biljoteka
četvrtak, 29.11.2007.
BEJTURAN – moja omiljena artemizija
Ne znam zašto ali volim artemizije. To su uglavnom vitke i elegantne biljke, neuglednih sitnih cvjetova, vidi se da su u rodu, ali su ujedno toliko svoje i različite po svojim svojstvima, (ne)ljekovitosti i djelovanju, kao da su se međusobno posvađale pa svaka odlučila ići svojim putem.
Najbezveznije izgleda ona vulgaris.
Najopasnija je čuvena ambrozija.
Najgorča je bijeli pelin.
Najsitničavija je ona koju zovu božije drvce.
Najmirisnija je bejturan.
Bejturan je Artemisiae annua L.
U naše krajeve je došao prije 500 godina vjerovatno karavanima hadžija koji su se vraćali iz Meke ili s Ćabe, pa ga stare hadžijske muslimanske porodice zovu i ćabni bejturan, ali sam naziv bejturan je dovoljan da odredi ovu biljku jer se ni jedna tako ne zove.
Imamo gomilu biljaka koje se zovu npr. macina trava, srčenjak, srčanik itd. pa to stvara priličnu zabunu za određivanje biljke. Bejturan je samo jedan.
Ići na hadž nije bio elegantan ni pomodarski posao kao što je to danas. Danas svaka šuša koja kojoj je to potrebno radi društvenog isticanja ili političke karijere, uz ono malo rijetkih istinskih vijernika, elegantno sjedne u avion, odsjedne u hotelu uz svu potrebnu komociju i postane hadžija. Tako je i s kršćanskim hodočašćima. Prije su na mjesta hodočašća ljudi stizali kilometrima pužući na koljenima, a danas se žale ako im vozilo nije parkirano na najbližem parkingu. Sve je postalo biznis i tzv. „vjerski turizam“. Jadni naši bogovi s nama.
Prije 500 godina ljudi su na takvim putovanjima dobro riskirali, žrtvovali se, ginuli, umirali, razbolijevali se.
Jedna od spasonosnih biljaka bila je bejturan kojim se liječila groznica, a posebno tada prilično česta malarija. Današnja naučna ispitivanja su potvrdila da je bejturan zaista spasonosna biljka kad je malarija u pitanju na sve bakterije tipa Plasmodium, uključujući i Plasmodium falciparum, koji je veoma često rezistentan na sve ostale antimalarike. Pa dok kinin kao kontraidikaciju može djelovati halucinagno, bejturan samo radi svoj posao.
I ostale bakterije koje izazivaju groznicu očigledno imaju probleme s bejturanom jer on iznutra djeluje razorno poput bombe.
Danas smo manje skloni malariji a više HIVU, SIDI ili AIDSU, kako ko voli, pa je bejturan postao jedna od omiljenih trava kojom se podržava imunitet kod ove zaražene vojske. Htjedoh napisati pedera, ali se sjetih da je zbog pederluka vojsci pristupio i veliki broj ostalih sretnika i nevine djece.
Onaj ko nije regrutiran u tu vojsku može još uvijek koristiti bejturan protiv gripa, prehlada i upala kao čaj ili tinkturu, a izvana ga kao ulje ili kremu mazati i masirati po svojim reumatičnim zglobovima, spondilozi, upali mišića, artritisu, upaljenim venama, začepljenim krvnim sudovima koji vam teško protiskuju krv do mozga pa slabije mislite, ili pak čmaru opterećenom hemeroidima jer je nekom stražnjica važnija od glave.
Bejturan je trava izuzetno lijepog mirisa, a eterično ulje još ljepšeg. Eterično ulje nećete nigdje pronaći jer naši magovi za proizvodnju eteričnog ulja nemaju pojma o ovoj travi. Jednom ću napisati kako da ga proizvedete u kućnoj radinosti, pa probajte.
ponedjeljak, 26.11.2007.
IMELA – ČAROBNA BILJKA
Nas su učili da je imela otrovna biljka i da se ne smije dirati.
To je bilo upravo u vrijeme kad je ova biljka pala u nemilost stručnjaka. Da ih sad pitate rekli bi da je ljekovita i otrovna.
XX vijek je vijek demistifikacije mnogobrojnih stvari koje su ljepše izgledale kao mistične, a XXI vijek je naslijedio tu demistifikaciju i mi upravo plačemo za njom.
U Staroj Grčkoj mitski junak Eneja otvara grančicom imele vrata podzemnog svijeta, a nema ni pojma da se ona zove na latinskom Viscum album L. Zato je napolapismeni stručnjaci zovu i Bijela imela iako ne postoji crna imela. Imela je jednostavno imela. Drugo je to što postoji biljka koja raste na hrastu ili ceru slična imeli ali njeno ime i prezime je Loranthus europaeus Jacq., ima žute bobice i listovi joj preko zime opadaju i nema veze s imelom.
Starorimljanin Plinije Stariji pripisuje joj čudovišna ljekovita svojstva.
Druidi, svećenici starih Kelta u Galiji poznati su nam iz crtića o Asterixu i Obelixu, a poznato nam je iz crtića da su koristili čudotvorni napitak da pobijede Rimljane.
U tom napitku je garant bilo imele jer je ona simbol besmrtnosti: živi i kad stablo na kojem ona poluparazitira izgleda mrtvo.
Imela naime raste na listopadnom drveću, obično je smatraju uništiteljicom voćnjaka i uništavaju je da spasu voćnjake. Ali koliko god se uništava ona čudesno odolijeva.
Posebno se cijeni ona koja okupira stablo kruške, pa jabuke i šljive. Zaista ne znam zašto, osim ako ne želimo zlo onom koji je bere jer su grane kruške prilično krte zbog čega i postoji poslovica „Pao s kruške“. U pravilu se zbog toga na krušku ne penje, a kako ćete s kruške ubrati imelu nije moj problem.
