biljoteka
utorak, 22.04.2008.
MOLBA JEDNE LINCURE
Ovo je moćni portret moje babe koja je doživjela duboku starost od 60 godina koliko bi trebao trajati životni vijek jedne lincure. Za svog vijeka baba je uspjela izvesti desetke generacija svojih potomaka koji su od nje naslijedili najviše planinske dijelove zemlje iznad 1000 m nadmorske visine. Snaga jedne lincure mjeri se po moćnom i debelom korijenu, uspješnost po broju generacija koje izbaci svojim sjemenom. Za razliku od niza biljaka nama treba 3 – 7 godina da posijemo prvo sjeme.
Ja sam mlada biljka tankog korijena, nedorasla za potomstvo. Veoma uplašena da ga neću ni doživjeti. Naime, nas istrebljuju! Nas nemilosrdno istrebljuju. Istrebljuju do nečeg što se zove genocid!
Postoji nešto što se zove CITES konvencija, međunarodna konvencija o zaštiti ugroženih vrsta i mi se nalazimo na spisku kao Gentiana lutea L. Ovdje nas zovu lincura, srčanik, sirištara. Zovite me kako hoćete, ali nas ne uništavajte! Konvencija je tako moćno sastavljena da ne samo zabranjuje branje nego ograničava i uvoz iz zemalja koje nisu potpisale konvenciju. Kao mi na primijer. Tako strane zemlje štite domaću lincuru. Ali, ali... mi ne bismo bili mi da ne nađemo rupu u zakonu.
Ta rupa kod nas je naziv biljke. Naime na području Balkana (Balkane, Balkane, Balkane moj...) rastemo kao subspecies s dugačkim nazivom Gentiana lutea L. subspecies symphiandra Murbeck, a po sastavu imamo više gorke tvari od one obične zbog čega nas, lincure, i trebaju. Domaćem tekstopiscu zabranjenih vrsta bilo je mrsko pisati dugačak naziv pa je samo unio naziv Gentiana symphyandra Murbeck. E, tu mi dođi, kaže izvoznik, nabere nekoliko tona tankog korijena lincure (jer je sav deblji iskopan) koja nije stigla ni da se osjemeni i ostavi potomstvo, pa u izvoznoj deklaraciji napiše da izvozi Gentianu luteu koje nema na spisku zabranjenog bilja. Ukoliko se na granici nađe neki ekološki nastrojen i obrazovan tip koji zna da se radi o symphyandri šleper pričeka na granici dok se ne dostavi ispravna deklaracija da se izvozi korijen maslačka. Jer korijen lincure koji se izvozi nije krupniji od korijena maslačka. Čak se za uzorak fitopatologu i donese nekoliko korijenova maslačka kao dokaz da se to isto nalazi i u šleperu.
A mi nestajemo...
Kao da nema i drugog bilja koje može djelovati kao tonik za izazivanje apetita, kod nedovoljnog lučenja želučanih sokova, kao lijek za jetru.
Moja rođaka žutica, Gentiana asclepiadea L. manje je ugrožena. Samo na nekim područjima, a može joj se koristiti pored korijena i nadzemni dio tako da može i preživjeti korištenje. I ime je dobila po tome što liječi žuticu, odnosno jetru, ali narodu je to jedno te isto.
Kao što vidite za razliku od nas lutea – žutih, žutica ima plavi cvijet. A što se tiče našeg zajedničkog imena Gentiana nešto što ne znate.
Ime smo dobile po Genciju (Gentius), posljednjem ilirskom kralju koji je vladao od 180. do 167. godine prije nove ere kad je zarobljen kod Skadra u ratu protiv Rimljana i umro u zatočeništvu u Italiji. On je prvi otkrio našu vrijednost. Sad njega pamte po nama, ako i mi ne doživimo njegovu sudbinu i.... zatre nam se sjeme.
ponedjeljak, 14.04.2008.
