24

ponedjeljak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 24. - Beaver Creek, Colorado, SAD (24.02.2014.)

Mislim da je svima koji čitaju moj blog jasno da postoji samo jedno skijalište s kojim bih završio svoju američku turneju. Iako je Vail ove sezone naglo porastao u mojim očima kao jedno od najboljih skijališta na kojima sam skijao, ipak je Beaver Creek još uvijek taj koji je na vrhu. Pa i unatoč onom kiksu sa zaleđenim skijalištem prvog dana skijanju u BC-u. Ostala dva dana skijanja su bila savršena.
Pa tako i danas. Iako je vrijeme danas bilo prečudno. Kroz noć sam već slušao zavijanje vjetra, a kad sam se ujutro probudio i pokupio iz Cherine kuće, vani je bilo prekrasno sunčano vrijeme i vjetar je naglo utihnuo. Stigao sam u Beaver Creek dosta brzo jer snijeg noćas nije padao pa tako ni ni prijevoj Vail nije bio zaleđen. To je samo dalo dodatni poticaj Ameri, koji su zaista loši vozači, da umjesto 65 milja na sat, koliko je dopušteno na I-70, voze ne 75, koliko voze kada je cesta zaleđena, nego 90 milja na sat. Kamioni, cisterne i autobusi pretiču jedan drugoga vozeći suludim brzinama. Očito su kazne ovdje male kada ama baš nitko ni približno ne prati ograničenja. Zaista se više ne čudim kada čujem žalopojke o redovitim krkljancima na I-70 i prometnim nesrećama. Ameri jednostavno ne znaju voziti. Misle da ako voze ogromne terence s pogonom na 4 kotača i velike kamione, cisterne i autobuse, da su imuni na sve.
Moram priznati da unatoč lijepom vremenu, ponovno odlično pripremljenim stazama, malo ljudi i nažalost posljednjem danu skijanja u Americi, nisam ujutro osjećao da danas imam skijaškog elana u nogama. Ili u glavi. Zapravo, oboje. Može biti da me ta činjenica da mi je ovo posljednji dan ubacila u laganu depru. Čak sam nakon dva-tri sata skijanja razmišljao da možda ipak ne skijam od otvaranja do zatvaranja, da možda ranije završim skijaški dan.
A onda se malo iza podneva vrijeme naglo promijenilo. U prognozi su bili najavili veliko žuto sunce ujutro i isto tako popodne. Ali odmah iza podneva na velikom plavom nebu stvorio se veliki oblak koji je prekrio sunce. I dok je ostatak neba bio plav da plaviji nije mogao biti, taj je novostvoreni oblak uporno lebdio točno pred suncem. Sunce nikako da se probije. U jednom trenutku pojavilo se i difuzno svijetlo, što je bilo još čudnije s obzirom na plavo nebo i taj jedan jedini jebeni oblak. 'Flat light' je ubrzo nestalo, ali oblak je i daljr bio uporan. Uporan sam bio i ja. Odlučio sam prkositi oblaku i u tom prkosu vratio mi se naglo elan za skijanjem. I onda je oko 14:00 sunce ipak razbilo oblak i ponovno je obasjalo staze. Ali tada se digao orkanski vjetar. Nije ni približno bio toliko hladan kao pred dva i tri dana, ali je zato bio toliko jak da me potpuno zaustavljao na zelenim stazama; na plavima sam mogao skijati i istovremeno čitati knjigu koliko me usporavao; dok sam na crnima mogao ići pravocrtno i opet ne postizati brzinu veću od 40-50 km/h!!!
Danas je, iako malo ljudi na stazama, bilo previše početnika i posebice kamikaza. Izostale su redovite ski patrole. Bit će da ih je vjetar primorao da ostanu u svojim kućama. Ali zato se početnici nisu dali. Staze su ih bile prepune. Ne želim omalovažavati nekoga i cmoljiti, ali ne čini li vam se da su strmije staze poput magneta za početnike?! Manje početnika vidim na poligonima na učenje ili na zelenim stazama, nego na strmim plavim (crvenim) i crnima. Može biti da su ljudima Olimpijske igre u Sočiju udarile u glavu i svi misle da odmah mogu skijati kao Ted Ligety ili Mikaela Shiffrin. Svi bismo mi htjeli biti Ted Ligety i Mikaela Shiffrin, Ivica i Janica Kostelić, ali nikada to nećemo biti... Dakle, pitanje: ne ljuti li vas kada početnici kamikaziraju na strmijim stazama ili se lelujaju i padaju pred vama i tako vama smetaju u skijanju?
Moram spomenuti danas žensku koja je na položenom dijelu zelene staze gdje se trebalo malo odgurnuti uspjela pasti i polomiti se pa je morala doći hitna...
Nekako mi je žao što je skijanje u Americi završilo, iako moram priznati da je mjesec dana ipak bilo malo previše. Nemam planove još uvijek za sljedeću sezonu, ali ako se odlučim vratiti na američki snijeg, definitivno će to biti kraće - maksimalno 20 dana, s tim da bih u tom slučaju odustao od Kalifornije (ne zato jer mi se ondje nije svidjelo skijati, već zato jer je jednostavno predaleko), a povezao bih Utah i Colorado te eventualno 2-3 dana u Jackson Holeu u Wyomingu.
A opet, u glavi mi je za sljedeću sezonu još jedna iskrica - skijaška tura od Sočija do Pjongčanga, od mjesta održavanja Olimpijskih igara ove godine do mjesta održavanja sljedećih 2018.. U Pyongchangu sam već skijao prije nekoliko sezona. Bilo je to prije nego li su dobili Olimpijske igre i po viđenome sam tada bio i još uvijek jesam uvjeren da će Koreanci organizirati fenomenalne igre. Odlučim li se za tu turu, ruta bi otprilike išla od Sočija preko Libanona, Kazahstana, Kirgistana i indijske Himalaje do Kine i Koreje tj. Pjongčanga. Ali puno je još vremena do tada. Još se u Alpama valja skijati ove sezone, potom zaraditi peneze preko proljeća, ljeta i jeseni za sljedeću, i onda razmišljati kako ostvariti snove...
Moj američki san je ove godine ostvaren. I nakon 23 dana na američkom snijegu, 12 skijališta u četiri američke savezne države i odveženih 4515 kilometara, vraćam se kući...


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 77.6
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1134.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 93.1 km/h


komentiraj (0) * ispiši * #

23

nedjelja

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 23. - Vail, Colorado, SAD (23.02.2014.)

Poželjeti bolje vrijeme nisam mogao za posljednja dva dana američke turneje. Temperatura je napokon u granicama normale, tek koji stupanj ispod nule, vjetar je gotovo pa utihnuo, a sunce je uspješno razgrnulo oblake. Rano ujutro je još bilo nešto oblaka, a prijevoj Vail je bio djelomično pod snijegom. Noćas je snijeg ponovno padao. No, prema sredini jutra sunce je bilo jače od oblaka i veći dio dana iznad mene je bilo plavo nebo i jako sunce. Kažu da će sutra cijeli dan biti sunčano.
Otišao sam ponovno u Vail. Ipak je to najveće skijalište, a danas sam htio nadoknaditi jučerašnji dan lošeg skijanja, ali i dva dana prije toga kada je hladnoća bila okovala Colorado. Ranije sam se probudio tako da sam na prvoj žici bio točno na otvaranju. Volim uvijek u Vailu ujutro krenuti s četverosedežnicom Cascade Village koja je posljednja na skijalištu u smjeru zapada i malo je izdvojena pa ju jako malo ljudi koristi, čak i vikendom. Dok se od 08:30, kada se skijalište otvara, stvaraju vikendom ogromne gužve u Vailu i Lionsheadu odakle kreće nekoliko gondola i sedežnica, Cascade Village je uglavnom pust. I tako dok drugi gube vrijeme čekajući rano ujutro na ulazu u druge žice da bi se digli na planinu, ja sam dok si rekao keks već gore i imam šansu napraviti nekoliko rundi po svježe ispeglanim stazama prije nego nahrupi gomila. S Cascade Village sedežnice prebacim se odmah na sedežnice Pride Express, pa Avanti i onda Wildwood, koje sve kreću od polovice planine, a ne iz baze, pa rano ujutro nema na njima još ljudi. Do baze skijališta u Vailu i Lionsheadu ne spuštam se barem prvih sat vremena dok se gomila ne uspije rasipati po planini.
Staze u Vailu ponovno savršeno ispeglane. Malo su mekše jer je noćašnji snijeg prekrio ratrakiranu stazu od sinoć, a onda je očito da su ratrakom ujutro prošli još jednom staze da srede taj novonapadali snijeg. Naravno, staze se nisu uspjele zalediti nakon jutrošnjeg ratrakiranja, ali nema veze. Snijeg je jako suh i isti je kao lani. Lako je skijati po njemu čak i kada su se na stazama krajem dana stvorili mekani hupseri. Moje Elanice jednostavno razgrću taj suhi powder.
I danas sam najviše vremena proveo na stražnjoj strani planine te u tzv. Blue Sky Basinu, planini koja je iza glavne. Tu ima dosta razmaknutog drveća, kako usred ratrakiranih staza, tako i offpiste, pa je fenomenalno tu skijati slalom između drveća. No najbolji je offpiste na tom dijelu skijališta (i uopće u cijelom Vailu) točno ispod Tea Cup sedežnice. Čudim se da malo ljudi ide tamo i danas je bila tamo gomila netaknutog suhog powdera do visine panci. Prvih par stotina metara je bez drveća, sve čisto, i na kraju tog prvog dijela ljudi obično odmah skrenu prema dolini izbjegavajući drveće. Ali ako se nastavi ravno prema šumi, ubrzo si u dubokom powderu i među drvećem koje je malo razmaknuto i koje u donjem dijelu debla ima jako malo granja, pa je super tu skijati. I naposljetku, kad izletiš iz šume, slijedi padina s dubokim powderom i stijenama oko kojih se može skijati ili, oni luđi, mogu skakati preko stijena.
Naskijao sam se danas do boli. Skroz do zatvaranja u 16:00 sati, bez ijedne pauze. Prošao sve žice, osim par sidra i pokretnih tepiha za početnike. Mnoge i po nekoliko puta. Odskijao sam 79.7 km i time prešao granicu od 1000 odskijanih kilometara u sezoni. Točno ih je 1057.2 km, što je razdaljina od Zagreba do poljske Varšave. Lijepo je znati da noge još odlično drže nakon 23 gotovo pa uzastopna skijaška dana.
Sutra je moj posljednji skijaški dan u Americi. Namjeravam ga, kao i danas, skroz iskoristiti od otvaranja do zatvaranja. Za one koji redovito čitaju moj blog (ako ima takvih) pitanje:
Što mislite, kojim ću skijalištem zatvoriti američku turneju? Mislim da je posve jasno...


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 79.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 1057.2
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 3
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 75.7 km/h


komentiraj (1) * ispiši * #

22

subota

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 22. - Arapahoe Basin, Colorado, SAD (22.02.2014.)

