SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 10. - Canyons, Utah, SAD (08.02.2014.)

Stigla je. Toliko najavljivana snježna oluja stigla je u Utah. Doduše ne u Salt Lake City. Budući da je grad u nizini, njega je prala kiša. Ali čim sam ušao u auto i upalio radio, mogao sam čuti kako po skijalištima oko Salt Lake Cityja pada snijeg ko lud i već u osam ujutro napadalo ga je po deset, dvadeset centimetara, ovisno o skijalištu. Također govore i o mnogim prometnim nesrećama. Prvi ozbiljniji snijeg sezone iznenadio je stanovnike Utaha. Do ovog tjedna Utah, kao i Kalifornija, oskudijevala je snijegom.
Čim sam se uspeo na autocestu Interstate-80 i krenuo prema istoku u planine u smjeru Park Cityja, kišu je zamijenio snijeg. Isprva mi se u vožnji učinilo da je snijeg dosta suh jer se ništa nije lijepilo za staklo, ali čim sam kasnije izašao van i stavio skije na noge, bilo je jasno kao dan da je snijeg vrlo mokar. Kako je dan napredovao, snijega je bilo sve više, a ja sve mokriji. Razlog toliko mokrog i za skijanje teškog snijega u Utah: snježna oluja je došla iz krivog smjera; umjesto s Pacifika pa preko nevadske pustinje, snježni oblaci došli su sa sjevera.
Park City je od Salt Lake Cityja udaljen pedesetak kilometara i jedno je od najvažnijih mjesta održavanja Zimskih olimpijskih igara 2002. godine. Tri su skijališta u blizini Park Cityja: Park City, Deer Valley i Canyons. Prva dva su olimpijska skijališta dok su treće Olimpijske igre zaobišle, ali je zato Canyons s 1600 hektara skijaške površine i 182 staze najveće skijalište u Utah te je ujedno i posljednje dvije godine proglašavano jednim od top 10 najboljih skijališta u Sjevernoj Americi.
Upravo sam Canyons izabrao za svoje prvo skijanje u Utahu. Ovo je prva sezona da je Canyons pod upravom Vail Resortsa pa je i uključen u Epic Local Pass.
Subota je i ljudi je očekivano puno. Kako sam opet došao pola sata prije otvaranja, uspio sam bez problema naći mjesto na besplatnom parkingu, tik u otvorenu stajaću gondolu Cabriolet koja vozi do skijaškog sela. Neočekivano, s obzirom na veličinu skijališta, selo je relativno malo. Nekoliko hotela, trgovina i restorana - sve planski izgrađeno. Imam osjećaj kao da nešto fali.
Padao je gusti snijeg tako da sam se vrlo brzo pretvorio u snjegovića, a čim sam počeo skijati, morao sam svako malo stati i obrisati gogle. Kada će netko izmisliti brisače za gogle? Znate ono, baterijica, prekidač i briši brate... Malo se čekalo na žicu u selu, ali čim sam se probio na planinu, čekanja su bila minimalna, najviše zahvaljujući opet dobroj organizaciji. Žice bi, međutim, mogli obnoviti jer ima dosta starih i jako sporih, a neke i stanu svako malo. Izuzetak je nova Orange Bubble Express četverosedežnica s kupolom i grijačim sjedalima, prva takva u Sjevernoj Americi.
Skijalište je razbacano na nekoliko vrhova. Baza je u selu na 2100 metara nadmorske visine, a najviši vrh je Ninety-Nine 90 s 3040 visine. Gledajući plan skijališta toliko je staza da boli glava. Puno je križanja i vrlo lako je promašiti neko križanje i završiti na dijelu skijališta na kojem nisi planirao naći se pa opet moraš natrag gore i tražiti pravi put. To mi se dogodilo nekoliko puta. Staze su uglavnom plave, crne i dvostruko crne, dok su zelene gotovo nepostojeće. U biti Canyons je dosta strmo skijalište i treba imati i znanja i kondicije spuštati se niz njegove staze, pogotovo kada je ovoliko svježeg i teškog snijega. Ja sam vrlo brzo otkrio da se ispod dvadesetak centimetara powdera na stazama nalaze tjednima zaleđeni hupseri po kojima je nevjerovatno teško skijati jer ih ne vidiš do trenutka dok ih ne nagaziš. Tek je par staza sinoć bilo ratrakirano i onda je na to napadalo svježeg snijega što je bilo savršeno, ali te su staze uglavnom bile položene i kratke. Naposljetku sam odustao od staza i veći dio dana proveo u powderu izvan staza među drvećem, pogotovo na višem dijelu skijališta gdje su stabla malo razvučenija pa je bio užitak baciti se u powder do iznad koljena. Ovo danas je bio potpuno drugačiji način skijanja s mogo skakanja i čupanja iz teškog powdera, i nikakvo ganjanje kilometraže ili brzinskog rekorda.
Na jednom dijelu skijališta sa žice sam vidio tipa do vrata u powderu. Samo mu je glava išla niz brdo. Nažalost, zbog ovolike količine novog snijega velika je opasnost od lavina i posvuda upozoravaju ne udaljavati se previše u nepoznato.
Bez obzira na sve, ovo je jedan od onih dan dva svake sezone kada se jednostavno baciš u powder i briga te za sve i samo urličeš od zadovoljstva. Bome sam danas napudrao skije u Canyonsu. Ne sjećam se kada je toliko napadalo snijega u tako kratkom vremenu.
Malo iza jedan spustila se i magla, pogotovo na gornji dio skijališta. U kombinaciji s jakim snijegom postalo je teško skijati. A uz sve to još sam i bio mokar od snijega, i promrzao od vjetra. Temperatura je bila koji stupanj ispod nule, ali uz 'windchill' bilo je jako hladno. Promrzli su mi prsti na rukama i nogama, a na licu ni maska nije pomagala. Oko dva sam odlučio krenuti natrag prema Salt Lake Cityju.
Infrastruktura je odlična. Ostalo im je to od Olimpijade. Skijališta su odlično povezana autocestom sa Salt Lake Cityjem pa sam natrag u hostelu za 45 minuta.