Pregled posta

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 1. - Goldeck, Austrija (22.01.2014.)

Dovoljno je pogledati kroz prozor da čovjeku splasne ikakva želja za skijanjem. Nije zima, nije ljeto. Vani je nekakvo bljakavo vrijeme. A od snijega ni S. Proveo sam kraj studenog i gotovo cijeli prosinac na toplome na drugom kraju kugle zemaljske. Putovao sam po Cookovim otocima, Australiji i Novom Zelandu. A osim prečudne ovogodišnje "zime", i to je razlog mog kasnog startanja nove skijaške sezone. Nisam se tamo samo izležavao na plažu. Bilo je tu puno planinarenja, uključujući i cjelodnevni 20-kilometarski uspon na vulkanski plato Nacionalnog Parka Tongariro na novozelandskom Sjevernom otoku, zatim poludnevno kajakarenje po Milford Sound fjordu na jugu novozelandskog Južnog otoka; ili treking preko planina otoka Rarotonga s njegove sjeverne na južnu stranu... I sve je to bio dio pripreme za nadolazeću skijašku sezonu koju sam namjeravao započeti odmah po povratku u Hrvatsku tik prije nove godine.
No, vratio sam se na 15 Celzijaca i moja želja za skijanjem je naglo splasnula. Prebacio sam otvaranje na razdoblje oko Sveta Tri Kralja. Pa onda na sredinu siječnja. Potom je u igri bio već 20. siječnja. Da bi naposljetku i ta moja planirana tura po alpskim skijalištima bila otkazana. I konačno sam odlučio 22. siječnja uskočiti u svog Daciu Prašinara i otpraširati do Goldecka. Nikada kasnije nisam započeo sezonu. Znam da se financijski to uopće ne isplati. Odvoziti 270 kilometara, sam i to na jedan dan. Ali jebiga, vrijeme je bilo da počnem skijati. Zaželio sam se snijega i hladnoće. A i prognoza je bila dobra: sunce bez ijednog oblaka i tek koji stupanj iznad nule.
Kako sam se približavao Spittalu na Dravi, gradu uz kojeg je smješteno skijalište Goldeck, bio sam malo iznenađen maglom i odmah sam se sjetio Josipe Lisac. Od sunca ni S. Već sam vidio sebe kako se gubim po toj maglušini, pipam teren, padam... Lako sam pronašao jednu od dvije gondole, putokazi su posvuda po gradu, i parkirao na gotovo praznom parkiralištu. Preporučujem startati s gondolom Talbahn umjesto Goldeckbahn jer ova prva ide non-stop kroz cijeli dan i manja su čekanja, dok je druga puno starija i ide tek svakih desetak minuta.
Pogled na pano i bilo je jasno da su sve staze na skijalištu otvorene. S izuzetkom staze Talabfahrt koja sa skijališta vodi u dolinu, jer u dolini nije bilo snijega ni u tragovima. Kupio jednodnevnu skikartu za 38 eura i sjeo u gondolu.
Vrlo brzo gondola je probila oblake i dok sam se polako dizao gore prema skijalištu, pogled je bio prekrasan: dolina sakrivena niskim oblacima, a uokolo planinski vrhovi pod snijegom. Već na pola puta gore do skijališta počeo se nazirati snijeg, a kada sam se nakon desetak minuta iskrcao gore na 1780 metara nadmorske visine odahnuo sam. Nije bilo magle, a snijega više nego dovoljno. Očito ga je napadalo zadnjih nekoliko dana jer i izvan staza ga je bilo u velikim količinama, čak je i drveće bilo pod snijegom. Na jednom mjestu izvan staze provjeravao sam dubinu i moj je štap skroz propao u snijeg u cijeloj svojoj dužini. Toliko je novonapadalog snijega da je offpiste posve moguć, a po tragovima u snijegu bilo je očito da su se mnogi i bili upustili u ofpistarenje.
Goldeck spada među manja austrijska skijališta, ali nama u Hrvatskoj jedno od najbližih. Ukupno je deklarirano 25 kilometara staza, od kojih je bilo otvoreno njih gotovo 20. Sve su plave i crvene i tek je trenutno zatvorena staza Talabfahrt do doline deklarirana kao crna. Staze su dosta široke, što mi se uvijek sviđa, a gornji dijelovi pojedinih staza su čak iznad razine drveća. Ukupno je deset žica, od starijih sidra i tanjurića do dvije novije šestsedežnice, a žice su relativno brze. S obzirom da je bila srijeda, ljudi jako malo pa tko je htio, mogao je ludovati po stazama, a na ulazu u žice nije bilo nikakvog čekanja.
Staze su savršeno pripremljene. Ujutro su bile jako jako tvrde, ali prema sredini dana malo su popustile pa su mogli uživati i oni s lošije naoštrenim rubnicima. No, hupsera do kraja dana nije bilo niti jednog, kao ni ledenih ploha. Priprema staza na Goldecku je za desetku.
