Pregled posta

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 13. - Park City, Utah, SAD (11.02.2014.)

Sunce je bilo zasljepljujuće kada sam iz Salt Lake Cityja vozio prema Park Cityju. A onda kada sam stigao do Park Cityja, baš kao za inat sunce se sakrilo iza oblaka i gotovo da više nije izlazilo cijeli dan. Čak je i lagano počeo opet padati snijeg na gornjim dijelovima skijališta. Magle nije bilo, ali je zato veći dio dana prevladavalo difuzno svijetlo što je otežavalo skijanje. Sunce koje su jučer najavili za danas očito se ispucalo jučer.
Park City je jedno od olimpijskih borilišta i ovdje su se 2002. godine održala oba veleslaloma te nekoliko snowboarding natjecanja. Uzeo sam kartu koju sam prije mjesec dana za 78,75usd kupio na sniženju na www.liftopia.com (normalna je cijena na blagajni 107usd) i odmah upitao jednu od zaposlenica u plavoj jakni, kojih ima posvuda, za informaciju o olimpijskoj veleslalomskoj stazi. Odmah mi je pokazala gore prema planini stazu ograđenu zaštitnom ogradom koja se izdvajala i nadodala:
"Nažalost, za rekreativce staza gotovo nikada nije otvorena. Koristi se samo za treninge i natjecanja.".
I tada su na stazi već bili skijaši koji su trenirali slalom i veleslalom.
Kasnije sam nekoliko puta promotrio stazu s dvije žice koje prolaze uz nju. Staza je neočekivano manje strma od slalomske u Deer Valleyu, ali je jedna od najljepših i najritmičnijih staza koje sam ikada vidio na jednom od 75 skijališta koje sam posjetio. Započinje kratkom strminom, potom je položeniji dio staze, pa opet mala strmina, zatim položeni dio staze i ulazak u cilj.
Naravno da su na skijalištu odmah iskoristili priliku da mi se pohvale kako je Sage Kotsenburg iz Park Cityja te su mi pokazali teren na kojem trenira. Sage je osvojio prvu zlatnu medalju u Sočiju i to u slopestyle snowboardingu. Iz Park Cityja je i Ted Ligety, a jedna staza čak i nosi njegovo ime.
Park City je srednjeveliko skijalište s 1335 hektara skijaške površine, 114 staza i 19 žica. Staze su uglavnom srednjeteške, dok je laganih za početnike relativno malo, ali zato ima pristojan broj crnjaka. Niti jednu crnu stazu ne prolaze ratrakom, ali zato su zelene i plave sve odreda tako dobro sređene da su izdržale do kraja dana. A skijaški dan u Park Cityju traje jako dugo - od 09:00 do 20:00. Naravno, nakon 16:00 veći dio skijališta se zatvara, a ostaje otvoreno samo nekoliko staza odmah iznad grada, uključujući i odličnu, ritmičnu plavu Payday stazu dugačku 2km na kojoj se skija pod reflektorima koji se pale oko 17:00 sati. Ta je staza izdržala i do navečer kao da je netko non-stop prolazio po njoj ratrakom. A bome su se ljudi navozali po njoj. Za one koji nisu čitali ranije postove, zelena boja staza u Americi je slična europskim plavima; plava u Americi je crvena u Europi; a crna je posvuda crna.
Kapa dolje Park Cityju za jedno od skijališta s najbolje ratrakiranim stazama.
Ono što mi se još svidjelo u Park Cityju je i to što su staze srednje dužine i dugačke pa nisi brzo opet na žici. Većina je staza dugačka između 1.5km i 2.5km, a dvije najduže imaju gotovo 6km dužine svaka. Najniža točka skijališta je prekrasno sređeno skijaško selo u drvu, s trgovinama, kafićima i restoranima i kaminima na otvorenom, a na nadmorskoj visini od 2103 metara. Najviša točka skijališta je na 3048 metara nadmorske visine. Staze se najprije pružaju amfiteatralno iznad Park Cityja, a potom je drugi dio skijališta s istog brda, ali sa stazama prema stražnjoj strani, a iza svega je još jedno brdo s dvostrukim crnjacima koji se ne sređuju. Isprva je malo konfuzno pohvatati konfiguraciju terena i par puta sam dospio tamo gdje nisam htio doći, ali na kraju se uspiješ orijentirati. Američka skijališta obično imaju jako puno križanja staza, ali Park City je ovdje dosta ispod prosjeka što je dobro.
Žice nisu najnovije, ali gotovo sve su brze te imaju prečku za noge.
Sve u svemu, jedno od najboljih skijališta na kojem sam skijao i, iako razmišljam da sljedeće godine pauziram skijanje u Americi, Park City me počeo nagovarati da možda dođem i dogodine. I ne samo skijalište, već je i gradić prekrasan s glavnom Main St ulicom u kojoj je sve osvjetljeno kao za Božić, a ima više restorana međunarodne kuhinje od Zagreba koji je stoput veći. Tu su i razne trgovine skijaške i druge odjeće i obuće, suvenirnice, barovi, galerije, agencije nekretnina itd. Bilo bi zgodno stacionirati se ovdje, ali znam da je to nemoguće i daleko iznad mog budžeta. Naime, noćenje u nekom od hotela u Park Cityju stoji barem dvjesto dolara.
U 16:00 prestaje s radom većina žica. Ostaje samo jedna šestsedežnica koja vozi na vrh 2km dugačkog Paydaya te jedna kratka četverosedežnica i jedna trosedežnica koje servisiraju jednu kratku stazu za učenje te dva funparka od kojih jedan ima fenomenalan halfpipe, MRAK, najbolji koji sam ikada vidio. Jednom prilikom sam zalutao u njega, ali naravno da nisam radio nikakve vratolomije. Nije mi do toga.
Oko 17:00 počinju paliti reflektore, ali najbolje je nakon 18:00 kada je potpuni mrak pa reflektori više dolaze do izražaja. I noćno skijanje je prava uživancija u Park Cityju. Pogotovo kada su se razbili oblaci, izašao mjesec i zvijezde, a u dolini osvjetljeni Park City. Snimio sam i jedan video, ali teško je skijati 93. i 94. kilometar niz crvenjak bez štapova i držeći iphone u jednoj ruci.
Ostajem na stazi do 19:10. To je ukupno 9h40min skijanja, s jednom kratkom pauzom od 5 minuta za pišanje i jednom od 10 minuta za brzi obilazak skijaškog sela. Mogao sam i nastaviti skijati do kraja, do 20h, jer iako su noge bile umorne,grčeva nije bilo. No, ugasio mi se iphone, a s njim i gps. Baterija se ispraznila. Ipak, rekord je pao - 39 spusteva i odskijanih 94.7km u jednom jedinom danu! Mislim da ne moram spominjati koliko sam bio zadovoljan samim sobom. Danas je uostalom i prijeđena granica od 500 odskijanih kilometara u sezoni.
Sada dva dana odmora od skijanja. Napuštam Utah i pravac Kolorado.

VIDEO (Noćno @ Park City) - http://youtu.be/9q30RhN17VY