatna
na bivšoj baušteli ponosa

i slave.

utorak, 27.08.2013.

VUCI ASPROMONTA

noć je i ja se penjem na Aspromonti
ispod tog neba što
mi zvjezdam svjetli,

zrak je hladan tu
u brdima tim,
al ipak ja koračam
hodom sporim.

odjednom kroz gustu šumu mračnu
sjenku crnu vidjeh se ukazat...
bijaše to šef od sviju pandura
koj mi prepreknu put
i stade zapitkivat:

-mladiću moj, kuda ti krenu?
u ovo doba noći što tu tražiš?
nije to doba za šetnju...
vukove lovim i možda ti znadeš
ima li vukova tuda kud si prošo,
vidje li kojeg putem kud si došo?

-moj maresciallo vi ne znate,
kako su mudre riječi nijemih;
moj otac me pouči na mome putu
čuvaj se sine drukera i žbira,
nisam ja delinkvenat ni sitni lopov
i zato od mene držite se dalje...

ponedjeljak, 26.08.2013.

ŽILAVI LIST

Često sam radio po kuhinjama. Nisam neki kuhar, ali odlično gulim krumpir.
Crno suđe rasturam, bijelo također. Znam čistiti folpe, hobotnice, Jakobljeve kapice,
luk, salate, orade, brancine, šan pjera, ugora, škarpinu, listove.

Kada ubijaš listove, shvaćaš da je rijetko što na planeti toliko žilavo kao ta riba.
Oštricu noža zabijaš mu pod škrgu i vadiš žutu želatinu i iznutricu.
I kao takav, lišen organizma, list će se koprcati još satima, impresionirat će te
snagom svojih posmrtnih mišića. Da tebi to netko napravi, srušio bi se kao klada.

Hoću reći, jako dobro poznajem rad u kuhinjama restorana. Jako dobro znam što
se tamo obično dešava, jer uvijek su to te ikone…šef kuhinje, pomoćni kuhar, perač
suđa…ne bi čovjek vjerovao tko sve pere suđe? Orwell je prao suđe
(vidi «Nitko i ništa u Londonu i Parizu»), lagao bih sada za ostale, ali cijela jedna vojska
značajnih i poznatih u jednome se trenutku života našla u tom kutu kuhinje, pretrpana
loncima, tavama i tanjurima. U nekome od svih tih restorana, možda upravo polira vilice
čovjek koji će otkriti lijek protiv raka…

Gotovo u svakoj kuhinji restorana na djelu je sukob interesa između kuhara i konobara.
Ti sukobi za velikih gužvi znaju eskalirati u prave male ratove u kojima se nerijetko
(pogotovo kod nas) poseže čak i za silom. S jedne strane konobar želi maksimalno
udovoljiti gostu te je uvijek pun primjedbi na izgled i kvalitetu jela, a kuhar se sa druge
strane postavlja kao pravi majstor zanata koji ne trpi požurivanja i ne podnosi visoke
tonove.

Posao kuhara iznimno je naporan i kada samo pomislim da bi netko do 67-me godine
morao provesti u tim parama, na ekstremnim temperaturama, maltene mi pozli...jer
to je nadljudski napor kojega čovjek ma koliko izdržljiv i snažan, ne može podnijeti...
jer je čovjek, a ne list...

subota, 24.08.2013.

OPĆI SEKTOR

Ukoliko smo dakle usvojili priču o Digitronu i o Bujama iz prethodnog posta,
nastavak iste će se baviti jednim konkretnim i čudnim migracijskim slučajem.
Tuzlak Sead rodio se 1959. i bio jedan od one beskrajno nadarene djece
koja su danonoćno naganjala tu krpenjaču u komšiluku. Uskoro je i zaigrao
na desnom krilu u prvoj ekipi "Slobode". Nekako uporedo sa time, kako to i
inače biva, počeo je izlaziti po kafanama u jednoj od kojih se i desila ta
kobna tučnjava u kojoj je Sead uskočio za jarana. Incident ga je doslovno
koštao karijere te je stavljen na led.
Nakon što je odradio svoju pokoru, Senad je jedne večeri upoznao tu
simpatičnu delegaciju iz db-a. Učinilo mu se to kao savršeno rješenje:
igrati u četvrto ligašu za novac i biti blizu zapada gdje ga uvijek može
nanjušiti kakav manager iz Italije, Austrije...tko to zna? Tko zna što nosi sutra?

Prvi i jedini nesporazum koji se u cijeloj priči pojavio bila je dvojba oko toga
kako Senada platiti? Ipak je Digitron amaterski klub i što bi rekao 1 član
delegacije:
-treba to prikazat treba...?
Traženo je solomonsko rješenje-Senada će se zaposliti u Digitronu.
Senad je bio kategoričan:
-Ako moram da radim, onda oću bit neki direktor!
Na fešti nasta tajac...
-Čekaj brate Senade pa kako sad to?
-ne zanima me!
-ali kako da budeš direktor kad nemaš škole?
-vi smislite kako!
I smislili su. Ono što su smislili je primjer opće cvatnje socijalne države.
Senadu prilagođeno, smišljeno je radno mjesto direktora općeg sektora.
Opći sektor ubrajao je 2 oour-a-kuharicu kave i čistačicu. Senad je dobio
i svoju crnu, kožnu fotelju i godinama je svima u firmi donosio osmijeh na
lice svojim vicevima i šegama.
Na kraju karijere postao je trener mlađih uzrasta i trenirao je mene i moje
vršnjake. Jednom prilikom nas je vodio na tekmu Istraturista u Umag, a nas
trojica smo kao mange -šmugnuli na pivo i to odmah u dvorani. Našao nas
je bez problema, sjeo sa nama i održao nam predavanje o tome zašto ne
valja šmugnut na kako je govorio:
-na to kurčevo pivo! djeco! ti mali driblaš ko butragenjo, al nikad ništa od tebe
neće bit, a znaš zašto? ćut kad ja pričam...zbog piva....ti mali, jel ti znaš
zašto lav ševi lavicu?
nas trojica u glas:
-zašto?
-zato jer može!

četvrtak, 22.08.2013.

db

Buje, istarski gradić uz samu granicu sa Slovenijom i nije najpoželjnije mjesto
za život. Na desetak kilometara od mora, zabačen na svome brežuljku, gordo
odolijeva (pjesnici bi rekli;) vjekovima u tišini. Prilično besperspektivan gradić u
kojemu takoreći i nema turizma, usnuo je među oblacima sa svoja 2 zvonika
na tih 220 m nadmorske visine. Burne povijesti, kao i ostatak Istre, Buje je u
više navrata kroz povijest, do temelja mijenjalo svoje demografsko naličje.

Prvi kamen ovdje su podigli Rimljani kada su nepogrešivo nanjušili bogomdanu
zemlju za vinograde. Buje tako i dan danas u svome podnožju ima 3 grand cru
pozicije za grožđe-već opjevana Sveta Lucija, Contarini i Kaštanjari. Zbog bijele
i mineralima prebogate zemlje, te su pozicije ono najbolje što u Istri ,a i šire
postoji kao vinorodno tlo. Suze svete Lucije nazvano je est est est vino dobiveno
sa najboljih trsova tog magičnog tla. Ipak, to nije bio razlog da Buje ne podijeli
turbolentnu sudbinu svih ostalih u Istri (i šire), pa je tako 3 put u povijesti skoro
izumrlo i nestalo sa lica zemlje. Sreća i nadljudski napori ljudi htjeli su da tako
ipak na kraju ne bude te se Buje još uvijek ukazuje kada
iz Slovenije uđete u Hrvatsku sa primorske strane. Dvaput je Buje napala kuga
te o tome postoje brojni zapisi i svjedočanstva ( u 15. i 17. stoljeću). Kako su se
vremena mijenjala i tehnologija razvijala, najzad je uslijedio i 2. svjetski rat nakon
kojega je Buje ostalo avetinjski prazno i trebali su nadljudski napori i eksperimenti
ne bi li se ipak održalo. Prema predratnim popisima stanovništva, u Bujama je
u visokim postocima prevladavala talijanska populacija koja se, preplašena
propagandom o Titovoj odmazdi, dala u egzodus te su mnogi potražili utočište
u Trstu.

Jugo komunisti su u svojim nacrtima populizacije ovih prostora predvidjeli
dovlačenje življa iz svih krajeva ex Yu te je već 60-ih godina Buje dobilo sasvim
novo lice i identitet. Praksa naseljavanja kolonista u istarske gradiće provodila se
u razrađenim etapama pa je tako prvo dovedena industrija i stvoreni su uvjeti za
život i rad. Slučaj je htio da su Buje odabrali za tada visoko sofisticiranu tehnologiju.
Ranih 60-ih krenula je s radom tvornica Digitron Buje koja se bavila elektronikom.
Kasniji uspjeh takve privrede išao je do te mjere da je naziv Digitron penetrirao u
tadašnji (pa i suvremeni) govor pa se i dan danas za kalkulator ponegdje zna reći
digitron. Po uzoru na komunističke privredno-sociološke modele i za Buje je
vrijedila ona poznata deviza "1 grad, jedna partija, jedna tvornica". Kada su pravili
ta ideološka načertanija, komunisti očito nisu razmišljali na ono što će uslijediti u
slučaju da ta tvornica jednoga dana propadne...slučaj koji se, pogađate, ranih 90-ih
desio sa Digitronom.

Ono što je sociolozima zanimljivo jest ta struktura stanovništva u mikro lokalitetu.
U Buje se naime, za potrebe Digitrona naseljavala uglavnom inteligencija iz ostalih
krajeva ex Yu. Ipak je u pitanju bila elektronika i time se nisu mogli baviti neobrazovani
ili nepismeni kadrovi. Kada je cijeli projekt 70-ih zaživio, razvila se u Bujama zavidna
atmosfera i ushit te je u skladu sa optimističkim postulatima komunizma napredak
konačno uhvatio veliki zamah. Digitron je odlično poslovao sa Japanom iz kojega se
uvozila tehnologija i sirovine, a izvozilo se čak i na zapad Europe te u SAD i u brojne
zemlje, pripadnice nesvrstanih. "Privredno čudo" sa zapadnog ruba Jugoslavije bilo
je primjerom socijalističkog privređivanja ,a život je u skladu sa time postajao sve
kvalitetniji, ljepši i ugodniji. Tih 70-ih godina digitronci su vikendima pohodili Trst
gdje ih se dočekivalo kao malo vode na dlanu i počela su razna, da se tako izrazim,
"preseravanja". Ni socijalizam nije bio imun na potrošačko društvo. Gradila su se
nova naselja i Buje je raslo ubrzanim korakom.

Zašto vam ovo sve pričam? Pa zato da bi lakše shvatili nastavak koji će uslijediti u
obliku priče o Seadu iz Tuzle koji je igrao nogomet za FK Slobodu, a putevi su ga-
čudni kakvi i inače jesu, onomad doveli baš u Buje, ali o tome čitajte u sljedećem
postu...

nastaviće se...

utorak, 20.08.2013.

777

na pučini je sentiš jutro
slanu pokorilo ravan
sjemenje je ronilo u kapi
netko voljen, štovan, slavan
i bezdan što za njime zjapi.

i reče...braćo mila!
u grom se sabi vizije žestina...
raširenih ruku ,krila,
otkri djelo u luči krina,
ujedini čula, prokucaše bila,
život klecnu usred čina

kao da ga netko pecnu
naglo živac poskoči
iz groba se opet dignu

i protrlja svoje oči
te podrignu,
zatim ustade i dalje kroči.

subota, 17.08.2013.

život jednoga goblena

krdo divljih konja je paslo na uzvisini koja skoro da i ne bje do zelena.
sočno bilje i raslinje nicalo je svuda i krajolik je načas se učinio
savršeno statičnim;

i vrh planine prekriven snijegom i vegetacija pod njime i zdenac
i jelkina šumica u podnožju
i krdo divljih konja.

poneki leptir oblijetao je oko maslačaka i margerita.

urlik orla dopirao je u intervalima. parao je zrak svjež i suh.

iz drvene brvnare, malo niže, jedva primjetno gorjela je luč.
ništa sem te luči nije ukazivalo na nečije postojanje u toj kući.
u toj kući pjevajući, sjedio je starac.
ruku položenih na koljenima, uspravno i nadasve mirno,
sjedio je za stolom. Satima. Danima.

pas, starčev prijatelj, motrio je na krdo divljih konja i ponekad
bi zalajao.

zdenac najbistrije ,planinske vode, kristalnih perli od kapi,
prodali smo jednoj multinacionalki.

srijeda, 14.08.2013.

šta ti znaš šta je muzika?!

Jednom me neki anonimus startao na mom blogu sa spikom kao:

-pa ti si ipak u nekim godinama i sramotno je da si djetinjast.

Hahahahahahahaahahaaa kako smješno ta rečenica zvuči kada ju
izgovara netko tko upravo komentira anonimno i to iz pobuda ,najblaže
rečeno, sumnjivih.

Ja sam komentirao anonimno 10-ak puta od čega je sve bila zajebancija
ili barenje. Svaki put sam davao do znanja i znalo se dobro tko sam.
Vidim da ima brdo novih blogera...od kojih mi pola izgledaju kao stari
blogeri pod novim nickovima;)

hehhehehe tico...možda se varam. Uglavnom, šta sam ono htio reći
bilo jest od prilike da mislim da najbolji blogeri tek trebaju stasati na
ovoj mreži i da mi jako ide na kurac ona blogonostalgičarska kuknjava
starosjedilaca kao:

-nikad više muzike ko pink floyd!

jebote pink floyd da te jebo!

u mom mjestu kad smo ko klinci se furali na punkere, uvijek bi nam se
uvalio neki stari roker čiji monolog se začinjao vako:

-ajde...balavci...šta vi znate šta je muzika!?floydi su institucija!

poanta je da je anonimno komentiranje jako zgodan način za upucavanje
nekome, ali nažalost zbog morona koji to rabe iz svojih sicko terapija,
moj vam je savjet (ukoliko novi bloger), zabraniti anonimne komentare.
blog inače svuda u svijetu ima tu auru nekakve zakulisno-mračne
burleske, groteske i farse.

i da...treckeri su pouzdani. nikad ne griješe.

nedjelja, 11.08.2013.

BILKI FASOVALEC

Sreo sam danas Bilkija u gradu. Popili smo kavu i ispunjavali listiće.
Dugo ga nije bilo doma. Otkad je završio faks, preselio se u Zagreb i
tamo predaje u nekoj školi. Njega mi je stara vječito nabadala za primjer
…pa vidiš kako Bilki može ovo-pa vidi kako Bilki može ono. Nekad sam
ga mrzio zbog toga. Tip je kreten samo takav…ali drag mi je.
Jebeno dobro piše. Kaže mi da je počeo pisati neki roman i da sam ja
jedan od važnijih likova. To se kad-tad moralo desiti. Bilo mi je čudno da
se nitko nije toga sjetio prije jer…budimo realni, biografija kakvu potpisuje
Kiki Horvat? Samo to ime…Kristijan Horvat. Srž hrvatskog nacionalnog bića.
U biti, sve ovo što se događa meni, to se na neki način događa i Hrvatskoj;
Mlada, talentirana država, predodređena za velike stvari, tone pod zubima
gomile termita koji će ju oglodati do prosječnosti.

Ha ha. Bilki…koji je to tip…jednom je na tjelesnom stavio zgužvani papir
u gaće da bi mu kurac izgledao veći. Mislim da je pišao u gaće do prvog srednje.
Možda piša još uvijek. Totalno je zamišljen i odsutan…nešto ga muči.
Ko zna šta je mogao u Zagrebu skuhati? Tamo lako najebeš.
Jednom smo se vraćali ja, Borki i Zmija sa terena i noć smo proveli u Zagrebu.
Išli smo pit u jedinu rupu koja je bila otvorena, u nekakvu Matejnu preko puta katedrale.
Zmija je prokockao terenac na pokeru i, naravno, tresnuo je aparat o pod.
Gazda je izvukao gun i uperio ga u Zmiju. Ja i Borki smo uperili kalaše na gazdu.
Onda je Borki proparao strop rafalom i jedan metak je završio u guzici nekog sasvim
trećeg lika koji je klečao u kutu i držao se za poker aparat…

Hoću reći, tamo lako najebeš. Tko zna što je Bilki napalio?

četvrtak, 08.08.2013.

blogerska neugoda na fejsu je flash
ili mi se čini?

hahahahahhahahhaah
kao ...to si konačno ti,
A-ha...take on me.

nastup transparentan,
uvjetovan medijem
prilagodljiv:

a roma alla romana
bihejvjoriram
mrežasto
mrezašto?

...gdje sam već ono čuo sličan diskurs?
dođe mi da te shaream,
da uploadam tvoju mudrost,
pa vidiš kako je to odlična stvar u biti?

ljudska sjeno...tko si u ovom zalasku sa goblena?

utorak, 06.08.2013.

ljetni test: DA LI ĆETE PROPASTI?

Ukoliko se prepoznajete u bar jednoj od sljedećih situacija, imate lijepe šanse
da propadnete već ove zime:

-Desi vam se da sa 200,00 kn morate platiti uslugu 6 kn. Ostaje vam 194,00 kn
i potrošač u vama kaže da tih 4 kn treba potrošiti jer je 190 i 194 kn-ista stvar.

-Ostavljate napojnicu od 75 lipa jer vas je sram da ne bi netko u marketu mislio
da vam ta cifra nešto znači u životu?

-Naručujete turu pića u društvu iako nemate realne osnove za to.

-Novac koji ste potrošili na kartici ne brojite dok ne dođe na naplatu.

-Odgađate posao i najprije zavirite na blog ili fb gdje onda visite satima tješeći se
da ste dio nečeg bitnoga.

nedjelja, 04.08.2013.

3 izdvojena citata iz domaćih pjesama

Unatoč činjenici da je ova stvar na blog hr-u već prilično exploatirana,
izdvajam Skriven iza lažnih imena. Haustor me uvijek dobijao na toj
bajkovitoj egzotičnosti:

"...brodovi u prašnjavoj luci
crnoj od znoja robova,
spustili su jedra."

jedna savršena poetska slika koja obećava strašnu priču:

"crni dječak sa puškom u ruci
vodi me do logora,
žene čiste ribu..."

...ne bi vjerovali, ali na opće iznenađenje, tom povlaštenom krugu citata, pribrojio
bih Runjića i Olivera zato jer me zauvijek impresionirala harmonija sljedeće
slike:

"s ponistre se vidi Šolta,
piva klapa ispo¨¨ volta,
u daljini svitle koće,
piva klapa šotovoće..."

Sve ono čemu sam zauvijek u poeziji stremio, prisutno je u ovoj kitici:

Savršeno jednostavna i idilična, gotovo pejzažna slika impresivnog pogleda koji
se otvara iz vizure legendarne ponistre.


...Za kraj balade Toma Bebić. Kako i priliči. Podrhtavanje njegovog neponovljivog vokala,
svaki me put momentalno prenese u doba sinjega galeba, u neprežaljeno i slatko
doba Mediterana kakvog su poznavali...u nepovratno izgubljeno utočište rijetkih
cvrčaka. Toma Bebić, skitnica i Odisej, ispjevao je pjesmu spojivši živote
čovjeka i broda u jednu zajedničku sudbinu koju dijele otkad je života i mora:

"...a sićanja naviru
Leute moj,
osta si sam,
napušten brod..."

subota, 03.08.2013.

So long Leonard

Iako sam znao da je ovaj događaj apsolutni poetski must have, opet sam si shodno svom
kampanjskom karakteru dopustio da u zadnji čas tražim kartu-što mi na kraju i uspijeva
pustivši me neopomenutog u životu.

Bilo kako bilo, u Pulu sam došao rano i obavio par formalnosti. Za divno čudo, dan nije
navalio svom raspoloživom sparinom i hektopaskali su umjereno brijali zrakom.
Priznajem, treba me strijeljat, odsjeo sam zatim u McDonaldsu i totalno odudarao od
gomile pretilih turista. Middle edge freak 4 a middle edge happy meal!

Oko 14.00 je ipak radikalno zapeklo i zaputio sam se put Verudele. Pri pogledu na Zlatne
stijene, pomislio bih da je sezona izvanredna. Zaobišavši metež, pozicionirao sam se
na kanjonu i do 17.30 gotovo da nisam ni izašao iz mora.
Pulski Kanjon, iza svete stijene:



Kao svaki čovjek s misijom, presvlačio sam se u autu u čaplinovskoj borbi sa voajerskim
pogledima prolaznika. Najzad sam osvanuo na Forumu i poželio se u ovakvoj prilici
počastit sa sjajnim crvenim pivom. Napetost pred Cohena je rasla i mogla se u cijeloj
Puli rezati sabljom. Čak ću se pomalo lokal-patriotski zapitati-Postoji li bolje mjesto za
Cohena od pulske Arene?

Vjerovatno i postoji, ali to nije spriječilo starog šarmera da se ukaže nešto sitno iza 9
na grandioznom i decentnom stejdžu. Kažu dobri poznavaoci problematike da je akustika
bila u svom najboljem izdanju ikada. Svaku nijansu te duboke boje njegovog glasa, moglo
se čuti savršeno. Krenuo je sa novijim stvarima i u međuvremenima je imao par strašnih
digresija od kojih je Arena cijela bila na jecaju do plača, ali to je Cohen-on te drži na ultra
visokim frekvencijama emocija i tu je on čvrst i nepopustljiv...Cohen nas vječito zadržava
na rubu. Pogađate da je zatim presijekao sa Byrd on a wire i trans je mogao početi!
Kada sam već iskreno posumnjao da je moguće da jedan 79-godišnjak može biti toliko
živ, ritmičan, lucidan i vitalan, on je izvukao First Manhattan, then Berlin u extended izvedbi
kakvu ne pamtim da sam na ikojem njegovom liveu čuo. Upravo njegovo vječno poetsko
dozrijevanje je ono što ga gura da po 40 godina radi na tim pjesmama. To ga čini vječito
aktualnim. Prosvjetljenje sam doživio na So long Marianne kojoj je prethodio njegov
monolog sa suptilnom porukom svojoj publici-Zbogom, nećemo se više vidjeti. Uživajte!
Publika u čudnom koktelu očaja i euforije odjekivala je kako ni u doba imperatora nikada nije.