Pregled posta

prvi povratnik

GASTARBAITERSKI ROD

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angelos. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

Oni koji su odlazili prije Drugog svjetskog rata bili su mahom fizički radnici koji su proveli radni vijek u teškim poslovima. Nakon Drugog svjetskog rada, pedesetih godina prošlog stoljeća, čim je to postalo legalno moguće krenuo je novi val iseljavanja, s tim da su tada krenuli u strane zemlje i kvalificirani majstori i fakultetski obrazovani stručnjaci. Nekvalificirani su išli uglavnom u Njemačku, zanatlije i majstori u Kanadu, a oni s diplomama u S.A.D. Obje sestre moje majke skrasile su se u Sjedinjenim Američkim Državama, supruzi su im bili vrhunski stručnjaci i postigli su i za američke standarde pristojan životni standard.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pomagao sam djedu dočekujući ljude na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, nosio kofere, čekao noću u redu ispred njemačke ambasade dok se ne otvori da predam ili preuzmem neke papire za rođake i zemljake ili čuvajući mjesto u redu za nekoga, vodio ih po Zagrebu i bio im na usluzi, ispraćao ih na vlak ili avion. Kad je na mene došao red znao sam sve što je trebalo učiniti i bez djeda.

Diplomirao sam sociologiju i filozofiju i otišao tetkama. Kanio sam naučiti engleski i nastaviti sa školovanjem. Uopće se nije razgovaralo o tome da se podrazumijevalo da sam došao ostati.

Bila je to sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Živio sam u okruženju o kojem sam ranije mogao samo sanjati ili vidjeti u hollywoodskim filmovima, svakodnevno gledao panorame koje sam ranije znao s razglednica. Život je postao komotan, lišen ograničenja i opterećivanja u kojima sam rastao, i pružala mi se prilika da sve to prihvatim u pustim korijenje unutar toga.

Amerika, tako se u našoj porodici nazivalo Sjedinjene Američke Države, otkrivala mi se kao napolitanka: red tvrdoga, red mekanoga… Ili kao luk: sloj ispod sloja. U prvi je mah sve izgledalo drugačije: drugačije kuće, automobili, ljudi, čak i sitnice poput kvaka na vratima i vodokotlića u zahodima drugačije. Onda sam vidio da je ipak sve isto: kvakama su se otvarala vrata, vodokotlićima ispirale zahodske školjke, u autima se vozilo, a kuće su služile za stanovanje… Zatim je krenulo razdoblje uočavanja dubljih razlika: automobili su imali druge funkcije i uloge u svakodnevnom životu, kuće su se drugačije doživljavale, zahodske školjke su omogućavale i čak navodile da se pri upotrebi razmotri što se u njima ostavlja. Nakon toga se otkrivalo što je ipak zajedničko s obje strane svijeta, ali je onda i to dolazilo u neravnotežu uočavanjem da svaka sredina ipak posjeduje ponešto ili neku osobinu, neki element koje druga uopće nema.