LOVOR I LOVORIKE
Latinski naziv lovora Laurus nobilis L. tvrde neki laureati potekao je od riječi laureat, dok još nekiji laureati ne znaju ni značenje te riječi, a još još nekiji je ne znaju ni izgovoriti. To je otprilike slika i prilika današnjeg laureatizma. Neki pak koji nikad neće biti nazvani laureatima znaju da je ta riječ potekla iz starog Rima gdje su tim imenom častili uspješne pjesnike ovjenčane lovorovim vijencem za svoje pjesničke zasluge. To bi značilo da korienski hrvatski iezik svoje laureate teba zvati lovoraši ili lovaroši bez obzira na njihove zasluge.
Jedan od starorimskoh lovoraša čiji lovorov vijenac miri i do danas, pjesnik Ovidije poje u svojim, nadam se, čuvenim Metamorfozama:
... Ne možeš li postati mojom ženom,
ostaćeš uvijek moje drvo;
nosiću stalno lovor sa sobom,
moja kosa i lira i tobolac,
biće ovjenčani tobom!
Kome poje zlato moje? Hrabrom Tiberiju koji se bojao grmljavine i s vjencem lovora na glavi kao zaštitom provodio ove nepogode pod krevetom? Debelom gurmanu Apicusu koji bez lovora u hrani ne bi mogao savladati te planine đakonija koje je u sebe nekontrolirano trpao? Mudrom Neronu koji se od epidemije kuge skrivao u svom lovorovom gaju?
Kao i danas pjesnik poje za svoju dušu nadajući se da će neka srodna duša zaroniti do njegovih dubina i otkriti profinjenu notu mirisa lovora.
Ovidije je pjevao nesretnoj duši starogrčkog boga Apolona, nesretno zaljubljenog u nimfu Dafne kojoj je lijepi i prepotentni Apolon bio toliko dozlogrdio da je tražila od oca da joj promijeni izgled kako bi ga se kutarisala. Tako Dafne postade drvo lovora, a Apolon bog zaljubljen u drvo čije je uvijek zelene grančice nosio oko glave.
Još jedan stari laureat Bernini (1598 – 1680) nije ležao na lovorikama nego ovjekovječi ovu ljubav skulpurom. I dobro je to uradio.
I kako bog Apolon ponese lovorov vijenac starim grcima se svidje i okitiše svoje junake Apolonu nalik: goluždrave sportiste na Olimpijadama, a onda i pjesnike, pa zaslužne. Onda se to svidje starim rimljanima pa se i oni okitiše. Praktični Karlo Veliki saznade kako je lovorov gaj spasio Nerona od kuge pa u svojim kapitularima 812. naredi da je ova biljka obavezna u vrtovima. Od tada su se u vrijeme kuge na javnim mjestima palile grančice lovora dok god je bilo vremena kuge, a to znači do nedavno, dok je spavanje na lovorikama još uvijek aktelno, posebno za vlasnike buha uključivo i kućne ljubimce. Naime ove skočice ne vole miris lovora.
Iako danas nema kuge, aroma terapija nam često preporučuje proizvode s mirisom lovora. Ima još mnogo toga da se raskuži u našim životima i oplemeni prostor u kojem boravimo.
Lovor je u prvom redu aromatska biljka, u drugom začinska, a u trećem ljekovita.
Najpopularniji dio biljke je list koji se koristi kao začin u kulinarstvu, u prehrambenoj i začinskoj industriji a njegova uloga je tu sveta da mu ni jedna druga uloga ni ne treba.
Za potrebe aroma terapije se destilira list lovora. Eterično ulje je ugodnog, začinskog mirisa, pa ga koristi i parfimerijska i likerska industrija.
Veoma se često traži u antireumatskoj industriji preparata, posebno za oboljenja kičmenog stuba koji se spašava kupkama, oblozima i melemima s dodatkom eteričnog ulja lovora.
Lovor je aromatik, digestiv i febrifug. Potpomaže varenje, liječi anoreksiju, gubitak apetita i posljedice prežderavanja. Sredstvo je za dezinfekciju prostora u kojim boravi vlasnik prehlade, gripe i srodnih im mikroba. Ali i sredstvo koje djeluje opuštajuće i smirujuće.
