biljoteka
subota, 24.05.2008.
LIJEPI ANIS
Rado koristim anis. Prvo što je koristan, a drugo što je lijep.
Anis je bio jedan 16 godišnjak, pravilnih crta lica, duge, valovite i
vrlo čiste kose. Djelovao je kao neko romantično stvorenje, upalo
greškom u kraj 20. vijeka i zaradilo prozaično-histeričnu majku i
sirovog oca. Nažalost, Anis je odrastao, ošišao se na kratku poslovnu frizuru, popunio se, poružnio i postao koristan član društva.
Pouka: lijepo je prolazno, korisno je vječno.
Lijepo je i ovo piće za koje se koristi anis, odaziva se na ime
pastis, najviše ga vole profinjeni francuzi, priprema se tako što se u dvije trećine pića doda jedna trećina vode kako bi dobilo mliječnu boju, te se pije do vrlo nekorisnog pijanstva.
Tada izvučemo drugu pouku: lijepo je štetno, korisno je ... dosadno.
Ali anis i kad je koristan nije dosadan. Dosadno ga je sakupljati, jer se od anisa koristi positno sjeme. Sjeme raste u štitcima a malo prije nego sazrije režu se štitici, suše, omlate, prosijavaju itd. Ukoliko zakasnite sa skupljanjem štitaca izgubite dio sjemena koje je potpuno sazrelo i otpalo. Ukoliko prosijavanje vršite na neodgovarajućim sitima također gubite dio sjemena. Ukoliko ste toliko jako mlatili pljevu i usitnili je do veličine zrna anisa, dobijate nečist anis jer sa sjemenom anisa prosijete i sitnu pljevu. I sve tako. Nije ni čudo što se zove Pimpinela anisum L. Ime asocira na pipav rad dok dobijete ono što želite.
I sama biljka je pipava sama po sebi. Em što je jednogodišnja pa je stalno morate sijati, em što je neodlučna sama po sebi hoće li neće li, kao što je bila neodlučna da izabere listove po volji. Zato i ima 3 vrste listova: donje široke, srednje razabrane i najviše jednostavnije.
Al kad ste savladali svu proceduru uživate u privlačnom aromatskom mirisu.
Stari rimljani su pronijeli slavu ove biljke po svim osvojenim
zemljama jer su starorimskim vojničinama njihove vijerne ljube
pripremale omiljene anisove kolačiće da im se nađu na putu dok su ih opremale za pohode.
Anis je toliko lijep, ugodan, koristan i upotrebljiv da čovjek
naprosto ne zna odakle da počne. Naši ga travari, biljari i prirodari najčešće spominju kao biljku koja liječi pluća, čisti pluća, pomaže iskašljavanju jer potiče otapanje sluzi u dišnim organima. A pomaže i astmatičarima koji kašlju tek onako ili zato što moraju.
Toliko je dobar i za želudac da je s jedne strane preporučljiv za
dojenčad protiv grčića u stomačiću (kako bi mladi roditelji morali
manje nosati to malo plačljivo stvorenje), a s druge strane protiv
staračkih nadimanja o kojim ova penzionerska sorta može da vodi beskonačne razgovore. Razumijem kako to može mučiti, dotle da proizvede poremećaj rada srca, pa je onima koji imaju krhko srce vrlo korisno da, uz bilje kojim ga štite, dodaju i malo anisa.
Anis prija i probavi općenito. S obzirom na vrla francuska jela nije
ni čudo da je piće od anisa uz njih dobro došlo, a ni našim gurmanima koji vole naša teška jela iako im škode dobro će doći čaj od anisa kad dođe do „škodnje". Može i kao preventiva, naravno, jer su takve osobe sklone i zatvoru, a anis i tu može pomoći. Zatvor je čest i kod osoba koje se "zdravo" hrane pa im je ta zdrava hrana ulijenila crijeva. Anis nema predrasuda ni prema tim osobama.
