biljoteka
utorak, 26.02.2008.
MARULJA LAŽLJIVICA
Davno je nekad neki travar vrli zamijenio biljku macinu metvicu s maruljom, prozvao i nju macina trava (vrlo originalno), a ta greška traje do danas tako što na sonu sad imamo tri potpuno različite biljke koje zovemo macina trava. Doduše marulja ima još naziva: očajnica (još jedan originalan naziv), tetrljan, slanovitac, smrduša, jetrenjača. Naravno i smrduša i jetrenjača su u upotrebi i za druge trave, a jedini naziv koji nema nijedna druga biljka je naziv marulja, po naški prilagođen latinski naziv Marrubium vulgare L. Njena rodica nazvana bijela marulja, odnosno Marrubium album ili Marrubium candidissimum L. previše obrasla dlačicama daje lažan dojam bjeline, a laže i da je ljekovita.
Ovaj izduženi crtež samo je dio izdužene biljke koju su stari Germani posvetili bogu Thoru, pa je samim tim stekla reputaciju da štiti od zlih šumskih duhova i strašila. Bog je preko marulje djelovao posebno uspješno kada se marulja dodavala pivu radi pospješivanja ukusa (odnosno onog gorkastog dijela). Takvo salijevanje strave je postepeno uništilo duhove, a ostalo je pivo i marulja.
U Egiptu pak marulja se davala kao prutuotrov. Liječila je ujede zmija i zločestoće trovača i trovačica iz faraonskog vremena. A davala se i kao lijek kod tuberkuloze, kao sredstvo za iskašljavanje i sredstvo protiv bolova.
Egipćani su bili u pravu kad se radilo o plućnim bolestima jer glavna aktivna materija marubin potiče sekreciju žlijezda dišnih puteva, a kako se marubin u organizmu prema igri „pretvorite se, pretvorite se“ pretvara u marubinsku kiselinu tako pretvoren pojačava rad jetre i žuči pa tako pospješuje i varenje, dok ono gorkasto iz pive stimulira probavu.
Marulja time ne iscrpljuje svoje djelovanje. Upravo kod iscrpljenih od groznice i
visoke temperature snižava istu, smanjuje iscrpljenost i skraćuje tok bolesti jer je se ne boje samo šumski duhovi nego i bakterije. Vraćanje snage iscrpljenom bio je i glavni razlog vjerovanja u njenu antitoksičnost.
Kod srčanih oboljenja, posebno kod ekstrasistolične aritmije, ima zapažene rezultate, ali ukoliko vam se poremeti srčani ritam znači da ste se predozirali.
Ono što nije trebalo našim pretcima, a sada nam treba je njeno djelovanje na smanjenje težine i odstranjivanje celulitisa. Za ovu namjenu je najbolje pripraviti vino. U litar dobrog bijelog vina se potopi 60 grama sitno isjeskane marulje, 15 dana se boca mućka uz prizivanje šumskih duhova, nakon toga se mućkuriš procijedi, a vino-marulja pije prije jela po pola čaše.
Ono čemu marulja ne služi je djelovanje na sterilitet zbog čega se često u apotekama traži macina trava. Ako ne provjerite latinski naziv umjesto Nepetae catariae možete dobiti marulju, a možete dobiti i valerijanu. Jedan proizvođač čajeva uporno pakira marulju pod nazivom macina trava i žene se polomiše da ostanu noseće kupujući je.
Tako oni koji pod macinom travom prodaju i jednu i drugu i treću biljku nastavljaju komediju zabune: mlada žena ne ostane trudna, al se ne sekira jer je dobila valerijanu, debela žena koja želi smršati ostane trudna i još više se udeblja, živčana žena ostane živčana ali izliječi celulit. Kombinacije su brojne, a takva sitnica kojom se umjesto jedne dobije druga biljka može izmjeniti sudbinu.
Pa šta, ionako je neizvjesna.
utorak, 19.02.2008.
BLJUŠT I KAPITULARI KARLA VELIKOG
Kapitular znači naredba, a kapitularom su se kao naredbom služili franački vladari u vrijeme Karolinga. Jedan od njih je i Karlo Veliki, sin Pipina Malog. Ovo prepisujem i kradem od Pjotra Kunceviča: „Sam Karlo bio je analfabeta, kao što i priliči velikašu iz osmog stoleća (da li možete da zamislite nekog rimskog cara analfabetu)“, ali državu je znao urediti, postati značajan za kulturno nasljeđe našeg vremena, a bavio se i uređivanjem sela što našim vladarima nije ni na kraj pameti (valjda se boje da im ne izbiju odnekud rodni korijeni, a oni se tek upisali u gospodu).
