Čim sam jutros sjeo u auto, bilo je očito da će danas biti dobar powder. Iako vjetar nikako da stane, snijeg je padao cijelu noć i ujutro. Centimetar dva bilo ga je na staklima auta i kako sam ga lagano otpuhnuo značilo je to samo jedno - snijeg je suh da suši ne može biti. Odmah me podsjetio na onaj lani. Leda nigdje na staklu. Samo se boca vode, koja je ostala preko noći u autu, skroz zaledila. Vani je danas opet mrvicu toplije, ali još uvijek hladno. Ujutro je bilo -6, -7 Celzijaca.
Odlučio sam danas upoznati jedno novo skijalište. Jedno od pet u Coloradu koje je uključeno u Epic Local sezonski skipass i jedino od pet koje sam lani preskočio. Bilo je u planu, ali onda su me lani bili nagovorili da radije idemo skijati u Copper Mountain. I tako je Arapahoe Basin otpao. Ove godine sam pod svaku cijenu htio odskijati jedan dan na tom skijalištu.
Arapahoe Basin, ili češće zvan skraćeno A-Basin, je najviše skijalište u Sjedinjenim Američkim Državama. Baza skijališta je na 3286 metara nadmorske visine (što je već u startu 300-400 metara više od konkurencije u Americi), a najviša točka skijališta je na 3978 metara. Do te točke nema žice, već se žicom ide do 3801 metara nadmorske visine i onda onaj tko želi može pješke stazom do najviše točke skijališta i potom se spustiti niz crnjak. Ovo je trenutno drugo najviše skijalište na kojem sam ikada skijao. Indijsko skijalište Gulmarg u Himalaji, gdje sam skijao pred šest godina, imalo je gondolu do 3979 metara nadmorske visine.
Parkirao sam na tzv. Upper parkingu. U 09:30 su donja parkirališta, bliža žicama, već bila dupkom puna. Upper parking se također brzinski punio tako da sam došao 15 minuta kasnije, ni tamo ne bih pronašao mjesto. Tko zna gdje bi se onda parkirao. Vjerovatno negdje uz rub glavne ceste i riskirao kaznu.
Lani sam odustao od Arapahoe Basina ne samo zbog Copper Mountaina, nego su me uvjeravali da je A-Basin malo skijalište s dosta strmim stazama, a staze su mi rekli da gotovo uopće ne prolaze ratrakom. Cheri, vlasnica kuće u kojoj sam smješten, jučer mi je pak rekla suprotno - veći dio skijališta sređuje se svakodnevno ratrakom i vrijedi ga posjetiti.
I tako sam došao u A-Basin. Prvo što upada u oči je da je A-Basin potpuno drugačiji od svih drugih skijališta koje sam posjetio u Americi. Po čemu? Po tome da ovdje nema resorta tj. skijaškog sela, one planski izgrađene konglomeracije hotela, restorana, barova i trgovina u bazi skijališta. U bazi A-Basina je jedan restoran, blagajna i administracija skijališta te ski servis. Tek nekoliko neuglednih kućica. U A-Basinu nema smještaja, već ljudi spavaju u nekih 5 kilometara udaljenom Keystoneu ili 20tak kilometara udaljenim Dillonu i Silverthorneu.
Iz baze skijališta kreću dvije sedežnice: jedna novija četverosedežnica ide do polovice planine, jedna prastara dvosedežnica samo nekih stotinjak metara i namijenjena je početnicima, dok je treća prastara i dosadno spora dvosedežnica koja ide skroz do vrha. U ovakve dane kad je hladno i puše, pogotovo na gornjem dijelu skijališta gdje su bile čak i vijavice i snijeg je bio nošen na sve strane, za popizditi je sjediti 15 minuta na toj žici. I još bez prečke pa ti noge vise u zraku. U bazi skijališta još je jedan kratak pokretni tepih za učenje. S polovice skijališta još su dvije žice, četverosedežnica i dvosedežnica, koje idu skroz do vrha. Naravno spore. Tu mi nikako nije bilo jasno zašto su te dvije žice postavljene gotovo jedna do druge, umjesto da su jednu od njih prilikom gradnje postavili malo dalje i otvorili još neki dio planine za skijanje.