Čim sam jutros sjeo u auto, bilo je očito da će danas biti dobar powder. Iako vjetar nikako da stane, snijeg je padao cijelu noć i ujutro. Centimetar dva bilo ga je na staklima auta i kako sam ga lagano otpuhnuo značilo je to samo jedno - snijeg je suh da suši ne može biti. Odmah me podsjetio na onaj lani. Leda nigdje na staklu. Samo se boca vode, koja je ostala preko noći u autu, skroz zaledila. Vani je danas opet mrvicu toplije, ali još uvijek hladno. Ujutro je bilo -6, -7 Celzijaca.
Odlučio sam danas upoznati jedno novo skijalište. Jedno od pet u Coloradu koje je uključeno u Epic Local sezonski skipass i jedino od pet koje sam lani preskočio. Bilo je u planu, ali onda su me lani bili nagovorili da radije idemo skijati u Copper Mountain. I tako je Arapahoe Basin otpao. Ove godine sam pod svaku cijenu htio odskijati jedan dan na tom skijalištu.
Arapahoe Basin, ili češće zvan skraćeno A-Basin, je najviše skijalište u Sjedinjenim Američkim Državama. Baza skijališta je na 3286 metara nadmorske visine (što je već u startu 300-400 metara više od konkurencije u Americi), a najviša točka skijališta je na 3978 metara. Do te točke nema žice, već se žicom ide do 3801 metara nadmorske visine i onda onaj tko želi može pješke stazom do najviše točke skijališta i potom se spustiti niz crnjak. Ovo je trenutno drugo najviše skijalište na kojem sam ikada skijao. Indijsko skijalište Gulmarg u Himalaji, gdje sam skijao pred šest godina, imalo je gondolu do 3979 metara nadmorske visine.
Parkirao sam na tzv. Upper parkingu. U 09:30 su donja parkirališta, bliža žicama, već bila dupkom puna. Upper parking se također brzinski punio tako da sam došao 15 minuta kasnije, ni tamo ne bih pronašao mjesto. Tko zna gdje bi se onda parkirao. Vjerovatno negdje uz rub glavne ceste i riskirao kaznu.
Lani sam odustao od Arapahoe Basina ne samo zbog Copper Mountaina, nego su me uvjeravali da je A-Basin malo skijalište s dosta strmim stazama, a staze su mi rekli da gotovo uopće ne prolaze ratrakom. Cheri, vlasnica kuće u kojoj sam smješten, jučer mi je pak rekla suprotno - veći dio skijališta sređuje se svakodnevno ratrakom i vrijedi ga posjetiti.
I tako sam došao u A-Basin. Prvo što upada u oči je da je A-Basin potpuno drugačiji od svih drugih skijališta koje sam posjetio u Americi. Po čemu? Po tome da ovdje nema resorta tj. skijaškog sela, one planski izgrađene konglomeracije hotela, restorana, barova i trgovina u bazi skijališta. U bazi A-Basina je jedan restoran, blagajna i administracija skijališta te ski servis. Tek nekoliko neuglednih kućica. U A-Basinu nema smještaja, već ljudi spavaju u nekih 5 kilometara udaljenom Keystoneu ili 20tak kilometara udaljenim Dillonu i Silverthorneu.
Iz baze skijališta kreću dvije sedežnice: jedna novija četverosedežnica ide do polovice planine, jedna prastara dvosedežnica samo nekih stotinjak metara i namijenjena je početnicima, dok je treća prastara i dosadno spora dvosedežnica koja ide skroz do vrha. U ovakve dane kad je hladno i puše, pogotovo na gornjem dijelu skijališta gdje su bile čak i vijavice i snijeg je bio nošen na sve strane, za popizditi je sjediti 15 minuta na toj žici. I još bez prečke pa ti noge vise u zraku. U bazi skijališta još je jedan kratak pokretni tepih za učenje. S polovice skijališta još su dvije žice, četverosedežnica i dvosedežnica, koje idu skroz do vrha. Naravno spore. Tu mi nikako nije bilo jasno zašto su te dvije žice postavljene gotovo jedna do druge, umjesto da su jednu od njih prilikom gradnje postavili malo dalje i otvorili još neki dio planine za skijanje.
S vrha na drugu stranu planine je tzv. Montezuma Bowl gdje su crnjaci koji se ne sređuju i koje servisira jedna četverosedežnica. Na taj mali dio skijališta nisam išao jer je bilo prehladno, vjetar je bio prejak, snijeg je padao, a od magle nije se vidio ni prst pred nosom. A i staze su tamo bile još i kraće od prosjeka u A-Basinu tako da bih vjerovatno skijao minutu i onda drhtao petnaest minuta na žici.
Prednja strana A-Basina nalikuje na kotao. S vrhova sve staze završavaju u jednoj jedinoj točki u bazi. Posve neočekivano staze nisu uopće strme. Od vrha prvih 200-300 metara su uglavnom crnjaci, ili rijeđe plave staze, ali vidio sam i po Americi i po Europi puno strmije od ovih za koje su mi govorili da su "među najstrmijima u Americi". No te koliko toliko strme staze dugačke su svega 200-300 metara i onda počinju zelene staze koje nakon još par stotina metara završavaju u bazi skijališta. Ostao sam razočaran koliko su staze u A-Basinu kratke i položene. S vrha na dnu skijališta si za svega 2-3 minute, a onda slijede spore i stare žice. Previše je to vremena na žicama, a premalo na stazama.
Snijeg je pak očekivano bio odličan. Napadalo je puno suhog powdera i u A-Basinu mi je zapravo najdraže bilo skijajući off-piste u suhom powderu među drvećem. Pance su mi uvijek bile u powderu dok sam skijao među drvećem. No, s obzirom da je skijalište uglavnom iznad razine drveća, jako je maleni dio s drvećem. Uglavnom to izgleda ovako: dođeš napokon do vrha smrznut, počneš skijati niz crnjak ili plavu stazu (danas jako loše vidljivosti) jedno 200 metara bez drveća i skoro bez oznaka staza, onda naletiš malo na drveće pa stotinjak metara skijaš oko drveća u offpisteu, i već si na polovici skijališta gdje počinju zelene i položene staze (treba se čak i odgurivati) koje te za 400-500 metara dovedu do baze.
Kako je vjetar pojačavao i postajalo je sve hladnije, a moji nožni prsti počeli se lediti, pokušao sam pronaći mjesto u restoranu na polovici planine. Nula. Sve je bilo puno. Restoran je minijatura tako da je za očekivati da će biti popunjen. Spustio sam se na skijama do jedinog drugog restorana, onog u bazi skijališta. On je bio malo veći, ali svejedno mali. Naručio sam za 8 dolara ogromnu porciju tjestenine penne marinara, ali mjesta za sjesti nikako da nađem. Napravio sam dva kruga po restoranu. Naposljetku sam uhvatio plastičnu stolicu, vjerovatno od osoblja, uz ulaz. Sjeo i stavio pladanj u krilo i tako pojeo ručak. Moje razočaranje A-Basinom samo je raslo. Trebaju pod hitno otvoriti na skijalištu još koji restoran i proširiti dva postojeća.
Nakon ručka odlučio sam napraviti još jedan spust. Vjetar koji je dotad uglavnom bio na gornjoj polovici skijališta, sada se spustio i do baze. Postalo je hladno, a ja sam se sve više dosađivao na ovom skijalištu. Naposljetku sam odustao. U 13h pokupio sam skije i sjeo u auto i vratio se u Silverthorne.
Ukratko: Arapahoe Basin je jedno malo (gdje li je pobogu stotinjak službenih staza?), staro i dosadno skijalište s kratkim stazama i sporim žicama na kojima ne postoji skeniranje karata po proximity principu, već svaki put moraš izvući kartu iz džepa ili rukavice i pričekati da ti netko ručno očita njen kod.
Vratim li se dogodine u Colorado, nema šanse da ću gubiti vrijeme na A-Basin.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 14.2
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 977.5
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 56.7 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

21

petak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 21. - Keystone, Colorado, SAD (21.02.2014.)

Mislio sam da se u Keystone neću više vraćati ove godine. A onda kada sam se probudio, vlasnica kuće u kojoj spavam predložila je da odemo zajedno skijati. Ja sam mislio otići u Breckenridge, ali vani je, iako prekrasno sunčano, dosta puhalo pa je Cheri rekla da je kada puše bolje izbjegavati Breckenridge. I tako smo otišli njenim autom u Keystone. Kasnije nego obično jer poučen jučerašnjim iskustvom, kada je ujutro bilo strahovito hladno, odlučili smo pričekati da vjetar malo popusti i temperatura se malo popne. U 11:30 bili smo na stazi i, iako je i dalje bilo hladno, bilo je to ništa u usporedbi s jučer. Umjesto jučerašnjih -15, danas je bilo "samo" -7, -8 Celzijaca. I to bez windchilla. Vjetra je bilo malo.
Ljudi naravno više nego jučer, ali ne previše da bi se imalo čekalo na žicu. Većina staza speglana i na njima centimetar, dva svježeg powdera. Jedino na sva tri vrha Keystonea, gdje je vjetar bio nešto jači, snijeg je otpuhan i podloga je bila dosta tvrda, ali ne ledena. Pokušao sam i danas malo ofpistati, ali niske temperature, pogotovo kroz noć, zaledile su svježi powder tako da se među drvećem na snijegu napravila kora pa je bilo puno teže skijati izvan staza.
Cijelo vrijeme sam skijao sa Cheri, iako nam je tehnika skijanja potpuno drugačija. Ona ima šezdesetak godina i skija penzionerski uz rub staze, polagano, cca 20-25 km/h. Ja tako sporo ne skijam ni kada sam na zelenoj stazi, a kamoli na plavoj ili crvenoj. Bilo je isprva malo teško se prilagoditi njoj. Postojale su dvije opcije: prva da s njom skijam 20-25 km/h, što je polovica od moje uobičajene brzine i to kada još ne pustim skiju; ili druga da skijam svojim tempom i onda je pričekam na žici 5 minuta. Ponekad i više. Radio sam kombinaciju malo jednog malo drugog. Ali zaista je teško skijati s nekim tko ti po tehnici nije sličan.
Bez obzira na sve naskijao sam se. I nasunčao. Danas sam bio nekako pospan pa sam iskoristio sunce i sjeo 45 minuta u ležaljku i osunčao se.
Malo prije 15h vjetar se ponovno podigao i temperatura je počela padati. Napravili smo još dvije runde i odlučili pola sata kasnije završiti skijaški dan.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 28.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 963.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 72.5 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

20

četvrtak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 20. - Keystone, Colorado, SAD (20.02.2014.)

Uz malo proklizavanja došao sam iz Silverthornea do Keystonea i na parkingu je termometar u autu pokazao -15C. Na vrhu skijališta -20, a uz jak i hladan vjetar i 'windchill' bilo je -25 do -30C. Ne sjećam se kada sam zadnji put skijao na tako niskim temperaturama. Smrznuo sam se kao pička. Kao da sam u pance ulio vodu, stavio noge unutra i onda se sve zaledilo. Prste nisam mogao u pancama pomaknuti ni milimetar, ali ni dobrih sat vremena nakon što sam skinuo pance nakon skijanja. Prstima na rukama je bilo malo bolje. Barem sam ih mogao tu i tamo pomaknuti. A da stvar bude još gora, masku za lice sam zaboravio u sobi pa sam morao skijati bez nje. Fantastičan je taj osjećaj dok ti hladan vjetar od cca 40-45 km/h šiba snijeg u lice, a ti tu ne možeš ništa. Snijeg je padao skoro cijelo vrijeme, čak i kada je sunce povremeno znalo proviriti. Zbog sunca vidljivost je bila jako dobra, nije bilo difuznog svjetla, a kako snijeg nije bio jak, nije ni on toliko smetao za vidljivost. Snijega je sinoć i kroz noć dovoljno napadalo da je bila milina skijati niz sređene staze na kojima je pet, šest centimetara suhog pršića, ili otići u šumu i skijati među drvećem, što sam napravio nekoliko puta. Ljudi šačica. Kada sam u deset došao na skijalište, parking skoro pa prazan. Staze prazne. Bio bi to jedan savršen dan za skijanje da nije bilo jebenog vjetra i hladnoće. U jednom trenutku je vjetar bio toliko jak da sam se na North Peaku, drugom po redu brijegu u Keystoneu, spuštao niz crnjak gotovo pravocrtno i išao sam zbog jačine vjetra u prsa svega 30-40 km/h! Čak je vjetar mene od 90 kg povremeno zanosio!
U podne više nisam mogao izdržati. Ne samo da su mi nožni prsti bili skroz zaleđeni, nego su sada već počeli i sve jače boljeti. Sklonio sam se u Summit House restoran na vrhu prvog brijega na skijališta, u nadi da ću sjesti i malo se ugrijati. No to se pokazala kao nemoguća misija. Unutra sve puno. Nema se gdje za sjesti. A još su i zatvorili gornji kat. Čak i da sam htio nešto pojesti ili popiti, morao bih to učiniti stojećki u zaleđenim pancama.
Razmišljao sam tada da li da odustanem od skijanja i odem na toplo u sobu. Na kraju sam odlučio napraviti još koju rundu jer se u Keystone više neću vraćati ove godine. Hladnoća nikako nije popuštala. Vjetar je i dalje šibao. Obje gondole zatvorene zbog vjetra. Napravio tih nekoliko spusteva niz lijepo sređene staze, a onda više stvarno nisam mogao i odustao sam u 13:45.
Šteta. Da nije bilo hladnoće i vjetra...


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 28.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 934.5
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 70.3 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

19

srijeda

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 19. - Beaver Creek, Colorado, SAD (19.02.2014.)

Eh, to je Beaver Creek koji mi je posljednjih godinu dana navlačio osmjeh na lice čim sam ga se prisjećao. Ono prekjučer i ovo danas kao da su dva potpuno različita skijališta. Dobro, opet sam na parkingu potrošio dvadesetak minuta da naoštrim skije, iako su od jučer bile još uvijek dovoljno oštre. Nisam htio riskirati jer sam očekivao ledaru. Ispalo je na kraju savršenstvo i Beaver Creek je pokazao zašto mi je najbolje skijalište na kojem sam ikada skijao.
Od ranog jutra staze tvrde, ali ne pretvrde da te strah skijati, a leda danas gotovo nigdje. Očito su čuli kritike ljudi od neki dan i sredili skijalište. Čak su ratrakom prošli i stazu 'Birds of Prey' na kojem se održava svake godine muški spust i superveleslalom, a sljedeće godine ista staza poslužit će za Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju. Sjećam se da je lani bila pod hupserima i da ju nisu sređivali. Bio sam se tada spustio niz nju, ali uz poteškoće zbog hupsera i leda. Danas je 'Birds of Prey' bila odlična, a kako je poprilično strma, na ovaj prekrasan crnjak malo se ljudi usudi ići. Sinoć su je prošli ratrakom, ali preko noći i rano ujutro vjetar je odnio snijeg s površine i ostala je samo stvrdnuta podloga. Bez leda hvala Bogu. Ali nazubljene Elanice su odlično rezale tu extratvrdu podlogu na 'Birds of Prey' da sam se iznenadio. Mislio sam se spustiti još jednom, ali onda su oblaci sakrili sunce i nisam htio riskirati na crnjaku pod difuznim svjetlom s obzirom da se jako brzo stvori brzina.
Ljudi cijeli dan jako malo. Na žicu se ulazilo odmah. Vrijeme prekrasno sunčano, a onda je u drugoj polovici dana počeo padati lagani snijeg koji se ubrzo pretvorio u mećavu. Baš kad su u 15:30 zatvorili žice, suhi snijeg je toliko padao da sam u roku od par minuta bio sav bijeli kako se brzo lijepio za odjeću.
Počelo me biti strah jer sam se odmah sjetio da moram prijeći preko prijevoja Vail na 3250 metara nadmorske visine. A ako je ovdje u Beaver Creeku toliko snijega, znao sam da ga je puno više gore na prijevoju i da će biti problema.
Naravno, kako sam se približavao prijevoju, snijega i poledice je bilo sve više na kolniku. S početnih 90-tak kilometara na sat spustio sam se na 35-40 km/h. Nekada je bolje ne znati previše. Sjećam se kako sam mirno prelazio prijevoje u Kaliforniji na putu iz Carson Cityja za Northstar misleći da imam pogon na četiri kotača. Sada kada znam da ga nemam, a uz to da imam pogon na stražnje kotače, osjećaj neugode je velik dok vozim po snijegom pokrivenoj cesti. Naravno da ima budala u džipovima i posebica kamiondžija koji unatoč svemu i dalje u ovakvim teškim vremenskim uvjetima pretiču i voze po 100 km/h. I svako malo se čuje o nekoj nezgodi na I-70.
Polako, ali sigurno prošao sam prijevoj Vail, ali najveće iznenađenje je uslijedilo malo kasnije. Desetak kilometara pred Dillonom mećava je bila tolika da se sve bijelilo i nije se vidio ni prst pred nosom. Mnogi su auti stali i čekali da se vrijeme smiri. Na početku velikog zavoja gdje se I-70 spušta prema Silverthorneu i Dillonu i gdje se za običnog dana vide svijetla oba grada, večeras se nije vidjelo ništa. Ne bih vidio ni da počinje zavoj da nije bilo gps-a.
Izvukao sam se s autoceste i polako uspeo na brdo do smještaja. Parkirao auto siguran da ga sutra vjerovatno neću moći izvući ako ovako nastavi padati.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 63.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 905.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 87.5 km/h



Birds of Prey

komentiraj (0) * ispiši * #

18

utorak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 18. - Vail, Colorado, SAD (18.02.2014.)