Vladao je, nek me korigiraju istoričari, povjesničari i historičari, od 768. – 814. ali je neke stvari znao napamet što bi se reklo, pa je tako iz napameti i objavio svoje kapitulare za selo tzv. „Capitulare de villio“ koje je za njega napisao neki pismeni dvorjanin da o njima možemo truniti do danas.
Zadržaću se samo na kapitularu 70. iako bih voljela znati šta ima i u ostalim. Nažalost, njemački više ne stanuje ovdje, a pogotovo ovaj staronjemački i pored svih svojih nastojanja da dođem do odgovarajućeg prevoda nisam imala sreće. Čak je jedan prevodilac dobio od mene stari rječnik njemačkog jezika, ali je ispario skupa s njim jer je lakše prodati vrijedan rječnik nego prevesti Kapitulare.
Toliko znam da su se ovom naredbom obavezivala seoska domaćinstva da uzgajaju ljekovito bilje i to lijepo pobrojano. Ujedno test blogerima da odgonetnu koje. Dio poznajem, a u njemu se navode obavezne biljke za svako domaćinstvo: ljiljan, ruže, kadulja, ruta, krastavci, tikve, grah, kim, ružmarin, leća, anis, suncokret, salata, slačica, čičak, verem, hren, sljez, mažuran, korijandar.
Koliko su naši Karli Veliki, sinovi Pipina Malih, napredovali očigledno je po nepostojanju odgovarajućih kapitulara koji reguliraju ovu oblast tako da bi se zadovoljila i EU i potrebe naših travara. Naši travari, po uzoru na Karla Velikog, se lijepo drže svoje nepismenosti i s vrlo velikim autoritetom liječe narod čak i na javnim mjestima. Prije nekoliko godina jedan vrlo popularan i pozvan u TV kontakt emisiju je na pitanje gledaoca kako da djetetu izliječi bronhitis predložio bljušt s medom.
Bljušt, ili kuke, ili bruškanduli po Dalmaciji, zovu se u stvari Tamus communis L., a ljekovitost je u svježem korjenu koji toliko duboko roni u zemlju da se čovjek dobro nakopa dok ga iskopa.
Taj svježi korijen je solidno otrovan za korištenje iznutra, a solidno nezgodan i za korištenje izvana. Na koži može stvoriti plikove i opekotine, ali ga kostoboljci, križoboljci i kičmoboljci ipak traže i koriste tako da na bolno mjesto privijaju izribani korijen bljušta uz preporuku da se drži „dotle dok se može izdržati“.
Ipak preporuka: prije no što se odlučite za tako nešto namažite kožu uljem prije stavljanja korjena. I čuvajte se opekotina na rukama dok korijen ribate.
Ono što je zaista dobro kod ove biljke povijuše su kuke, delikates poput šparoga, izdanci kojim se povijuša hvata uz tarabe i uz što bilo samo da se uspne.
Takav način uspinjanja je inače delikates naših stručnjaka iz stručnih tijela. Jedan od njihovih kapitulara bih i parafrazirala iz nacrta podakata o sakupljanju bilja: plodovi s drveća (divlji kesten, npr.) se ne smiju brati niti se stablo smije protresti da plodovi otpadnu. Morate čekati ispod drveta da plod padne i tako obaviti skupljanje, ako treba i danima. Ko čeka – dočeka.
Pomozi nam Karlo Veliki, nepismeni sine Pipina Malog!
subota, 16.02.2008.
KAMILICA – DRUGO IME NJEŽNOSTI
Toliko se puno piše o kamilici „pa i žaba digla nogu“. Za one koji ne znaju, prvi dio poslovice glasi: „Vidjela žaba da se konji kuju“. Zato ovdje i nema slike kamilice s loše izabranim latinskim imenom Matricaria chamomilla L. koje po zvučnosti djeluje grubo za ovu tako profinjenu biljku.
Fotografija prikazuje polje kamilice u cvatu. Jeste li ikad prošetali ovakvim poljem i doživjeli nježnost koja s njega zrači? Kamilica je zaista oličenje nježnosti i blagosti, a njena upotreba da se daje novorođenčadi prije dojenja dovoljno govori o njenoj blagotvornosti.
