Subota je i jutros sam ranije krenuo na skijalište. Za očekivati je bilo da će se u Northstar sliti puno ljudi, pogotovo jer na sjevernom dijelu jezera Tahoe skijališta imaju problema sa snijegom. Jedino Northstar nekako odolijeva ovozimskim neprilikama zahvaljujući topovima. Čak je i obližnji Squaw Valley, gdje su se održale zimske olimpijske igre 1960. godine, u ozbiljnim problemima te, iako je bio u mojim prvotnim planovima, morao sam naposljetku odustati od skijanja u Squaw Valleyu.
U pola devet besplatni parking je skoro pa dupkom pun. Uspio sam uhvatiti jedno od posljednjih mjesta i desetak minuta kasnije osoblje je okretalo aute jer je parking bio popunjen. Pretpostavljam da im je jedina opcija bila platiti parking koji nije nimalo jeftin. Cijeli dan dođe 30 dolara.
Danas je bilo očito da su topovi radili cijelu noć jer su rano ujutro one jučerašnje ledene plohe bile pokrivene. Kasnije su se pojavile ponovno, čak i na više mjesta nego jučer, ali uglavnom ponovno samo na stražnjem dijelu skijališta. Northstar je danas bio krcat ljudima, ali na niti jednoj žici se nije čekalo više od par minuta jer Ameri imaju odličnu organizaciju. Na ulazu u svaku žicu je nekoliko redova: jedan je za one koji imaju priority fastpass, drugi je za skiškolu, treći je za one koji skijaju sami, četvrti za sve ostale. I onda osoblje spaja jedne s drugima i pazi da nema praznih sjedala na žici. Sve ide jako glatko.
Danas sam se sjetio da uzmem sa sobom sendvič i pijaču jer bih inače bankrotirao hraneći se u restoranima na planini. Cijene su pravi popizditis: običan mali pomfrit dođe šest dolara, mala šalica juhe deset, koliko i jedan jedini pizza cut. Strašno! Cijene po supermarketima u nizini su slične našima tako da se ubuduće tamo hranim.
Danas još jedan sunčani dan, ali previše ljudi pa nisam ni htio previše puštati skiju, pogotovo jer je kvaliteta skijanja ljudi u Northstaru jako niska za američki standard. To je gotovo kao da gledam skijanje na nekom europskom skijalištu prepunom Istočnoeuropljana. Mnogo početnika na krivim stazama koji ne znaju kontrolirati brzinu, puno padova... Par puta skoro su se odozada zabili u mene. Dvaput je bilo jako gusto: jedan je tip naletio odozada u brzini i zakačio moju skiju, ali uspio sam se održati, dok je on nastavio juriti nizbrdo lelujajući se; druga je bila ženska čiju sam sjenu na tlu vidio kako se brzinski približava s leđa i u zadnji sam čas skrenuo i izbjegao ju. Kad se sjetim kako lijepo skija društvo u Koloradu...