Kad bi Druidi znali kako mi sa zadovoljstvom trijebimo imelu rekli bi da nije ni čudo da smo prokleti. Oni bi krajem godine imali posebnu svečanost za koju bi se dotjerali u duge bijele haljine, ponijeli zlatne srpove i njima vrlo pažljivo sjekli imelu jar nije smjela pasti na zemlju kako ne bi izgubila čarobna svojstva. Tako sječenu imelu su dijelili svojim podanicima kao talisman protiv zlih duhova i bolesti.
I stari Germani su radili nešto slično, ali skloni vojevanju imelu su proglasili biljkom koja vojnika čini neranjivim i nepobjedivim.
Kad su stare kulture nestale imela (zaista vječna) se preselila u kršćanske kuće da za Božić s imelom u kuću uđe besmrtnost.
Dakle, zima je, i kad se ništa nema brati od ljekovitig bilja, tu je imela. Beru se vršne grančice ili sam list. Vrlo se izbjegavaju bobice jer su one najotrovniji dio biljke. Rusi odvojeno suše grančice od lista jer grančice koriste u čajevima protiv arterioskleroze.
I mi, kao da želimo nadoknaditi vrijeme kad smo imelu zanemarili, žurimo da list imele uvrstimo u čajeve protiv visokog tlaka, starčke hipertonije, staračke drhtavice, glavobolja uzrokovanih visokim tlakom, smirivanje ubrzanog rada srca, poboljšavanje rada želuca i crijeva, protiv krvarenja iz nosa i pluća i svašta nešto.
U najnovije vrijeme se vrlo ispituje i kao antikancerogena biljka. Ispitivanja vršena u Zagrebu rezultirala su ozdravljenjem od raka preko 60% populacije ispitivanih miševa.
Imela se preporučuje i kao topla kupka ili u najmanju ruku kao topli oblozi protiv upale zglobova, spondiloze, lumbaga, išijasa, slabe cirkulacije u nogama i proširenih vena.
I još nije gotovo.
Primjenjuje se i kad u nalazima mokraće ima mnogo klorida i bjelančevina, kod tzv. albuminurije.
Ipak, ne zaboravimo da je imela i djelomično otrovna pa se nemojmo dočepati biljke i navaliti na nju kao sivonje. Samo elegantno i s mjerom da bi bilo čudotvorno.
četvrtak, 22.11.2007.
BOROVA ŠUMA, ŠEKSPIR I MUHAMED
Već u dva navrata šaljem čitaoce u borovu šumu.
Onaj koji nema naviku odlaska u borovu šumu neće poslušati pogotovo sad, zimi, kad mu je šuma najpotrebnija. Zato borova šuma može doći do vas.
Već je Šekspir prije 4 vijeka pokrenuo šumu ka dvorcu, a kod nas puno duže živi poslovica „Kad neće Muhamed brijegu hoće brijeg Muhamedu“.
Sve su to dokazi da nas u našim toplim (nadajmo se) gnijezdima može posjetiti borova šuma.
Naravno, riječ je o eteričnom ulju bora koje je u stanju omogućiti ne samo doživljaj mirisa borove šume nego i njenu ljekovitost.
Ovim se otvara priča o aromatskom bilju
O eteričnom ulju.
O aroma terapiji kako se sad to zove.
Naši stari baš i nisu poznavali tu riječ ali ih to nije spriječavalo da na žeravicu bace malo korijena andusa, smrekovu bobu, grančice bora ili u kuću donesu niz mirišljavih biljnih stvorova zbog buha, stjenica, komaraca, moljaca, ali i zbog slavlja ili žalosti.
Umjesto riječi aroma terapija koristili su riječ „kaditi“. Kadi se i u crkvi, i u katoličkoj i u pravoslavnoj, tamjanom . Još uvijek su ostali na toj zastarjeloj riječi umjesto da se osavremene i napišu aromaterapizira. Meka i Medina su preplavljene miomirisima za kađenje, jedna od najljepših svjetskih građevina Aja Sofija okađena je ružinom vodicom – đulsijom, a indijski mirisni štapići se mogu kupiti ne samo za kađenje budističkih hramova nego po cijelom Zapadu za kađenje zapadnjaka.
Sve to čime se kadi, što miriši jedno ljepše od drugog, zahvaljujemo eteričnom ulju.
Nećete vjerovati, ali i sve ono što najviše smrdi opet zahvaljujemo eteričnom ulju. Miris, bolje reći smrad tvora, bube smrdljivi martin, smrad pokvarene hrane, smrad gnjojne rane i ....da vam više ne gadim život.
Eterično ulje je hlapiva tvorevina koju raznim postupcima ekstrakcije izvlačimo iz mirišljavih ili smradnih tvari, rijetko životinjskih, često biljnih, a skoro nikako iz mikroorganizama.
I još jedna zanimljivost. Iz svake mirisne biljke, a one se stručno zovu aromatske biljke, ne dobije se uvijek mirišljavo eterično ulje. Npr. eterično ulje kamilice ni blizu neće zadovoljiti naš nos koji pamti ugodan miris čaja od kamilice. Tako je i s kunicom i još s nekim travama.
S druge strane iznenađuje da solidan miris imaju npr. pupoljci breze.
Eterično ulje je pored svih smradova predivno mirisno čudo prirode.
Jedno od čuda je da u svoju sobu smjestimo borovu šumu. Radi se o više vrsta Pinusa, na latinskom. Kad ih je više vrsta onda su svi zajedno Pinus species, a pojedinačno crni bor Pinus nigra, bijeli bor Pinus silvestris itd, ali sve je bor. Osim jele – Abies alba L.
Ne trebaju nam Šekspirove kulise ni Muhamedovo brdo, dovoljno je nabaviti bočicu eteričnog ulja bora ili jele i ostaviti je da isparava.
