biljoteka
četvrtak, 07.02.2008.
I STVORI BOG MARIJANSKI ČIČAK ZA JETRU
Marijanski čičak, sikavica ili šareni čkalj su različita imena jedne te iste biljke s dva latinska imena: Sylibum marianum Gaertner i Carduus marianus L.
Kako je biljka prevelika nacrtani su njeni tipični odlomci, a kad vidite bodljikavi, mramorno prošarani list znači našli ste je, iako ćete je teško naći ukoliko je ne uzgajate.
Biljku je još zapazio Teofrast 300-400 godina prije nove ere, a u I vijeku Dioskorid je opisuje pod nazivom sylibon i preporučuje njen korijen za izazivanje povraćanja. U I vijeku je povraćanje odgovaralo čišćenju organizma klistirima u srednjem ili puštanju krvi u nešto kasnijem periodu razvoja medicine. Sve gore od goreg! Hvala svevišnjima što smo odmakli malo dalje od toga, pa makar se medicina razvila u čišćenje novca iz pacijentovog novčanika. Naši ljekari su ispravno zaključili da je to manje gadljivo od prethodnih medicinskih majstorija, a zna i da pomogne.
Zašto riječ marijanski upotrebljavaju i Gaertner i Linne, a i mi, možemo zahvaliti kršćanskoj bajci o mlijeku djevice (veliko ili malo D?) Marije koje se prolilo iz njenih grudi po listu ove biljke dok je s Isusom bježala od Herodovih progonitelja. Zato ovu biljku voli i kršćanska travarka Sv. Hildegarda koja ga je prije 1000 godina preporučavala za liječenje tumora i crvenog vjetra. Mračni srednji vijek, kao i uvijek zaogrnut mrakom, se koristio ovom biljkom da inkvizitorski istjera bolove s bolnih mjesta tako što je vrlo neugodno bodljikave listove privijao na i tako bolna mjesta pacijenata. Naravno da bi pacijent ozdravio i izjavio da ga ništa ne boli samo da ga puste s ove torture. I vjerovatno se više nikad nikom nije žalio na bolove.
Šta radili da radili naši preci svi su redom promašili. Bog je stvorio ovu biljku isključivo za bolesti jetre, ali to igleda nikom nije rekao dok nauka nije uznapredovala dotle da od 1965. počne otkrivati njen ljekoviti sastav. Osnovni sastojak je tada prozvan silimarin, ali kao i svaka biljka svi ostali sastojci ovog čička zajedno sa silimarinom svojim sinergičkim djelovanjem rade na liječenju jetre.
Kako je marijenski čičak od tada dosta proučavan ustanovljeno je da je ljekovit i list i plod i sjeme, a da je sjeme nekako najpogodnije za korištenje. Iako se list lakše upotrebljava u čajnim smjesama za bolesti jetre, pankreasa i žuči, sjeme se koristi kao tinktura ili samljevena prašina, tj prašak.
Čičak čudotvorno djeluje na same jetrene ćelije, ćelijsku membranu i, reći ću iako će izgledati prepametno, mitohondrije. Na taj način, već od ćelijske membrane, štiti ćeliju od kvarenja čime regulira izlaz-ulaz enzima, vode, toksina, alkohola itd, a kad dođe do kvara popravlja, pa popravlja, pa čak uspijeva i regenerirati one pretjerano neoštećene. Pri tom je policajac i masnoći i tzv. masnoj jetri, odakle se masnoćom pune i sužavaju nama tako potrebni krvni sudovi. Zbog svih svojih karakteristika marijenski čičak je ukratko dobar za sve hepatopatije, cirozu, masnu jetru, oporavak tkiva kod operativnih zahvata na jetri, hepatitis, čak i za narkomansku jadnu jetru, alkoholičarsku pijanu jetru, hipohondrično tabletomansku jetru, a skoro je za nevjerovati da su naučnici dobili i dobre eksperimentalne rezultate za jetru u umiranju usljed trovanja otrovnim gljivama, npr. zelenom pupavkom.
Ono što je još dobro kod ovog čička je da je bezopasan po sve ostalo što imamo unutra i izvana pa se čak može davati i bebama. Naravno, mora se dozirati količina. Zato nije loše preventivno iskonzumirati malo ovog čička jer nam je jetra prilično izložena koječemu što konzumiramo: od vještačke hrane do deterđenata s tanjura. To je posebno preporučljivo za osobe sklone alergijama, osobe izložene radu s kemikalijama, debeljucama i tako to.
A za debeljuce naravno i jedan hranidbeni specijalitet: mlado lišće koje nije dobilo boce priprema se kao i svaka ostala zelenjava. I naravno ko će nego francuzi izmisliti da cvjetne čaške mladih cvjetova čička koriste kao „divlju artičoku".