Ja sam i ove sezone odlučio ostati na svojim nekoliko godina starim Elanicama Magfire 82xTi, iako sam ozbiljno u jednom trenutku razmišljao o kupovini drugih skija. Naposljetku sam taj trošak odlučio prebaciti na sljedeću sezonu. Jedino sam promijenio servisera pa tako su skije po prvi put servisirane kod Ski Frenkija u Samoboru. I odmah kod prvog spusta osjetilo se da tip zna svoj posao. Odlično servisirane skije od šale su rezale tvrdu stazu i karvanje je bilo milina.
Nisam očekivao nekakvo dugo skijanje s obzirom da mi je ovo prvi dan na snijegu u ovoj sezoni. Posljedni put sam skijao sredinom travnja prošle godine, što znači da je prošlo devet mjeseci od tada. Rekao sam sebi da idem polako, onako penzionerski i postavio si cilj 25 odskijanih kilometara. No, čak i penzionersko skijanje je pokazalo da nisam u formi. Na početku prijašnjih sezona, kada sam sezone, za razliku od ove, startao bez ikakvih priprema, bio sam u daleko boljoj formi. Ovdje na Goldecku brzo su se noge umorile, a oko 13:30 i počele grčiti tako da sam počeo sve više i više stajati uz rub staza i masirati noge kako bi grčevi barem nakratko nestali. Zaista se nadam da će nakon nekoliko dana na snijegu noge biti u boljem stanju i da ću skijati onako kako inače skijam, a ne da izgledam kao neki početnik koji je tek pred koji dan ili tjedan stao na skije. Svojom formom i načinom skijanja na Goldecku nisam ni približno bio zadovoljan. A s obzirom na sve, moram priznati da na ovom otvorenju skijaške sezone nisam osjetio onaj ushit kojeg sam osjećao svih prijašnjih sezona. "Nisam li se možda zasitio skijanja? Nije li možda vrijeme da pronađem neki drugi sport?", ove misli vrtile su mi se po glavi, pomalo prestrašen tim iznenadnim izostankom elana... Na kraju sam odlučio i prije zatvaranja skijališta prekinuti skijanje i u 15:15 već sam bio natrag u dolini kod auta.
Goldeck je sve u svemu jedno zgodno malo skijalište. Htio sam ga vidjeti već nekoliko godina i evo želja se napokon ostvarila. Ali da bih ponovno potegnuo iz Zagreba na jednodnevni izlet na Goldeck pa baš i ne bih. Kao dio veće skiture može se dogoditi da će biti uklopljen sljedećih puta, prvenstveno zbog dobro speglanih i širokih staza i pristojnih žica. Rekao bih da je ovo skijalište odlično za obitelji i za one koji se uče svojim koracima na snijegu. Ostali bi mogli željeti malo više.
Ono što mi se nije svidjelo jest nedostatak pravih restorana na skijalištu. Postoji tek jedan, na vrhu Goldeckbahn gondole na 2059 metara nadmorske visine, ali izgleda dosta staro i neprimamljivo, dok je restoran na vrhu Goldecka 2142 metara nadmorske visine zatvoren. Ostali su uglavnom mali bircevi s malim terasama uz staze, ali uglavnom je u ponudi pijača, a od hrane su samo snackovi. U jednom takvom naručio sam za 4,50 eura gulasch suppe i dobio onaj iz konzerve. Po okusu točno znam koji i kako izgleda ta limenka. Može se kupiti po Austriji u Hofferu. S druge strane, cijena pijače je dobra pa tako 2dcl skiwassera dođe tek 1 euro.
I danas je radio Skitracks gps na iphoneu te gps na goglama. Kako sam pred dva mjeseca promijenio iphone i sada imam najnoviji iphone 5S, primjećujem kako gps puno bolje reagira. Prešao sam svoj zadani cilj od 25 odskijanih kilometara danas.
Gledajući prošlogodišnje brojke, teško da ću se ove sezone približiti bilo kojoj. Lani sam odskijao ukupno 1776 kilometara u 49 skijaških dana, najviše u jednom danu u Beaver Creeku 86.3km, a najveća postignuta brzina u sezoni bila je 102.3 km/h u Madonni di Campiglio. Nekako mislim da će ovo biti jedna penzionerska skijaška sezona. :)
U nedjelju odlazim na američku turneju. Kako sam si obećao lani, produžio sam je pa sam ove godine punih mjesec dana na američkom snijegu. Počinjem s Kalifornijom i između ostalog olimpijskim skijalištem Squaw Valley, zatim pičim prema Utah i još jednom olimpijskom skijalištu - Janičinom Salt Lake Cityju, i naposljetku je na itinereru Colorado i moj omiljeni Beaver Creek. Ukupno mjesec dana putovanja, 21 dan na skijama na 11 različitih skijališta. Nadam se da će mi američki powder vratiti onaj skijaški elan... :)