Eterična ulja su izvrstan antiseptik, a eterična ulja četinara su dušu dala za astmatičare, plućne bolesnike svih vrsta, patnike sa sinusima, osobe sklone prehladama, gripi, upalama dišnih puteva itd.
Ispitivanja na jednoj Njemačkoj klinici pokazala su da su bolesnici u bolničkim sobama u kojima se primjenjivala aromaterapija dva puta brže ozdravljali od bolesnika iz „nekađenih“ soba, te da im je kod terapije trebalo duplo manje klasičnih lijekova.
Ne treba čekati da se razbolimo pa primjenjivati ove mirise.
I zdravi si možemo napraviti ovaj ugođaj kojim si podižemo moral, pozitivne vibracije duše i kvalitet života.
Zašto si ne priuštiti nešto dobro. Nagradimo svoju lijepu dušu.
utorak, 20.11.2007.
GAVEZ: KANCEROGENI KORIJEN PROTIV RAKA
Malo koja osoba oboljela od raka nije probala borbu protiv ove bolesti pomažući se travama i raznim oblicima alternativne medicine. Zvanična medicina zaista ima sve bolje i bolje rezultate u liječenju ove bolesti, ali tamo gdje postane svjesna da je iscrpila sve mogućnosti a stvari nisu krenule ka ozdravljenju sliježe ramenima i sama preporučuje alternativni način liječenja, a najčešće „Brojsovu metodu“.
Iz našeg dosadašnjeg iskustva osobe koje su od nas tražile trave koje preporučuje Brojs za svoje čajne mješavine nisu, nažalost, daleko dogurale. Od tada ljudima preporučujemo sve samo ne Brojsa, ali medicinari računaju da je osoba i onako „otpisana“ pa joj je Brojs slamka za nadu.
U principu svi smo mi otpisani i tim riječima ne treba pridavati pažnju. Doktor ponudi „otpisanom“ Brojsa, a na putu do kuće ga otpiše auto, poludjeli susjed ili mu na glavu padne cigla i neotpisan radnik sa skele. A „otpisani“ ga nadživi.
Otpisanom se samo smatra osoba koja se predala, ne osoba koja se bori.
Takvi borci nisu rijetki na onkološkim klinikama, pa ma kako apsurdno zvučalo, boravak tamo je veoma koristan zbog razmjene znanja i saznanja kojima se bori protiv ove bolesti.
Jedno od takvih znanja u zadnje vrijeme kruži među ovim borcima a odnosi se na gavez.
Gavez ili latinski Symphytum officinale L. kao „glavni“ gavez i mali ili žuti gavez Symphytum tuberosum L. su uobičajene trave vlažnih livada i baš zato su veoma često u upotrebi u narodnoj medicini. Koristio se češće korijen nego nadzemni dio biljke, odnosno list, a narod ga je krstio i kao svemoćnu travu „za sve“.
Kad god vam kažu da je „za sve“ pripazite se!
Gavez je zaista izgledao svemoćan i za vanjsku i unutarnju primjenu, ali kad se iščiste sve natruhe ostaje da je prah suhog korijena gaveza nezamjenjiv za lomove, uganuća, nagnječenja i uboje, na koje se privija pomiješan s mekinjama i sastavljen s malo vode u pogaču.
I dan danas je nezamjenjiv kod loma rebara na koja se ne može staviti longeta ili gips. A nakon skidanja gipsa učvršćavanje kostiju na mjestu loma može se najbolje obaviti pogačom gaveza. Pri tom veoma treba voditi računa da se s gavezom ne pretjera. To je naime toliko moćno ljepilo da se događalo da kod loma prsta stavljena pogača gaveza ne samo da obavi srastanje kosti nego i srastanje dva prsta. Zato se gavez stavlja samo na ograničeno područje loma.
S gavezom se liječe i gljivična oboljenja noktiju.
Sa unutarnjom upotrebom korijena treba biti vrlo oprezan jer je korijen gaveza kancerogen. Veoma je koristan za uništavanje bakterija, virusa i ameba veoma otpornih na farmaceutske lijekove, ali se koristi u veoma malim količinama, a nipošto se ne daje djeci.
Nadzemni dio biljke nije kancerogen, ali nije ni toliko moćan pa ako ste isprobali farmaciju i nije vam djelovala, počnite s listom gaveza, a ako ne djeluje list dozvolite si malu dozu korijena. Gavez je, doduše, mnogo manje kancerogen od niza materijala koji koristimo, jedemo i udišemo, a manje je poguban nego neka bakterija koje se ne možemo riješiti i koja nas sustavno uništava.
U slučaju raka sigurno nije biljka koju treba prvu upotrijebiti kod liječenja. Bolje pokušati s nečim drugim, a gavez ostaviti za rezervnu varijantu kad zauzmemo stav: Možda može pomoći a to što je kancerogen meni ne smeta jer ja ionako posjedujem kancer.
Nauka na to još nema odgovor iako jedna od teorija liječenja govori kako se „isto s istim liječi“.
Kad se sve ovo zna odluku donosi ipak svako za sebe.
ponedjeljak, 19.11.2007.
ORGANSKA PROIZVODNJA I INFORMBIRO
Kad god se uhvatim da primim zdravo za gotovo ono što mi se nudi sjetim se informbiroa 1948. o kojem sam učila u školi nekoliko rečenica, a zapamtila sam samo to da je Tito rekao velikoj majčici Rusiji ne. Zbog toga „ne“ mnogi nevini su zavrsili na Golom Otoku, a njihova krivnja je bila u tome što su primili zdravo za gotovo ono što im je tada servirala velika Rusija, odnosno bivši SSSR, uvjereni u ispravnost svega što dolazi od jačeg.