Poučen jučerašnjim iskustvom, prvo što sam jutros napravio čim sam parkirao na besplatnom parkingu u Vailu bilo je oštrenje rubnika skija i stavljanje voska. Ljudi su me onako malo čudno gledali dok sam brusilicom prelazio po rubnicima najprije jedne, a onda druge skije. Nisam htio riskirati još jedan dan. Kao nikad prije u životu, toliko sam ih naoštrio da bi čovjek mogao rezati pršut na njima. A koliko su oštre pokazalo se odmah na stazi gdje su rezale sve od reda, pa i led. Iskreno, začudio sam se da mogu tako dobro naoštriti skije s onom malom ručnom brusilicom.
No, današnji Vail i jučerašnji Beaver Creek su nebo i zemlja po kvaliteti pripremljenih staza. Ne znam što se dogodilo od lani, ali Beaver Creek je popustio u pripremi skijališta, dok se Vail popravio i ugodno je iznenađenje. Bilo kako bilo, ne sumnjam da će u prvoj polovici veljače 2015. godine Vail i Beaver Creek organizirati odlično Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju. Sigurno će svojoj Mikaeli Shiffrin, novoj mladoj zvijezdi alpskog skijanja, koja je porijeklom iz Vaila, odlično pripremiti staze.
Za razliku od jučer zaleđenog Beaver Creeka, današnji je Vail bilo čisto savršenstvo. Plus kako Ameri kažu 'blueberry day', plavo nebo bez ijednog oblaka. Staze savršeno speglane. Tvrde, ali ne pretvrde. Tek krajem dana na jednom frekventnom mjestu naletio na cca dva kvadratna metra leda. Ali na drugim stazama ni tada nije bilo leda. Tek na brdu koje je iza glavnog brda u Vailu, u Blue Sky Basinu, na vrhu je vjetar odnio sav snijeg i ostala je ispolirana tvrda staza. Čuo sam komentare Amera kako je puno leda, ali zapravo to nije bio led dok god se nije presijavalo na suncu, već samo stvrdnuta staza. Elanice su sada s lakoćom rezale tvrdu podlogu. Zaključio sam da ako su Breckenridge prekjučer i Vail danas odlično mogli pripremiti staze, onda je isto mogao napraviti i Beaver Creek jučer jer se vremenske prilike ne razlikuju mnogo. Pa Beaver Creek je samo 20 kilometara od Vaila! Ali ne, oni su morali zalediti skijalište. Očito sr nešto događa s Beaver Creekom ove godine.
Većinu današnjeg dana u Vailu proveo sam na stražnjem dijelu skijališta. Kako sam pred par dana skijao samo na tzv. Front Side, danas sam bio u tzv. The Back Bowls i Blue Sky Basinu. Na tom dijelu skijališta staze su uglavnom crnjaci, jedno 95%, i one se ne peglaju tako da sam skoro cijeli dan skijao po neuređenim stazama na kojima je bilo još powdera iako je posljednji ozbiljniji snijeg bio pred dva dana. Čak sam otkrio dio skijališta gdje ima drveća s ogoljelim granama i dvadesetak centimetara svježeg netaknutog powdera između njih. Powder je bio suh i milina je bila krstariti među drvećem i napraviti prve tragove. Čudio sam se kako netko ranije nije naišao na taj dio skijališta.
Vail je megalomansko skijalište, najveće u SADu, s gotovo 200 staza i 33 žice, koje su sve superbrze. Pogled na plan skijališta i količinu staza može izazvati istovremeno i sreću, ali i strah. Nemoguće je u jednom danu u Vailu sve vidjeti, već je bolje svaki dan otkrivati neki drugi dio skijališta.
Danas sam saznao da ovaj tjedan školarci u Americi imaju tzv. midwinter break, dakle praznike, pa je i danas u Vailu bilo gužvasto (iako daleko manje nego protekli vikend), ali milina je na ulazu u sedežnicu imati 'single' liniju pa nikad na žicu ne čekaš više od par minuta.
Skijao sam do zatvaranja skijališta. U 15:58 uletio sam posljednji put u gondolu ne bih li napravio posljednji spust. Jedan od najboljih skijaških dana sezone. Sve se posložilo. Iako su u planu bila dva skijaška dana u Vailu, razmišljam da nekome uzmem jedan dan i odem skijati u Vail i treći dan.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 72.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 842.7
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 76.8 km/h


komentiraj (0) * ispiši * #

17

ponedjeljak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 17. - Beaver Creek, Colorado, SAD (17.02.2014.)

Evo zašto sam lani rekao da je Beaver Creek najbolje skijalište na kojem sam skijao:
1) nije megalomansko skijalište, niti minijaturno, baš savršene veličine
2) jedno od najpreglednijih skijališta na kojima sam bio, podijeljeno na 4 dijela, ali posvuda su putokazi i nemoguće je izgubiti se
3) staza ima za svih, od početnika do eksperta, od zelenih do dvostruko crnih
4) gotovo sve staze ratrak nekoliko puta popegla preko noći pa su ujutro savršene; tek par crnjaka se ostavlja s hupserima; staze dočekaju kraj skijaškog dana kao da su ih peglali cijeli dan
5) ima nekoliko dugih staza pa nemaš osjećaj da si svako malo na žici umjesto da skijaš
6) žice su skoro sve nove i vrlo brze, uglavnom 15 do 20 km/h
7) savršena organizacija ulaza na žicu pa nema čekanja čak ni vikendom i praznikom
8) izrazita ljubaznost zaposlenika
9) besplatne sitnice poput tople čokolade na početku dana (08:30-09:00) na vrhu sedežnice 6 te topli keksi na kraju dana (15:30) na dnu iste
10) simpatično selo koje, iako je planski napravljeno, ima dušu

Mnogi su me pitali zašto idem skijati u Ameriku kada doslovno pred vratima u Europi imam na stotine skijališta. Kratko i jasno: jer se na američkom skijalištu osjećam kao dobrodošao gost, a ne kao muzikrava.

A evo zašto se danas Beaver Creek pretvorio u najveće razočaranje ovogodišnje američke turneje:

Skijalište je doslovno bilo zaleđeno. Ledenih ploha je bilo posvuda po stazama, a tamo gdje nije bilo leda, staze su bile toliko betonirane kao da su pripremljene za natjecanja svjetskog kupa, a ne za rekreativno skijanje. Čak su i zelene bile nepodnošljivo tvrde i ledene, a o crnjacima, poput Birds of Prey iz svjetskog kupa, nećemo ni govoriti. Spustio sam se jednom po njoj i ostao sam sleđen od straha. Staze su bile toliko tvrde i ledene da moje Elanice jednostavno nisu imale uporišta za karvanje. Strava. Nekoliko puta skoro sam se poskliznuo i poljubio pod. Od ranog jutra imao sam neki osjećaj da neću u komadu izaći s ovog skijališta. A čim mi je led i beton pod nogama, odmah se ukočim i kao da sam istog momenta zaboravio skijati. Kreću užasne rotacije i proklizavanja.
Razgovarao sam s par ljudi na žici i rekli su mi da se preko noći sve zaledilo. Nekako mislim da nije samo vrijeme uništilo staze, već su jednostavno se ljudi koji sređuju staze "malo" zaigrali. Jer nije da je jučer bilo proljetnih +10 pa je snijeg bio bljuzgav i onda se zaledio preko noći. Jučer je bilo tek koji stupanj iznad nule, a danas ujutro tek koji stupanj ispod nule. S takvom temperaturnom razlikom staza ne može postati toliko tvrda i ledena. Plava staza Pow-Pow je primjerice od početka do kraja bila jedna velika ledena ploha na kojoj nije bilo ni milimetra snijega, dok su na mnogim drugima bili i ledeni grumeni. I to sve u sezoni za koju govore da nikada nisu imali toliko snijega kao ove zime.
U podne sam već bio posve živčan. Pogotovo nakon što me na svakom ulasku u žicu pitaju: How is it going?" i dodaju: "Enjoy skiing!". Nikakvog užitka danas nema. Ono što je nevjerovatno da jedan Breckenridge, ili čak i Keystone, koji su samo pedesetak kilometara udaljeni od Beaver Creeka, odlično spreme staze, a Beaver Creek ponudi ovu ledaru i beton.
Skinuo sam skije i mislio ih dati naoštriti pa pokušati još jednom s oštrijim skijama. No, iako oštrenje rubnika+vosak nije preskupo, svega 20 dolara, ne mogu to napraviti istog trena, već se skije moraju ostaviti preko noći. Nažalost to mi nije odgovaralo pa sam si rekao da ću sam kad dođem u Silverthorne svojom ručnom brusilicom i voskom srediti skije.
Vratio sam se na brdo i, unatoč svemu, nastavio skijati. I dalje je posvuda bilo ledeno i tvrdo. Tek oko 13:30 dijelovi pojedinih staza su malo omekšali pa se moglo malo i skijati bez straha. Tada sam se sjetio da sam lani uživao puštajući skiju u tzv. Rose Bowl. I pun pogodak. Jedina staza koja nije bila ni tvrda ni zaleđena, već točno po volji, pa sam napravio nekoliko rundi po toj plavoj stazi. Čak sam i mogao pustiti skiju i dosegao naposljetku 88 km/h.
Iživcirao sam se do boli danas, ali ipak sam odskijao gotovo do kraja dana. Završio sam u 14:45 nakon 5h30min skijanja i iako je gps pokazao pristojnu ukupnu kilometražu od 50.1, nije su to bili ugodni kilometri kao većinu sezone.
Sutra se nadam boljem jer jednostavno lošije ne može biti.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 50.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 770.2
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 88.6 km/h


komentiraj (0) * ispiši * #

16

nedjelja

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 16. - Breckenridge, Colorado, SAD (16.02.2014.)

Opet sam se iz prve spustio s brda. Danas prema Breckenridgeu. Lani sam ondje proveo jedan dan. Možda je to razlog da se Breckenridgea uopće nisam sjećao. Sjećao sam se samo da su odlično bili pripremili staze. Ali dok sam vozio jutros prema skijalištu, još uvijek sam se pokušao prisjetiti konfiguracije skijališta i žica. Nula. Nije išlo. Obično zapamtim skijališta. Ako ne u potpunosti, onda barem djelomično. No, Breckenridgea se nikako nisam mogao sjetiti.
Parkirao sam na velikom besplatnom parkingu i uzeo skibus do gondole. I onog trena čim sam vidio gondolu, počele su se javljati slike. Čim sam došao gore na brdo, slike su postajale sve jasnije. Breck je veliko skijalište. Ima čak 155 staza, najviše plavih i crnih, od kojih ima i dosta dvostruko crnih, raspoređenih na pet gotovo paralelnih brda, od Peak 6 do Peak 10. Visina skijališta je standardno koloradska - baza je uvijek negdje na 2900 metara, a najviši vrh na gotovo 4000. Jučer sam u Keystoneu imao puno problema sa skijanjem na ovoj visini. Ostajao sam bez zraka čim sam malo agresivnije počeo skijati. Morao sam svako malo stati uz rub staze da uhvatim zraka. Zanimljivo da mi se lani to niti jednom nije dogodilo, ali ni ove godine u Vailu, kao ni danas u Breckenridgeu. Bit će da je jučer zbog lošeg vremena bio nekakav pritisak i da je to utjecalo na mene. Danas je skoro cijeli dan bio sunčan, u drugoj polovici malo su se izmjenjivali oblaci, ali neznatno. Jedini problem je bio vjetar koji je na vrhovima bio toliko jak da nije samo nosio snijeg, nego je u jednom trenutku odnio i moje štapove niz stazu.
Breck je danas imao jedne od najbolje pripremljenih staza. Prava fantazija. Pogotovo jer ovdje ratrakom prođu i gotovo sve crnjake, a one koje ne obrade imaju toliko powdera da je milina spustiti se niz njih. Snijeg je začudo ovdje puno suši nego u Vailu ili Keystoneu tako da u nekoliko navrata sam pršićario van staza i kroz šumu. Užitak je bio i spustiti se s oko 40-45 km/h brzim slalomskim zavojima niz savršeno pripremljene crnjake. Osim crnjaka, u Brecku su pripremili i kompletno sve zelene i plave staze. Staze su se održalo do kraja dana, čak i crnjaci, pa sam kod zadnjeg spusta u 16h mogao bez problema pustiti skiju i nanijeti je na rubnike od ruba do ruba staze.
Ljudi naravno za popizditi puno. Čekalo se bome na žice, bilo na one koje počinju u bazi ili one gore na planini. Kvaliteta skijanja ljudi danas također loša. Treba izdurati još sutrašnji dan i onda će većina trodnevnih "skijaša" otići doma i sve će se vratiti u normalu.
Nisam još siguran da li ću dogodine na američku turneju ili ću pauzirati, ali danas sam sam sebi obećao da ako odlučim ići dogodine u Ameriku, idem nakon 'Predsjedničkog dana'.
Danas je palo jedno od najboljih skijanja ove sezone, od otvaranja do zatvaranja skijališta bez ijedne stanke. Nažalost, teško je u Brecku nabiti neku kilometražu jer nema neke preduge staze, ali niti veliku brzinu zbog mase ljudi na stazama i redara koji su danas sve budno pratili. Vidio sam kad su tipu zbog brzine uzeli sezonsku kartu.
Jedva čekam povratak u Breck za koji dan.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 52.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 720.1
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 69.7 km/h


komentiraj (0) * ispiši * #

15

subota

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 15. - Keystone, Colorado, SAD (15.02.2014.)