S vrha na drugu stranu planine je tzv. Montezuma Bowl gdje su crnjaci koji se ne sređuju i koje servisira jedna četverosedežnica. Na taj mali dio skijališta nisam išao jer je bilo prehladno, vjetar je bio prejak, snijeg je padao, a od magle nije se vidio ni prst pred nosom. A i staze su tamo bile još i kraće od prosjeka u A-Basinu tako da bih vjerovatno skijao minutu i onda drhtao petnaest minuta na žici.
Prednja strana A-Basina nalikuje na kotao. S vrhova sve staze završavaju u jednoj jedinoj točki u bazi. Posve neočekivano staze nisu uopće strme. Od vrha prvih 200-300 metara su uglavnom crnjaci, ili rijeđe plave staze, ali vidio sam i po Americi i po Europi puno strmije od ovih za koje su mi govorili da su "među najstrmijima u Americi". No te koliko toliko strme staze dugačke su svega 200-300 metara i onda počinju zelene staze koje nakon još par stotina metara završavaju u bazi skijališta. Ostao sam razočaran koliko su staze u A-Basinu kratke i položene. S vrha na dnu skijališta si za svega 2-3 minute, a onda slijede spore i stare žice. Previše je to vremena na žicama, a premalo na stazama.
Snijeg je pak očekivano bio odličan. Napadalo je puno suhog powdera i u A-Basinu mi je zapravo najdraže bilo skijajući off-piste u suhom powderu među drvećem. Pance su mi uvijek bile u powderu dok sam skijao među drvećem. No, s obzirom da je skijalište uglavnom iznad razine drveća, jako je maleni dio s drvećem. Uglavnom to izgleda ovako: dođeš napokon do vrha smrznut, počneš skijati niz crnjak ili plavu stazu (danas jako loše vidljivosti) jedno 200 metara bez drveća i skoro bez oznaka staza, onda naletiš malo na drveće pa stotinjak metara skijaš oko drveća u offpisteu, i već si na polovici skijališta gdje počinju zelene i položene staze (treba se čak i odgurivati) koje te za 400-500 metara dovedu do baze.
Kako je vjetar pojačavao i postajalo je sve hladnije, a moji nožni prsti počeli se lediti, pokušao sam pronaći mjesto u restoranu na polovici planine. Nula. Sve je bilo puno. Restoran je minijatura tako da je za očekivati da će biti popunjen. Spustio sam se na skijama do jedinog drugog restorana, onog u bazi skijališta. On je bio malo veći, ali svejedno mali. Naručio sam za 8 dolara ogromnu porciju tjestenine penne marinara, ali mjesta za sjesti nikako da nađem. Napravio sam dva kruga po restoranu. Naposljetku sam uhvatio plastičnu stolicu, vjerovatno od osoblja, uz ulaz. Sjeo i stavio pladanj u krilo i tako pojeo ručak. Moje razočaranje A-Basinom samo je raslo. Trebaju pod hitno otvoriti na skijalištu još koji restoran i proširiti dva postojeća.
Nakon ručka odlučio sam napraviti još jedan spust. Vjetar koji je dotad uglavnom bio na gornjoj polovici skijališta, sada se spustio i do baze. Postalo je hladno, a ja sam se sve više dosađivao na ovom skijalištu. Naposljetku sam odustao. U 13h pokupio sam skije i sjeo u auto i vratio se u Silverthorne.
Ukratko: Arapahoe Basin je jedno malo (gdje li je pobogu stotinjak službenih staza?), staro i dosadno skijalište s kratkim stazama i sporim žicama na kojima ne postoji skeniranje karata po proximity principu, već svaki put moraš izvući kartu iz džepa ili rukavice i pričekati da ti netko ručno očita njen kod.
Vratim li se dogodine u Colorado, nema šanse da ću gubiti vrijeme na A-Basin.