Ljudi opet koji nisu stradali u to doba isto su bili podijeljeni: na one koji su vjerovali zdravo za gotovo Titu (kao najjačem u svom okruženju) i na one koji su mislili svojom glavom. Od svih tadašnjih poznatih ličnosti očigledno znamo da jeTito mislio svojom glavom čak i onda kad je pravio greške. Zato je i postao i ostao simbol, ne zbog pogrešaka i pravilnih postupaka (iako ovi pretežu na svakom kantaru) nego zbog samostalnog i neovisnog načina razmišljanja.
Diveći se tome i poštujući svoju samostalnost i neovisnost mišljenja nikad nisam postala Titov komunista niti član bilo kakve partije, stranke i vlasti. Zazirem zato od svih jednoumnih masovnih skupljanja i okupljanja na kojima vas pozivaju da mislite tuđom glavom i slijedite tuđa uvjerenja (čitaj predrasude). Ja sam slobodan čovjek.
Nije me bilo u to doba, a ne bavim se istorijom, poviješću, historijom ni histerijom uopće. Ono što sam zapamtila iz priča starijih i što mi je bilo zanimljivo je da je i tada histerija uvjerenja uzimala svoj danak, ne samo i danas poznati „danak u krvi“, nego onaj svakodnevni u davanju imena djeci ala Volga, Ozna i Traktorka.
I eto nas s Traktorkom u poljoprivredu, odnosno u „organsku proizvodnju“ „zdrave hrane“ i ljekovitog bilja.
Smislio moćni svijet koji je pametno zagadio svoju životnu sredinu da u tom zagađenju nađe korist i izmislio „organsku proizvodnju“. Još su naši preci, tzv. Homo predsapiensi, svojim nerazvijenim mozgom znali razlikovati organsko od neorganskog, a evo našli se neki pametni da nam kažu kako ima organskije od organskog, a mi pametni prihvatili.
Ti pametni su svojim kemikalijama toliko zagadili svoju prirodu da su im šume sterilne ili „kisele“, a livade neupotrebljive za pašu pa su te pejzaže proglasili neorganskim. Organskim su proglasili ono što je koliko toliko nezagađeno i upotrebljivo, a najupotrebljivije im je kad neku poljoprivrednu sirovinu za male pare uvezu i od nje naprave finalni zdravi proizvod. Naravno mi ga onda uvezemo.
Nije im bilo dosta takvo bogaćenje na naš račun nego su nam odnedavno servirali zahtijev da i mi moramo imati organsko. Nije dovoljno to što su naši prostori 90% nezagađeni. Mi moramo njima platiti za tu činjenicu na koju će oni nama dati potvrdu s pečatom, a da bi to bolje zvučalo zove se „organski certifikat“.
I eto nas u stroju majčice Evrope proseći pred njenim vratima za organski certifikat i ulazak u evropu kao da mi nismo u Evropi.
Ja jesam, takva mi je adresa. Pa neće mi valjda zemlju preseliti na neki drugi kontinent jer im se ne sviđam.
Poslušnici majčice Evrope sada po svaku cijenu nastoje da naše „organsko“ proglase „organskim“. Organiziraju seminare, ubiru honorare (dobro i njima), prisustvuju ispiranju mozga kod stranih organizacija, osnivaju katedre i ponašaju se .... očekivano.
Ono što je neočekivano su stalna mijenjanja pravila šta je organsko a šta nije. Nekad je organsko jedno đubrivo, nekad drugo, nekad jedno zaštitno sredstvo nekad drugo. Ukratko organsko je ono ko da više onima koji to odlučuju, što se pristojno zove lobiranje.
Pitam se da li da se pitam kad će neki tamo izlobirati prevoz organskog konjskom zapregom zbog kamionskog zagađenja i sporednim putevima umjesto autocestama jer znam da neće. Jer i ovdje je na snazi licemjerje profitabilnosti.
A koji to odlučuju? Ne zna se. Jedan njemački predstavnik ljekovitobiljne branše reče da su na početku u Briselu za ovo bila zadužena 2 čovjeka, a da ih sad ima skoro 200. Svi oni moraju nešto uraditi da bi zaradili svoje plaće i opravdali važnost svog (ne)radnog mjesta.
Još uvijek se nije pojavio čovjek koji bi rekao NE.
Ni u Evropi
Ni kod nas.
Nema informbiroa.
Nema Tita.
Nema NE.
Moje neorgansko okruženje
nedjelja, 18.11.2007.
BRUSNICA POMODARKA
Brusnica se tek od nedavno nalazi na policama i biljnih i nebiljnih apoteka, herba shopova, biocentara itd. Ama baš svih. Otkud tolika pomama za brusnicom da čak i liječnici znaju za nju i preporučuju je (a to je pravo sumnjivo) kao da je to tek novootkrivena biljka, pitamo se mi.
Brusnica na ovim prostorima raste već vrlo dugo, a poznata je i kao ljekovita biljka veoma dugo pod latinskim nazivom Vaccinium vitis idaea L. Ona je veoma bliska rođaka mnogo ukusnijoj borovnici što se vidi i po latinskom nazivu borovnice Vaccinium myrtillus L., ali je u odnosu na oporu brusnicu borovnica kao ljekovita biljka u teškoj nemilosti.
Otkrovenje brusnice poteklo je opet od amerikanaca. Jedan dio amerike je preplavljen ovom biljkom, a oni spremni da iz svega izbiju novac, odluče da dobro zarade skupa s našim uvoznim lobijima. Lobiji organiziraju tada vojsku plaćenika (službeno zastupnika) koji su zašli u sve segmente medicinske struke i uz malo korupcije (siromašni esnaf liječnika uvijek je spreman na to) brusnica, odnosno njen plod, se okruni za nezamjenjivu caricu urološkog trakta
Tako se plod brusnice preporučuje kod upale mokraćnih puteva, upale mjehura, uvećane prostate, ešerihije i svih mogućih bakterija, upale bubrega, kamenca u bubrezima, prehlada itd, a može se kupiti kao čaj, tinktura, kapi, kapsule itd.
