31
petak
siječanj
2014
SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 3. - Northstar, Kalifornija, SAD (31.01.2014.)
U planu su ukupno 22 dana skijanja u Americi. S izuzetkom Boreala u Kaliforniji i Park Cityja u Utah, ostalih dvadeset dana pokriveni su jednim jedinim sezonskim skipassom. Riječ je o Epic Local Pass kojeg sam u kolovozu u pretprodaji platio 529 dolara, a uključuje skijališta Northstar, Heavenly i Kirkwood u Kaliforniji, Canyons u Utah te Vail, Beaver Creek, Keystone, Breckenridge i Arapahoe Basin u Koloradu. Ima uključenih još par drugih skijališta u nekim drugim američkim saveznim državama koje ovaj put neću posjećivati. Mora se priznati da je ovaj sezonski skipass odlična vrijednost za novac budući da se na blagajni jednodnevni skipassevi na ovim skijalištima kreću oko stotinu dolara. Ako se uzme u obzir broj skijaških dana, mene će svaki dan skijanja na jednima od najboljih američkih (i vjerovatno svjetskih) skijališta doći svega 26,45 dolara ili cca 150 kuna!
Smještaj u Carson Cityju, glavom gradu Nevade, je čisto pristojan za 44 dolara s uključenim doručkom. Super 8 Motel je jedan od onih tipičnih američkih motela uz cestu, ali čist je i najjeftinije što sam pronašao u blizini Northstara, mog sedamdesetog skijališta. Skijalište je od Carson Cityja udaljeno šezdesetak kilometara tj. malo više od sat vremena vožnje. Kada sam krenuo ujutro prema Northstaru, trebalo je oprezno voziti jer je snijeg padao cijelu noć, a zavoji i prijevoji koji dijele Carson City od jezera Tahoe i Northstara bili su skliski. Svako malo blicala su upozorenja o obaveznim lancima ili zimskim gumama. Moj Jeep Liberty odlično se snašao i nije bilo niti jednog proklizavanja.
Northstar je udaljen jedno desetak kilometara od obale jezera. Putokazi su odlični, točno do ogromnog besplatnog parkinga odakle do skijaškog sela redovito vozi besplatni skibus. Prva zamjerka Northstara je što od mjesta gdje te ostavlja skibus ima još sedam, osam minuta hoda kroz cijeli Northstar Village do prve žice i nema šanse nikako doći nekakvim vozilom bliže, osim pješice. Selo je tipično američko skijaško selo. Sve je montažno, prevladava puno drva i djeluje jako sterilno i dosadno. Ima tu nekoliko dućana skijaške opreme, potom restorana i kafića, a u samom središtu Northstar Villagea je i klizalište. Sve je dakako puno manje od Beaver Creeka ili Vaila.
Skijalište Northstar je srednje veličine i malo je na višoj nadmorskoj visini od Boreala te ima i veću visinsku razliku. Northstar Village je na 1929 metara nadmorske visine, dok je najviši dio skijališta Mt Pluto na 2624 metara, što je svejedno još uvijek puno niže od skijališta po Koloradu. Ukupno je službeno 97 staza, ali ima tu puno puteljaka koje broje kao staze. Naravno, zbog nedostatka snijega mnoge staze su bile zatvorene, ali to mi uopće nije smetalo jer je i bez njih bilo više nego dovoljno prostora za skijanje. Zatvorene su uglavnom bile crne staze koje, i da je bilo puno snijega, vjerovatno ne bi prošli ratrakom, kako to obično biva s crnjacima u Americi, i staze bi bile prepune mogula i teške za skijanje. Northstar je uglavnom skijalište srednje teških staza, ali svatko će ovdje pronaći nešto za sebe, kako početnici, tako i oni napredniji. Snijeg je, kao i u Borealu, mokriji nego u Koloradu. Pacifik nije daleko, a tu je i jezero Tahoe. Sa svojih 490 četvornih kilometara površine jezero Tahoe je najveće alpsko jezero u SADu. Skijalište gleda na stranu suprotno od jezera. Jedino postoji jedna staza (East Ridge) na čijoj se prvoj polovici dužine skija s pogledom na azurno plavo jezero Tahoe. Jezero se inače nikada ne zaleđuje. Pogled s vrha je prekrasan.