Zbog toga se i ne smije koristiti u neograničenim količinama jer može smiriti pamet do nivoa halucinacija, a mi ipak želimo ostati pri sebi. Ukoliko se ne želimo baviti čaranjem i proricanjem. Starogrčka proročica iz Delfa proricala je žvaćući list lovora.
Plod lovora je jajasta boba koja liči na maslinu, ali sve manje popularna. Ima aromatičan, opor i gorak ukus. Iz njega se tiještenjem na povišenoj temperaturi dobije ulje, zrnata masa, smjesa masti i eteričnog ulja, veoma aromatična, a nekad i popularna u proizvodnji sapuna. Danas se o tom masnom proizvodu lovora i ne govori puno, ali pričekajte, dobro je znati za to. Mnoge zaboravljene stvari su se vratila u modu. Masno ulje lovora ima puno razloga za to.
Dotle... spavajmo na lovorikama svoga znanja.
utorak, 08.04.2008.
GLOGOVIM KOLCEM PO HOMEOPATIJI
Ako vas ikad bude progonio medvjed kroz šumu ne bježite kroz šiprag nego radije dozvolite medvjedu da vas pojede. Šiprag je mjesto gdje živi glog, drvoliki grm ili grmoliko drvo koje je opaki ružin rođak, kvrgav, bodljikav, oštar sa svih strana, vrlo zloban poput kvrgavog starca, a i može da živi i do 200 godina. To je drvo s kojeg je nemoguće usjeći kolac, pa su vjerovatno sami vampiri proširili priču o tome da ih se samo može uništiti glogovim kolcem. Čik usijecite ga.
Ova biljka nema svoje mjesto u drevnim istorijama medicine. Počela se spominjati tek prije 200 godina pa se može smatrati skorojevićem među ljekovitim biljem koje ima tradiciju još iz faraonskih vremena. Na planeti postoji okolo naokolo oko 1250 vrsta gloga, na našem kontinentu oko 60, a u našem području oko 10. Ljudi koji se bave ljekovitim biljem znaju za dvije i to Crataegus laevigata (Poir.) D.C = Crataegus oxyacanta Auct., što bi predstavljalo tzv. crveni glog i Crataegus monogina Jacq. što dođe kao bijeli glog. Na slici je crveni glog iako mu je i bijeli veoma nalik.
U terapijsku medicinu, nećete vjerovati, uvela ju je homeopatija 1920. godine. Gađenje prema ovoj terapijskoj grani imam od listanja stare homeopatske knjige iz 1880. u kojoj su navedena homeopatska razrijeđenja s puno nula iza zareza za terapije ljudskom slinom, smolom iz uha, izmetom, mokraćom, krastama, gnjojem i slično. Razrijeđenja su tolika da do vas ovaj početni materijal stigne u obliku destilirane vode kao „informacija“ o početnom materijalu, ali ipak. Ipak.
Moderni homeopati vjerovatno su i sami suviše gadljivi da bi baratali ovakvim materijalima. Većinom su to elegantne gospođe ili gospoda zadojena uz homeopatiju Sai Babom ili Hare Krishnom, barem oni koje ja znam, koji po vrlo visokim cijenama prodaju u stvari destiliranu vodu u veoma malim bočicama s informacijom početnog materijala. Ako u apoteci kupite jeftin litar destilirane vode i u nju kapnete kap čaja od gloga i promućkate, dobićete homeopatski preparat. Razdijelite ga u bočice od 10 ml i imate 100 bočica lijeka od gloga koji bi trebalo da vas izliječi. Zamislite koji je to profit kad vam godišnje treba 10 grama sirovine i hektolitar destilirane vode! Najskuplje su bočice, doduše. I tu se nastavlja moje gađenje prema homeopatiji. I zavist. Jer homeopatima ne pucaju leđa nosajući vreće s biljem, a meni nešto ne da da budem homeopata. Valjda stid.