Pije se kao čaj kod prehlada, upala, temperature, stomačnih problema, djeluje kao blagi laksans, blagi diuretik, blagi sedativ. Umiruje upaljenu kožu, bolne oči, upaljenu sluzokožu usta i grla i šta još sve ne, a neizbježni je pratilac skoro svih čajnih mješavina. Neagresivni mirisni cvjetić kakav vole crtati i djeca u vrtićima i likovni umjetnici: bijele latice sa žutom tačkom u sredini. Jednostavno.
O kamilici se toliko puno piše da ne treba puno pričati o njenom djelovanju. Čak i liječnici o njoj znaju sasvim dovoljno stvari da je mogu preporučiti za korištenje. No ono što je interesantno je da nam je s onu stranu bare, dakle iz Amerike, stizao jedno vrijeme signal da je kamilica kancerogena. Odavno otamo nisam čula takav zaključak i možda su ga se i odrekli u međuvremenu. Analizirajući uzok takvog stava ispalo je da su praktični i poslovni ameri htjeli pojednostavniti neke stvari i zabrljali.
Kamilicu je veoma teško brati. Ručno, cvjetić po cvjetić. Zamislite se na ovom polju s milionima cvjetića! S priručnim vrstama „češlja“ kojima se stabljika pri vrhu češlja a između zubaca ostaju cvjetovi kamilice jest bolje rješenje, ali zaista zahtjeva puno truda. Mehanizacija nije vrlo uspješna u pravljenju razlike između zrelih i nezrelih cvjetova pa skuplja i što treba i što ne treba. Cvjetovi ne sazrijevaju u isto vrijeme, a najkvalitetnija je rukom brana kamilica koja bere zrele cvjetove s peteljkom koja ne prelazi dužinu od 1 cm, a one nezrele čeka i bere kad sazriju. Kamilica je skupa na tržištu ljekovitog bilja, a sad znate i opravdan razlog, a opet nema tog novca kojim se može platiti strpljivost dobrog sakupljača kamilice.
Amerima je to bilo prenaporno pa su izabrali azulen, kao proglašenu aktivnu ljekovitu komponentu biljke, da ga sklepaju u svojim laboratorijama. Kemijska formula vještačkog azulena je odgovarala formuli prirodnog azulena u kamilici, ali je u vještačkom bilo i primjesa koje uvijek, makar i u velikim decimalama, ostaju iza kemijske sinteze.
Primjese su problem kemijske i farmaceutske industrije kojem se uporno staje na kraj ali nikad do kraja. Sumnjam da se i jedna tvornica može pohvaliti apsolutnom čistoćom sintetiziranih supstanci u bilo kojem lijeku, počevši od aspirina. Te supstance su često otrov po organizam, znaju se godinama akumulirati u organizmu i smanjivati broj decimala, a onda za posljedicu proizvesti štetu sve do raka kojim svo svi strašno ustrašeni.
Primjenjujući vještački proizveden azulen došlo se do otkrića da je kancerogen pa je i kamilica proglašena kancerogenom biljkom!
U kamilici pak pored azulena (Chamazulena) zna biti i verdazulena...
Moram stati i reći da je eterično ulje kamilice u kojoj ima azulena plavo poput tinte, a ono u kojem prevladava verdazulen zeleno poput zelene tinte. Više se cijeni ono plavo kao što se više cijeni azulen.
Pored toga kamilica sadrži i cijelu masu ostalih supstanci među kojima se nalazi i matericin i matrikarin od kojih nastaje azulen, te jako jako puno ostaloga. Sinergičko djelovanje svih tih supstanci predstavlja ljekovito djelovanje kamilice, pa je malo smiješno proglasiti samo jednu komponentu ljekovitom a ostalo zanemariti!
Jer.
Analizirajući sastav propisno pripremljenog čaja od kamilice uspostavilo se da u čaju nije bilo azulena. Kratka bilješka ispod analiza koje je pok. prof. Devetak radio piše
u zadnja 2 reda: „šta djeluje terapijski?
neriješeno pitanje!“
I šta sad? Jednostavno. Nauka će dalje raditi na tome, a mi piti čaj od kamilice - drugo ime za nježnost.
četvrtak, 14.02.2008.