Uz prirodni snijeg u Northstaru je puno i umjetnog. Zapravo je polovica staza održavana umjetnim snijegom, a kombinacija umjetnog snijega i malo mokrijeg prirodnog stvara ledene plohe kojih u Northstaru nije bilo puno, ali ih je bilo, posebice na stražnjem dijelu skijališta. Ovdje moram napomenuti da nikada dosad nisam imao tako dobro servisirane skije koje režu i led s lakoćom. Još jednom pohvale za samoborski Ski Frenki. Naravno, na povratku će se Frenki opet morati pozabaviti mojim skijama jer sam danas krenuo niz jednu otvorenu crnu stazu da bih vrlo brzo osjetio pod nogama mnoštvo kamenja i granja koji su mi ozbiljno razderali skije. Povratka nije bilo i morao sam se spustiti i svakim zavojem parala mi se duša dok su moje Elanice grebale po stijenama. Ne moram spominjati da sam bio ljut ko ris na osoblje Northstara jer ne samo da staza nije bila zatvorena, nego nije ni bilo oznaka opreza kakve su bile na nekim drugim stazama, koje su inače bile i u boljem stanju od ove.
Treća velika zamjerka u Northstaru su žice, uglavnom Doppelmayrice, srednje dobi. Osim gondole i jedne sedežnice, sve druge sedežnice nemaju prečke za noge, što je živi kretenizam. Dok sam došao do vrha planine, noge su mi svaki put utrnule od opreme od desetak kila koja je visila na svakoj nozi.
No, ljudi koji rade na žicama su super ljubazni. Uvijek pozdrave, padne i kratak razgovor dok se čeka na žicu... Jedino nikako da se načudim kakve poslove neki rade. Npr. na ulazu na žice ni ovdje, kao ni u Koloradu, nema onih vratiju koje se otvaraju na proximity card kao u Europi, nego na ulazu u svaku žicu stoji nekoliko cura ili dečkiju koji svaku kartu provjeravaju ručnim skenerom. Ili u restoranima na planini gdje su na ulazu zaposleni ljudi kojima je jedini posao ponuditi maramice za obrisati nos. Poludio bih da imam takav posao...
Dobro sam se naskijao danas. Cijeli je dan bilo sunčano i temperatura oko nule. Samo da je bilo malo više prirodnog snijega...
Nakon skijanja zastao sam u selu da pogledam festival skulptura u ledu Carve Tahoe, koji se u Northstaru održava drugu godinu za redom. Lani je pobijedila Njemačka. Ove godine je tu ponovno Njemačka, ali i nekoliko ekipa iz SADa te Mongolije, Kanade, Japana, Nizozemske, Finske.... Mene se najviše dojmila kanadska skulptura iz Yukona koja predstavlja dečka koji na leđima jaše ogromnog kita. Na kraju je Kanada odnijela drugo mjesto, a pobijedila je drugu godinu za redom Njemačka...
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 45.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 83.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.9 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
30
četvrtak
siječanj
2014
SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 2. - Boreal, Kalifornija, SAD (30.01.2014.)
Kada ti netko spomene Kaliforniju, neće ti baš snijeg i skijanje biti prvo što će ti pasti na pamet. U svim onim mnogobrojnim američkim filmovima i serijama u Kaliforniji je sunce, plaža, Baywatch... I onda nakon cijelog dana putovanja dođem napokon do San Francisca i vani je friško. Nije baš za kratke rukave. Zaključujem da su nam lagali u filmovima i serijama o Kaliforniji...
Kao i lani, i ove sam godine preko Atlantika letio s Icelandairom, jedinom aviokompanijom koja će ti besplatno prevesti skije preko bare. A uz to su i među najjeftinijima. Sve ostale aviokompanije ne samo da će ti puno više naplatiti kartu, nego će ti još zaračunati i par stotina dolara za prijevoz skija. A s obzirom da je karta kupljena prije više od pola godine kada je bila na popustu, jako sam dobro prošao. I iako sam imao jako malo vremena za konekcije, uspio sam pohvatati sve avione: najprije iz Zagreba za Munchen pa iz Munchena za Reykjavik pa iz Reykjavika za Denver i onda konačno iz Denvera Southwestom za San Francisco.
I zatim je uslijedio hladan tuš. Došao sam na rent-a-car šalter kompanije Fox gdje mi je rečeno da je cijena za Jeep Liberty, koju sam dobio preko interneta, samo bazna cijena i da na nju obavezno ide jedno pa drugo pa treće osiguranje i na kraju se cijena udvostručila. Naravno da na websiteu o tome nije nigdje bilo riječi. Prošetao sam do drugih šaltera, ali oni su imali čak i višu cijenu. Azijat na Foxovom šalteru tražio od mene kreditnu za predautorizaciju. Dam mu charge Dinersicu da bih par dana kasnije saznao da ju nije samo predautorizirao, već da se Fox kompletno naplatio. Nazvao sam naravno odmah kompaniju, ali ništa se nije moglo srediti. Samo su se ispričavali. Bljuje mi se već na američke rent-a-carove. Lani ljudi u Dollaru nisu imali pojma što su to zimske gume ni lanci pa sam morao upgrejdati u višu kategoriju i platiti naravno više. Ove godine ovo. Ljudi izbjegavajte Fox ili uopće izbjegavajte rentanje autiju u Americi. Nikada nisam imao problema s rentanjem po Španjolskoj, Engleskoj, Australiji, Novom Zelandu...
Kada sam napokon došao do hostela u San Franciscu, bilo je jedan ujutro. Hostel zatvoren. Kasnije sam saznao da rade do 23:30. Naravno o tome ni riječi u mailu. Morao sam prespavati u autu na hostelskom parkingu. Sljedeći dan su se i oni ispričavali i barem su mi refundirali tu prvu noć.
Sljedeća tri dana šetao sam gore dolje po San Franciscu. Bome je brdovit taj grad. Rijeka je mila majka prema San Franciscu. Noge sam dobro istrenirao za skijanje.
Četvrti sam dan napustio San Francisco i krenuo prema sjeveru u Napa Valley, poznatu američku regiju vinograda gdje sam napravio degustaciju u Grgich Hill Estates, vinariji našeg Miljenka Grgića s Pelješca koji ima 90 godina.
Nastavio sam prema jezeru Tahoe na sjeveroistoku Kalifornije. Oko jezera, kojeg dijele savezne države Kalifornija i Nevada, nalazi se desetak skijališta i jedna je od najpoznatijih skijaških regija SADa. Kako sam se uspinjao na veću nadmorsku visinu, snijeg je počeo padati. Prvo slab, a potom sve jači i jači. Dok je istočni dio SADa ove zime zameten snijegom, u zapadnom dijelu vlada velika suša i dosta visoke temperature za ovaj dio godine. Dosad ove zime nije bilo ni puno kiše ni snijega i dijelovi Kalifornije i Nevade morali su uvesti redukciju vode. Ovo je prvi ozbiljniji snijeg ove zime na zapadu Amerike. Baš na vrijeme.
Prvotni je plan bio iz Nape nastaviti ravno za Carson City u Nevadi gdje sam našao smještaj. Ali naletio sam na internetu na članak o noćnom skijanju u kalifornijskom Borealu. Oko jezera Tahoe samo Squaw Valley i Boreal nude noćno skijanje, a oduvijek sam slab na noćno skijanje. Ima nešto posebno, magično u skijanju pod reflektorima. Pogled na kartu pokazao mi je da je Boreal tik uz autocestu koja iz Nape i Sacramenta vodi prema Renu i Carson Cityju. Na mojoj ruti. I tako sam odlučio promijeniti malo plan, skrenuti tih stotinjak metara s autoceste i istražiti Boreal. Boreal se promovira kao skijalište koje radi non-stop od 9 do 9. Ja sam stigao u sedam i platio 26 dolara za noćno skijanje.