Anis se svugdje petlja, pa se upetljava i u čajeve koji utiču na
pojačano izmokravanje, a to znači da ga trebaju koristiti i oni koji
imaju uroloških problema, oni koji imaju probleme sa skupljanjem vode oko srca, naticanjem nogu, ali i oni (uglavnom one) koji pojačanim izlučivanjima žele spustiti kilažu.
I dok sve to radite što treba da radite uživate u aromi anisa. Meni
osobno je u nosu još uvijek iz djetinjstva predivna aroma sirupa za kašalj s dobrim dodatkom anisa. Toliko dobra i lijepa aroma da čovjek jednostavno poželi kašljati što duže može.
četvrtak, 15.05.2008.
BLAGI SKUTI MAJČINE DUŠICE
Već je odavno narod ustanovio da i biljke imaju dušu. Zato se mi tako dobro osjećamo u prirodi u njihovom društvu. Biti sam u prirodi pruža ispunjenje. Samovati u četiri kućna zida doma svoga znači usamljenost, pa čak i kad stanujete u neboderu koji liči na mravinjak.
Zato izađite u prirodu i družite se. Čeka vas majčina dušica.
Od svih biljaka samo je jedna dobila orden majčine dušice. Jer pored svih duhovnih i duševnih profesija nijedna se ne može mjeriti s dušom jedne majke. Latinski naziv Thymus serpyllum L. ni blizu nije tako uspješan kao narodni naziv. On nas upućuje na srodstvo s biljkom Thymus vulgaris L., otmenim rođakom majčine dušice, zvanim samo timijan.
Iako je timijan u stvari onaj koji je vulgaris, rado će gospođe iz „nobles“ ( kako ih je nenadmašni Nušić citirao) društva pričati o timijanu kao začinu dok se majčina dušica ostavlja onim manjim noblesima.
Razlika i ima i nema. Naj je veća ona da se timijan uzgaja, a majčina dušica raste gdje joj duša hoće. Tako na livadama, gdje se raširila poput matrone, liči na meki, mirisni ćilim, prostrt samo za vas. Uronite u njega i dišite. Miriše umirujuće poput majčinog skuta.
I kao čaj trava majčine dušice ima blago umirujuće dejstvo, iako prvenstveno djeluje umirujuće na smirenje kašlja, liječenje astme, bronhitisa i upale pluća. Ali ona i smirujuće i protuupalno djeluje i na probavne organe, onda kad se „prehladi stomak“, kad stomak slabo vari kod nervozne djece, kad loš dah iz usta upućuje da sa stomakom nešto nije u redu, kad su upaljene desni pa ih treba dezinficirati.
Brižnost ove biljke je da blago smiruje svaki uznemireni dio našeg organizma, od glavobolje, nesvjestice i nesanice do urinarnog trakta, a kao kupka smiruje reumu i osipe na koži. Kao kupka koristi slaboj i rahitičnoj djeci, ali ni onoj nerahitičnoj nije na odmet.
Kad bebe prestanu biti bebe i skinu se s kamilice, treba im čaj dopuniti majčinom dušicom kao svestranom zaštitom organizma. Ova ljekovita biljka dovoljno je blaga za djecu vrtićke dobi, ali i svestrano moćna zaštita.
I kad jedna tinejdžerka reče kako ju je majka vječito pojila čajem od majčine dušice, pa i dan danas to radi, tako da joj čisto fali kad ga ne popije, pomislih kako je to dobra i zdrava ovisnost. Kamo sreće da se češće sreće.
utorak, 06.05.2008.
ZOB ZOBUJEM I MALO KONJUJEM
Kad se spomene zob prva asocijacija je konj. Kod nas je zob hrana rezervirana za konje, posebno za one plemenite, moćne, rasne i krasne koji ispunjavaju život svoj trčanjem. Jer kao što stari dobri Brem u „Životu životinja“ kaže: „Jedina i prava radost za konje je trčanje“. S tim se baš i ne bi složili naši seoski konji kojima je osnovni životni posao tegljenje, pa je njihova jedina i prava radost kad im neko povjeruje da spadaju u tegleću marvu.