Istina je da je brusnica dezinfekciono sredstvo za mokraćne puteve, ali ni blizu tako efikasna u liječenju koliko u sticanju profita.
U vrijeme kad je brusnica iz uvoza tek zauzimala police prodavala se 10 puta skuplje od uobičajene cijene čak i kad joj je prošao rok. Tu priču sam čula od jednog usplahirenog oca kojem je dijete zaradilo ešerihiju.
- I platio sam-, kaže on, -ali djetetu nije pomoglo. Možda jer je prošao rok.-
Nije bilo do roka jer se radilo o tinkturi koja može stajati puno duže od roka, ali dotle je to išlo da je išlo i onako kako farmaceuti nipošto ne smiju raditi. O cijeni bez komentara.
Tako jedna slabopokretna penzionerka koja se teško dokotrlja do privatne ordinacije doktorice B. nakon plaćenog taksija i plaćenog pregleda, te opet plaćenog taksija, usplahireno zove i pita imam li brusnicu.
-Imam, kažem ja. A što će Vam?-
-Bila sam kod svoje doktorice-, kaže,- i fino me ispregledala i kaže da će mi sve biti u najboljem redu samo da pijem brusnicu.-
Pošto tu tetu poznajem još od djetinjstva ponudim joj jedan solidan urološki čaj, ali ona s nokta odbije jer je doktorica rekla „samo brusnicu“.
I odnesem joj brusnicu.
Što je pomodno pomodno je.
Tek ako nekog zanima, službena ljekovita svojstva brusnice se nalaze uglavnom u listu ove biljke koji je danas zanemaren i teško ga se može naći na našim prostorima iako ga izvozne firme izvoze vani na zahtjev kupca. Vjerovatno ne žele ni znati da je brusnica zaštićena biljka. Ja želim da zaštitim makar po koji grmić pa ovdje o ljekovitosti lista neće ni biti pisano.
četvrtak, 15.11.2007.
PODBJEL ZA SIPLJIVO KLJUSE
Astma se sad rijetko naziva sipnja. Sipljivost kao pojam je ostala samo na metafori sipljivo kljuse kojim je takvo kljuse otpisano za upotrebu.
Astmaticari su sve brojnija populacija ljudi kojima nije potrebna cigareta da bi imali problema s disanjem. Uglavnom je bolest urbanih sredina čija toksičnost kači sve uzraste i sve tipove astme: od alergijske do bronhijalne.
Preporučiti život u četinarskoj šumi značilo bi izmaći tlo ispod nogu svim astmatičarima koji žive na kancerogenom asfaltu. I dok se sipljivom kljusetu oduzima upotrebna dozvola astmaticari se oboružavaju svojim pumpicama i odlaze u nove radne pobjede. Koliko ih te pobjede staju samo oni znaju jer kemija iz pumpice opterećava jetru, slabost jetre se manifestira neefikasnijim deponiranjem tksina iz organizma, toksini truju ostale organe i funkcije i tako redom.
Što manje korištenje pumpice omogućiće podbjel ili službeno Tussilago farfara L., biljka koje ima na svakom koraku gdje ima imalo upornije vlage. Ne treba trčati za berbom cvijeta koji vrlo brzo prolazi. Dovoljno je koristiti za čaj osušeni list podbjela.
Podbjel je ljekovita biljka isključivo namijenjena organima za disanje. I nije isključivo vezana za astmu nego i za sve ostale slabosti ili bolesti pluća, ali za astmatičare je biljka br. 1. Smanjuje učestalost astmatičnih napada, ako do njih i dođe oni su kraći i blaži, a sve to smanjuje upotrebu pumpice i štiti njegovo sveukupno zdravlje.
Da bi se podbjel našao na esencijalnoj listi lijekova prvo bi trebalo prozrijeti brojne farmaceutske kompanije koje nude sve samo ne ovu jednostavnu i prostu biljku. Ne djeluje im valjda ekskluzivno, a pojam ekskluzivnosti čudo klizi u nepoznato. Što nepoznatiji nazivi na kutijici lijekova to ekskluzivnije zvuci.
S ekskluzivitetom koji se prodaje u našim ljekarnama putem uvoznih lobija se otišlo tako daleko da farmaceutsko osoblje koje je studiralo da bi stajalo iza svoje ponude ne zna ni šta prodaje osim da je američki, kanadski, njemački, francuski itd proizvod.
Jedna gospođa u prelazu i u želji da ostane mlada je na preporuku svog specijaliste uzela u apoteci biljnu tinkturu od koje se nije podmladila ali se dobro osula. Kad je reklamirala svoj ružni osip u apoteci rečeno joj je da je to američka biljka u američkom proizvodu. Gospođa je bila uporna da sazna šta je konzumirala i tada, još živi, prof. Devetak ustanovljava da se radi o biljci koju su američki indijanci koristili protiv stjenica!
Pouka iz ove basne sa ljekovitim biljem je da se korisnici ekskluziviteta radije trebaju hvatati dobrih poznatih stvari a astmatičari podbjela.
ponedjeljak, 12.11.2007.
SLJEZ: Kašljem do čišćenja pluća
Kašalj nije popularna djelatnost posebno kad kašljete nekome za vrat ili u nos ili kad to čine vama.
Posebno se klonimo ljudi koji pate od zacenjivanja kašljem pa izgleda kao da će prije umrijeti nego doći do daha. I pitamo se hoće li se i kad će li se to početi događati nama.
Kašalj je isto tako razlog za sekiraciju kad kašljemo na suho svjesni da time ništa ne postižemo
Kašalj je razlog za zabrinutost da nismo zaradili prehladu, gripu, bronhitis, upalu pluća ili štogod gore.