Jutros sam auto izvukao iz prve. Dobro, snijega noćas nije bilo, a i auto je bio parkiran na gornjem parkiralištu na ravnini. Odlučio sam danas skijati u Keystoneu, skijalištu koje mi je lani uz Beaver Creek ostalo u lijepom sjećanju. Ovaj vikend sezonski skipass mi ne vrijedi u Vailu i Beaver Creeku jer je tzv. blackout. U ponedjeljak je u Americi 'Predsjednički dan', praznik u čast rođendana Georgea Washingtona, koji se slavi svake godine trećeg ponedjeljka u veljači. Ovaj produženi vikend bit će ludnica. Već sam jednom skijao na 'Predsjednički dan'. Bilo je to prije tri godine u kanadskom Mont Tremblantu kada se rijeka Amera slila na skijalište. A budući da sam sada na američkom terenu, gužva će biti još i veća. Ovo je kao kada se rijeka "velikih" hrvatskih skijaša slije u hrvatskom tjednu na mondena europska skijališta gdje se više pokazuje, a manje skija, i tako tjedan dana, a nakon toga velika većina nikada više u sezoni ne vidi snijega, čak ni onog sljemenskog. I onda mogu reći da su bili na skijanju.
Ovakva navala na skijališta dovodi do gužve u prometu (pogotovo kad pred Keystoneom tip na ravnoj cesti bez poledice autom zajaše snježni nasip uz rub ceste), gužve na ulazu na žice jer većina tih "skijaša" s iznajmljenim skijama ne zna kako ući na žicu pa ruše jedan drugoga, gužve na stazama gdje se pada, leluja, lomi... U Americi u kojoj se uglavnom lijepo skija, biti na skijalištu na 'Predsjednički dan' je kao noćna mora. I ne bih ništa rekao da se ti trodnevni "skijaši" drže zelenih staza za učenje i jednom ako nauče skijati, onda nemam ništa protiv da se prebace na plavu ili crnu. Ali ti početnici u Keystoneu bez beda se doslovno bacaju po crnjacima i onima koji bi htjeli skijati zagorčavaju dan.
Keystone je malo, ali jako simpatično skijalište na kojem odlično ratrakom sređuju staze, čak i nekoliko crnjaka. Sveukupno svega 12.7 km2 skijaške površine, službeno 135 staza (iako u stvarnosti nema ni polovica toga) i 19 žica koje su uglavnom brze i udobne. Ono što mi se sviđa u Keystoneu jest preglednost skijališta: jedno brdo, iza njega drugo i iza njega treće; bez puno križanja staza.
No, gužve su danas na žicama zbog produženog vikenda bile nemoguće. Čak i koristeći ulaz za individualce, na žicu se čekalo i desetak minuta. Taman da izgubiš volju. Do trećeg brda bilo je gotovo nemoguće doći jer bi se na dvostruko čekanje žice izgubilo dobrih pola sata. Uspio sam samo jednom doći na treće brdo, tzv. Outback, i to odmah po otvaranju skijališta kada je većina "skijaša" još spavala ili doručkovala. Ali čim sam se spustio dolje, već se stvorio red na žicu. Na kraju sam skijao cijeli dan na prva dva brda gdje sam pronašao dvije žice koje su začudo mase zaobišle. Prva je spora četverosedežnica, a druga vrlo brza i dugačka koja ide usporedno s gondolom na vrh prvog brda, ali ljudi radije skidaju skije i čekaju deset minuta u redu za gondolu, umjesto da odmah uđu na sedežnicu i malo izdrže hladnoću na žici. Tako da se gužve mogu djelomično izbjeći, ali ne previše.
Sredinom dana upoznao sam na žici Stevea i Nicki, snowboardere koji su mi pokazali skijanje među drvećem gdje nema ljudi. Ide se dvjesto metara niz jedan od crnjaka na drugom brdu i onda točno na jednom dijelu se skreće u šumu. Tu je drveće malo razmaknuto, a i debla su čista tj. nemaju granja u donjem dijelu pa je puno lakše skijati kroz šumu. Snijeg je i dalje daleko od onog prošlogodišnjeg, ali nije premokar pa se može s užitkom pršićariti kroz šumu. Rekli su mi da je pred dva tjedna ovdje bio fenomenalan suh powder.
Vrijeme na planini danas nije bilo savršeno. Ujutro oblačno, ali bez onog difuznog svjetla kao jučer u Vailu Konture staze su se lijepo vidjele. A onda je u 14:00 sati naglo počela mećava i pola sata kasnije odlučio sam prekinuti skijanje u vratiti se u Silverthorne, najviše jer me bilo strah da snijeg ne zamete cestu do mog smještaja i da onda se autom ne mogu probiti do vrha brda.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 40.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 667.2
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 65.4 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

14

petak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 14. - Vail, Colorado, SAD (14.02.2014.)

BRAVO IVEK!!! Srebro u Sochiju! Nekako sam imao osjećaj da bi, bez obzira na loše rezultate u sezoni, Ivica ipak mogao doći do medalje. Olimpijada je ipak Olimpijada i čovjek nađe i zadnje elemente snage ne bi li ostvario što bolji rezultat i došao čak do medalje. A Ivica je šampion. Malo ljudi na ovom našem trećem kamenčiću od sunca uopće ikad osvoji olimpijsku medalju. Ivica ih ima četiri. Svi znamo koliko Ivica gori za zlatom, ali četiri medalje su ČETIRI MEDALJE. Naklon do poda!
Pokušao sam uživo pogledati obje trke, ali to je nemoguće ovdje u Americi. Prvo zato jer je ogromna vremenska razlika između Colorada i Sochija od čak +11 pa kad se ujutro probudiš u Coloradu, natjecanja u Sochiju već su gotova za taj dan. A Ameri ništa od Olimpijade ne prenose uživo, osim hokeja od kojeg očekuju puno. Sve ostalo je u snimci od 19h nadalje na NBCju, ali to su tako loše snimke da izgubiš svaku volju za gledati išta. Naime, od svakog sporta pokažu u snimci samo svoje natjecatelje (bilo da su osvojili nešto ili ne) plus pet, šest, sedam ostalih koje očito prikazuju zato jer su imali dobar nastup. Tako kad u snimci vidiš primjerice Tinu Maze u spustu, znaš da mora da je na kraju bila na vrhu. Ovakva selekcija u snimkama trka ubila je onaj element uzbudljivosti kod gledanja.
S obzirom da je trka kombinacijskog spusta bila u 23:00 po koloradskom vremenom (ili Mountain Time, kako kažu ovdje u Americi), ponadao sam se da će na nekom kanalu biti uživo. Šipak. Na kraju sam otišao spavati i odmah ujutro čim sam se probudio, pogledao konačan rezultat na internetu.
Vani je snijeg padao cijeli noć. Ali ujutro je sunce izašlo i, iako je bilo oblaka, prevladavalo je plavo nebo. Brzo sam doručkovao i odlučio danas odvesti 70ak kilometara do Vaila. Ušao u auto, upalio ga i da ću krenuti, a ono auto se ne pomiče. Kotači se okreću na mjestu. Nije mi jasno. Ovo se ne bi trebalo događati s džipom s pogonom na četiri kotača. Pogledam vani, a ono se okreću samo stražnji kotači. Prednji miruju. Ništa mi nije jasno. Cijelo vrijeme sam mislio da imam auto koji je AWD, kao lani kada sam rentao Kiju Sportage i koja je cijelo vrijeme imala pogon na četiri kotača. Moj Duster doma ima kotačić za opciju između 2WD i 4WD, ali od prvog dana takav kotačić ili neki sličan gumb u Jeepu Libertyju nisam vidio pa sam pretpostavio da je ovaj auto AWD, pogotovo jer su mi u San Franciscu kod rentanja rekli da je auto automatik i da ima pogon na četiri kotača. Mark, koji je odsjeo u istoj kući, i Laura, koja je prijateljica od vlasnice, pokušali su mi pomoći tako da su postavili daske pod kotače i privezali moj auto na Laurin džip 4x4. Ali auto se nije pomaknuo ni milimetar. Kotači su bili točno na ledu i samo su se okretali na mjestu.
Da je snijeg ove godine drugačiji od onogo lanjskog ovdje u Coloradu bilo je očito odmah čim sam sjeo u auto kada je prednje staklo bilo zaleđeno. Sjećam se lani da sam snijeg sa stakla samo mogao "pomesti" rukavicom. Kasnije su mi rekli da je ovo jedna od "godina ananasa" kada oblaci puni vlage kreću čak s Havaja tzv. Pineapple Express rutom prema zapadnoj obali Amerike. S obzirom na puno Pacifika putem toliko je vlage u zraku da se ona ne uspije izgubiti putem preko Kalifornije i Nevade. Zato i Utah ove godine ima vlažan snijeg, a u Coloradu, iako je daleko suši od onog u Utah i Europi, još uvijek je puno vlažniji i teži za skijanje od onog lanjskog. Nije ni čudo da je i po cesti puno leda i da mi se kotači okreću na mjestu.
Mark i Laura su u međuvremenu otišli na skijanje, a ja na telefon da Fox pošaljem u četiri pičke materine. Zovem broj u San Franciscu. Muzika, muzika, muzika... Nitko se ne javlja. Zovem Foxov broj u Denveru. Muzika, muzika, muzika... Zovem centralu. Muzika, muzika, muzika... I tako nakon sat i pol slušanja muzike preko telefona napokon se netko javi. Ljut kao ris, objasnim ja tipu (po naglasku neki Indijac) što se događa, a on meni da ne može ništa napraviti. Kažem mu da su mi podvalili SUV koji nema 4x4, a on meni da nemaju svi SUVovi 4x4. Kod svih drugih kompanija, ako unajmiš bilo kakav auto iz kategorije SUVa, to znači da imaju pogon na četiri. "Kod nas ne.", odgovori mi tip i vidim da samo nastavlja preko telefona čitati priručnik. "Ali možete otići u Denver i promijeniti auto.", dodaje: "Ali ne možete ga rezervirati preko telefona, nego pokušati riješiti to na licu mjesta."
"JA NE MOGU POMAKNUTI AUTO S MJESTA! KAKO DA DOĐEM DO DENVERA?!", toliko sam ljut da počinjem derati se na njega.
"Što da vam kažem? Dođite do Denvera pa pokušajte promijeniti auto.", tip kao da me ne čuje.
Pošaljem ga otvoreno u kurac i poklopim mu slušalicu. Čak i da pomaknem auto s mjesta, do Denvera ima gotovo sat i pol vožnje. I što ako ne bude više 4x4 na raspolaganju. Samo ću izgubiti vrijeme i novac zbog goriva. Odlučim nazvati vučnu službu koju sam platio 3 dolara na dan.
Nazovem broj. I opet kreće muzika preko slušalice. Ovaj put muzika je potrajala "samo" pola sata. Napokon mi se javi ženska kojoj dam detalje, a ona meni da će vučna služba doći za cca 2 sata, ali da će mi se prethodno još javiti. Nakon sat i pol nema nikakvog poziva niti vučne službe. Na sreću tada je ralica ušla u moju uličicu i sve očistila oko mog auta. Čak je tip u ralici stavio onaj prednji dio ralice tik pred moje prednje i tik iza mojih stražnjih guma samo da bi mi pomogao. I auto se napokon pomaknuo s mjesta. Zovem ja vučnu službu da ih otkažem, a kad ono - muzika, muzika, muzika... Nek idu u kurac. Ja više na njih ne gubim vrijeme. Odlučio sam, iako je kasno, ipak otići do Vaila.
Dok sam stigao do Vaila, sunca ni plavog neba nije više bilo. Navukli su se oblaci i difuzno svjetlo. Parkirao sam uz žicu i platio 15 dolara za parking jer više nisam htio gubiti vrijeme i parkirati na besplatnom parkingu i onda čekati da se pojavi skibus. Zahvaljujući problemima s autom, nisam se mogao koncentrirati na skijanje. Bijes je bio puno jači od svega. Problemi s autom od prvog dana uništili su mi ovu skituru, a pogotovo današnji dan. Prvih sat vremena u Vailu uopće kao da nisam skijao. Penzionerski sam se spuštao s mnogo rotacija tijela jer jednostavno nisam razmišljao o stazi i snijegu i tehnici, nego samo o jebenom autu i Foxu. Kasnije sam pokušao izbrisati auto i posvetiti se skijanju i donekle mi je to uspjelo, ali koliko danas nisam imao volje za skijanjem svjedoči i to da sam postigao danas najveću brzinu od tek 59.8 km/h što je najsporije u sezoni. Ostao sam na kraju do zatvaranja skijališta u 16:00, što znači 3h15min skijanja i prešao sam svoju dnevnu granicu od 30 odskijanih kilometara.
Snijega u Vailu ima jako puno, pogotovo jer je padao cijelu noć, ali nije lagan za skijanje jer nije to onaj uobičajeni dry powder. Puno staza u Vailu ratrak nikada ne vidi, a na one koje je vidio, napadalo je toliko novog snijega da je bilo teško skijati. Pogotovo uz difuzno svjetlo, a na prvih stotinjak metara od vrha čak i maglu. Puno se nije promijenilo u Vailu od lani. Jedina razlika je nova žica Mountaintop Express šestsedežnica. Čini mi se da je lani tu bila neka starija žica koju je sada zamijenila ova brza, nova Doppelmayrica s osvježavajuće udobnim i čistim kožnim sjedalima.
Vozio sam danas samo prednju stranu jer nisam imao niti vremena niti volje ići otraga na druge dijelove skijališta. To ostavljam za neki drugi dan.
Natrag u Silverthorneu ovaj put parkiram više u ulici u slučaju da opet napada snijeg preko noći. Kako sam na ravnome, trebalo bi biti lakše.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 31.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 626.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 59.8 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

