nedjelja, 01.03.2020.

zaraznost panike


VELIKE BOGINJE


U ožujku 1972. u Jugoslaviji je izbila epidemija velikih boginja. Iznenada je sve o toj boleštini navrlo na naslovne stranice novina, s tim su počinjale radijske i televizijske vijesti. Začuđeno sam uočavao kako su kina i kafići, pa čak i ulice i tramvaji odjednom osjetno prazniji nego inače, a boleština se nametala kao glavna tema razgovora gdje god se krenulo, kamo god i prolazilo i bilo gdje se došlo. Prvo začuđeno, a zatim podsmješljivo promatrao sam kako su se do jučer uravnoteženi ljudi zabrinuli, a oni inače nestabilni i smotani ispadali iz ravnoteže i histerizirali. Radni ljudi su odlazili na posao, a domaćice na tržnice i u dućane kao da poduzimaju junačka djela žrtvovanja za obitelj. Nelagoda je postala primarno stanje koje se viđalo uokolo. Kao nadobudni student sociologije uočavao sam mehanizme i očitovanja masovne psihoze i pratio kako društvo poduzima obrambene mjere. Ja se nisam nimalo zabrinuo, između ostaloga i zato jer sam računao da sam cijepljen protiv svega mogućega još dok sam bio dijete.

Tipični naslovi u novinama postali su ŠTO SU VELIKE BOGINJE?, STIGLO CJEPIVO i CJEPIVA DOVOLJNO ZA SVE, ali se tu i tamo moglo naići na kritike da bolest nije odmah prepoznata, da se oklijevalo s proglašenjem epidemije, prikrivalo, nedozvoljivo otezalo, zakašnjelo reagiralo… Neslužbeno se pronosilo i mnogi su povjerovali, ili barem dozvoljavali kao moguće, da je epidemija daleko raširenija nego se javno, službeno priznavalo.

Pri vrhu strke oko zaraze organizirano je i na Filozofskom fakultetu cijepljenje kao što se radilo po ambulantama i bolnicama, školama i domovima, radnim kolektivima i bilo gdje da su se ljudi okupljali. Naišao sam kaneći otići na neko predavanje i iznenadio se prešavši prag ulaza. Po cijeloj dužini dugačkog atrija protezao se red studentica i studenata, stotine njih. Početak reda se gubio u hodniku koji vodi u susjednu zgradu i nije se moglo reći dokle je ondje dosezao. Prisjetim se razgovora s majkom prethodnog dana.

– Mama, jesam li ja cijepljen protiv velikih boginja?
– A što ja znam? Valjda jesi.
– Kako – što ti znaš? Što znači to „valjda“? Trebala bi znati!
– Kako mogu znati? Davno je to bilo. Cijepili smo te protiv svega i svačega, a sve dječje bolesti si prebolio. Hripavac, kozice, ospice, šarlah, mums… Sad si na sve njih imun.
– A velike boginje?


Nije me utješilo da sam stekao imunitet protiv svih dječjih bolesti, a „valjda“ nije zvučalo odviše sigurno. Gledajući natiskanu studentariju pomislim da je možda bolje cijepiti se dvaput nego nijednom. Možda je ovo dobra prilika da se i ja priključim, pa neću trebati gubiti vrijeme odlaskom do mjesne ambulante gurati se s domaćicama i penzionerima? Uočivši da se na kraj reda priključila grupica zgodnih studentica s povijesti umjetnosti naglo se odlučim i stanem iza njih. Nije trebalo dugo da se rep nastavi i nakon mene.

U početku sam pomalo s visine gledao oko sebe. Svi ozbiljni, zabrinuti, unezvjereni, sa čestim neuobičajenim grčenjima lica i grimasama, no njihovo raspoloženje je polako počelo prodirati i u mene. Slušao sam dovoljno kolegija psihologije da sam znao kako se kondicioniraju, dovode u poželjno stanje učesnici eksperimenata: ako se želi da su dobro raspoloženi ubaci se u čekaonicu neki glumac koji sjajno priča viceve, ako se želi da su deprimirani među njima se smjesti dva-tri glumca koji glume da su isprestrašeni, daju na znanje da su već jednom učestvovali u tom eksperimentu, da idu po drugi put, ali ne objašnjavaju ništa više od osim što drhture i uvijaju se. I raspoloženja su prelazna. Neću valjda i ja nasjesti na taj jednostavni mehanizam? Zabavljao sam se tako promatrajući ostale i ponirući u sebe sve dok me odjednom nije prožela uznemirujuća pomisao: hoće li uopće preostati cjepiva kad ja stignem na red?