Boreal je vrlo malo skijalište i za europske standarde, a kamoli za američke gdje je sve puno puno veće. Poludio bih ovdje od dosade nakon 3-4 sata čak i po danu kada je otvoreno čitavo skijalište. Baza Boreala je na 2200 metara nadmorske visine, dok je njegov najviši dio na 2350 metara. Kako u Americi ne zbrajaju kilometražu staza, nego samo ukupnu površinu za skijanje, teško je reći koliko je tu kilometara. Puno ih sigurno nema, a službenih 41 stazu teško mogu pronaći na karti. Vole u Borealu pretjerivati. Ja bih rekao da ima svega dvadesetak, od kojih su mnoge jako kratke. Staze su uglavnom zelene i plave, dok je tek nekoliko kratkih crnih (crvene boja staza ne postoji u Americi). Ukupno je šest srednjovječnih sedežnica, od kojih su samo dvije otvorene za noćno skijanje na dvije i pol staze. GPS je pokazao da je najduža duga svega 1.1 km. Ukupna skijaška površina Borela je 150 hektara što je jako malo. Vail primjerice ima 2140 hektara skijaške površine.
Zbog nedostatka snijega trebalo je tu i tamo pripaziti na koju ledenu plohu. Topovi su cijelo vrijeme radili i primijeti se da je snijeg ovdje mješavina više umjetnog i manje prirodnog i da je drugačiji od onog u Koloradu. Ovdje je snijeg nešto mokriji, razumljivo s obzirom na blizinu Pacifika, ali još uvijek ne toliko koliko u Europi.
Da rezimiram: da živim u blizini, Boreal bi mi služio kao Sljeme za povremeno kratko skijanje, a za sve ozbiljnije uskočio bih u auto i put nekog većeg skijališta u okolici.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 9.0
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 38.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 64.9 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
22
srijeda
siječanj
2014
SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 1. - Goldeck, Austrija (22.01.2014.)
Dovoljno je pogledati kroz prozor da čovjeku splasne ikakva želja za skijanjem. Nije zima, nije ljeto. Vani je nekakvo bljakavo vrijeme. A od snijega ni S. Proveo sam kraj studenog i gotovo cijeli prosinac na toplome na drugom kraju kugle zemaljske. Putovao sam po Cookovim otocima, Australiji i Novom Zelandu. A osim prečudne ovogodišnje "zime", i to je razlog mog kasnog startanja nove skijaške sezone. Nisam se tamo samo izležavao na plažu. Bilo je tu puno planinarenja, uključujući i cjelodnevni 20-kilometarski uspon na vulkanski plato Nacionalnog Parka Tongariro na novozelandskom Sjevernom otoku, zatim poludnevno kajakarenje po Milford Sound fjordu na jugu novozelandskog Južnog otoka; ili treking preko planina otoka Rarotonga s njegove sjeverne na južnu stranu... I sve je to bio dio pripreme za nadolazeću skijašku sezonu koju sam namjeravao započeti odmah po povratku u Hrvatsku tik prije nove godine.
No, vratio sam se na 15 Celzijaca i moja želja za skijanjem je naglo splasnula. Prebacio sam otvaranje na razdoblje oko Sveta Tri Kralja. Pa onda na sredinu siječnja. Potom je u igri bio već 20. siječnja. Da bi naposljetku i ta moja planirana tura po alpskim skijalištima bila otkazana. I konačno sam odlučio 22. siječnja uskočiti u svog Daciu Prašinara i otpraširati do Goldecka. Nikada kasnije nisam započeo sezonu. Znam da se financijski to uopće ne isplati. Odvoziti 270 kilometara, sam i to na jedan dan. Ali jebiga, vrijeme je bilo da počnem skijati. Zaželio sam se snijega i hladnoće. A i prognoza je bila dobra: sunce bez ijednog oblaka i tek koji stupanj iznad nule.