13

četvrtak

veljača

2014

Stigao u Colorado

Nakon 9 sati i 40 minuta skijanja u Park Cityju, krenuo sam voziti 180 kilometara prema jugu i malenoj pripizdini po imenu Helper. Osjećao sam onih 94.7 odskijanih kilometara i vrlo brzo me umor počeo sve više svladavati. Oči su mi se počele sklapati pa sam morao i jedanput stati uz cestu ne bih li malo došao k sebi.
Oko 23:30 gps me doveo točno pred vrata Riverside Motela u Helperu. Zatvorena vrata. Na oglasnoj ploči uz ta zatvorena vrata zapisan neki telefonski broj. Nazovem, a kad ono dobijem sljedeći odgovor:
"Sorry, nemamo slobodnih soba."
"Ali imam rezervaciju preko booking.com!", kažem ja.
"Nismo dobili nikakvu najavu. Ali imate nekoliko hotela i motela u Priceu desetak kilometara južnije."
I tako sam ja morao onako umoran odvesti još desetak kilometara do Pricea. Čim sam se skinuo s autoceste u Priceu, u oko mi je upao Super 8 motel. Taj lanac u Americi nudi low budget smještaj. No, u Priceu je Super 8 motel precijenjen. Ne znam zašto. Ali jedva sam stajao na nogama i odlučio sam platiti samo da se što prije domognem kreveta. Ispalo je 78 dolara, umjesto 32 koliko sam trebao platiti onaj motel u Helperu. Opet neočekivani dodatni trošak.
Sljedeće jutro ostao sam duže u krevetu jer mi se nigdje nije žurilo. A onda sam krenuo dalje prema jugu. Iako je ovo prvenstveno skijaška tura, morao sam ubaciti i par slobodnih dana jer bi mi u suprotnome noge izgorile u 23 uzastopna dana skijanja. A u te slobodne dane, umjesto da ljenčarim, odlučio sam ubaciti i malo turističkog razgledavanja mjesta kroz koja prolazim. I tako sam taj dan na putu prema Coloradu odlučio napraviti još jedan stop u Utah. Možda tjedan dva prije odlaska na ovu američku turneju u Večernjaku sam pročitao članak o vanzemaljskom Goblin Valleyu. Bila je tamo i fotka. Izgledalo je kao nešto što bih volio vidjeti. Odmah sam potražio Goblin na Google Mapsu i saznao da je na mojoj ruti.
I tako sam na par sati otišao u Goblin Valley i obližnji Little Wild Horse Canyon. To je nekada davno bilo more koje se isušilo, ostale su stijene, a potom su vjetar, kiša i snijeg oblikovali od crvenih stijena prave skulpture usred pustinje. Nešto fenomenalno. Jako me podsjećalo na westerne. Samo sam očekivao da se odnekud pojave Indijanci na konjima.
Nastavio sam po I-70 u smjeru istoka prema Denveru. Utah je jedna velika pustinja. Puno praznog prostora. Nailazio sam na znakove koji su upozoravali da nema benzinske ni naselja po stotinjak kilometara. A onda čim sam prešao u Colorado, naselja su postala sve učestalija. Iako ni Colorado nije prenaseljen, u usporedbi s Utah izgledao mi je kao da tu čovjek živi na čovjeku. I kako sam napredovao kroz Stjenjak snijeg se počeo pojavljivati. Na ulazu u Colorado bilo ga je u tragovima, a onda kod Beaver Creeka i Vaila najviše, da je uz cestu na prijevoju Vail visina snijega bila viša od mog Jeepa Liberty. Kažu da se ne sjećaju sezone kada je bilo ovoliko snijega u Coloradu.
Smjestio sam se na brežuljcima iznad Silverthornea. Lani sam bio u obližnjem Dillonu. Dillon i Silverthorne su jedan pokraj drugog, toliko da su gotovo se spojili u jedan grad. Počeo je padati gusti snijeg baš kad sam se počeo ubrzo uspinjati prema kući u kojoj ću biti sljedećih 11 dana. Za 30tak eura na noć pronašao sam smještaj preko www.airbnb.com i to jedva jedvice rezervirao prošlog ljeta. Čak mjesecima unaprijed bilo je teško naći jeftini smještaj u blizini koloradskih skijališta. Odlučim li dogodine ponovno doći ovdje, morat ću krenuti s pronalaskom smještaja ovog svibnja ili lipnja...

komentiraj (0) * ispiši * #

11

utorak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 13. - Park City, Utah, SAD (11.02.2014.)

Sunce je bilo zasljepljujuće kada sam iz Salt Lake Cityja vozio prema Park Cityju. A onda kada sam stigao do Park Cityja, baš kao za inat sunce se sakrilo iza oblaka i gotovo da više nije izlazilo cijeli dan. Čak je i lagano počeo opet padati snijeg na gornjim dijelovima skijališta. Magle nije bilo, ali je zato veći dio dana prevladavalo difuzno svijetlo što je otežavalo skijanje. Sunce koje su jučer najavili za danas očito se ispucalo jučer.
Park City je jedno od olimpijskih borilišta i ovdje su se 2002. godine održala oba veleslaloma te nekoliko snowboarding natjecanja. Uzeo sam kartu koju sam prije mjesec dana za 78,75usd kupio na sniženju na www.liftopia.com (normalna je cijena na blagajni 107usd) i odmah upitao jednu od zaposlenica u plavoj jakni, kojih ima posvuda, za informaciju o olimpijskoj veleslalomskoj stazi. Odmah mi je pokazala gore prema planini stazu ograđenu zaštitnom ogradom koja se izdvajala i nadodala:
"Nažalost, za rekreativce staza gotovo nikada nije otvorena. Koristi se samo za treninge i natjecanja.".
I tada su na stazi već bili skijaši koji su trenirali slalom i veleslalom.
Kasnije sam nekoliko puta promotrio stazu s dvije žice koje prolaze uz nju. Staza je neočekivano manje strma od slalomske u Deer Valleyu, ali je jedna od najljepših i najritmičnijih staza koje sam ikada vidio na jednom od 75 skijališta koje sam posjetio. Započinje kratkom strminom, potom je položeniji dio staze, pa opet mala strmina, zatim položeni dio staze i ulazak u cilj.
Naravno da su na skijalištu odmah iskoristili priliku da mi se pohvale kako je Sage Kotsenburg iz Park Cityja te su mi pokazali teren na kojem trenira. Sage je osvojio prvu zlatnu medalju u Sočiju i to u slopestyle snowboardingu. Iz Park Cityja je i Ted Ligety, a jedna staza čak i nosi njegovo ime.
Park City je srednjeveliko skijalište s 1335 hektara skijaške površine, 114 staza i 19 žica. Staze su uglavnom srednjeteške, dok je laganih za početnike relativno malo, ali zato ima pristojan broj crnjaka. Niti jednu crnu stazu ne prolaze ratrakom, ali zato su zelene i plave sve odreda tako dobro sređene da su izdržale do kraja dana. A skijaški dan u Park Cityju traje jako dugo - od 09:00 do 20:00. Naravno, nakon 16:00 veći dio skijališta se zatvara, a ostaje otvoreno samo nekoliko staza odmah iznad grada, uključujući i odličnu, ritmičnu plavu Payday stazu dugačku 2km na kojoj se skija pod reflektorima koji se pale oko 17:00 sati. Ta je staza izdržala i do navečer kao da je netko non-stop prolazio po njoj ratrakom. A bome su se ljudi navozali po njoj. Za one koji nisu čitali ranije postove, zelena boja staza u Americi je slična europskim plavima; plava u Americi je crvena u Europi; a crna je posvuda crna.
Kapa dolje Park Cityju za jedno od skijališta s najbolje ratrakiranim stazama.
Ono što mi se još svidjelo u Park Cityju je i to što su staze srednje dužine i dugačke pa nisi brzo opet na žici. Većina je staza dugačka između 1.5km i 2.5km, a dvije najduže imaju gotovo 6km dužine svaka. Najniža točka skijališta je prekrasno sređeno skijaško selo u drvu, s trgovinama, kafićima i restoranima i kaminima na otvorenom, a na nadmorskoj visini od 2103 metara. Najviša točka skijališta je na 3048 metara nadmorske visine. Staze se najprije pružaju amfiteatralno iznad Park Cityja, a potom je drugi dio skijališta s istog brda, ali sa stazama prema stražnjoj strani, a iza svega je još jedno brdo s dvostrukim crnjacima koji se ne sređuju. Isprva je malo konfuzno pohvatati konfiguraciju terena i par puta sam dospio tamo gdje nisam htio doći, ali na kraju se uspiješ orijentirati. Američka skijališta obično imaju jako puno križanja staza, ali Park City je ovdje dosta ispod prosjeka što je dobro.
Žice nisu najnovije, ali gotovo sve su brze te imaju prečku za noge.
Sve u svemu, jedno od najboljih skijališta na kojem sam skijao i, iako razmišljam da sljedeće godine pauziram skijanje u Americi, Park City me počeo nagovarati da možda dođem i dogodine. I ne samo skijalište, već je i gradić prekrasan s glavnom Main St ulicom u kojoj je sve osvjetljeno kao za Božić, a ima više restorana međunarodne kuhinje od Zagreba koji je stoput veći. Tu su i razne trgovine skijaške i druge odjeće i obuće, suvenirnice, barovi, galerije, agencije nekretnina itd. Bilo bi zgodno stacionirati se ovdje, ali znam da je to nemoguće i daleko iznad mog budžeta. Naime, noćenje u nekom od hotela u Park Cityju stoji barem dvjesto dolara.
U 16:00 prestaje s radom većina žica. Ostaje samo jedna šestsedežnica koja vozi na vrh 2km dugačkog Paydaya te jedna kratka četverosedežnica i jedna trosedežnica koje servisiraju jednu kratku stazu za učenje te dva funparka od kojih jedan ima fenomenalan halfpipe, MRAK, najbolji koji sam ikada vidio. Jednom prilikom sam zalutao u njega, ali naravno da nisam radio nikakve vratolomije. Nije mi do toga.
Oko 17:00 počinju paliti reflektore, ali najbolje je nakon 18:00 kada je potpuni mrak pa reflektori više dolaze do izražaja. I noćno skijanje je prava uživancija u Park Cityju. Pogotovo kada su se razbili oblaci, izašao mjesec i zvijezde, a u dolini osvjetljeni Park City. Snimio sam i jedan video, ali teško je skijati 93. i 94. kilometar niz crvenjak bez štapova i držeći iphone u jednoj ruci.
Ostajem na stazi do 19:10. To je ukupno 9h40min skijanja, s jednom kratkom pauzom od 5 minuta za pišanje i jednom od 10 minuta za brzi obilazak skijaškog sela. Mogao sam i nastaviti skijati do kraja, do 20h, jer iako su noge bile umorne,grčeva nije bilo. No, ugasio mi se iphone, a s njim i gps. Baterija se ispraznila. Ipak, rekord je pao - 39 spusteva i odskijanih 94.7km u jednom jedinom danu! Mislim da ne moram spominjati koliko sam bio zadovoljan samim sobom. Danas je uostalom i prijeđena granica od 500 odskijanih kilometara u sezoni.
Sada dva dana odmora od skijanja. Napuštam Utah i pravac Kolorado.

VIDEO (Noćno @ Park City) - http://youtu.be/9q30RhN17VY


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 94.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 594.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.6 km/h


komentiraj (0) * ispiši * #

10

ponedjeljak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 12. - Deer Valley, Utah, SAD (10.02.2014.)