Kako mi je to sijevnulo tako je i mene prožela zebnja. Ako ponestane cjepiva na fakultetu, hoće li ga se moći naći igdje drugdje u gradu? Cijepe već danima – koliko je doza uopće nabavljeno? Izbio mi je hladan znoj od tjemena do vrškova nožnih prstiju. Nespokoj se pretočio u paniku. Prokleo sam sebe što nisam pažljivo čitao članke po novinama. Iskustvo me učilo da umirujućim naslovima poput STIGLO DOVOLJNO VAKCINE ne treba vjerovati. Što ako je i to bio jedan od rutinskih svakodnevnih naslova o uspjesima socijalističke privrede i stabilnosti samoupravnog sistema? Svaka distanca između mene koji nečim titram i mene koji to opserviram i analiziram je nestala. Moram se što prije cijepiti! Radi se o životu ili smrti! Zašto se ovaj red tako sporo pomiče?

Iznenada sam se osjećao kao lik u napetom trileru koji se u završnici utrkuje s vremenom, mora još pobijediti bandu zlikovaca i ukloniti neprelazne prepreke da bi isključio paklenu napravu koja prijeti uništiti svijet, a brojke na brojčaniku tajmera se nezadrživo obrušavaju prema 00:00. Kad sam stigao do polovine reda u atriju već sam bio bolno napet i potpuno natopljen onim hladnim znojem, možda sam i drhtao.


Iznenada me netko odostraga povuče za lakat. Osvrnem se i prepoznam profesora Kuvačića koji je došao uz red, uočio me i dohvatio u prolazu. Upitno ga pogledam.

Pođi sa mnom – rekao je službeno ne prekidajući blago povlačenje moje ruke gotovo ni ne zastajući.

Bez razmišljanja istupim iz reda i krenem uz njega. Bio je profesor kojeg sam cijenio, autoritet kojeg sam poštovao, osoba kojoj sam vjerovao.

– Kamo?
– Samo idi sa mnom!


Šutke smo zajedno prolazili uz one koji su nestrpljivo čekali, pri čemu me je što lagano pogurivao, što vukao, a nisam znao kamo me vodi. Prošli smo uz one koji su čekali u hodniku između dviju zgrada, pa uz one u hodniku u drugoj zgradi. U jednoj od pokrajnjih soba u kojima inače sjede službenice dekanata preko pisaćeg stola bio je prostrt bijeli stolnjak, na njemu razmještene nebrojene bočice, igle i injekcije, a oko njega stajale tri medicinske sestre u bijelim odorama i kapicama koje su poput robota cijepile svakoga tko je stao pred njih.

Tek tada mi Kuvačić reče:
– Fakultetsko osoblje ne mora čekati, može preko reda…

Znao je da nisam „fakultetsko osoblje“, pa nije imalo smisla da ga na to upozoravam. Mislio sam da nije u redu da tako pređem preko reda, ali – s druge strane – napustio sam svoje mjesto i pitanje bi li me izbezumljeni ljudi pustili da se vratim gdje sam bio. Vjerojatno bih opet morao krenuti ispočetka. Bolničarke su očigledno prepoznale da je on stariji čovjek, pa bi bio što drugo nego „fakultetsko osoblje“, a kako sam unišao s njim valjda sam i ja.

Stigao sam samo reći:

– Nije u redu…

Presjekao je moje dileme i skanjivanje čudno se osmjehnuvši kako ga nisam vidio nikada prije ili kasnije i odlučno me pogurnuvši. Istovremeno smo stali pred dvije bolničarke, ogolili ramena i učas smo bili gotovi. Kad su mi dali injekciju preplavilo me smirenje i blaženstvo. Strah je nestao kao da ga nikada nije bilo. Mora da se tako osjeti narkoman kad si zabije iglu nakon dugotrajne apstinencije.

Nekoliko trenutaka kasnije, hodajući nazad uz zbijenu kolonu studentica i studenata, ali opušteno i bez žurbe, samo je promrmljao:

– Što ćeš nepotrebno čekati? Sad imamo vremena otići u kantinu na piće.

Naručio sam najopakiju rakijetinu da presiječem novu bojazan koja se u meni uzdizala kao avet i bujala. Ne sjećam se o čemu smo pričali, vjerojatno nešto sasvim uobičajeno, jer sam bio okrenut ka unutra, prema vlastitoj unutrašnjosti, usmjeren na novu prijetnju. Fučkaš velike boginje! One su samo razotkrile nešto još gore. Prisjećao sam se kako me preplavila zarazna snaga općeg raspoloženja, kako je protiv svega što sam bio čas ranije prerasla u strah, čak paniku, kao da me opsjeo demon. Prisjetio sam se kako sam osjetio usrkavajuću moć gomile već jednom ranije, kad sam kao četveroškolac nosio štafetu kroz špalir koji je aplaudirao. Nevažno je što me je onda ponijelo oduševljenje, a ovom prilikom panika, u oba slučaja me vanjska sila osvojila i pretvorila u marionetu. Osjećao sam se uzdrmano kao da sam bio silovan, zapanjen koliko sam se pokazao podložnim i uspaničen da me u nekoj trećoj prilici ne bi zgrabilo nešto treće što bi me rastrojilo, raspametilo i navelo na bilo što. Uza sve to nije ni izlazio iz glave onaj čudan Kuvačićev smiješak, koliko god se pojavio samo na trenutak. Da li je to uopće bio osmijeh ili neka čudna grimasa? Izgledalo mi je da je točno očitao sve obzire koji su me sputavali, sva premišljanja o procjeni situacije, ali da je istovremeno nepogrešivo znao na što će sve to izaći, kako će sve završiti.

Trideset i pet godina kasnije, prisjetio sam se tog osmjeha. Čitajući njegovu autobiografiju naišao sam da je i on proveo neko vrijeme kao zatočenik na otoku Goli, Golom otoku. Spominje, ali tome posvećuje začuđujuće malo pozornosti, više napominje nego da bi ispričao. U kratkoj biografiji na Wikipediji o tome nema ni slova. U knjizi Martina Previšića „Povijest Golog otoka“ Kuvačić kaže da je ondje dospio maltene zabunom, a izrijekom tvrdi da njega ondje nitko nije tukao. Ipak, koliko god kratko bio, kako god dobro prošao, kao pametan i pronicljiv čovjek, kao kasniji sociolog, mora da je imao jedinstvenu priliku naučiti ponešto o ljudskoj prirodi što drugi ne stignu ni za sto i pedeset godina. Naspram situacija koje je možda proživio, a svakako im svjedočio, sva strka oko epidemije bila je mačji kašalj. Možda me je dok sam se kolebao kako se ponijeti na trenutak pogledao očima golootočkog logoraša i vidio me providnog kao da me gleda psihosocijalnim rendgen zrakama, točno znajući ishod, pa je naprosto ubrzao da mi olakša da sve prebrodim.

Kuvačić je bio jedan od osnivača časopisa „Praxis“, bliskog „frankfurtskoj filozofskoj školi“ i uz njih najuglednija i najutjecajnija filozofska grupacija u svijetu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kuvačić je bio i jedan od najistaknutijih praxisovaca, ali nije bio jedini među njima s iskustvom golootočkog logoraša. I Danko Grlić, otac mog prijatelja Rajka, proveo je ondje predugo vremena. Praksisovci su posebno bili jaki u kritici staljinizma. Na otok Goli se odlazilo pod optužbom privrženosti staljinizmu, a proklamirani cilj boravka ondje bilo je preodgajanje i odustajanje od te naklonosti, naizgled paradoksalno – upravo staljinističkim metodama. Da tretman na otoku Goli nije bio toliko uspješan da je mojim profesorima ostao kao životna orijentacija? „Stockholmski sindrom“? To bi se moglo pomisliti da su bili manje čvrsti, neinteligentniji i neobrazovaniji.

Kuvačić nije zbog onoga što je propatio zamrzio ni odbacio ni marksizam, ni socijalizam, ni komunizam. Usprkos tome što su se njegovi tamničari upravo na njih pozivali prozreo je staljinističku trasvestiju koja nikada ne bi mogla dovesti plemenitim proklamiranim ciljevima, te se samo učvrstio u prosudbi da je jedini lijek istinski marksizam. Na sličan način ni devedesetih nije podlegao prevladavajućem nacionalizmu. Mržnju među narodima može prevladati samo suradnja među narodima, a ne još više mržnje. Epidemije sprečava prvenstveno cijepljenje i druga preventiva, a ne bapski lijekovi.

Pojava velikih boginja u Jugoslaviji završila je tako da je u dvije sedmice cijepljeno 18 od 22 milijuna tadašnjih stanovnika. Nije se stiglo zaraziti ni dvije stotine ljudi, a preminulo ih je ni četrdeset. Danas je niz okolnosti drugačiji, još ni ne postoji cjepivo, pa je jedini ishod na koji možemo računati da će se dogoditi nakon što se pronađe biti da će neki pojedinci enormno preko noći uvećati bogatstva, legalno i ilegalno ga prodajući.


<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker