Unatoč činjenici da je ova stvar na blog hr-u već prilično exploatirana,
izdvajam Skriven iza lažnih imena. Haustor me uvijek dobijao na toj
bajkovitoj egzotičnosti:
"...brodovi u prašnjavoj luci
crnoj od znoja robova,
spustili su jedra."
jedna savršena poetska slika koja obećava strašnu priču:
"crni dječak sa puškom u ruci
vodi me do logora,
žene čiste ribu..."
...ne bi vjerovali, ali na opće iznenađenje, tom povlaštenom krugu citata, pribrojio
bih Runjića i Olivera zato jer me zauvijek impresionirala harmonija sljedeće
slike:
"s ponistre se vidi Šolta,
piva klapa ispo¨¨ volta,
u daljini svitle koće,
piva klapa šotovoće..."
Sve ono čemu sam zauvijek u poeziji stremio, prisutno je u ovoj kitici:
Savršeno jednostavna i idilična, gotovo pejzažna slika impresivnog pogleda koji
se otvara iz vizure legendarne ponistre.
...Za kraj balade Toma Bebić. Kako i priliči. Podrhtavanje njegovog neponovljivog vokala,
svaki me put momentalno prenese u doba sinjega galeba, u neprežaljeno i slatko
doba Mediterana kakvog su poznavali...u nepovratno izgubljeno utočište rijetkih
cvrčaka. Toma Bebić, skitnica i Odisej, ispjevao je pjesmu spojivši živote
čovjeka i broda u jednu zajedničku sudbinu koju dijele otkad je života i mora:
"...a sićanja naviru
Leute moj,
osta si sam,
napušten brod..."
Post je objavljen 04.08.2013. u 23:40 sati.