Šta god zaradili, to je zvučni poziv pluća da im pomognemo.
Postoje i drugi kašljevi: od kašljucanja kao psihološke podrške do kašljanja koje izazivaju bolesti grla i jednjaka, a postoje i oni veseli.
Jedan veseli kašalj dogodio se s malom curicom koja nije voljela kajmak na mlijeku. Tvrdila je da joj se od te kože kašlje. I zaista je kašljala.
Ipak, kašalj je u principu način kojim se čiste pluća. Za čišćenje pluća potrebno je obaviti solidno iskašljavanje. A za solidno iskašljavanje potreban je sljez.
Biljna porodica sljezova je brojna i bogata.
Najpopularniji je bijeli sljez Althaea officinalis L. od kojeg se koristi i cvijet i list i korijen
Manje popularan je crni sljez Malva sylvestris L. od kojeg se bere cvijet i list.
Najmanje popularan je mali sljez Malva neglecta Wallr.
Ima ih još. Među sljezove se ubraja i biljka koju pojedinci znaju kao trandovilje ili Althaea rosea Cav. Ali s trandoviljem nećete pomoći svojim plućima bez obzira što ga neki znalci navode u svojim receptima. Od njega se bere samo cvijet, po mogućnosti bez čaške, i koristi se radi boje čaja ili drugih napitaka. I bere se isključivo samo tamno ljubičasti cvijet jer ima i drugih.
I konačno zbog čega sljez?
Sva tri ljekovita sljeza sadrže kao aktivnu ljekovitu komponentu sluz. Sluz, kako to ogavno zvuči! No za razliku od ogavnih sluzi ova je vrlo ljekovita jer oblaže sluzokožu unutarnjih organa (vrlo korisno!), spriječava nadražaje i ubrzava sekreciju u organima za disanje, varenje, u ždrijelu i u grkljanu. Oblaže ih nježno i štiti od nas samih koji smo ih uništili udisanjem asfalta, lošom hranom, raznim bolesnim civilizacijskim tekovinama (npr. Nervozom) itd.
I izvana je dobar zaštitni oblog upaljenoj i iziritiranoj koži.
Nije se moglo ne nabrojati šta ova vrijedna biljka radi, ali kad smo naglasak stavili na pluća onda ... sljez otapa i razrjeđuje nakupljeni sekret u bronhijama pa možete lijepo i zdravo iskašljati začepljenja i očistiti pluća.
Na zdravlje vam kašljanje. Ali stavite ruku na usta. Što je red red je.
subota, 10.11.2007.
KAKO ASFALTIRATI VLASTITA PLUĆA
Nove prikaze nastale da od nas naprave ustrašene stanovnike planete i pristaše nepušenja kruže planetom u medicinskim časopisima i žutoj štampi koja se bavi našim zdravljem.
Prva prikaza upućuje na to kako je lijepo imati lijepa pluća.
Druga prikaza upućuje kako je ružno imati pušačka pluća. Naravno ružna. I puna katrana.
Ja sam pušač i vlasnik ružnih pluća. Pravo vlasništva je svetinja u kapitalističkom društvu kojem pripadamo pa ne znam otkud pravo tom istom društvu koje se zaštitu bogatih nazvalo EU da mi brane raspolaganje mojim vlasništvom znakovima prekrižene cigarete.
Nedavno boravih u jednoj EU zemlji gdje sam sa svojom cigarom progonjena u najmračnije kutke iste zemlje: nema pušenja u hotelskoj sobi, u restoranu, u foajeu, u salonu, u sali, hali, na ulici, u parku itd. Pušači su se, a i ja s njima, osjećali ko progonjena divljač, a o ravnopravnosti i ljudskim pravima nismo smjeli ni da upitamo.
Istovremeno zemlja se reklamira kao turistički raj, ali nikad nigdje ne primijetih da je spomenuto zabranjeno pušenje i progon nepušača.
Jer mi pušači ipak popunjavamo dobar procenat turističke ponude, punimo državne budžete porezima na duhanske proizvode, zarađujemo bogatstvo vlasnicima duhanske industrije. Pa kad smo već toliko opasni zar ne bi umjesto znakova prekrižene cigarete trebalo uništiti kompletnu duhansku industriju i iskorijeniti duhan kao što smo iskorijenili kugu.
Ne budite smiješni kaže EU. Mi smo po pravilu licemjerni prema svemu osim prema pravilu sticanja dobiti. Mi znamo da je i bez i sa cigarama prikaza ružnih pluća istinita. Ali ne možemo govoriti da je habanje asfalta i auto guma jednako djelotvorno za asfaltiranje pluća kao i duhan. Kako bismo moglu ukinuti tako važne stvari kao što su asfalt i gume! Ne može se bez toga. A ne može se ni bez novca iz duhanske industrije. Najbezbolnije je udariti na pušače koji se i onako neće odreći pušenja.
Elem, čujem kako se u kuloarima EU bogataša razmišlja kako da se naplati habanje asfalta od ljudi koji ga udisanjem protuzakonito deponiraju u svoja pluća. Prijedlog je da se naplata razrezuje prema količini katrana ustanovljenoj na snimku pluća.
Prema tome:
Pušači, ne upražnjavajte turizam u EU zemljama ma koliko vam ga nudili.
Nepušači, klonite se s asfalta na seoske puteve i daleko od saobraćaja jer ni vama pluća ne liče na iluziju prve prikaze bez obzira koliko vas lagali.
Našim plućima pomaže samo borova šuma u što većim količinama dok se EU ne dosjeti da udari taksu na disanje u borovoj šumi.
Srećom, mi smo još daleko od EU.
četvrtak, 08.11.2007.
