SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 12. - Deer Valley, Utah, SAD (10.02.2014.)

Kao što sam ranije već spomenuo, planovi se rade da bi se mijenjali. Kada sam doma prije nekoliko mjeseci slagao itinerer za ovu američku skituru, u igri su bila dva dana skijanja u Canyonsu, jedan dan skijanja u Park Cityju i slobodan dan za odmor u Salt Lake Cityju. I onda sam jučer odlučio da mi odmor nije potreban, već ako sam već došao na drugi kraj svijeta, da treba iskoristiti što više vremena u skijanju. I tako je jučer pala odluka da danas odem do Deer Valleya.
Vrijeme je ujutro bilo daleko od savršenog. U Salt Lake Cityju lagano je padala kišica koja se na putu prema Park Cityju pretvorila u lagani snijeg. Plus magla. Počeo sam se dvoumiti da li da uopće idem u Deer Valley jer ovo skijalište nije uključeno u Epic Local Pass i trebao bih dodatno iskeširati 108 dolara za jednodnevnu skikartu. A to je puno novca i za skijanje u idealnim vremenskim uvjetima, a kamoli za skijanje po magli. Razmišljao sam vozeći se prema Park Cityju da skrenem ranije prema Canyonsu jer s obzirom na sezonsku kartu tu ne bih trebao ništa platiti. I onda se taman pred Canyonsom počelo probijati sunce i rekao sam sebi da idem dalje do Deer Valleya jer bi mogao biti dobar skijaški dan.
Na izlazu s autoceste I-80 prema Park Cityju, od tri skijališta u okolici ovog olimpijskog gradića prvo nakon par kilometara dolazi Canyons, zatim cesta nastavlja par kilometara do Park Cityja i konačno nakon deset kilometara od izlaska s autoceste, na kraju doline smjestio se Deer Valley.
I baš kad sam došao do skijališta i parkirao se spustila se velika magla. Ali što je tu je, natrag prema Canyonsu sada mi se više nije dalo. Navukao sam pance, uzeo skije i na blagajni platio vjerovatno najskuplju skikartu ikad - 108 dolara!
Deer Valley je jedno od dva olimpijska skijališta u okolici Park Cityja. Na Olimpijskim igrama 2002. godine ovdje su se održali muški i ženski slalom te aerial skijanje i skijanje po hupserima. Ovo je skijalište gdje je naša Janica uzela jedno od tri olimpijska zlata 2002. godine.
Deer Valley je puno manje skijalište od Canyonsa. Ima tek 820 hektara skijaške površine s oko stotinjak staza, a prema konfiguraciji staze su srednjeteške, iako ima i dovoljan broj laganih, kao i lijepih crnjaka. Najniža točka skijališta je na 2000 metara nadmorske visine, a skijalište je raspoređeno na ukupno pet brda: Little Baldy Peak (2423m n/m) i Bald Eagle Mt (2560m n/m) su u prednjem planu, a iza ta dva brda nalaze se tri stražnja - Bald Mt (2865m n/m), Flagstaff Mt (2773m n/m) i Empire (2916m n/m).
Deer Valley je skijalište koje gravitira prema bogatijoj klijenteli i od svih skijališta u okolici Salt Lake Cityja je najviše 'upscale'. Vidi se to najprije po kućama u samom skijaškom selu, kao i gore na planini. Sve izgledaju elegantno: kombinacija drva i smeđeg kamena s mnogo prozora koji otvaraju zidove. Kuće izgledaju fenomenalno i moram priznati da sam malo sanjario na žici kako bi bilo živjeti u njima. Druga stvar koja razlikuje Deer Valley od ostalih skijališta je besplatni parking odmah do žice. Nema nikakvih skibuseva ili otvorenih gondola za transport s parkinga, već se samo prošećeš stotinjak metara do prve žice. Žice nisu najnovije, ali svaka ima prečku za noge (napokon!!!) i sve su poprilično brze, što je veliko osvježenje. Gotovo na ulazu u svaku žicu može se pokupiti plan skijališta, kao i zaseban plan onih staza koje su večer prije prošli ratrakom. A takvih je staza iznenađujuće puno u Deer Valleyu, čak su sređeni i mnogi crnjaci. I s maglom, kada je skijanje bilo kao tapkanje po Braiellovom pismu, bilo je lako spusiti se niz sređenu stazu.
Da je Deer Valley drugačiji svjedoči i činjenica da dnevno limitiraju broj skijaša na 7500, a zajedno s Altom i Mad River Glenom, jedno je od tri skijališta u Americi u kojem je zabranjen pristup snowboarderima. Bilo je danas užitak biti cijeli dan samo među skijašima.
Skijalište je općenito jako uredno i pregledno i nema previše križanja staza, a jedina loša stvar Deer Valleya je ta da su staze tek kilometar-dva dugačke i nema nekakve ekstraduge staze.
Također, nudi se besplatna pohrana skija preko noći, kao i besplatne skiture po planini, a u javnim WCima na planini prevladava mramor i pozlaćene slavine.
A opet s druge strane, posve iznenađujuće, cijene hrane i pića su za koji dolar niže nego u ostalim skijalištima na ovoj turi, pa se komad kolača može dobiti za 4 dolara, pomfrit za 5, a juha za 9.
Odmah čim sam se uspeo žicom na planinu krenuo sam prema crnjaku Know You Don't. U pravilu nikada ne otvaram skijaški dan s crnjakom. Najprije se zagrijem na plavoj ili crvenoj stazi. Napravim koju rundu i onda se bacim na crnjake. Ali ovdje u Deer Valleyu toliko sam bio uzbuđen što sam na nama Hrvatima toliko važnom skijalištu da mi vrag nije dao mira i morao sam odmah na crnjak. Know You Don't je naime ime staze na kojem se vozio olimpijski slalom i na kojem je Janica pomela konkurenciju i uzela zlato. Nažalost, posve nerazumljivo, staza se ne obrađuje ratrakom. Nije mi bilo jasno zašto se jedna tako važna staza ne sređuje kada već sređuju neke druge crnjake na ovom skijalištu. Ali svejedno sam se spustio. Bilo je teško jer je staza bila prepuna starih zaleđenih hupsera na kojima su se stvorili i novi hupseri od svježeg snijega. Malo je strmija od našeg sljemenskog Filtera i jedno tri-četiri puta duža od Filtera, i na kraju je livada gdje su za vrijeme Olimpijade postavili cilj i improviziranu arenu. Kada se u podne dignula magla i obasjalo je sunce i pojavilo plavo nebo, još sam se jednom spustio niz olimpijsku slalomsku stazu. Pokušao sam snimiti filmić, ali bezuspješno. Nemoguće je skijati niz crnjak s hupserima bez štapova i u jednoj ruci još držeći iphone u video modu. Opalio sam par fotki s dna.
Danas gotovo da i nisam izlazio sa staza u off-piste. Staze su u Deer Valleyu toliko dobro pripremljene da nije bilo potrebe. I upravo zbog toga i zbog svih gore navedenih sitnica Deer Valley se uzdigao na, uz Heavenly, trenutno najbolje skijalište ove skiture. Šteta što nije bilo onog čuvenog Utah suhog powdera.
U Salt Lake Cityju prije odlaska u hostel svratio sam do olimpijskog stadiona Rice-Eccles. Zapravo je riječ o stadionu za američki nogomet Sveučilišta Utah kojeg su 2002. godine za potrebe Olimpijade pretvorili u olimpijski stadion. I dan danas su po stadionu natpisi s olimpijade kao i stup na kojem je gorio olimpijski plamen.
Sutra kažu da će od jutra biti sunčan dan.