Otuda i fraza „teglim kao konj“, a uskoro će i fraza „jedem zob kao konj“ postati svakodnevnica. Konja je sve manje, neko treba utrošiti proizvedene zalihe zobi, gladni u Aziji i Africi skloniji su riži.
Mi smo opet skloniji EU-u, trčimo za tim čarobnim slovima poput konja i to nam je postala „jedina i prava radost“. Takoreći konjujemo. A tamo u EU zob se obilno koristi za ishranu pa i mi dižemo kopito.
Ta Avena sativa L. ima veliki broj vrsta, a još veći broj sorti koji se razlikuju po svemu pa i po boji zrna (bijelo, žuto, sivo i smeđe). Ističem boju jer je trenutno jagma za sivim i smeđim zrnom, da ne kažem pravopisno zrnetom. Možda se vremenom moda promijeni ali za sad je tako.
Za razliku od ostalih žitarica zob ima tzv. pljevice koje čvrsto drže ukliješteno golo zrno, a ne kao ostale stisnute. Za ljekovite svrhe golo zrno se koristi skupa s pljevicama pa je golotinja u odnosu na pljevice zastupljena s oko 70 – 80 %, a ni slama se ne baca. U poslijednje vrijeme se dapače spominje i korijen koji bi mogao poslužiti za liječenje gljivičnih oboljenja kože jer korijenje ima saponine s kreativnim nazivom avenacin A i avenacin B . I tu mi dođe žao konja! Ni strnjiku da popasu!
Naša službena medicina još uvijek nije stala na stranu zobi. Još uvijek kaže konju konjsko, a ljudima ljudsko. Ipak ne može a da ne preporuči zob u dijetetskim proizvodima kod probavnih smetnji jer sluz iz zobi štiti sluznicu crijeva, korisno djeluje na resorptivne procese, a vrlo je upotrebljiva za dijabetičare kojima ne diže šećer kod konzumiranja.
Kao veoma hranjiva hrana (za razliku od nehranjive hrane) daje se rekonvalescentima, u slučajevima opće slabosti, te fizičke, ali i nervne iscrpljenosti. Za razliku od žitarica koje služe za stimulaciju lijenih crijeva kod zatvora, zob pomaže kod proljeva, enterokolitisa, gastroenteritisa, povišene kiseline u želucu, a onda slijedi i ostalo čega je zaista puno.
Za nevjerovati je ali zob je značajan restaurator nervne iscrpljenosti, antidepresiv, anti melanholik, anti potištenotik, anti labilnotik, anti nesanicotik anti klimakterinotik.
Uz to korisna je kod pojačanog rada štitne žlijezde, povoljno djeluje na rad srčanog mišića, oživljava slab rad mokraćnog mjehura i mokraćnih puteva.
Ukratko, zob je zaista restaurator organizma. Konji znaju zašto je vole. Za razliku od konja mi je trebamo konzumirati tako da je navečer natopimo (oko 2 jušne žlice na ˝ litre vode), a ujutro kuhamo dok voda ne ispari za jednu trećinu. Nakon toga se procijedi i propasira. I naravno popije. A uvečer opet nova tura. I tako dok nam ne dozlogrdi ili dok ne postanemo konju nalik.
Slamu zobenu koju je konjušar pripremio za timarenje konja otmemo, prokuhamo u vodi i banjamo se protiv oboljenja kože, celulita, reume, upale zglobova, slabe cirkulacije i uzetosti.
Pri svemu tome možda se i odviknemo od divne navike pušenja. Naime, tinktura od zrna zobi smanjuje želju za uživanjem duhana.
Kad se bolje promisli – logično je. Još ne vidjeh konja da puši. Zato, pušačima na znanje: zob je opasna po ovu divnu naviku.