MEDVJEĐE GROŽĐE ili UVA – JOŠ JEDNA NEUKUSNA BILJKA
Vrijeme je prehlada i upala mokraćnih puteva, bubrega, bešike itd. Sezona je uroloških čajeva pa su se i razni porodični sveznadari i liječnici u kući raspisali kako da se riješite problema s urološkim traktom.
Ljekovite biljke savjetuju čak i liječnici koji se slabije razumiju u ljekovito bilje nego u novac pa reklamiraju onaj proizvod čiji predstavnici „daju više“ bez obzira na učinkovitost. Ne treba ni spominjati RTV reklame kojima više ni naivci ne vjeruju.
Urolozi ne bi ni preporučivali čajeve da službena medicina i farmaceutsaka industrija imaju odgovarajuću tabletu za te stvari. Medicina očito s liječenjem bubrega nije daleko dogurala pa se zato i obraća dobroj staroj prirodi koja ima dovoljno ljekovitog bilja za te svrhe.
Malo koja od tih biljaka doživjela je slavu medvjeđeg grožđa koje se slavi kao Uvin čaj po latinskom nazivu ove biljke Arctostaphylos uva ursi (L.) Spreng. Nema tog proizvođača koji bi svoj čaj nazvao Arktostafilosov čaj, ali ima zato proizvođača koji nemilice troše ovu biljku u svojim čajevima i to do te mjere da je niz bubrežnih bolesnika postalo gadljivo.
Ustvari, nije biljka kriva. Raste po planinskim visovima zajedno s medvjedima i prijeti joj kao i medvjedima iskorjenjivanje jer se neracionalno sakuplja čupanjem umjesto rezanjem grančica s listovima. Jer list je ljekoviti organ biljke, a okolno smeće koje dobijete s listom je dobar znak da i planinari koji planinare iznad 1000 metara da je beru nisu uvijek ekološki nastrojeni elementi. List je naime sitan, a ni grančice koje bi trebalo uredno rezati nisu velike pa kvalitetno branje ide sporo. Međed je puno pažljiviji sakupljač, a možda će i biljke nestati dok naučimo od međeda.
List medvjeđeg ili međeđeg grožđa je zaista ljekovit kao sredstvo za pojačano izlučivanje mokraće, a time i izlučivanje uzročnika prehlada i upala pored toga što ima antimikrobno djelovanje pa se mikroorganizmi radije izlučuju nego da ostanu u društvu ljekovitih sastojaka biljke.
Ipak kod ove biljke ima jedna „kvaka“. Nije je zdravo koristiti u neograničenim količinama, a pogotovo ne samu. Uglavnom se koristi u čajnim mješavinama u kojima njeno učešće ne treba biti veće od 10%. Rijetko koji proizvođač urološkog ili uvinog čaja vodi o tome računa, vjerovatno iz neznanja. Zato i jedan specijalista reče da samo rijetki znaju koliko je oštećenja bubrega prouzrokovano neodgovarajućim urološkim čajevima.
Loši urološki čajevi su samo manjina u odnosu na popularne uništivače bubrega u obliku raznih gaziranih pića i coca i cola, a u sezoni grijanja nizak standard zbog kojeg se štedi na struji, plinu ili ćumuru i drvima.
Dakle, smanjite konzumiranje popularnih pića i toplo se obucite ma kako nesexi izgledali, pa kad ipak zaradite prehlade i upale urološkog trakta pripazite na izbor urološkog čaja ili ga spravljajte sami s preslicom i uvom u predloženom procentu. Obje ove biljke su koliko ljekovite toliko i neukusne. Dodajte i neku aromatsku travu, a moj prijedlog je smrekova boba ili kleka koja je još jedna, ali ukusna, biljka za pospješenje uroloških problema.
....i izbjegavajte antibiotike. Vlasnici hroničnih uroloških oboljenja su uglavnom korisnici ogromnih i redovnih količina antibiotika. Da su prije antibiotika pokušali s ljekovitim biljem ne bi im glavna životna okupacija bila razmišljanje da li im je WC u blizini.
srijeda, 07.11.2007.
SVAKA PRESLICA I NIJE „IZ BOŽIJE LJEKARNE“
Ne znam da li je pogriješila Marija Treben ili prevoditelji njene knjige ali se u njoj spominje preslica kao jedna od božijih trava.
Prvo - svaka biljka je božija trava, čak i za ateiste jer je njima Bog u postojećem svijetu dok ga izvan njega nema, a priroda postoji paralelno s našim postojanjem.
Drugo – svaka biljka nije za ljekarnu. Neke su za salone namještaja, neke su za klizišta, neke za ishranu, neke za slikanje, a neke za uživanje.
Treće – svaka preslica nije ljekovita, a ima ih u sasvim dovoljnom broju da se od njih razbolimo ako se njima „liječimo“.
Četvrto - ljekovita preslica je samo ona kojoj je latinski naziv Equisetum arvense L.
Peto – neljekovite, pa i otrovne su preslice Equisetum palustre L., E. silvaticum L., E. hiemale L., E. telmateja Ehrh.
Ljekovita preslica nije viša od 30 cm, nema šuplju stabljiku, voli vlagu, ali se ne bere na veoma vlažnim mjestima jer su ta rezervirana za neljekovitu barsku preslicu. Bere se po proplancima, daleko od svake ostale preslice, kad smo sigurni da je prava. Ako imalo izgleda sumnjivo bolje je ne brati. Nakon branja se suši, sitni i sprema u papirnu ambalažu.
I na pijacama se veoma često prodaje pogrešna preslica. Jedna snaša se naljutila kad je upozorena da prodaje otrovnu preslicu s obrazloženjem da ona poznaje preslicu jer ovakvu prodaje već 30 godina! Bože dragi koliko li je ta ljudima skršila bubrege! Naime, ova preslica može izazvati krvarenje.
