biljoteka
utorak, 22.04.2008.
MOLBA JEDNE LINCURE
Ovo je moćni portret moje babe koja je doživjela duboku starost od 60 godina koliko bi trebao trajati životni vijek jedne lincure. Za svog vijeka baba je uspjela izvesti desetke generacija svojih potomaka koji su od nje naslijedili najviše planinske dijelove zemlje iznad 1000 m nadmorske visine. Snaga jedne lincure mjeri se po moćnom i debelom korijenu, uspješnost po broju generacija koje izbaci svojim sjemenom. Za razliku od niza biljaka nama treba 3 – 7 godina da posijemo prvo sjeme.
Ja sam mlada biljka tankog korijena, nedorasla za potomstvo. Veoma uplašena da ga neću ni doživjeti. Naime, nas istrebljuju! Nas nemilosrdno istrebljuju. Istrebljuju do nečeg što se zove genocid!
Postoji nešto što se zove CITES konvencija, međunarodna konvencija o zaštiti ugroženih vrsta i mi se nalazimo na spisku kao Gentiana lutea L. Ovdje nas zovu lincura, srčanik, sirištara. Zovite me kako hoćete, ali nas ne uništavajte! Konvencija je tako moćno sastavljena da ne samo zabranjuje branje nego ograničava i uvoz iz zemalja koje nisu potpisale konvenciju. Kao mi na primijer. Tako strane zemlje štite domaću lincuru. Ali, ali... mi ne bismo bili mi da ne nađemo rupu u zakonu.
Ta rupa kod nas je naziv biljke. Naime na području Balkana (Balkane, Balkane, Balkane moj...) rastemo kao subspecies s dugačkim nazivom Gentiana lutea L. subspecies symphiandra Murbeck, a po sastavu imamo više gorke tvari od one obične zbog čega nas, lincure, i trebaju. Domaćem tekstopiscu zabranjenih vrsta bilo je mrsko pisati dugačak naziv pa je samo unio naziv Gentiana symphyandra Murbeck. E, tu mi dođi, kaže izvoznik, nabere nekoliko tona tankog korijena lincure (jer je sav deblji iskopan) koja nije stigla ni da se osjemeni i ostavi potomstvo, pa u izvoznoj deklaraciji napiše da izvozi Gentianu luteu koje nema na spisku zabranjenog bilja. Ukoliko se na granici nađe neki ekološki nastrojen i obrazovan tip koji zna da se radi o symphyandri šleper pričeka na granici dok se ne dostavi ispravna deklaracija da se izvozi korijen maslačka. Jer korijen lincure koji se izvozi nije krupniji od korijena maslačka. Čak se za uzorak fitopatologu i donese nekoliko korijenova maslačka kao dokaz da se to isto nalazi i u šleperu.
A mi nestajemo...
Kao da nema i drugog bilja koje može djelovati kao tonik za izazivanje apetita, kod nedovoljnog lučenja želučanih sokova, kao lijek za jetru.
Moja rođaka žutica, Gentiana asclepiadea L. manje je ugrožena. Samo na nekim područjima, a može joj se koristiti pored korijena i nadzemni dio tako da može i preživjeti korištenje. I ime je dobila po tome što liječi žuticu, odnosno jetru, ali narodu je to jedno te isto.
Kao što vidite za razliku od nas lutea – žutih, žutica ima plavi cvijet. A što se tiče našeg zajedničkog imena Gentiana nešto što ne znate.
Ime smo dobile po Genciju (Gentius), posljednjem ilirskom kralju koji je vladao od 180. do 167. godine prije nove ere kad je zarobljen kod Skadra u ratu protiv Rimljana i umro u zatočeništvu u Italiji. On je prvi otkrio našu vrijednost. Sad njega pamte po nama, ako i mi ne doživimo njegovu sudbinu i.... zatre nam se sjeme.