Kao što sam ranije već spomenuo, planovi se rade da bi se mijenjali. Kada sam doma prije nekoliko mjeseci slagao itinerer za ovu američku skituru, u igri su bila dva dana skijanja u Canyonsu, jedan dan skijanja u Park Cityju i slobodan dan za odmor u Salt Lake Cityju. I onda sam jučer odlučio da mi odmor nije potreban, već ako sam već došao na drugi kraj svijeta, da treba iskoristiti što više vremena u skijanju. I tako je jučer pala odluka da danas odem do Deer Valleya.
Vrijeme je ujutro bilo daleko od savršenog. U Salt Lake Cityju lagano je padala kišica koja se na putu prema Park Cityju pretvorila u lagani snijeg. Plus magla. Počeo sam se dvoumiti da li da uopće idem u Deer Valley jer ovo skijalište nije uključeno u Epic Local Pass i trebao bih dodatno iskeširati 108 dolara za jednodnevnu skikartu. A to je puno novca i za skijanje u idealnim vremenskim uvjetima, a kamoli za skijanje po magli. Razmišljao sam vozeći se prema Park Cityju da skrenem ranije prema Canyonsu jer s obzirom na sezonsku kartu tu ne bih trebao ništa platiti. I onda se taman pred Canyonsom počelo probijati sunce i rekao sam sebi da idem dalje do Deer Valleya jer bi mogao biti dobar skijaški dan.
Na izlazu s autoceste I-80 prema Park Cityju, od tri skijališta u okolici ovog olimpijskog gradića prvo nakon par kilometara dolazi Canyons, zatim cesta nastavlja par kilometara do Park Cityja i konačno nakon deset kilometara od izlaska s autoceste, na kraju doline smjestio se Deer Valley.
I baš kad sam došao do skijališta i parkirao se spustila se velika magla. Ali što je tu je, natrag prema Canyonsu sada mi se više nije dalo. Navukao sam pance, uzeo skije i na blagajni platio vjerovatno najskuplju skikartu ikad - 108 dolara!
Deer Valley je jedno od dva olimpijska skijališta u okolici Park Cityja. Na Olimpijskim igrama 2002. godine ovdje su se održali muški i ženski slalom te aerial skijanje i skijanje po hupserima. Ovo je skijalište gdje je naša Janica uzela jedno od tri olimpijska zlata 2002. godine.
Deer Valley je puno manje skijalište od Canyonsa. Ima tek 820 hektara skijaške površine s oko stotinjak staza, a prema konfiguraciji staze su srednjeteške, iako ima i dovoljan broj laganih, kao i lijepih crnjaka. Najniža točka skijališta je na 2000 metara nadmorske visine, a skijalište je raspoređeno na ukupno pet brda: Little Baldy Peak (2423m n/m) i Bald Eagle Mt (2560m n/m) su u prednjem planu, a iza ta dva brda nalaze se tri stražnja - Bald Mt (2865m n/m), Flagstaff Mt (2773m n/m) i Empire (2916m n/m).
Deer Valley je skijalište koje gravitira prema bogatijoj klijenteli i od svih skijališta u okolici Salt Lake Cityja je najviše 'upscale'. Vidi se to najprije po kućama u samom skijaškom selu, kao i gore na planini. Sve izgledaju elegantno: kombinacija drva i smeđeg kamena s mnogo prozora koji otvaraju zidove. Kuće izgledaju fenomenalno i moram priznati da sam malo sanjario na žici kako bi bilo živjeti u njima. Druga stvar koja razlikuje Deer Valley od ostalih skijališta je besplatni parking odmah do žice. Nema nikakvih skibuseva ili otvorenih gondola za transport s parkinga, već se samo prošećeš stotinjak metara do prve žice. Žice nisu najnovije, ali svaka ima prečku za noge (napokon!!!) i sve su poprilično brze, što je veliko osvježenje. Gotovo na ulazu u svaku žicu može se pokupiti plan skijališta, kao i zaseban plan onih staza koje su večer prije prošli ratrakom. A takvih je staza iznenađujuće puno u Deer Valleyu, čak su sređeni i mnogi crnjaci. I s maglom, kada je skijanje bilo kao tapkanje po Braiellovom pismu, bilo je lako spusiti se niz sređenu stazu.
Da je Deer Valley drugačiji svjedoči i činjenica da dnevno limitiraju broj skijaša na 7500, a zajedno s Altom i Mad River Glenom, jedno je od tri skijališta u Americi u kojem je zabranjen pristup snowboarderima. Bilo je danas užitak biti cijeli dan samo među skijašima.
Skijalište je općenito jako uredno i pregledno i nema previše križanja staza, a jedina loša stvar Deer Valleya je ta da su staze tek kilometar-dva dugačke i nema nekakve ekstraduge staze.
Također, nudi se besplatna pohrana skija preko noći, kao i besplatne skiture po planini, a u javnim WCima na planini prevladava mramor i pozlaćene slavine.
A opet s druge strane, posve iznenađujuće, cijene hrane i pića su za koji dolar niže nego u ostalim skijalištima na ovoj turi, pa se komad kolača može dobiti za 4 dolara, pomfrit za 5, a juha za 9.
Odmah čim sam se uspeo žicom na planinu krenuo sam prema crnjaku Know You Don't. U pravilu nikada ne otvaram skijaški dan s crnjakom. Najprije se zagrijem na plavoj ili crvenoj stazi. Napravim koju rundu i onda se bacim na crnjake. Ali ovdje u Deer Valleyu toliko sam bio uzbuđen što sam na nama Hrvatima toliko važnom skijalištu da mi vrag nije dao mira i morao sam odmah na crnjak. Know You Don't je naime ime staze na kojem se vozio olimpijski slalom i na kojem je Janica pomela konkurenciju i uzela zlato. Nažalost, posve nerazumljivo, staza se ne obrađuje ratrakom. Nije mi bilo jasno zašto se jedna tako važna staza ne sređuje kada već sređuju neke druge crnjake na ovom skijalištu. Ali svejedno sam se spustio. Bilo je teško jer je staza bila prepuna starih zaleđenih hupsera na kojima su se stvorili i novi hupseri od svježeg snijega. Malo je strmija od našeg sljemenskog Filtera i jedno tri-četiri puta duža od Filtera, i na kraju je livada gdje su za vrijeme Olimpijade postavili cilj i improviziranu arenu. Kada se u podne dignula magla i obasjalo je sunce i pojavilo plavo nebo, još sam se jednom spustio niz olimpijsku slalomsku stazu. Pokušao sam snimiti filmić, ali bezuspješno. Nemoguće je skijati niz crnjak s hupserima bez štapova i u jednoj ruci još držeći iphone u video modu. Opalio sam par fotki s dna.
Danas gotovo da i nisam izlazio sa staza u off-piste. Staze su u Deer Valleyu toliko dobro pripremljene da nije bilo potrebe. I upravo zbog toga i zbog svih gore navedenih sitnica Deer Valley se uzdigao na, uz Heavenly, trenutno najbolje skijalište ove skiture. Šteta što nije bilo onog čuvenog Utah suhog powdera.
U Salt Lake Cityju prije odlaska u hostel svratio sam do olimpijskog stadiona Rice-Eccles. Zapravo je riječ o stadionu za američki nogomet Sveučilišta Utah kojeg su 2002. godine za potrebe Olimpijade pretvorili u olimpijski stadion. I dan danas su po stadionu natpisi s olimpijade kao i stup na kojem je gorio olimpijski plamen.
Sutra kažu da će od jutra biti sunčan dan.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 47.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 499.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 82.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

09

nedjelja

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 11. - Canyons, Utah, SAD (09.02.2014.)

I dalje pada bez prestanka. U Salt Lake Cityju kiša, na planinama snijeg. Rano ujutro je izgledalo na trenutak da bi sunce ipak moglo razbiti oblake, ali to je bilo kratkog vijeka. Ubrzo je snijeg krenuo još i jače da se ne sjećam kada sam negdje skijao u ovakvim uvjetima da sam svaka dva, tri zavoja rukom morao čistiti gogle i igrati se brisača.
Ljudi su na skijalište došli s extraširokim skijama koje izgledaju kao letve, s oba kraja zaobljena i povišena. Neke od skija koje sam vidio na nogama drugih skijaša bile su toliko široke da ih je bilo smiješno gledati. A opet, takve skije su potrebne ovih dana. Powdera je hrpa i na stazama i izvan staza, a nekoliko sam puta u off-piste zataknuo štap u powder i nikako da je dotaknuo tlo. Nažalost, iako su Ameri reklamirali na skijalištu kako su ratrakom prošli mnoge staze, ja takve nisam mogao naći. Ispod powdera su i dalje ne danima, već tjednima stari, zaleđeni hupseri. I dalje je teško skijati jer ih ne vidiš, budući da ih je prekrio novonapadali snijeg, nego se samo iznenada nabiješ. Nije užitak. Ne razumijem te Amere. Znam da oni pate za powderom i zaziru od ratrakiranih staza, ali bolesno je voljeti skijati powder nad starim hupserima. Iživcirao sam se danas.
Naravno da sam i danas, upravo zbog spomenutih razloga, koliko toliko izbjegavao "uređene" staze i upuštao se u off-piste gdje je ili netaknuti powder među drvećem ili powder hupseri po kojima nije toliko teško skijati budući da se još nisu stigli napadati. Nažalost, toliko je napadalo novog snijega, koji je ujedno i jako mokar, da se moje Elanice ne ponašaju dobro u njemu. Da je desetak centimetara manje ovog mokrog powdera ili da je i više powdera, ali suhog, Elanice bi se u njemu valjale kao prase u kaljuži. Ovako ima puno trenutaka kada sam se morao čupati. Dvaput sam pao danas u off-pistu. Prva dva pada u sezoni. Ali bilo je užitak lagano pasti u duboki powder pa makar on bio i mokar.
A Snijeg jest neobjašnjivo mokar za Utah. Kažu mi svi ovdje da je to rezultat klimatskih promjena. Ove godine u Utah prvo dugo nije bilo snijega, a onda je padao samo mokar. Jedna cura na žici mi je rekla kako je dvadeset godina živjela na skijalištu u Coloradu i da je odskijala pravi suhi powder tek kada je došla u Utah. No, i ona se čudi ovogodišnjem snijegu. A ja ću se očito morati vratiti u Salt Lake City jednom u budućnosti.
Od mokrog snijega ja sam do kože mokar u 13:30 kada sam napokon odlučio prestati se živcirati. Bokserice su mi bile skroz mokre kao da sam se upišao u gaće. Rukavice promočile skroz. Čak se i cijedilo sa spužve oko gogla. Sranje.
Iako mokar, odlučio sam iskoristiti raniji završetak skijanja i odvesti se do par kilometara udaljenog Utah Olympic Parka, potpuno novi kompleks izgrađen za Olimpijske igre gdje su se održavali skijaški skokovi, skeleton, luge, bob i nordijska kombinacija. Super je bilo izbliza vidjeti malu i veliku skakaonicu, stazu za bob... Danas kompleks koriste Ameri za trening i u odličnom je stanju. Pogledao sam i Olimpijski muzej koji je u sklopu kompleksa i posebno me u ovako hladan dan zagrijalo oko srca kada su nekoliko puta spominjali našu Janicu. U muzeju je i jedna od njenih fotografija.
Sutra pravac jedna od olimpijskih planina.

VIDEO (Na žici, Canyons) - http://youtu.be/AwHJhM4q3fA


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 31.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 452.1
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 2
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 78.7 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

08

subota

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 10. - Canyons, Utah, SAD (08.02.2014.)

Stigla je. Toliko najavljivana snježna oluja stigla je u Utah. Doduše ne u Salt Lake City. Budući da je grad u nizini, njega je prala kiša. Ali čim sam ušao u auto i upalio radio, mogao sam čuti kako po skijalištima oko Salt Lake Cityja pada snijeg ko lud i već u osam ujutro napadalo ga je po deset, dvadeset centimetara, ovisno o skijalištu. Također govore i o mnogim prometnim nesrećama. Prvi ozbiljniji snijeg sezone iznenadio je stanovnike Utaha. Do ovog tjedna Utah, kao i Kalifornija, oskudijevala je snijegom.
Čim sam se uspeo na autocestu Interstate-80 i krenuo prema istoku u planine u smjeru Park Cityja, kišu je zamijenio snijeg. Isprva mi se u vožnji učinilo da je snijeg dosta suh jer se ništa nije lijepilo za staklo, ali čim sam kasnije izašao van i stavio skije na noge, bilo je jasno kao dan da je snijeg vrlo mokar. Kako je dan napredovao, snijega je bilo sve više, a ja sve mokriji. Razlog toliko mokrog i za skijanje teškog snijega u Utah: snježna oluja je došla iz krivog smjera; umjesto s Pacifika pa preko nevadske pustinje, snježni oblaci došli su sa sjevera.
Park City je od Salt Lake Cityja udaljen pedesetak kilometara i jedno je od najvažnijih mjesta održavanja Zimskih olimpijskih igara 2002. godine. Tri su skijališta u blizini Park Cityja: Park City, Deer Valley i Canyons. Prva dva su olimpijska skijališta dok su treće Olimpijske igre zaobišle, ali je zato Canyons s 1600 hektara skijaške površine i 182 staze najveće skijalište u Utah te je ujedno i posljednje dvije godine proglašavano jednim od top 10 najboljih skijališta u Sjevernoj Americi.
Upravo sam Canyons izabrao za svoje prvo skijanje u Utahu. Ovo je prva sezona da je Canyons pod upravom Vail Resortsa pa je i uključen u Epic Local Pass.
Subota je i ljudi je očekivano puno. Kako sam opet došao pola sata prije otvaranja, uspio sam bez problema naći mjesto na besplatnom parkingu, tik u otvorenu stajaću gondolu Cabriolet koja vozi do skijaškog sela. Neočekivano, s obzirom na veličinu skijališta, selo je relativno malo. Nekoliko hotela, trgovina i restorana - sve planski izgrađeno. Imam osjećaj kao da nešto fali.
Padao je gusti snijeg tako da sam se vrlo brzo pretvorio u snjegovića, a čim sam počeo skijati, morao sam svako malo stati i obrisati gogle. Kada će netko izmisliti brisače za gogle? Znate ono, baterijica, prekidač i briši brate... Malo se čekalo na žicu u selu, ali čim sam se probio na planinu, čekanja su bila minimalna, najviše zahvaljujući opet dobroj organizaciji. Žice bi, međutim, mogli obnoviti jer ima dosta starih i jako sporih, a neke i stanu svako malo. Izuzetak je nova Orange Bubble Express četverosedežnica s kupolom i grijačim sjedalima, prva takva u Sjevernoj Americi.
Skijalište je razbacano na nekoliko vrhova. Baza je u selu na 2100 metara nadmorske visine, a najviši vrh je Ninety-Nine 90 s 3040 visine. Gledajući plan skijališta toliko je staza da boli glava. Puno je križanja i vrlo lako je promašiti neko križanje i završiti na dijelu skijališta na kojem nisi planirao naći se pa opet moraš natrag gore i tražiti pravi put. To mi se dogodilo nekoliko puta. Staze su uglavnom plave, crne i dvostruko crne, dok su zelene gotovo nepostojeće. U biti Canyons je dosta strmo skijalište i treba imati i znanja i kondicije spuštati se niz njegove staze, pogotovo kada je ovoliko svježeg i teškog snijega. Ja sam vrlo brzo otkrio da se ispod dvadesetak centimetara powdera na stazama nalaze tjednima zaleđeni hupseri po kojima je nevjerovatno teško skijati jer ih ne vidiš do trenutka dok ih ne nagaziš. Tek je par staza sinoć bilo ratrakirano i onda je na to napadalo svježeg snijega što je bilo savršeno, ali te su staze uglavnom bile položene i kratke. Naposljetku sam odustao od staza i veći dio dana proveo u powderu izvan staza među drvećem, pogotovo na višem dijelu skijališta gdje su stabla malo razvučenija pa je bio užitak baciti se u powder do iznad koljena. Ovo danas je bio potpuno drugačiji način skijanja s mogo skakanja i čupanja iz teškog powdera, i nikakvo ganjanje kilometraže ili brzinskog rekorda.
Na jednom dijelu skijališta sa žice sam vidio tipa do vrata u powderu. Samo mu je glava išla niz brdo. Nažalost, zbog ovolike količine novog snijega velika je opasnost od lavina i posvuda upozoravaju ne udaljavati se previše u nepoznato.
Bez obzira na sve, ovo je jedan od onih dan dva svake sezone kada se jednostavno baciš u powder i briga te za sve i samo urličeš od zadovoljstva. Bome sam danas napudrao skije u Canyonsu. Ne sjećam se kada je toliko napadalo snijega u tako kratkom vremenu.
Malo iza jedan spustila se i magla, pogotovo na gornji dio skijališta. U kombinaciji s jakim snijegom postalo je teško skijati. A uz sve to još sam i bio mokar od snijega, i promrzao od vjetra. Temperatura je bila koji stupanj ispod nule, ali uz 'windchill' bilo je jako hladno. Promrzli su mi prsti na rukama i nogama, a na licu ni maska nije pomagala. Oko dva sam odlučio krenuti natrag prema Salt Lake Cityju.
Infrastruktura je odlična. Ostalo im je to od Olimpijade. Skijališta su odlično povezana autocestom sa Salt Lake Cityjem pa sam natrag u hostelu za 45 minuta.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 31.7
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 420.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 64.7 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