RAŽEVA GLAVNICA s parolom: OTROVI SU LJEKOVITI – LIJEKOVI SU OTROVNI
Kroz cijeli srednji vijek, pa sve do XVIII stanovništvo je živjelo u stalnom strahu od epidemija, navale smrtnih bolesti, a jedna od tih misterioznih smrtonosnih bolesti bila je „Sveta vatra“ koja se masovno javljala u kišnim godinama.
Bolest je bila užasna. Bolesnik je imao osjećaj kao da mu milioni mravi hodaju ispod kože i ujedaju za živo meso. Pojavljivali su se veliki crveni plikovi koji bi poplavili, osušili se i otpadali skupa s mesom pa i cijelim udovima kao posljedica gangrene. Bolesnik bi doslovno poludio od nepodnošljivog svrbeža i strašne žeđi koju je gasio ogromnim količinama vode kako bi se ugasila u njemu „vatra“. A onda se gasio i život. Smrt bi dolazila kao spas. Naravno bilo je i preživjelih s blažim oblicima bolesti, svetim žmarcima uz nešto halucinacija.
Monasi po samostanima su u to vrijeme otkrili o kakvoj bolesti se radi, ali su izvjesno vrijeme saznanja čuvali za sebe kako bi mogli kod stanovništva raspiriti vatru vjere liječenjem molitvom. Lakše oboljele su primali u samostane, hranili ih kruhom i nad njima molili pa je bolest napuštala bolesnika bez upotrebe bilo kakvog lijeka. Nepismeni narod nije mogao ne povjerovati čudu pa se bolest zvala i bolest sv. Antuna koji je jedan od omiljenih svetaca kojemu su upućivane molitve za ozdravljenje.
Čudo je bilo u kruhu. Kruhu od zdravog brašna pročišćenog od raževe glavnice s nevinim latinskim imenom Claviceps purpurea Tul.
Stanovništvo brdsko planinskih područja do otkrivanja uzročnika „Svete vatre“ najčešće je oboljevalo od ove bolesti jer ova gljivica voli vlažne žitne oranice, a posebno za kišnih godina bi se klasje žitarica načičkalo tamnoljubičastim roščićima koji su izgledali beznačajno bezazleni. Ipak, ipak, važno je znanje, a koliko je važno potvrđuju te masovne epidemije trovanja kao posljedica neznanja. Ne čisteći žito od ovih roščića stanovništvo je mljelo žito, hranilo se i trovalo. Ovo trovanje se danas zove ergotizam prema osnovnim sastojcima alkaloida koji su izdvojeni iz ove gljivice (ergotamin, ergobazin, ergotinin) čija ljekovita droga ima prilično različit naziv od naziva gljivice: Secale cornutum.
Moja pokojna baba mi je pričala kako su joj pomogle „Sekale kapi“ koje joj je napravio jedan stari doktor kad je bila veoma bolesna. Danas nema Sekale kapi na tržištu, a nema ni starih doktora koji znaju praviti takve kapi, dozirati ih kao lijek, a ne otrovati pacijenta. Danas se za to brine farmaceutska industrija i to od nedavno. Tek 1938. godine raževa glavnica ulazi u službenu medicinu svih zemalja svijeta, a ne treba prepustiti zaboravu prof. Stolla koji ih je uveo riječima da je ova droga dragocjeno oružje u borbi protiv bolesti, a primjenjuje se u porodiljstvu i ginekologiji kod kontrakcija uterusa i krvarenja, kod glavobolja i migrena, kontrakcija glatkih mišića, liječenja perifernog i centralnog cirkulacijskog sistema, senilnosti, parkinsona, psihičkih bolesti itd.
Kako smo skloni uzimanju tableta u enormnim količinama, više od propisane doze jer nam je propisana doza „premalo“ (naš mudri zaključak), možda nam naše neznanje u kojoj se tableti krije djelić raževe glavnice pomogne da se sustegnemo od predoziravanja kako ne bi završili u Svetoj vatri kao što su žene zaražene Svetom vatrom spalile Vještice iz Salema.
četvrtak, 07.02.2008.
I STVORI BOG MARIJANSKI ČIČAK ZA JETRU
Marijanski čičak, sikavica ili šareni čkalj su različita imena jedne te iste biljke s dva latinska imena: Sylibum marianum Gaertner i Carduus marianus L.
Kako je biljka prevelika nacrtani su njeni tipični odlomci, a kad vidite bodljikavi, mramorno prošarani list znači našli ste je, iako ćete je teško naći ukoliko je ne uzgajate.
