Nakon 9 sati i 40 minuta skijanja u Park Cityju, krenuo sam voziti 180 kilometara prema jugu i malenoj pripizdini po imenu Helper. Osjećao sam onih 94.7 odskijanih kilometara i vrlo brzo me umor počeo sve više svladavati. Oči su mi se počele sklapati pa sam morao i jedanput stati uz cestu ne bih li malo došao k sebi.
Oko 23:30 gps me doveo točno pred vrata Riverside Motela u Helperu. Zatvorena vrata. Na oglasnoj ploči uz ta zatvorena vrata zapisan neki telefonski broj. Nazovem, a kad ono dobijem sljedeći odgovor:
"Sorry, nemamo slobodnih soba."
"Ali imam rezervaciju preko booking.com!", kažem ja.
"Nismo dobili nikakvu najavu. Ali imate nekoliko hotela i motela u Priceu desetak kilometara južnije."
I tako sam ja morao onako umoran odvesti još desetak kilometara do Pricea. Čim sam se skinuo s autoceste u Priceu, u oko mi je upao Super 8 motel. Taj lanac u Americi nudi low budget smještaj. No, u Priceu je Super 8 motel precijenjen. Ne znam zašto. Ali jedva sam stajao na nogama i odlučio sam platiti samo da se što prije domognem kreveta. Ispalo je 78 dolara, umjesto 32 koliko sam trebao platiti onaj motel u Helperu. Opet neočekivani dodatni trošak.
Sljedeće jutro ostao sam duže u krevetu jer mi se nigdje nije žurilo. A onda sam krenuo dalje prema jugu. Iako je ovo prvenstveno skijaška tura, morao sam ubaciti i par slobodnih dana jer bi mi u suprotnome noge izgorile u 23 uzastopna dana skijanja. A u te slobodne dane, umjesto da ljenčarim, odlučio sam ubaciti i malo turističkog razgledavanja mjesta kroz koja prolazim. I tako sam taj dan na putu prema Coloradu odlučio napraviti još jedan stop u Utah. Možda tjedan dva prije odlaska na ovu američku turneju u Večernjaku sam pročitao članak o vanzemaljskom Goblin Valleyu. Bila je tamo i fotka. Izgledalo je kao nešto što bih volio vidjeti. Odmah sam potražio Goblin na Google Mapsu i saznao da je na mojoj ruti.
I tako sam na par sati otišao u Goblin Valley i obližnji Little Wild Horse Canyon. To je nekada davno bilo more koje se isušilo, ostale su stijene, a potom su vjetar, kiša i snijeg oblikovali od crvenih stijena prave skulpture usred pustinje. Nešto fenomenalno. Jako me podsjećalo na westerne. Samo sam očekivao da se odnekud pojave Indijanci na konjima.
Nastavio sam po I-70 u smjeru istoka prema Denveru. Utah je jedna velika pustinja. Puno praznog prostora. Nailazio sam na znakove koji su upozoravali da nema benzinske ni naselja po stotinjak kilometara. A onda čim sam prešao u Colorado, naselja su postala sve učestalija. Iako ni Colorado nije prenaseljen, u usporedbi s Utah izgledao mi je kao da tu čovjek živi na čovjeku. I kako sam napredovao kroz Stjenjak snijeg se počeo pojavljivati. Na ulazu u Colorado bilo ga je u tragovima, a onda kod Beaver Creeka i Vaila najviše, da je uz cestu na prijevoju Vail visina snijega bila viša od mog Jeepa Liberty. Kažu da se ne sjećaju sezone kada je bilo ovoliko snijega u Coloradu.
Smjestio sam se na brežuljcima iznad Silverthornea. Lani sam bio u obližnjem Dillonu. Dillon i Silverthorne su jedan pokraj drugog, toliko da su gotovo se spojili u jedan grad. Počeo je padati gusti snijeg baš kad sam se počeo ubrzo uspinjati prema kući u kojoj ću biti sljedećih 11 dana. Za 30tak eura na noć pronašao sam smještaj preko www.airbnb.com i to jedva jedvice rezervirao prošlog ljeta. Čak mjesecima unaprijed bilo je teško naći jeftini smještaj u blizini koloradskih skijališta. Odlučim li dogodine ponovno doći ovdje, morat ću krenuti s pronalaskom smještaja ovog svibnja ili lipnja...
Post je objavljen 13.02.2014. u 20:13 sati.