nedjelja, 22.10.2017.

prvi povratnik


GASTARBAITERSKI ROD

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angelos. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

Oni koji su odlazili prije Drugog svjetskog rata bili su mahom fizički radnici koji su proveli radni vijek u teškim poslovima. Nakon Drugog svjetskog rada, pedesetih godina prošlog stoljeća, čim je to postalo legalno moguće krenuo je novi val iseljavanja, s tim da su tada krenuli u strane zemlje i kvalificirani majstori i fakultetski obrazovani stručnjaci. Nekvalificirani su išli uglavnom u Njemačku, zanatlije i majstori u Kanadu, a oni s diplomama u S.A.D. Obje sestre moje majke skrasile su se u Sjedinjenim Američkim Državama, supruzi su im bili vrhunski stručnjaci i postigli su i za američke standarde pristojan životni standard.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pomagao sam djedu dočekujući ljude na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, nosio kofere, čekao noću u redu ispred njemačke ambasade dok se ne otvori da predam ili preuzmem neke papire za rođake i zemljake ili čuvajući mjesto u redu za nekoga, vodio ih po Zagrebu i bio im na usluzi, ispraćao ih na vlak ili avion. Kad je na mene došao red znao sam sve što je trebalo učiniti i bez djeda.

Diplomirao sam sociologiju i filozofiju i otišao tetkama. Kanio sam naučiti engleski i nastaviti sa školovanjem. Uopće se nije razgovaralo o tome da se podrazumijevalo da sam došao ostati.

Bila je to sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Živio sam u okruženju o kojem sam ranije mogao samo sanjati ili vidjeti u hollywoodskim filmovima, svakodnevno gledao panorame koje sam ranije znao s razglednica. Život je postao komotan, lišen ograničenja i opterećivanja u kojima sam rastao, i pružala mi se prilika da sve to prihvatim u pustim korijenje unutar toga.

Amerika, tako se u našoj porodici nazivalo Sjedinjene Američke Države, otkrivala mi se kao napolitanka: red tvrdoga, red mekanoga… Ili kao luk: sloj ispod sloja. U prvi je mah sve izgledalo drugačije: drugačije kuće, automobili, ljudi, čak i sitnice poput kvaka na vratima i vodokotlića u zahodima drugačije. Onda sam vidio da je ipak sve isto: kvakama su se otvarala vrata, vodokotlićima ispirale zahodske školjke, u autima se vozilo, a kuće su služile za stanovanje… Zatim je krenulo razdoblje uočavanja dubljih razlika: automobili su imali druge funkcije i uloge u svakodnevnom životu, kuće su se drugačije doživljavale, zahodske školjke su omogućavale i čak navodile da se pri upotrebi razmotri što se u njima ostavlja. Nakon toga se otkrivalo što je ipak zajedničko s obje strane svijeta, ali je onda i to dolazilo u neravnotežu uočavanjem da svaka sredina ipak posjeduje ponešto ili neku osobinu, neki element koje druga uopće nema.

Sve je to relativiziralo mnogo toga što sam odranije znao: mnogo toga je moglo drugačije, ili bacilo novo svjetlo na mnogo toga, sagledavao sam složenije i dublje, pa ni ono novo što sam saznavao nisam uzimao zdravo za gotovo. Jedno od prvih i najvažnijih saznanja nakon uvida koliko su S.A.D. velika i kompleksna zemlja i društvo bilo je koliko je Jugoslavija mala. Ipak sam se naposljetku odlučio vratiti, to jest barem ne prekinuti veze i ostaviti vrata za povratak otvorena.

Prvi sam iz naše porodice koji se vratio, a za sada sam i jedini. Jedino se majka obradovala, a ostali iz porodice su se dobrano iznenadili. Značajnu težinu u toj odluci imala je procjena da je tzv. partizanska generacija u Jugoslaviji na odlasku s odlučujućih pozicija u društvu, pa će je upravo moja (uključujući i mene) zamijeniti, te bi sve moglo postati drugačije, bolje. Drugi značajan element odluke bilo je što sam vidio kako su živjeli oni rođaci koji su prvi otišli. Materijalno su bili pristojno situirani, ali zbog starosti više praktički nisu izlazili iz kuća niti im je itko dolazio. Potomci i ostala rodbina su ih eventualno posjećivali za rođendane i slali su im čestitke za Božiće i Nove godine, prijatelji su pomrli, a sa susjedima ionako nisu imali nikakve veze. Tko god je duže poživio na kraju je ostao napušten i osamljen. To je bila situacija kojoj nisam želio dopustiti da me zaskoči i zapadne.

- To je zato jer si jedini nekakve humanističke struke. Svi ostali su ili neškolovani ili doktori ili inžinjeri. Osim toga, ti uvijek moraš biti u nečemu prvi! – govorila je moja mlađa, pokojna sestra.

Ona je također ostala živjeti u Zagrebu. Ubila se 1995. i pokopana je na Miroševcu.
- 08:23 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker