Pregled posta

SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 24. - Beaver Creek, Colorado, SAD (24.02.2014.)

Mislim da je svima koji čitaju moj blog jasno da postoji samo jedno skijalište s kojim bih završio svoju američku turneju. Iako je Vail ove sezone naglo porastao u mojim očima kao jedno od najboljih skijališta na kojima sam skijao, ipak je Beaver Creek još uvijek taj koji je na vrhu. Pa i unatoč onom kiksu sa zaleđenim skijalištem prvog dana skijanju u BC-u. Ostala dva dana skijanja su bila savršena.
Pa tako i danas. Iako je vrijeme danas bilo prečudno. Kroz noć sam već slušao zavijanje vjetra, a kad sam se ujutro probudio i pokupio iz Cherine kuće, vani je bilo prekrasno sunčano vrijeme i vjetar je naglo utihnuo. Stigao sam u Beaver Creek dosta brzo jer snijeg noćas nije padao pa tako ni ni prijevoj Vail nije bio zaleđen. To je samo dalo dodatni poticaj Ameri, koji su zaista loši vozači, da umjesto 65 milja na sat, koliko je dopušteno na I-70, voze ne 75, koliko voze kada je cesta zaleđena, nego 90 milja na sat. Kamioni, cisterne i autobusi pretiču jedan drugoga vozeći suludim brzinama. Očito su kazne ovdje male kada ama baš nitko ni približno ne prati ograničenja. Zaista se više ne čudim kada čujem žalopojke o redovitim krkljancima na I-70 i prometnim nesrećama. Ameri jednostavno ne znaju voziti. Misle da ako voze ogromne terence s pogonom na 4 kotača i velike kamione, cisterne i autobuse, da su imuni na sve.
Moram priznati da unatoč lijepom vremenu, ponovno odlično pripremljenim stazama, malo ljudi i nažalost posljednjem danu skijanja u Americi, nisam ujutro osjećao da danas imam skijaškog elana u nogama. Ili u glavi. Zapravo, oboje. Može biti da me ta činjenica da mi je ovo posljednji dan ubacila u laganu depru. Čak sam nakon dva-tri sata skijanja razmišljao da možda ipak ne skijam od otvaranja do zatvaranja, da možda ranije završim skijaški dan.
A onda se malo iza podneva vrijeme naglo promijenilo. U prognozi su bili najavili veliko žuto sunce ujutro i isto tako popodne. Ali odmah iza podneva na velikom plavom nebu stvorio se veliki oblak koji je prekrio sunce. I dok je ostatak neba bio plav da plaviji nije mogao biti, taj je novostvoreni oblak uporno lebdio točno pred suncem. Sunce nikako da se probije. U jednom trenutku pojavilo se i difuzno svijetlo, što je bilo još čudnije s obzirom na plavo nebo i taj jedan jedini jebeni oblak. 'Flat light' je ubrzo nestalo, ali oblak je i daljr bio uporan. Uporan sam bio i ja. Odlučio sam prkositi oblaku i u tom prkosu vratio mi se naglo elan za skijanjem. I onda je oko 14:00 sunce ipak razbilo oblak i ponovno je obasjalo staze. Ali tada se digao orkanski vjetar. Nije ni približno bio toliko hladan kao pred dva i tri dana, ali je zato bio toliko jak da me potpuno zaustavljao na zelenim stazama; na plavima sam mogao skijati i istovremeno čitati knjigu koliko me usporavao; dok sam na crnima mogao ići pravocrtno i opet ne postizati brzinu veću od 40-50 km/h!!!
Danas je, iako malo ljudi na stazama, bilo previše početnika i posebice kamikaza. Izostale su redovite ski patrole. Bit će da ih je vjetar primorao da ostanu u svojim kućama. Ali zato se početnici nisu dali. Staze su ih bile prepune. Ne želim omalovažavati nekoga i cmoljiti, ali ne čini li vam se da su strmije staze poput magneta za početnike?! Manje početnika vidim na poligonima na učenje ili na zelenim stazama, nego na strmim plavim (crvenim) i crnima. Može biti da su ljudima Olimpijske igre u Sočiju udarile u glavu i svi misle da odmah mogu skijati kao Ted Ligety ili Mikaela Shiffrin. Svi bismo mi htjeli biti Ted Ligety i Mikaela Shiffrin, Ivica i Janica Kostelić, ali nikada to nećemo biti... Dakle, pitanje: ne ljuti li vas kada početnici kamikaziraju na strmijim stazama ili se lelujaju i padaju pred vama i tako vama smetaju u skijanju?
Moram spomenuti danas žensku koja je na položenom dijelu zelene staze gdje se trebalo malo odgurnuti uspjela pasti i polomiti se pa je morala doći hitna...
Nekako mi je žao što je skijanje u Americi završilo, iako moram priznati da je mjesec dana ipak bilo malo previše. Nemam planove još uvijek za sljedeću sezonu, ali ako se odlučim vratiti na američki snijeg, definitivno će to biti kraće - maksimalno 20 dana, s tim da bih u tom slučaju odustao od Kalifornije (ne zato jer mi se ondje nije svidjelo skijati, već zato jer je jednostavno predaleko), a povezao bih Utah i Colorado te eventualno 2-3 dana u Jackson Holeu u Wyomingu.
A opet, u glavi mi je za sljedeću sezonu još jedna iskrica - skijaška tura od Sočija do Pjongčanga, od mjesta održavanja Olimpijskih igara ove godine do mjesta održavanja sljedećih 2018.. U Pyongchangu sam već skijao prije nekoliko sezona. Bilo je to prije nego li su dobili Olimpijske igre i po viđenome sam tada bio i još uvijek jesam uvjeren da će Koreanci organizirati fenomenalne igre. Odlučim li se za tu turu, ruta bi otprilike išla od Sočija preko Libanona, Kazahstana, Kirgistana i indijske Himalaje do Kine i Koreje tj. Pjongčanga. Ali puno je još vremena do tada. Još se u Alpama valja skijati ove sezone, potom zaraditi peneze preko proljeća, ljeta i jeseni za sljedeću, i onda razmišljati kako ostvariti snove...
Moj američki san je ove godine ostvaren. I nakon 23 dana na američkom snijegu, 12 skijališta u četiri američke savezne države i odveženih 4515 kilometara, vraćam se kući...