07

petak

veljača

2014

Halo Hrvatska, ovdje Salt Lake City

Čim sam jučer izašao iz Carson Cityja, krenula je pustinja. Sivo-smeđa kombinacija kilometar za kilometrom. Jednolično. Pijesak, kamenje i suncem opaljeni buseni trave. Bilo je i dosta brežuljaka, ali sve je bilo u istom tonu. Naselja veća od par kuća mogao sam nabrojati na prste jedne noge. I onda sam napokon, 290 kilometara od Carson Cityja, ugledao svijetla kasina usred pustinje. Winnemucca u sjevernoj Nevadi bilo je mjesto gdje sam prespavao u jednom od lokalnih motela.
Jutros sam pogledao otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sochiju. Zbog vremenske razlike ceremonija je počela u osam sati ujutro i odgledao sam ju negdje do deset kada sam morao krenuti dalje. Sudbina je htjela da na dan kada su otvorene 22. Zimske olimpijske igre ja putujem prema domaćinu 19. Zimskih olimpijskih igara - Salt Lake Cityju.
Nastavila se pustinja i poprilično ravna cesta. Tek kada proputuješ kroz nevadsku pustinju, razumiješ zašto je snijeg u Utah i Koloradu toliko suh. Naputuju se i ti snježni oblaci od Pacifika do Stjenjaka.
Nakon nekih 400 kilometara od Carson Cityja napokon sam ugledao i prvo stablo. Uslijedilo ih je još par, ali i dalje je bilo vrlo vrlo pusto. Nakon 700 kilometara od Lake Tahoea izišao sam iz Nevade. Odvozio sam je cijelu od zapada i granice s Kalifornijom do istoka i granice s Utah.
Ušao sam u Utah i prvo što sam ugledao je prostranstvo Bonneville Salt Flats. Ljeti je sve okolo potpuno bijelo zbog naslaga soli, dok zimi ima i bijelog, ali zbog padalina većina tog prostranstva je prekrivena do gležnja visokom slanom vodom. Tek se u daljini naziru ogoljele crvenkaste planine čiji se obrisi naziru u vodi Bonneville Salt Flatsa. Stao sam na pola sata ne bih li dobro zapamtio ovo mjesto.
Interstate-80 u Utah je nevjerovatni ravna. Prolazi kroz Bonneville, a potom oko slanih jezera. Sve je kompletno ravno da bih mogao blokirati volan, upaliti 'cruise' opciju i u vožnji čitati novine. U jednom trenutku 75 kilometara je bilo ravne ceste bez ijednog zavoja, uspona ili spuštanja.
Tridesetak kilometara pred Salt Lake Cityjem morao sam natankati auto i pritom sam platio najjeftiniji benzin ikada u SADu. Litra me došla 80 centi ili 4,50kn. Općenito je benzin jeftiniji u Utah.
I onda, kako je polako počeo padati mrak, počeo sam ulaziti u Salt Lake City. Mislim da nema boljeg ulaska u Salt Lake City nego kad dolaziš sa zapada. Prvo slana pustinja pa slana jezera i onda mnogobrojna svjetla grada ispod snijegom prekrivenog Wasatch masiva.
Smjestio sam se u Camelot Inn & Hostel u samom centru Salt Lake Cityja gdje me noćenje u jednokrevetnoj sobi izašlo 30 dolara. Bit ću ovdje 4 noći.
Dok sam navečer prošetao centrom grada, još uvijek nisam mogao vjerovati da sam napokon u Salt Lake Cityju. Otišao sam do Temple Squarea gdje sam upoznao vrlo ljubazne Mormone koji su me odmah pokušali preobratiti. Čak sam na poklon dobio i Knjigu Mormona... :)

komentiraj (0) * ispiši * #

06

četvrtak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 9. - Heavenly, Kalifornija/Nevada, SAD (06.02.2014.)

Još jedan odličan dan na planini. Vrijeme je bilo daleko od savršenog, ali to me nije spriječilo da uživam posljednji dan u Heavenlyju. Kada sam krenuo na skijalište, dolje u dolini lagano je padao snijeg. Gore na planini maglovito na gornjem dijelu skijališta, dok su se na donjem tokom dana izmjenjivali oblaci i sunce, a povremeno je i dalje padao snijeg. Sprema se polako velika snježna oluja koja će zahvatiti Sierra Tahoe, a vrhunac će kažu biti tijekom vikenda. Šteta što neću biti ovdje da uživam u tom powderu i skijanju među stablima jer će navodno pasti dovoljno snijega da prekrije kamenje i granje izvan staza.
Danas mi se učinilo da je na stazama bilo manje ljudi nego prijašnjih dana tako da sam malo jurcao. Naravno, već sam snimio gdje redari obično čekaju pa sam na tim mjestima uvijek išao sporije. Lako ih je odmah uočiti jer su redari obučeni u žuta skijaška odijela, prva pomoć u crvena, a učitelji skijanja u tamnoplava odijela. Imao sam osjećaj kao da izbjegavam policiju u vožnji auta. Bilo kako bilo, pao je sezonski brzinski rekord od 90.2 km/h.
Između ostalog danas sam se spustio u dolinu i stazom The Face koja je označena kao dvostruka crna. Što reći nego BRUTALA. Gornji dio, prvih stotinjak metara, prepun hupsera koji se nisu vidjeli sa žice, a ostatak tvrda staza i strmina da ti dođe da zaplačeš. Noge su plakale od napora. Kada sam napokon doskijao do dna, rekao sam jednom je bilo dovoljno. Nisam se više vraćao na dvostruki crnjak.
U 13:30 skinuo sam skije i pozdravio se s Heavenlyjem, jednim od boljih skijališta na kojima sam skijao. Mogao sam skijati još, ali preda mnom je bilo puno vožnje pa nisam kasno htio kretati iz Heavenlyja. Putem sam stao u supermarketu u South Lake Tahoeu, potom u drugom u Carson Cityju i opskrbio se hranom za sljedeće dane. Već sam polako skužio u kojem je lancu supermarketa nešto jeftinije. Auto mi sada izgleda kao jedan veliki frižider prepun hrane i pijače. Potom sam se prošetao centrom Carson Cityja i bacio pogled na Nevada State Capitol, što nisam stigao dok sam spavao u Carson Cityju prošli tjedan.
I onda krenuo na Interstate-80 i pravac Salt Lake Cityja...
Sljedećih je dan i pol odmora. Ako se vožnja od cca 900 kilometara između Tahoea i Salt Lake Cityja može nazvati odmorom...


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 51.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 388.6
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 90.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

05

srijeda

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 8. - Heavenly, Kalifornija/Nevada, SAD (05.02.2014.)

Mislio sam danas odspavati, probuditi se bez budilice, odskijati par rundi u Heavenlyju i vratiti se u hotel do jedan ili dva. Stvarnost je bila potpuno drugačija. Probudio sam se ponovno u sedam. Jebiga, organizam se naučio na rano dizanje. Doručkovao sam i odvezao se do skijališta. Žice su mirovale kada sam stigao. Navukao sam pance, stavio skije na noge i par minuta prije otvaranja bio u redu za žicu.
Vrijeme je bilo savršeno. Bio je to jedan od onih skijaških dana za pamćenje. Sunce visoko na nebu. Niti jednog oblaka. Nebo plavo da plavije ne može biti. Staze pod bijelim pokrivačem i savršeno speglane. U daljini se vidjelo cijelo jezero Tahoe. Kako danas nije bilo ni magle ni oblaka, čak sam otkrio da se jezero djelomično vidi i s nekoliko staza u Nevadi, a ne samo na kalifornijskom dijelu skijališta. Također sam otkrio da ona nevadska nizina nije dokle pogled seže, već ju u daljini zatvaraju neke planine. I uz sve to jako malo ljudi pa se moglo pustiti skiju do mile volje, a na žicama nikakvog čekanja.
Opet je teško opisati riječima kako je sve to izgledalo. Zato sam odlučio kod svog drugog spusta dana snimiti spust niz jednu od meni najdražih staza. Gotovo cijelo vrijeme pred očima mi je bilo plavetnilo jezera Tahoe. Mogu reći samo WOW! Kako sam snimao iphoneom, držeći ga rukom bez rukavice, na kraju spusta ruka mi je bila sleđena da uopće nisam mogao pomicati prste. Ali vrijedilo je. Prosudite sami.
Ono da ću napraviti par rundi i onda do jedan ili dva otići u hotel brzo je palo u vodu. Atmosfera je bila perfektna, kako bi rekao Delboy u Mućkama, da sam osjetio nekakav elan i samo mi se skijalo i skijalo. Sredinom dana otkrio sam da su danas otvorili i dvije staze prema dolini tako da sam se odmah spustio nekoliko puta s vrha skroz do doline kombinirajući plave Ridge, Mombo i Round-a-bout staze čime sam dobio onaj najduži spust u Heavenlyju od 8 kilometara. Čim sam otkrio da je put prema dolini otvoren, došao sam na ideju da bih mogao možda ipak srušiti svoj prošlogodišnji rekord odskijanih kilometara u jednom danu. Lani u Beaver Creeku odskijao sam ukupno 86.3 kilometara. S obzirom da sam kasno odlučio krenuti u lov na rekord, teško je bilo za očekivati da ću ga srušiti. Ali pustio sam skiju i jurio dolje pa opet gore pa dolje pa gore... Kombinirao sam tu dugačku stazu s još nekoliko drugih dugačkih oko 4-5 kilometara. Od devet do četiri i petnaest nije bilo stajanja za sranje, pišanje ili žderanje. Kada sam koju minutu prije četiri uhvatio posljednju žicu, falilo mi je malo manje od osam kilometara do rekorda. Bio sam na vrhu planine i znao sam da put do dna ima nekih 8 kilometara. Krenuo sam carvajući od ruba do ruba staza. Ljudi ionako više nije bilo na stazama. Mogao si raditi što hoćeš jer su staze bile odlične na kraju dana, bez ledenih ploha i hupsera. Kada sam se napokon spustio u dolinu i skinuo skije, pogledao sam skitrack na iphoneu. Pokazao je 86.9 kilometara! Za 600 metara premašio sam stari rekord! I ne samo to - danas sam ostvario najveću brzinu u dosadašnjoj sezoni - 89.2 km/h!
Šteta što sam kasno saznao da su otvorili stazu u dolinu jer sam mogao i više. Noge su bile umorne, ali ne toliko da nisam mogao još skijati.
Poslijepodne su se počeli skupljati oblaci. Najavljuju sutra početak hladne fronte i snijega koji će trajati sljedećih nekoliko dana. Ja sam sutra još u Heavenlyju, a onda nakon skijanja započinjem s dugačkom vožnjom prema Utah i Salt Lake Cityju. Danas mi je tip na žici, koji godinama ide na skijanje u Utah za Božić i Uskrs, rekao: "Ako ti je suhi powder u Koloradu bio odličan, čekaj da vidiš onaj u Utah!".

VIDEO Spust niz Ridge (Heavenly) - http://youtu.be/YWZxyuQcK38


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 86.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 336.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 89.2 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

04

utorak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 7. - Kirkwood, Kalifornija, SAD (04.02.2014.)

Za promjenu danas sam otišao do Kirkwooda, najmanjeg od tri skijališta oko jezera Tahoe koji su uključeni u Epic Local Pass. Vail Resorts je kupio Kirkwood tek 2012. godine. Njegova ukupna skijaška površina je tek 930 hektara, ima sedamdesetak staza i petnaest žica. S obzirom da je skijalište udaljeno šezdeset kilometara od South Lake Tahoea, odlučio sam ovome skijalištu posvetiti jedan dan. Dosta sam se navozao do Northstara prvih dana, a i po Utah i Koloradu bit će dosta vožnje do skijališta, tako da sam odlučio samo jednom odvesti tih šezdeset kilometara do Kirkwooda i isto toliko natrag. Pogotovo jer ovaj džip guta benzin. 12 litara na 100 kilometara! Strašno! S druge strane, benzin je barem jeftin u Americi. Ovisi kako gdje, ali cijena litre stoji manje od 1 dolara!
Dan je bio prekrasan. Od jutra je sunce bilo visoko na nebu, a oblaka tek par. Kako sam opet došao petnaestak minuta prije otvaranja skijališta, ugrabio sam parking mjesto tik uz jednu od žica. Parkinga u Kirkwoodu ima dosta i besplatan je.
Pogledao sam gore prema planini i odmah primijetio savršeno ispeglane staze. Uglavnom su na ovom skijalištu srednje teške staze, dok je laganih i težih relativno malo. U oči mi je odmah upao i crnjak Zachary koji se s jednog od vrhova spušta prema dnu. Posebno je kod Zacharyja to što je savršeno speglan. U Kirkwoodu peglaju dakle i crnjake. Užitak je bio rano ujutro spustiti se niz taj crnjak par puta dok je još bio onako lijepo speglan. Nažalost, koji sat kasnije je počelo malo puhati pri vrhu i vjetar je počeo odnositi snijeg sa Zacharyja. A ono što nije odnio vjetar, odnijeli su idioti od bordera kojima je Zachary bio prestrm i s premalo snijega pa su prvih dvjestotinjak metara samo strugali po njemu u polusjedećem položaju. Bili su nevjerovatno uporni. Umjesto da se presele na nekakvu manje strmu stazu ili off-piste.
Staze u Kirkwoodu su dosta kratke. Baza skijališta je na 2370 metara nadmorske visine, a najviši vrh na 2987 metara. Skijalište ima tri dijela: the Outback, Mountain Village i Timber Creek. Nažalost, danas je samo Mountain Village dio bio otvoren. Prvo sam pomislio da je tako zbog nedostatka snijega, ali s otvorenih žica sam potom vidio ostala dva dijela pod lijepim snježnim pokrivačem, a staze na tim dijelovima lijepo speglane. Otišao sam do info centra gdje su mi rekli da je malo ljudi trenutno na skijalištu i da ostala dva dijela otvaraju samo od petka do nedjelje. Čisti kretenizam! Ovo bih očekivao negdje na Balkanu, a ne u Americi na skijalištu na kojem jednodnevni skipass naplaćuju 82 dolara! Hvala Bogu da je Kirkwood uključen u sezonsku skikartu i da nisam posebno ništa trebao plaćati jer bih inače popizdio. Dovoljno je što sam potrošio benzina zbog ovog sranja od skijališta.
Iako mi se isprva svidjelo što je parking uz žicu i što se staze savršeno speglane, uključujući i crnu, ubrzo sam se počeo dosađivati na tih par otvorenih kratkih staza, a još dosadnije je bilo vozeći se na sporim žicama. Toliko sam vremena proveo sjedeći na njima, naravno bez prečke za noge, da su me koljena sve više počela boljeti od istezanja. Na kraju je ispalo da sam više vremena proveo na tim sporim žicama, nego spuštajući se niz kratke staze.
Ovakvim načinom rada Kirkwood će izgubiti goste. Mene su izgubili. Ovdje se više ne vraćam.
U 12:30 upalio sam auto i krenuo natrag prema South Lake Tahoeu.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 22.6
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 249.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 81.8 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

03

ponedjeljak

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 6. - Heavenly, Kalifornija/Nevada, SAD (03.02.2014.)