Kako sam se približavao Spittalu na Dravi, gradu uz kojeg je smješteno skijalište Goldeck, bio sam malo iznenađen maglom i odmah sam se sjetio Josipe Lisac. Od sunca ni S. Već sam vidio sebe kako se gubim po toj maglušini, pipam teren, padam... Lako sam pronašao jednu od dvije gondole, putokazi su posvuda po gradu, i parkirao na gotovo praznom parkiralištu. Preporučujem startati s gondolom Talbahn umjesto Goldeckbahn jer ova prva ide non-stop kroz cijeli dan i manja su čekanja, dok je druga puno starija i ide tek svakih desetak minuta.
Pogled na pano i bilo je jasno da su sve staze na skijalištu otvorene. S izuzetkom staze Talabfahrt koja sa skijališta vodi u dolinu, jer u dolini nije bilo snijega ni u tragovima. Kupio jednodnevnu skikartu za 38 eura i sjeo u gondolu.
Vrlo brzo gondola je probila oblake i dok sam se polako dizao gore prema skijalištu, pogled je bio prekrasan: dolina sakrivena niskim oblacima, a uokolo planinski vrhovi pod snijegom. Već na pola puta gore do skijališta počeo se nazirati snijeg, a kada sam se nakon desetak minuta iskrcao gore na 1780 metara nadmorske visine odahnuo sam. Nije bilo magle, a snijega više nego dovoljno. Očito ga je napadalo zadnjih nekoliko dana jer i izvan staza ga je bilo u velikim količinama, čak je i drveće bilo pod snijegom. Na jednom mjestu izvan staze provjeravao sam dubinu i moj je štap skroz propao u snijeg u cijeloj svojoj dužini. Toliko je novonapadalog snijega da je offpiste posve moguć, a po tragovima u snijegu bilo je očito da su se mnogi i bili upustili u ofpistarenje.
Goldeck spada među manja austrijska skijališta, ali nama u Hrvatskoj jedno od najbližih. Ukupno je deklarirano 25 kilometara staza, od kojih je bilo otvoreno njih gotovo 20. Sve su plave i crvene i tek je trenutno zatvorena staza Talabfahrt do doline deklarirana kao crna. Staze su dosta široke, što mi se uvijek sviđa, a gornji dijelovi pojedinih staza su čak iznad razine drveća. Ukupno je deset žica, od starijih sidra i tanjurića do dvije novije šestsedežnice, a žice su relativno brze. S obzirom da je bila srijeda, ljudi jako malo pa tko je htio, mogao je ludovati po stazama, a na ulazu u žice nije bilo nikakvog čekanja.
Staze su savršeno pripremljene. Ujutro su bile jako jako tvrde, ali prema sredini dana malo su popustile pa su mogli uživati i oni s lošije naoštrenim rubnicima. No, hupsera do kraja dana nije bilo niti jednog, kao ni ledenih ploha. Priprema staza na Goldecku je za desetku.
Ja sam i ove sezone odlučio ostati na svojim nekoliko godina starim Elanicama Magfire 82xTi, iako sam ozbiljno u jednom trenutku razmišljao o kupovini drugih skija. Naposljetku sam taj trošak odlučio prebaciti na sljedeću sezonu. Jedino sam promijenio servisera pa tako su skije po prvi put servisirane kod Ski Frenkija u Samoboru. I odmah kod prvog spusta osjetilo se da tip zna svoj posao. Odlično servisirane skije od šale su rezale tvrdu stazu i karvanje je bilo milina.
