biljoteka
petak, 27.03.2009.
PERŠINOVANJE
Najprljavija psovka moje ujne je, kad je neko razljuti: „Idi u peršin!“ Tako peršin nije samo začinska i ljekovita biljka. Ona je i znak negodovanja. Kad dalmatinci kažu petrusimen ni ne znaju kako su blizu latinskom nazivu ili bolje reći nazivima, a njih je kao i peršina: Petroselinum sativum Hoffm. (vrtni peršun), Petroselinum crispum (Miller) A.W.Hill (kovrčavi ili ricasti), P. foliosum (lisnati), P. tuberosum (gomoljasti), pa gomoljasti onakav pa gomoljasti onakav...
Koliko je kod nas u upotrebi moglo bi se reći da bez peršina ne bi bilo ni ručka, a bez peršina ne bi bilo ni prvih izliječenja od nakupljanja vode u organizmu. Od vrlo davno se koristi za izbacivanje suviška vode nastale u organizmu usljed slabosti srca, slabog rada bubrega, bolesti mokraćnog mjehura, a pojačavanjem izmokravanja se smanjuju reumatske otekline, ublažavaju bolovi kod artritisa, uboja i bolova tkiva. I to je svaki dio peršuna ljekovit od glave do pete, od sjemena do korijena. S tim da je sjeme najupućenije u to kako odstraniti pjege i fleke s lica i poboljšati ten.
Za ovo su znali i Galen, Hipokrat, Dioskorid, Plinije, časna sestra Hildegarda, Albertus Magnus i drugi, a Karlo Veliki je zakonom regulirao obaveznu sadnju peršina po vrtovima u svojim Kapitularima. Današnji liječnici na to uopće ne obraćaju pažnju, a izgleda da neki za ovo i ne znaju iako polažu Hipokratovu zakletvu. I propisuju tablete za izmokravanje na koje se mnogi žale da im ne prijaju. Neka idu u peršin!
Peršinom se služio i čuveni Amatus Lusitanus. Čuj čuveni, a niko za njega ne zna! A ipak je tako.
Amatus Lusitanus je naime imao tu čast da 2-3 godine liječi u Raguzi dubrovačke patricije i ostali narod, od daleke 1556. do daleke 1558. godine nakon čega je otišao u peršin, a u peršinu se nalazio cijeli svoj život, uključujući i peršinovanje u Dubrovniku. S obzirom na to da obavezno zaboravljamo onu latinsku da je istorija učiteljica života, dubrovačke intrige koje su otjerale ovog vrsnog liječnika iz slobodnog Dubrovnika neobično su primjenjive i danas, čak i sa skučenim poznavanjem ovdašnje društveno političke igranke. Nek se ne ljute dubrovčani što su oni primijer peršinovanja. Dubrovnik je moj rodni i porodni grad ma koliko mi, kad se tamo nađem i progovorim, to osporavaju tvrdeći da sam bosanka.
Amatus Lusitanus se, za razliku od mene, rodio u u Portugalu pod imenom Juan Rodrigez, od roditelja silom pokrštenih Jevreja, studirao u Salamanki, pred strahom od progona otišao u Anvers, a odatle s već stečenim dobrim glasom u Ferrari. Tu je bio profesor medicine na sveučilištu, liječio između ostalog i papu Julija III, a od dvije ponude – da bude liječnik na dvoru kralja Sigismunda II ili gradski liječnik u Dubrovniku – pogrešno se odlučuje za Dubrovnik jer smatra da „cvate u Dubrovniku zlatna sloboda“.
Nekoliko narednih godina je čekao službeni poziv i imenovanje gradskih otaca Dubrovnika, seleći se po Italiji, a kad novi papa Pavao IV objavi nove zakone (zvane bula) protiv „kriptojudaizma“ i osnova inkviziciju, zbog čega Amatus izgubi svu imovinu, a i glava je prijetila da ode u peršin, pojavi se u slobodnoj Dubrovačkoj republici.
Slobodna Dubrovačka republika jest imala tu slobodu odlučivanja, ali i niz naprednih i nazadnih moćnika svog vremena. Radile su veze i vezice, pa su se još prije uručivanja molbe
za gradskog liječnika, baveći se u međuvremenu privatnom praksom, čuli glasovi da se ne dopusti jevrejskom liječniku liječiti kršćanske bolesnike. Tražilo se da uz molbu ima i dozvolu gospodina nadbiskupa.
Gospodin nadbiskup po svoj prilici ne bi dao dozvolu jer je imao novog papu koji je progonio jevreje pa je Amatus nije ni tražio, ali je računao na slobodarski duh republike u kojoj su bez smetnji radili i živjeli i drugi jevreji. Po tom duhu je ipak uspio dobiti gradsku službu sa 23 glasa za i 12 protiv, a zatim 2 dana kasnije i plaću. Bez obzira na nemanje nadbiskupske dozvole.
To je bio argument na koji su išla lobirati nezadovoljna gospoda iz podzemlja i prizemlja pa je desetak dana iza toga odlučeno da da se Amatusu oduzme i služba i plaća. Sugerirano je da se dozvola dobije direktno od pape inkvizitora, ali prizemlje pobjeđuje i sa 20 glasova protiv 19 vlada odlučuje da se ne miješa. Povjesničari pretpostavljaju, skoro do uvjerenosti, da su podzemlje i prizemlje potakli postojeći gradski liječnici iz ljubomore i straha da ne izgube pacijente
U međuvremenu je Amatus liječio Benešiće, Buniće, Bobaljeviće, Crijeviće, Gunduliće, Držiće, Gučetiće, Palmotiće, Sokorčeviće, poznate dubrovačke obitelji, ali i one čija je imena pojeo zub vremena. Koristio je peršun u značajnom broju svojih terapija.U svojoj knjizi „Curationum medicinalium Centuriae septum“ šestu centuriju posvećuje liječenju dubrovčana, a završava je u Solunu u koji je izgleda u žurbi ili u progonu otišao. I našao svoj mir i svoj peršun pod zaštitom sultana Bajazita. Mašala! Tu i umire od kuge nakon deset godina liječnikovanja.
Danas nema kuge, ali zato ima peršuna u kojem završavaju ljudi zahvaljujući podzemlju i prizemlju. Jer iako je istorija učiteljica života mi uporno dozvoljavamo da nam siluju tu našu učiteljicu.