Jutros sam se probudio prije budilice, doručkovao i oko 08:20 bio na parkingu skijališta ne bih li bio među prvima na žici u 08:30. No, nisam znao da se skijalište samo vikendom otvara u 08:30, a radnim danom pola sata kasnije. Pričekao sam s još nekolicinom ranojutarnjih entuzijasta. Čak su žicu otvorili pet minuta prije vremena.
Staze gore na planini savršeno ispeglane, bez obzira što je noćas napadalo novog snijega. Na vrhu skijališta drveće se nagnulo pod težinom snijega i očito ga je napadalo nekoliko centimetara proteklu noć. Čak i dolje u dolini je sve pod snijegom. I moj je auto jutros bio pod snijegom, ali za razliku od jučerašnjeg snijega, ovaj novi je bio suši pa sam bez problema brisačima maknuo bio snijeg sa stakala.
Užitak je ujutro bilo pustiti skiju na speglanoj i praznoj stazi. Naravno, strah me pustiti skiju previše jer su posvuda redari u žutom koji promatraju i za kaznu uzimaju skikarte onima koji se ne pridržavaju pravila. Na nekoliko vidljivih mjesta na skijalištu nalaze se tabele na kojima je zapisano koliko je ljudi ostalo bez skikarata u proteklih sedam dana, mjesec dana i ukuono u tekućoj sezoni.
Ljudi je danas vidljivo manje. Ipak je vikend iza nas. A mnogi se možda i oporavljaju od Super Bowla koji je danas bio česta tema razgovora na žicama. Seattle je pobijedio Denver.
Vrijeme je danas bilo jako promjenjivo. Na trenutke je izašlo sunce i vidjelo se plavo nebo, a ponekad je bila maglušina koja je smanjila vidljivost, ali opet ne toliko da se nije ništa vidjelo. Jako slab snijeg povremeno je padao tokom dana, pogotovo na gornjem dijelu skijališta.
Danas sam odlučio ranije otići sa skijališta. Noge su sve umornije nakon toliko uzastopnih dana skijanja. Ali baš kad sam krenuo završiti sa skijaškim danom, digli su se oblaci i na kalifornijskoj strani se ukazao takav pogled na plavetnilo jezera Tahoe da sam morao još malo ostati i napraviti nekoliko spusteva. Gotovo sve staze na kalifornijskoj strani skijališta imaju taj fenomenalan pogled i mogu reći da je nakon islandskog Hlidarfjalla, gdje se lani skijalo s pogledom na fjord, Heavenly skijalište s najljepšim pogledom. Kako je teško to opisati riječima, snimio sam i video s tim pogledom.
Na kraju dana sam čak i otkrio nove staze na kalifornijskoj strani. Kako se do mnogih staza može doći samo skrivenim, poprilično uskim puteljcima, lako je propustiti neke staze. Ovoj novootkrivenoj plavoj stazi Mambo s pogledom koji oduzima dah radujem se za sljedećeg skijanja u Heavenlyju...

VIDEO (Heavenly, Lake Tahoe) - http://youtu.be/syDY-h39fyc


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 227.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 82.3 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

02

nedjelja

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 5. - Heavenly, Kalifornija/Nevada, SAD (02.02.2014.)

Rano ujutro sam napustio Carson City kako bih na skijama bio već na otvaranju. Nedjelja je i bilo je za očekivati i više ljudi nego jučer pa treba iskoristiti taj prvi nedjeljni sat skijanja prije nego se ljudi probude i krenu na skijanje. Noćas snijeg nije padao, ali temperatura je otišla dosta ispod nule što je zaledilo tekućinu za pranje stakla u mom džipu. Tko normalan zimi stavlja običnu tekućinu za pranje stakla?! Još jedan razlog da se Fox ubuduće zaobilazi u širokom luku.
Krenuo sam ponovno preko planina prema jezeru Tahoe, ali ovaj put prema njegovoj južnoj obali. Cesta savršeno čista pa sam čak i mogao dati malo gasa. Vrlo brzo sam prošao tih četrdesetak kilometara koji su me dijelili od novog skijališta. Heavenly je jedno od tri skijališta oko jezera Tahoe koji je pod upravom kompanije Vail Resorts i za njega vrijedi Epic Pass. Uz Squaw Valley najveće je skijalište u regiji Tahoe i najviše. Također se ubraja među američka skijališta s najviše snježnih padalina u sezoni. Čuo sam lani od ekipe u Koloradu samo riječi hvale o Heavenlyju pa sam ga morao uključiti u ovogodišnju američku turneju, a kako ga pokriva Epic Pass, to je bio i razlog više.
Heavenly je smješten u gradiću South Lake Tahoe na samoj obali jezera. Putokazi su posvuda pa je nemoguće izgubiti se. Heavenly je posebno skijalište i po tome što se jedna njegova polovica nalazi u Kaliforniji, a druga u Nevadi. Granica ove dvije američke savezne države siječe skijalište na dva dijela, ali dijelovi su odlično povezani žicama i stazama. Nekoliko je parkinga kod Heavenlyja, od kojih su tri besplatna. U Nevadi to su Stagecoach Lodge i Boulder Lodge, dok je u Kaliforniji besplatni parking kod California Lodge, a onaj u Heavenly Villageu se masno plaća. Iako sam došao iz Carson Cityja i Nevade, pristup ovom skijalištu je puno lakši s kalifornijske strane jer da bi se došlo do žice u Nevadi potrebno je popesti se serpentinama i put traje puno duže. Parking kod California Lodgea je ogroman i tik je uz žice, tj. jednu gondolu i jednu sedežnicu pa sam čak i ostavio ruksak s hranom i pićem u autu umjesto da ga vučem po cijelom skijalištu. Kako sam došao do skijališta već u osam, a otvara se pola sata kasnije, parking je bio skoro pa prazan u to vrijeme i uhvatio sam mjesto u prvom redu.
I Heavenly ima ove zime problema sa snijegom, ali kako posjeduje i topove, samo nekoliko crnjaka nije bilo u funkciji, kao nažalost i tri staze koje vode prema dolini.
I ovdje u Heavenlyju sve je savršeno organizirano na žicama pa i kasnije, kada se oko 10:30 skupilo dosta ljudi, nije se nikada čekalo više od minute dvije. Veliki plus ovome skijalištu su i sitnice poput besplatnih energetskih pločica rano ujutro na ulazu u skijalište kod California Lodgea, ili košara s besplatnim pepermint bombonima na izlazu iz WCa. Treba li uopće više spominjati kako je svo osoblje extra ljubazno i na skijalištu prevladava tipično američka ležerna atmosfera.
Vrijeme danas nije bilo baš ponajbolje. Ujutro je sunce probijalo kroz oblake, a onda je sredinom dana počeo padati sve jači snijeg, najprije na gornjem dijelu skijališta, da bi kasnije gusto padalo i u dolini. Nažalost, snijeg je bio vrlo mokar. Za onaj suhi powder morat ću se strpiti do Utah i Kolorada. Ujutro je bilo i koliko toliko vedro pa se s kalifornijske strane moglo vidjeti jezero Tahoe skijajući niz kalifornijske staze. S nevadske strane jezero se ne može vidjeti, ali vidi se nevadska nizina dokle pogled seže. Kasnije su se sa snijegom spustili i oblaci i vidljivost je smanjena, ali još uvijek se staza jako dobro vidjela.
Heavenly počinje na 1907 metara nadmorske visine, a najviša točka je 3060 metara, što je već pristojna visina za jedno američko skijalište. Gotovo je stotinu staza (ponovno malo pretjerivanje, ali skijalište zaista jest veliko), a ukupna skijaška površina je 1900 hektara. Gotovo polovica staza je plave boje, dok je ostatak uglavnom crnjaka i nešto malo zelenjaka. Crne staze, i kad su otvorene, ratrak ne obrađuje, ali zato su druge odlično ratrakirane i staze su izdržale do kraja dana bez ikakvih problema. Primijetio sam tek jednu jedinu ledenu plohu na jednoj zelenoj stazi i to je bilo to. Super je u Heavenlyju i to što drveće nije pregusto pa se, kada ima više snijega, može uživati u pršićarenju među drvećem, bez straha da ćeš izgubiti kontrolu i zabiti se u drvo. Šteta što nije bilo više snijega da isprobam to skijanje među drvećem. Moram priznati da me privlačilo i u jednom trenutku sam skoro skrenuo među drveće, ali onda sam se sjetio Northstara i epizode s kamenjem i granjem na neuređenim stazama.
Staze u Heavenlyju su uglavnom srednje dugačke, a meni je jedna od najdražih staza koja ide od vrha do Stagecoach Lodgea koja je dugačka tri-četiri kilometara. Heavenly ima i najdužu stazu u zapadnoj polovici SAD-a dugačku osam kilometara. Vodi s vrha u dolinu, ali nažalost nije bila otvorena u svojoj donjoj polovici, iako je sa žice izgledalo da bi se lako moglo po njoj skijati. Topovi su na njoj radili punom parom pa se nadam da i tu stazu možda uskoro otvore.
Žice su na ovom skijalištu srednje stare i većina je dosta brza. Dvije su gondole i ostalo su sve sedežnice, ali i ovdje niti jedna sedežnica nema prečku za noge što postaje zamorno naročito prema kraju skijaškog dana.
Smještaj za sljedeća četiri dana je Alpine Inn & Spa u gradiću South Lake Tahoe. Noćenje dođe svega 35 dolara, a soba je savršena za odmor nakon dugog skijaškog dana. Hotel je u ulici koja predstavlja granicu između Kalifornije i Nevade. S jedne strane je Kalifornija s malim, uglavnom drvenim kućicama; s druge strane veliki hotelski blokovi i kasina Nevade. Razlika je nevjerovatna. Ja spavam na kalifornijskoj strani ulice.


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 50.6
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 183.3
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 65.6 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

01

subota

veljača

2014

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 4. - Northstar, Kalifornija, SAD (01.02.2014.)

Subota je i jutros sam ranije krenuo na skijalište. Za očekivati je bilo da će se u Northstar sliti puno ljudi, pogotovo jer na sjevernom dijelu jezera Tahoe skijališta imaju problema sa snijegom. Jedino Northstar nekako odolijeva ovozimskim neprilikama zahvaljujući topovima. Čak je i obližnji Squaw Valley, gdje su se održale zimske olimpijske igre 1960. godine, u ozbiljnim problemima te, iako je bio u mojim prvotnim planovima, morao sam naposljetku odustati od skijanja u Squaw Valleyu.
U pola devet besplatni parking je skoro pa dupkom pun. Uspio sam uhvatiti jedno od posljednjih mjesta i desetak minuta kasnije osoblje je okretalo aute jer je parking bio popunjen. Pretpostavljam da im je jedina opcija bila platiti parking koji nije nimalo jeftin. Cijeli dan dođe 30 dolara.
Danas je bilo očito da su topovi radili cijelu noć jer su rano ujutro one jučerašnje ledene plohe bile pokrivene. Kasnije su se pojavile ponovno, čak i na više mjesta nego jučer, ali uglavnom ponovno samo na stražnjem dijelu skijališta. Northstar je danas bio krcat ljudima, ali na niti jednoj žici se nije čekalo više od par minuta jer Ameri imaju odličnu organizaciju. Na ulazu u svaku žicu je nekoliko redova: jedan je za one koji imaju priority fastpass, drugi je za skiškolu, treći je za one koji skijaju sami, četvrti za sve ostale. I onda osoblje spaja jedne s drugima i pazi da nema praznih sjedala na žici. Sve ide jako glatko.
Danas sam se sjetio da uzmem sa sobom sendvič i pijaču jer bih inače bankrotirao hraneći se u restoranima na planini. Cijene su pravi popizditis: običan mali pomfrit dođe šest dolara, mala šalica juhe deset, koliko i jedan jedini pizza cut. Strašno! Cijene po supermarketima u nizini su slične našima tako da se ubuduće tamo hranim.
Danas još jedan sunčani dan, ali previše ljudi pa nisam ni htio previše puštati skiju, pogotovo jer je kvaliteta skijanja ljudi u Northstaru jako niska za američki standard. To je gotovo kao da gledam skijanje na nekom europskom skijalištu prepunom Istočnoeuropljana. Mnogo početnika na krivim stazama koji ne znaju kontrolirati brzinu, puno padova... Par puta skoro su se odozada zabili u mene. Dvaput je bilo jako gusto: jedan je tip naletio odozada u brzini i zakačio moju skiju, ali uspio sam se održati, dok je on nastavio juriti nizbrdo lelujajući se; druga je bila ženska čiju sam sjenu na tlu vidio kako se brzinski približava s leđa i u zadnji sam čas skrenuo i izbjegao ju. Kad se sjetim kako lijepo skija društvo u Koloradu...


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 48.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 132.7
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 66.1 km/h

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.