Često sam radio po kuhinjama. Nisam neki kuhar, ali odlično gulim krumpir.
Crno suđe rasturam, bijelo također. Znam čistiti folpe, hobotnice, Jakobljeve kapice,
luk, salate, orade, brancine, šan pjera, ugora, škarpinu, listove.
Kada ubijaš listove, shvaćaš da je rijetko što na planeti toliko žilavo kao ta riba.
Oštricu noža zabijaš mu pod škrgu i vadiš žutu želatinu i iznutricu.
I kao takav, lišen organizma, list će se koprcati još satima, impresionirat će te
snagom svojih posmrtnih mišića. Da tebi to netko napravi, srušio bi se kao klada.
Hoću reći, jako dobro poznajem rad u kuhinjama restorana. Jako dobro znam što
se tamo obično dešava, jer uvijek su to te ikone…šef kuhinje, pomoćni kuhar, perač
suđa…ne bi čovjek vjerovao tko sve pere suđe? Orwell je prao suđe
(vidi «Nitko i ništa u Londonu i Parizu»), lagao bih sada za ostale, ali cijela jedna vojska
značajnih i poznatih u jednome se trenutku života našla u tom kutu kuhinje, pretrpana
loncima, tavama i tanjurima. U nekome od svih tih restorana, možda upravo polira vilice
čovjek koji će otkriti lijek protiv raka…
Gotovo u svakoj kuhinji restorana na djelu je sukob interesa između kuhara i konobara.
Ti sukobi za velikih gužvi znaju eskalirati u prave male ratove u kojima se nerijetko
(pogotovo kod nas) poseže čak i za silom. S jedne strane konobar želi maksimalno
udovoljiti gostu te je uvijek pun primjedbi na izgled i kvalitetu jela, a kuhar se sa druge
strane postavlja kao pravi majstor zanata koji ne trpi požurivanja i ne podnosi visoke
tonove.
Posao kuhara iznimno je naporan i kada samo pomislim da bi netko do 67-me godine
morao provesti u tim parama, na ekstremnim temperaturama, maltene mi pozli...jer
to je nadljudski napor kojega čovjek ma koliko izdržljiv i snažan, ne može podnijeti...
jer je čovjek, a ne list...
Post je objavljen 26.08.2013. u 01:29 sati.