Nisam očekivao nekakvo dugo skijanje s obzirom da mi je ovo prvi dan na snijegu u ovoj sezoni. Posljedni put sam skijao sredinom travnja prošle godine, što znači da je prošlo devet mjeseci od tada. Rekao sam sebi da idem polako, onako penzionerski i postavio si cilj 25 odskijanih kilometara. No, čak i penzionersko skijanje je pokazalo da nisam u formi. Na početku prijašnjih sezona, kada sam sezone, za razliku od ove, startao bez ikakvih priprema, bio sam u daleko boljoj formi. Ovdje na Goldecku brzo su se noge umorile, a oko 13:30 i počele grčiti tako da sam počeo sve više i više stajati uz rub staza i masirati noge kako bi grčevi barem nakratko nestali. Zaista se nadam da će nakon nekoliko dana na snijegu noge biti u boljem stanju i da ću skijati onako kako inače skijam, a ne da izgledam kao neki početnik koji je tek pred koji dan ili tjedan stao na skije. Svojom formom i načinom skijanja na Goldecku nisam ni približno bio zadovoljan. A s obzirom na sve, moram priznati da na ovom otvorenju skijaške sezone nisam osjetio onaj ushit kojeg sam osjećao svih prijašnjih sezona. "Nisam li se možda zasitio skijanja? Nije li možda vrijeme da pronađem neki drugi sport?", ove misli vrtile su mi se po glavi, pomalo prestrašen tim iznenadnim izostankom elana... Na kraju sam odlučio i prije zatvaranja skijališta prekinuti skijanje i u 15:15 već sam bio natrag u dolini kod auta.
Goldeck je sve u svemu jedno zgodno malo skijalište. Htio sam ga vidjeti već nekoliko godina i evo želja se napokon ostvarila. Ali da bih ponovno potegnuo iz Zagreba na jednodnevni izlet na Goldeck pa baš i ne bih. Kao dio veće skiture može se dogoditi da će biti uklopljen sljedećih puta, prvenstveno zbog dobro speglanih i širokih staza i pristojnih žica. Rekao bih da je ovo skijalište odlično za obitelji i za one koji se uče svojim koracima na snijegu. Ostali bi mogli željeti malo više.
Ono što mi se nije svidjelo jest nedostatak pravih restorana na skijalištu. Postoji tek jedan, na vrhu Goldeckbahn gondole na 2059 metara nadmorske visine, ali izgleda dosta staro i neprimamljivo, dok je restoran na vrhu Goldecka 2142 metara nadmorske visine zatvoren. Ostali su uglavnom mali bircevi s malim terasama uz staze, ali uglavnom je u ponudi pijača, a od hrane su samo snackovi. U jednom takvom naručio sam za 4,50 eura gulasch suppe i dobio onaj iz konzerve. Po okusu točno znam koji i kako izgleda ta limenka. Može se kupiti po Austriji u Hofferu. S druge strane, cijena pijače je dobra pa tako 2dcl skiwassera dođe tek 1 euro.
I danas je radio Skitracks gps na iphoneu te gps na goglama. Kako sam pred dva mjeseca promijenio iphone i sada imam najnoviji iphone 5S, primjećujem kako gps puno bolje reagira. Prešao sam svoj zadani cilj od 25 odskijanih kilometara danas.
Gledajući prošlogodišnje brojke, teško da ću se ove sezone približiti bilo kojoj. Lani sam odskijao ukupno 1776 kilometara u 49 skijaških dana, najviše u jednom danu u Beaver Creeku 86.3km, a najveća postignuta brzina u sezoni bila je 102.3 km/h u Madonni di Campiglio. Nekako mislim da će ovo biti jedna penzionerska skijaška sezona. :)
U nedjelju odlazim na američku turneju. Kako sam si obećao lani, produžio sam je pa sam ove godine punih mjesec dana na američkom snijegu. Počinjem s Kalifornijom i između ostalog olimpijskim skijalištem Squaw Valley, zatim pičim prema Utah i još jednom olimpijskom skijalištu - Janičinom Salt Lake Cityju, i naposljetku je na itinereru Colorado i moj omiljeni Beaver Creek. Ukupno mjesec dana putovanja, 21 dan na skijama na 11 različitih skijališta. Nadam se da će mi američki powder vratiti onaj skijaški elan... :)
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 29.8
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 29.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 68.5 km/h
komentiraj (6) * ispiši * #