Ipak, moram priznati, ima nešto što je dobro u homeopatiji, a to je liječenje alergija. Informacija o pčelinjem otrovu npr. neće izazvati alergiju, ali može vas izliječiti od alergije na ubod pčele što je vrlo korisna stvar. Meni je npr. jedan homeopata nudio razrijeđenje zmijskog otrova kao lijek protiv same sebe. Ali ja volim samu sebe....
Topli dani maja su vrijeme kad izlaze zmije iz svojih skrovišta i kad cvjeta glog. Dok se komotni švicarci liječe listom i ne trče za cvijetom, a rusi se liječe samo cvijetom gloga, mi i većina ostalih smo izabrali branje cvjetnih nakupina s listom pri cvatu, tzv vrške, koje mi nazivamo cvijetom gloga. Puno praktičnije. Glog veoma brzo cvjeta i još brže ocvjeta pa nije lako ugrabiti pravo vrijeme za branje gloga. Pravo vrijeme za branje je ono kad na jednom vršku ima pola otvorenih cvjetova, a pola je u pupoljku. Taman kad se to dogodi obično padne kiša, a po kiši i vlazi ubran glog kod sušenja umjesto bijelih cvjetova dobije smeđe. Zlobno drvo pa zloban i cvijet. Doduše, tad sačekamo jesen i beremo plod. Mlatili gloginje ili brali cvijet bićemo poprilično izbodeni.
I kad smo sve to savladali onda možemo pristupiti liječenju. Cvijet, list i plod gloga sadrže oko 70 istraženih tvari, ali sigurno ih ima još. Najvažniji u tom društvu su flavonidi, ali sami ne bi bili tako važni. Vršena su naime ispitivanja ljekovitosti svake supstance posebno, ali se nisu dobili nikakvi korisni rezultati za razliku od rezultata postignutih korištenjem biljke. Sinergija svih tih supstanci onako kako su sadržane u glogu djeluje kao kardiotonik, diuretik, adstringens, hipotenziv i blagi sedativ.
Medicina mu priznaje djelotvornost kod funkcionalnog poremećaja rada srca, slabosti srca kod iscrpljenosti, preležanih teških, a posebno zaraznih bolesti, kod povećanog krvnog tlaka, kod tahikardije. Glog naime smanjuje uzbuđenost centralnog nervnog sistema, tonizirajuće djeluje na srčani mišić, poboljšava krvotok u srcu i koronarnim sudovima, te krvnim žilama mozga i kičmene moždine. Zbog svega toga koristi se kod infarkta miokarda, angine pektoris, bolesti koronarnih arterija, staračkog srca i kod arterioskleroze. Za razliku od sintetičkih lijekova tvari iz gloga se ne nakupljaju u organizmu nego potpuno izlučuju, a nema ni opasnosti od kontraindikacija i navikavanja.
Kažu, pišu i upozoravaju da su bolesti kardiovaskularnog sistema prve na spisku uzroka smrti. Od smrti se doduše ne može pobjeći, ali ja bih jako rado pobjegla od moždanog udara i staračke zaboravnosti. Glog je solidna preventiva koja pruža šansu da nam se to ne dogodi.
A pruža i šansu medvjedu da nas pojede.
subota, 05.04.2008.
STISNI ME JAAKO STEŽO PETOPRSTA
Javni zahodi, klozeti, nužnici, toaleti, hale i ponekad WC-i (jer vodokotlići počesto ne rade) pored toga što služe za dilanje droge, ušikavanje narkomana, mjesto za izlete seksualnih manijaka, seks na brzaka, seks za male pare, mjesto gdje tinejdžerke presvlače garderobu koju su im roditelji zabranili, mjesto za kreativnu likovnu narodnu umjetnost i obavezne vesele grafite, ponekad služe i svrsi za koju su namijenjeni, maloj i velikoj. A jadni oni koji ih u tu svrhu i koriste. Iz tog ambijenta je potekao i jedan kratki vic:
Uleće čovjek od proljeva u kabinu i jedva stiže da se oslobodi odijevnih predmeta ispuštajući poznate zvuke proljeva i uzdah očaja. Iz susjedne kabine se čuju kroz stisnute zube procijeđene riječi: „ Blaago ... te...bi...“
Iz ovog se može izvući jedan dobro poznati filozofski zaključak: čovjek nikad nije zadovoljan onim što ima!