Biljku je još zapazio Teofrast 300-400 godina prije nove ere, a u I vijeku Dioskorid je opisuje pod nazivom sylibon i preporučuje njen korijen za izazivanje povraćanja. U I vijeku je povraćanje odgovaralo čišćenju organizma klistirima u srednjem ili puštanju krvi u nešto kasnijem periodu razvoja medicine. Sve gore od goreg! Hvala svevišnjima što smo odmakli malo dalje od toga, pa makar se medicina razvila u čišćenje novca iz pacijentovog novčanika. Naši ljekari su ispravno zaključili da je to manje gadljivo od prethodnih medicinskih majstorija, a zna i da pomogne.
Zašto riječ marijanski upotrebljavaju i Gaertner i Linne, a i mi, možemo zahvaliti kršćanskoj bajci o mlijeku djevice (veliko ili malo D?) Marije koje se prolilo iz njenih grudi po listu ove biljke dok je s Isusom bježala od Herodovih progonitelja. Zato ovu biljku voli i kršćanska travarka Sv. Hildegarda koja ga je prije 1000 godina preporučavala za liječenje tumora i crvenog vjetra. Mračni srednji vijek, kao i uvijek zaogrnut mrakom, se koristio ovom biljkom da inkvizitorski istjera bolove s bolnih mjesta tako što je vrlo neugodno bodljikave listove privijao na i tako bolna mjesta pacijenata. Naravno da bi pacijent ozdravio i izjavio da ga ništa ne boli samo da ga puste s ove torture. I vjerovatno se više nikad nikom nije žalio na bolove.
Šta radili da radili naši preci svi su redom promašili. Bog je stvorio ovu biljku isključivo za bolesti jetre, ali to igleda nikom nije rekao dok nauka nije uznapredovala dotle da od 1965. počne otkrivati njen ljekoviti sastav. Osnovni sastojak je tada prozvan silimarin, ali kao i svaka biljka svi ostali sastojci ovog čička zajedno sa silimarinom svojim sinergičkim djelovanjem rade na liječenju jetre.
Kako je marijenski čičak od tada dosta proučavan ustanovljeno je da je ljekovit i list i plod i sjeme, a da je sjeme nekako najpogodnije za korištenje. Iako se list lakše upotrebljava u čajnim smjesama za bolesti jetre, pankreasa i žuči, sjeme se koristi kao tinktura ili samljevena prašina, tj prašak.
Čičak čudotvorno djeluje na same jetrene ćelije, ćelijsku membranu i, reći ću iako će izgledati prepametno, mitohondrije. Na taj način, već od ćelijske membrane, štiti ćeliju od kvarenja čime regulira izlaz-ulaz enzima, vode, toksina, alkohola itd, a kad dođe do kvara popravlja, pa popravlja, pa čak uspijeva i regenerirati one pretjerano neoštećene. Pri tom je policajac i masnoći i tzv. masnoj jetri, odakle se masnoćom pune i sužavaju nama tako potrebni krvni sudovi. Zbog svih svojih karakteristika marijenski čičak je ukratko dobar za sve hepatopatije, cirozu, masnu jetru, oporavak tkiva kod operativnih zahvata na jetri, hepatitis, čak i za narkomansku jadnu jetru, alkoholičarsku pijanu jetru, hipohondrično tabletomansku jetru, a skoro je za nevjerovati da su naučnici dobili i dobre eksperimentalne rezultate za jetru u umiranju usljed trovanja otrovnim gljivama, npr. zelenom pupavkom.
Ono što je još dobro kod ovog čička je da je bezopasan po sve ostalo što imamo unutra i izvana pa se čak može davati i bebama. Naravno, mora se dozirati količina. Zato nije loše preventivno iskonzumirati malo ovog čička jer nam je jetra prilično izložena koječemu što konzumiramo: od vještačke hrane do deterđenata s tanjura. To je posebno preporučljivo za osobe sklone alergijama, osobe izložene radu s kemikalijama, debeljucama i tako to.
A za debeljuce naravno i jedan hranidbeni specijalitet: mlado lišće koje nije dobilo boce priprema se kao i svaka ostala zelenjava. I naravno ko će nego francuzi izmisliti da cvjetne čaške mladih cvjetova čička koriste kao „divlju artičoku".
utorak, 05.02.2008.