Prava poljska preslica spada u tzv diuretske trave kojima se liječe bubrezi, mokraćna bešika i mokraćni putevi. Koristi se i za eliminiranje mokraćne kiseline iz reumom zahvaćenih zglobova. Iako u plućima nema mokraćne kiseline ali može biti „vode“ kod tuberkuloze, do pronalaska tuberkulostatika kao jedna od biljaka koje liječe tuberkulozu bila je nominirana i preslica. Nije ni sad loše popiti koju šolju čaja od preslice uz postojeće lijekove.
Marija Treben zaista „lijepo piše“ što godi bolnom čovjeku. Čovjek bi u bolesti poslušao savjet svakog za koga mu se učini da pokazuje razumijevanje, suosjećanje, božiju milost, nadu i izliječene svijetle primijerke.
Moj dojam je ipak da je najsvijetliji primjerak znanje.
Dakle, treba znati.
ponedjeljak, 05.11.2007.
HELJDA: BILJKA PEĆINSKE GOSPOĐE
Ove gospođe pronađene u na arheološkom nalazištu iz mlađeg neolita na Butmiru pokraj Sarajeva u svom kuhinjskom posuđu su nam ostavile sjeme heljde Fagopyrum asculentum Moench..
Heljda je tek od nedavno stekla popularnost među današnjim gospođama i gospodinima kao ljekovita biljka, pa su mnogi poletjeli da od toga naprave profit.
Danas se heljda u raznim oblicima može pronaći kod travara i biljara, a i nešto šire.
Kad zasijete heljdu hoćete i da je maksimalno iskoristite na način butmirskih gospođa pa se nudi: čaj od trave heljde, kapi od trave heljde, kapi od sjemena heljde, sjeme heljde, brašno od heljde, jastuci od trave heljde, jastuci od sjemena heljde i jastuci od ljuspi sjemena heljde.
Pri odluci da se pridružite konzumentima heljde treba ponešto i znati: suha trava heljde naime nije ljekovita, pa ako ćete koristiti osušenu travu heljde kao čaj ili kao jastuk samo izvolite, ako se pri tom konzumiranju osjećate bolje i to je dobro, ali da znate da je to posljedica placebo efekta a ne ljekovitosti.
Izrazito ljekovita je samo trava heljde u svježem stanju, pa ako želite pasti vi izvolite, a ako se želite liječiti na neki pristupačniji način koristite tinkturu od svježe trave heljde gdje je procentualno određen alkohol sačuvao ljekovitost ove biljke.
Dakle konačno do ljekovitosti, a ona se najizrazitije očituje u tome da omogućava veću poroznost krvnih sudova što je posebno potrebno ostarjelim i onemoćalim kapilarima. Većom poroznošću krvnih sudova se pospješuje ishrana organizma, a to je posebno značajno za prokrvljenost mozga čime odgađamo staračku senilnost i atrofiju, umilošćujemo Alzhajmera da nam omogući još koju godinu suvislog ponašanja, pospješujemo posljedice moždanog i srčanog udara podržavajući kardiovaskularni sistem. Ujedno se ovom djelatnošću pospješuje unos vitamina C u organizam pošto je vitamin C vrlo sklon da se iz nas izluči a da ništa nije uradio.
Neljekovito djelovanje heljde u vidu jastuka ipak nije do kraja nekorisno. Spavati na travi umjesto na sintetici uvijek je poen više po naše zdravlje, a koristiti kvrgave ljuspice sjemena je jedna ugodna noćna akupunktura i masaža kože lica koja ne oduzima vrijeme, a i prilično je jeftina. Ako se umjesto ljuspica koristi sjeme sa svom onom količinom vitamina E i ostalih ljekovitih sadržaja.... i spavanje i šaputanje na takvom jastuku ima svoj smisao.
subota, 03.11.2007.
ČURUKOT ili FARAONSKA BILJKA
Mnogi koji su i poznavali do sada opisane biljke odustaće od svog uvjerenja da su poznavaoci ljekovitog bilja jer im naziv čurukot ne govori puno, a ni drugi nazivi ala mačkov brk ili crni kim nisu nešto poznati, da ne govorimo o latinskom nazivu Nigela sativa L. za kulturni, pristojni i kultivirani čurukot, a Nigela damascena L. za divlji, prosti i prostoprošireni.
Čurukot se ipak već nalazi ne samo u faraonskim grobnicama nego i na staroegipatskim crtežima kao učesnik u faraonskim obredima. Na našim prostorima se nalazi uglavnom na somunima u vrijeme ramazana ili u ponekim ljekarnama u vidu ulja. Da li to znači da je spao s konja na magarca, to jest s faraona na našeg balkanskog homo sapiensa, ili da je prestao biti ljekovit nauka nije podvrgla analizi. Nauka uglavnom još uvijek stoji na činjenici da je sjeme ove biljke veoma upotrebljivo kao čaj, kao tiješteno ulje i kao eterično ulje, a u sva 3 agregatna stanja je izvrstan adaptogen, što znači da majstorski obavlja unutarnju adaptaciju ljudskog enterijera. Posebno je koristan kod promjene vremena, klime, visinske razlike itd, pa je vrlo dobar saputnik ljudima sklonim ekstremnom turizmu, alpinizmu, promjeni geografskih širina i dužina.
Zbog takvih svojstava vrlo je dobro izabran kao začin na somunima u vrijeme posta kad organizam treba prilagoditi promjeni ritma, pa tako i promjenama koje nalaže eventualna stečena boleština u načinu života i ishrani. Čurukot je i odbrana od naših ugodnih, dragih ali zlih navika: pušenja, konzumiranja droge, alkohola, konzumiranja radijacije, sklonosti alergijama, konzumiranju kemije iz naših lijepoambalažiranih industrijskih hrana, konzumiranju toksina kojima nas izlaže napredak a koji dolaze iz smoga, urbane prljavštine i ljudske mase.
Uz čurukot nas čuvao moćni Oziris!