Nije bila zadovoljna ni djevojka kojoj je proljev tip izjavio da je voli ko klozet, iako je to bila vrlo značajna izjava, sve do momenta dok djevojci jednom nije prigustilo da je davala kraljevstvo za klozet! I shvatila da je ostavila čovjeka koji ju je zaista volio....
Nije lako živjeti slabih, nervoznih i jogunastih crijeva kojima nikad ne znaš kad će, šta će, kako će, koliko će... Vremenom to postaje podebelo opterećenje, a neki postanu i psihijatrijski slučajevi.
U jednom udžbeniku iz psihijatrije se navodi slučaj čovjeka koji je toliko bio isprepadan svojim crijevima da je postao opsjednut strahom da se ne osramoti na ulici. Prije svakog izlaska je praznio crijeva, osiguravao se krpama, kesama itd, izbjegavao izlaske i radio sve glupe stvari iz viceva o budalama.
Takvima, a i onima koji su slučajno zaradili proljev pred trosatni koncert npr. upomoć stiže steža petoprsta. Zovu je još i srčenjak, srčanik, te trava od srdobolje kao što zovu još niz trava, a ova pripada potentilama (od potentis što znači snaga) s nekoliko naziva: Potentilla erecta (L.) Raeusch = Potentilla silvestris Necker = Potentilla erecta (L.) Hampe = Potentilla tormentilla Neker.
Najpoznatiji i najčešće u upotrebi je onaj zadnji latinski naziv, a one prethodne prepuštamo botaničarima. Ne mogu da se ne upitam zašto se ne dogovore oko jednog. Ova sitna biljčica lako promakne među livadskim travama. Listovi joj zaista imaju 5 prstiju za razliku od troprstih petoprsta za koje nemam pojma kako su stekle ime, a od takve biljčice ne očekuješ solidno krupan korijen, a upravo je takoi korijen je taj koji spašava i koji nam treba.
Gdje god naiđe korijen steže. Najzahvalniji je kod stezanja stolice i u tu svrhu se najčešće i koristi samostalno ili u čajnim mješavinama za zatvaranje, te kao tinktura u kapima. Nekima su dovoljne samo 2-3 kapi da riješe problem jer steža zaista steže od srca. Steže i u slučajevima trovanja hranom ali kako je tu proljev odbrana organizma od trovača treba ih ipak prvo pustiti van, a onda zaključati vrata. Zaključavanje prije vremena znači da smo trovače ostavili u organizmu da rade svoj dražesni posao.
Kako steža ne zna gdje nam je glava, tj. usta, a gdje stražnjica, ona je vrlo korisna i kod stezanja desni oboljelih od paradentoze. Mućkanje usta stežom nije nimalo ugodan posao. To je toliko opor posao da ne samo da stegne zube da se ne klimaju, nego stegne i usta. Veliki postotak tanina u biljci je tako moćan da će i najveće brbljavce prisiliti da začepe. Zato se čaj ili kapi od ove biljke dopunjavaju kamilicom, kaduljom ili propolisom, a može i sve zajedno.
To što steža steže od srca nije razlog što se zove srčenjak ili srčanik. Steža steže i mlitave, mlohave, oklembešene srčane mišiće, a koliko je to dobro hvali se jedan gospodin da je zahvaljujući steži ispratio na onaj svijet sve cimere iz bolesničke sobe na kardiologiji jer su se oni pouzdali u lijekove, a on u stežu. Steža kao kardiotonik ima samo jednu manu – proizvodi zatvor.
Zato dok ja ovo pišem i vi ovo čitate, onaj jadnik iz javnog klozeta je pročitao sve grafite iz svoje okolice, dočekao i ispratio niz posjetilaca ovog boguugodnog mjesta, a svakog imaoca proljeva utješio sa „Blaago... te..bi...“.