DRAGOLJUBNE BAKTERIJE
Ovu prekrasnu ljekovitu biljku Tropaleum majus L. ljudi zovu cvijećem. Poznatija je kao ukrasna biljka, zovu je jos i kapucinka, a u Bosni i latifice što znači na turskom nježna, ugodna, lijepa. Ja bih dodala i elegantna, a cvjeta u svim nijansama od žute do crvene. Podnosi i sunce i sjenu, a bujnija je kad ima vlage.
Dragoljub nije popularan kao ljekovita biljka, ali je njena ljekovitost upečatljiva. Vema moćno učestvuje u otklanjanju nepoželjnih bakterija, ameba i ponekih virusa čak, a to čini na veoma jednostavan način. Uberete cvijet ili list i pojedete. I tako uzastopno nekoliko dana. List nije neukusan, a cvijet ne probah jer mi je bilo žao.
Svjež list, ili list i cvijet zajedno, pripremaju se kao tinktura za biljne apoteke. Ne može se često naći, pa za amatersko pripremanje tinkture može poslužiti i meka rakija kojom se prelije sitno isjeckani svježi list i cvijet dragoljuba. Uz povremeno miješanje dragoljub tako odstoji 3-4 dana, a onda se procijedi kroz krpu u čistu bocu. Pije se 20 kapi 3 puta dnevno 15 - 20 dana. Kapi je dobro piti s vodom, mlakim čajem ili na kocki šećera. Samo se ne pije s mlijekom.
Listovi se mogu isjeći i pomiješati u bilo koju salatu, pa uz zdrav obrok imate i antibiotsku terapiju. Dragoljub uživa jesti bakterije dok vi možete uživati jedući dragoljub.
Da sam sklona kulinarstvu mogla bih ovdje podijeliti nekoliko savjeta kako izgledaju lijepo aranžirane salate s listom i cvijetom dragoljuba. Ali kulinarski umjetnici to znaju iskreirati i sami.
Samo jednom u životu su me navukli na puni vegetarijanski obrok. Sve je bilo prelijepo servirano, aranžirano, šareno i zdravo do te mjere da je bilo nejestivo za moj mesožderski ukus. Dobar nezdrav sendvič kod kuće me spasio od depresije. Od tada se ne čudim agresivnosti ljudi koji se odriču zadovoljstava u ime životne filozofije, vitkosti, ispravnosti, zdravlja, mode, religije. Odricanje stvara animozitet prema ljudima koji se ne odriču nego riskiraju da uživaju. Meni se čini bolje riskirati nego se depresirati ili agresirati. No, svakom svoje, dok se ne dira u moje. Ovo „moje“ je radi rime, jer u principu ne volim da se dira ni u tuđe.
Iako nisam ljubitelj zelenjave, ipak ima nesto sto volim i zato ne berem cvjetove dragoljuba. Radi se o ukusnim plodovima ili kasnije sjemenkama dragoljuba koji se zametnu kad cvijet prođe. Treba ih ubrati dok su mladi i zeleni, prokuhati u slanoj vodi sa sirćetom ili esencijom i staviti u teglu. Kako se ova zimnica nigdje ne može kupiti moraćete to uraditi sami, ako ništa da probate kako ukusna je zimnica to: specifičan, pikantan ukus, pravo iznenađenje za goste, ukoliko se volite pokazati pred gostima. No kako je teško skupiti dovoljnu količinu dragoljuba i onda još teže gledati kako brzo nestaje, ostavite je radije za sebe.
Ali ostavite i nešto sjemena da sazrije i sačuvajte ga za sadnju jer je dragoljub jednogodišnja biljka i sadi se svake godine iznova. A koristi se dragoljub koji se uzgaja daleko od prometnih puteva, po seoskim bašatama. Onaj po balkonima i vrtovima uz prometnice može biti samo cvijeće.
petak, 01.02.2008.
NIKOTIN ili DOBRO JUTRO KOLUMBO
Nikotin je osnovni otrov i užitak koje nudi ova ljekovita biljka, Nicotiana tabacum L.
Danas bez riječi „sporan" i „kontraverzan" nema razgovora ni teksta, a kad je čujete ili pročitate znate da se odnosi na nešto ili nekog upečatljivog, intrigantnog, s dosta „ali"-ova u nastavku koji ne pomažu da se dokuči do kraja navedena spornost i kontraverznost.
Nesporno je da je duhan ljekovita biljka najpoznatija na svijetu.
Nesporno je da je to otrovna ljekovita biljka.
Kontraverzno je da je to ljekovita biljka koja se najviše konzumira.
Nesporno je da je to biljka koja donosi najveći profit.
Nesporno je da je to biljka na koju se odnosi najviše zakona o zabrani
Kontraverzno je to što zakonodavac ne zabrani sticanje profita i ubiranje poreza na ovoj biljci zabranom proizvodnje, ali se bavi smiješnim zabranama za dobrobit čovječanstva kao da se profit stiče sam od sebe a ne od tog dobrobitnog istog čovječanstva.
To se zove licemjerje. Na licemjerju je ustanovljen cijeli svjetski poredak, ali kako je ta rijec ruzna radije se koristi ona kontraverzan. Ljudi koje nazivaju kontraverznim pomalo se i ponose tim nazivom.
Nepotrebno je reći da se ova biljka najviše troši u obliku cigareta i cigara, a da je u opadanju žvakanje duhana. Ljekovita svojstva u fitoterapiji joj se više nigdje ne pripisuju, ali sam imala to zadovoljstvo da doživim njeno ljekovito djelovanje.
U mjesnu ambulantu je utrčala žena noseći vodoravno poveliko dijete na rukama i preko reda u ordinaciju. Jedva sam stigla primijetiti kod djeteta po sredini čela, od korijena nosa do korijena kose čudni žuti široki žbunasti trag. Vrlo brzo majka je izašla s djetetom u istom položaju jer su je uputili u bolnicu. Ljekar je prokomentirao slučaj: Sjekira je ocu pala s držale i udarila djete u čelo. Zaustavili su krvarenje posuvši duhan duž posjekotine, a ljekar je konstatirao da je bolje ne dirati ranu kad je krvarenje fino stalo, a posjekotina zahtijeva operativni zahvat.
Iako se takvo ljekovito svojstvo zvanično ne priznaje, ali popušena lula mira je mnogima u prošlosti spasila život, smirila strasti, omogućila diplomatski predah „brojanja do 10", učestvovala u stvaranju umjetničkih djela, naučnih spoznaja ili pozitivnih vibracija.
Kuba, posljednji bastion (nezaobilazna riječ) komunizma, vlasnik brojnih oldtajmera, siromaštva i čuvenih cigara je istovremeno i zemlja koja, kontraverzno od svih priznatih pravila, ima ljude koji puno puše, vrlo skromno jedu, žive na granici siromaštva, znaju da se vesele, pjevaju i.... veoma dugo žive. Svjetska farmaceutska industrija nad njima nema uticaja, a liječe se svojim domaćim proizvodima tako da su „15 godina ispred ostalog svijeta" kad su u pitanju bolesti. Ovaj odlomak je parafraziran iz novinarskog teksta Mirka Šagolja u kojem on citira i neimenovanog medicinskog stručnjaka.
Tako kubanci puše i dugo žive. Vjerovatno koriste duhan i kao pesticid zalijevajući s njim svoje bašte, uši i slične nametnike po svojim straćarama. Sumnjam da imaju razvijenu proizvodnju eteričnog ulja iz cvijeta duhana. Ulje je otrovno, ali se koristi ne samo u indistriji insekticida nego i u parfumerijskoj industriji. Jedno vrijeme nas je često zapahivao takav miris od namirisane dame, možda i nepušača. Još malo kontraverzije.
Nije daleko od kontraverzije do averzije, bazirane na zastrašivanju nepušača pušačima. Čovječanstvo preživljava na bazi „izama" od nacionalizama do rasizama, dozirajući ih atmosferom straha. Nije daleko od rasizma podjela na pušače i nepušače. Getoizacija je već počela stvaranjem prostorija za pušače. Deviza zavadi pa vladaj ljekovita je za održavanje ovog jadnog licemjernog svjetskog poretka.
Pri tom pušači puše, duhanska industrija lijepo živi, država uzima svoje toliko da i stimulira proizvođače duhana, a nepušači cepte od dokazivanja koliko je pušenje štetno namirisani eteričnim uljem duhana, prskajući po svojim kućama jadne insekte nikotinom.
Ili što bi se reklo: psi laju, a karavane prolaze.
Dobro jutro Kolumbo, otkrio si Ameriku, a u Americi duhan.
Hvala ti u ime pušača i nepušača.
Kontraverzno.
